Pred Bošnjacima je još niz bitnih pitanja u 2017. godini, a o mnogima je suviše kasno govoriti kada ističe rok za njihovo rješavanje. Pored frustracija kojih sigurno neće nedostajati u javnosti zbog sve znakovitijih pokazatelja da bošnjačka društveno-politička praksa nije na nivou historijskih potreba, poželjno je da se oglase i intelektualci koji će ponuditi konkretne modalitete za sinergiju intelektualnih i organizacionih kapaciteta domovine i dijaspore u cilju prosperiteta Bošnjaka.

Bošnjački politički predstavnici opravdaće ukazano povjerenje građana ako racionaliziraju neopravdane troškove administracije i ta sredstva usmjere ka socijalnim davanjima onima koja su neophodna, čime bi se zaustavio i eliminisao trend porasta ekstremnog siromaštva većine i prekomjernog bogaćenja manjine. Bošnjaci, kao najbrojniji narod u BiH, snose najveću odgovornost za stanje u društvu i državi, pa u skladu sa tim trebaju graditi državotvornu svijest.

Do kada će se ponavljati priča: „Neće biti rata u BiH!“? Kako je dozvoljeno da država BiH dođe do tog nivoa da se moraju sedmicama po medijima davati izjave – da neće biti krvoprolića, razaranja, progona, logora i pokolja nevinih? Zar taj oblik „demokratske“ presije i frustracije – nije već zločin?

Sa sigurnošću se već može reći – nakon 25.septembra u Bosni i Hercegovini ništa neće biti kao što je bilo – jer neminovno se moraju pokrenuti mehanizmi za očuvanje zakonitosti, integriteta i teritorijalne cjelovitosti države BiH, čiji je ustavni poredak otvoreno i brutalno napadnut nezakonitim referendumom od strane manje bh. entiteta. Faktički, ako nelagalan Referendum bude održan – a država Bosna i Hercegovina NEMOĆNA da ga spriječi i rušitenje ustavnog poretka ne privede pred lice pravde: BiH ulazi u totalnu destabilizaciju gdje se ne mogu isključiti i najcrnji scenariji.

Bošnjaci treba da budu svjesni da je moguće da u bližoj budućnosti ostanu bez svoje matične države – BOSNE I HERCEGOVINE - ako se prema njoj ne budu ophodili na primjeren način. Pitanje grada Mostara je, verovatno, prelomna karika – koja ako popusti Bošnjaci bi mogli doći vlo brzo u bezizlaznu situaciju – a to znači da ostanu bez društvenih i političkih mehanizama koji im omogućava političko djelovanje i društvenu egzistenciju.

„Mostarski model“, zamrzavanje demokratskog života u gradu na Neretvi „do daljnjeg“, najveći je uspjeh antidemokratskih snaga u dejtonskoj BiH! Da li su Bošnjaci svjesni karcinoma koji im je serviran i znalački doziran, dok je proces metastaze u rukama onih čije namjere, očito, nisu dobronamjerne jer su prikrivene sa sedam barijera. Jedna strana se uzda u svoju snagu i odlučnost da svoj zahtjev, iako iracionalan, ostvari u praksi – dok druga strana, uspavana anemičnim vodstvom, očito se nada „pravednom rješenju“ i da tu nepravdu „međunarodna zajednica neće dozvoliti“ – mada nam iskustvo govori da ako Bošnjaci nisu kadri da nešto sami odbrane da će im biti oduzeto: prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način.

Nije neosnovana konstatacija da Bošnjaci NE MOGU BITI ZADOVOLJNI sa učinkom svojih političkih predstavnika koji participiraju u strukturama vlasti na svim nivoima u BiH zadnjih decenija – ako se uporedi kvalitet života političara (uz koje se vezuje i njihova šira familija) koji uživaju luksuz i običnih građana koji svakodnevno muku muče za golo preživljavanje.

Bošnjaci će prevazići unutar etničku krizu kada shvate i prihvate – dakle, kada racionalno pristupe uzrocima te krize – te uvide da kolektivnu demokratsku svijest trebaju svakodnevno oplemenjivati i nadograđivati novim znanjima, iskustvima i spoznajama. To nije pitanje statike već dinamike; to nije pitanje čarobnog štapa već procesa; to nije pitanje samo emocija i samo racionalizma, već sinergije tih duhovnih manifestacija; to nije pitanje samo pojedinca i samo kolektiva – već je to pitanje kolektiva u kojem treba da su na humanim osnovama uvezani pojedinci.

Bošnjaci trebaju urgentno mijenjati svoj politički kurs, te aktuelne nakaradne unutarstranačke kriterije, utemeljene na korupciji, nepotizmu i ekskluzivitetu podobnih, zamijeniti afirmacijom kriterija koji su utemeljeni na univerzalnim vrijednostima društva i čovjeka, gdje će megalomanija, kleptomanija i sebičnost biti sankcionisani, a da se od političkih predstavnika zahtijeva stručnost, principijelnost, etičke vrline, odlučnost i humanizam. Elitizirana hobotnica pokriva sve segmente stranačkih političkih centara, te je neophodno probuditi svijest i savjest poštenih i sposobnih članova stranaka koji su većina, koji su izmanipulisani i i eksploatisani od otuđene, drske, bahate i sujetne vrhuške koja samo vrti kombinacije lične promidžbe i profita. Čemu to dugoročno vodi kolektiv se treba zapitati dok još ima mogućnosti za konstruktivne demokratske akcije.

Od svih reformi za Bošnjake je ključno da se provede – REFORMA MIŠLJENJA – za čiju realizaciju ne postoje objektivne barijere niti iko ima mogućnost da te procese blokira, već je pitanje - ko će je aktuelizirati i doslijedno provoditi u praksi? – a iz čega logički proizilazi pitanje od općeg interesa: Ima li ova generacija Bošnjaka kapaciteta da proiciraju viziju svoga prosperiteta u domovini Bosni i Hercegovini?

Možda je kucnuo čas da se Bošnjaci zapitaju: „Koji je smisao birati predstavnike bez časti i lidere bez liderske odgovornosti?“, tj. „Kojim putem ići i kojim se kriterijima rukovoditi da bi se ostvarila vizija kolektivnog prosperiteta?“ Ta pitanja podrazumjevaju odbacivanje etabliranog aktuelnog diskursa uz nijemo klimoglavstvo, primarno intelektualaca, da se zloupotrebom bošnjačkog povjerenja dolazi do personalnog bogaćenja na štetu kolektivne bošnjačke dobrobiti, kako u matici, tako i u dijaspori.

Bošnjaci nisu imali plan ili strategiju za obilježavanje dvadesetogodišnjice potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma – što je kardinalna, pa i neoprostiva greška za aktuelne bošnjačke predstavnike i kompletnu etničku/nacionalnu strukturu, te im ne treba dozvoliti da nastave svoju neprimjerenu glumu pred te-ve kamerama – već im uskratiti predstavničko povjerenje jer dobijenu priliku nisu iskoristili.