"Kapor Neno" je ratni profiter i najveca sumokradica koja kameleonski kao vatrena stihija mjenja partijske dresove i glumi jednog finog i prostog mangupa, a u stvari je to nevidjeni utra-cetnicki nacionalista, sovinista, fasista, prodovadzija, koji ne bira ni rjeci ni vrjeme ni mjesto da naudi obicnom covjeku. Selam braco! "Kapor Neno" je cetnicko govno!

---

— Kapor Neno (2011-01-20 06:06:59)
RATNI ZLOCINCI U REPUBLICI SRPSKOJ





“Ratni zlocinci u RS”, Medjunarodna krizna grupa je pocetkom novembra 2000. godine objavila studiju, u kojoj se detaljno opisuju sadasnje i bivse pozicije 75 pojedinaca u Republici Srpskoj koji se povezuju s ratnim zlocinima, posebno se analizira zasto ti ljudi jos uvijek nisu u Tribunalu u Haagu, nego su, ne samo na slobodi, nego i prisutni u politickom, ekonomskom i adminsitrativnom zivotu manjeg bosanskohercegovackog entiteta.


"Mnogi od njih" stoji u izvjestaju, "zbog svojih funkcija, redovno se vidjaju s predstavnicima SFOR, OSCE, UN-a i OHR." Medjunarodna zajednica u potpunosti je svjesna da su oni povezani s ratnim zlocinima, ali ipak s njima, ponekad i dnevno, suradjuje.


U studiji su na vise od 90 stranica ukratko opisani najtezi ratni zlocini i osobe koja su tada bila ili direktno odgovorna za pocinjenje zlocine, ili se vjeruje da su, po prirodi stvari, bili na takvim pozicijama da su za zlocine znali, poticali ih, ili se s njima slagali.


Autori ove studije tvrde da znaju da su neki od pojedinaca koji se u njoj spominju vec na “tajnoj listi” Tribunala, ali se uzdrzavaju od iznosenja vise detalja kako ne bi ometali istrage suda u Haagu.


U studiji se obradjuje 18 “najproblematicnijih” opstina, plus Distrikt Brcko.P


renosimo krace izvode iz ove studije Medjunarodne krizne grupe i imena pojedinaca koji su u njoj oznaceni kao “osobe povezane sa ratnim zlocinima” u BiH.





BIJELJINA


Srpske snage, zajedno sa paravojnim grupama Tigrovima Zeljka Raznatovica-Arkana i Panterama Ljubise Savica-Mauzera, okupirale su u prvoj sedmici aprila 1992. ovaj grad, nakon cega su raznovrsnim zlocinackim metodama poubijale, zatvorile u koncentracione logore ili protjerale 40-postotno nesrpsko stanovnistvo. Danas u Bijeljini zive mnogi koji su ucestvovali u ovim zlocinima, kao i neki koji su se, sa slicnom «reputacijom», doselili iz drugih krajeva Bosne, kao sto je, primjerice, Vlado Vrkes, drugi covjek srpskog Kriznog staba u Sanskom Mostu. Medju njima su: Mirko Blagojevic, visoki funkcioner Srpske radikalne stranke koji je tokom napada na Bijeljinu komandovao paravojnom skupinom «Mirkovi cetnici», a svjedoci u Haagu su ga spominjali i kao nasilnika koji je «djelovao» u konc-logoru Luka u Brckom. Vojkan Djurkovic, major u Arkanovim Tigrovima i osoba koja je, protjerujuci nesrpsko stanovnistvo, opljackala veliki broj lokalnih Bosnjaka i Hrvata, danas vodi privatnu detektivsku agenciju. Jovan Acimovic, kojega neki izvjestaji navode kao osobu odgovornu za konacno protjerivanje nesrpskog stanovnistva malo prije potpisivanja Daytonskog sporazuma, danas radi u opstinskoj policiji u Bijeljini.





BRATUNAC I SREBRENICA


Ova dva grada se nalaze uz granicu sa Srbijom i njihovo osvajanje su potpomogle regularne jugoslovenske vojne jedinice. Bratunac je pao u srpske ruke u samom pocetku rata, kada je izmedju sest i sedam hiljada lokalnih nesrba zatvoreno u koncentracione logore, muceno, ubijano, a na kraju protjerano, dok je Srebrenica okupirana u julu 1995., nakon cega su, kako se vjeruje, srpske snage hladnokrvno i neselektivno masovno poubijale oko 8.000 Bosnjaka, koji su se predali ili su zarobljeni. Mnogi od lokalnih politicara koji su djelovali u vremenu kad su ratni zlocini pocinjeni, aktivni su i danas. Oni ponavljaju da nikakvi zlocini nisu pocinjeni, cime doprinose kolektivnom srpskom odbijanju da se suoci sa tim zlocinima. Miroslav Deronjic, sef bratunackog SDS-a, spominje se u procesu Radislavu Krsticu kao Karadzicev «komesar» za Srebrenicu. U jednom dokumentu OHR-a navodi se da je Deronjic nagovarao gen. Mladica da ne ide na pregovore sa srebrenickim Bosnjacima rijecima: «Ionako cemo ih sve pobiti». Danas je clan opstinske Skupstine u Bratuncu. Ljubisav Simic, Deronjicev bliski saradnik, smatra se jednim od najodgovornijih za etnicko ciscenje Bratunca, danas je takodjer clan opstinskog parlamenta. Miodrag Josipovic, aktuelni gradonacelnik Bratunca, ucestvovao je tokom rata u protjerivanju nesrba na potezu od Srebrenice do Zvornika, vjeruje se da je sudjelovao u masovnom ubijanju srebrenickih Bosnjaka, a smatra se odgovornim i za pokusaj prikrivanja masovnih grobnica. Miladin Simic, Novak Stjepanovic-Krke, Zlatko Celanovic, Najdan Mladjenovic i Luka Bogdanovic takodjer se spominju kao osobe koje svojim ratnim nedjelima odgovaraju foto-robotu Haaskog tribunala, i takodjer se svi dan-danas nalaze u gradovima gdje su pocinjeni zlocini.





BRCKO


Pored Gorana Jelisica i Ranka Cesica, koji u Haagu vec odgovaraju za zlocine pocinjene nakon sto je u maju 1992. Brcko palo u srpske ruke, vise izvjestaja i svjedocenja kao jednog od najodgovornijih za zlocine pocinjene u ovom gradu navode Djordja Ristanica, koji je danas clan prelazne vlade Distrikta Brcko.





CAJNICE I RUDO


Aktuelni gradonacelnik Cajnica, Dusko Kornjaca, smatra se najodgovornijom osobom za neselektivna ubistva, mucenja zarobljenika, unistavanje njihove imovine i etnicka ciscenja u podrucju izmedju Cajnica, Rudog i Trebinja. Milorad Zivkovic, trenutno sef cajnicke policije, i Dusan Pejovic, kandidat SDS-a na predstojecim izborima u BiH, takodjer se u vise dokumenata i svjedocenja spominju kao osobe koje su naredile ili pocinile ratne zlocine u ovom podrucju.


DOBOJ


Za zlocine koji su pocinjeni nakon sto su 1992. srpske snage zauzele Doboj, najodgovornijima se smatraju Milan Ninkovic, koji je danas direktor jednog velikog lokalnog preduzeca, Andrija Bjelosevic, koji je trenutno savjetnik ministra policije RS, Vlado Djurdjevic, direktor jedne velike dobojske firme i Drago Ljubicic, direktor dobojske Carine.





FOCA


U Haagu se trenutno odvijaju dva procesa za zlocine pocinjene u Foci, u kojima su optuzeni Dragoljub Kunarac, Radomir Kovac, Zoran Vukovic i Milorad Krnjojelac. Pored njih, za brojne zlocine pocinjene u ovom gradu, kojeg su okupacijske vlasti kasnije cak prozvale Srbinje, u studiji Medjunarodne krizne grupe navode se jos Zoran Vladicic, Miodrag Koprivica, Brane Cosovic i Boro Ivanovic, danas svi zaposleni u focanskoj policiji, zatim Vojislav Bodiroga, clan opstinske vlade, Simo Mojevic, direktor osnovne skole «Sveti Sava» (od bosnjackih povratnika – navodi se u studiji ICG-a – ocekuje se da svoju djecu salju u ovu skolu), Petar Mihajlovic, sef lokalnog udruzenja srpskih izbjeglica, kao i najblizi Karadzicevi ratni saradnici Velibor Ostojic, Petko Cancar i Vojislav Maksimovic.





GACKO I TREBINJE


Brojni zlocini pocinjeni u ove dvije hercegovacke opstine najcesce se stavljaju na teret clanovima lokalnog srpskog Kriznog staba, kojeg su sacinjavali Mitar Lazetic, Kostadin Jegdic, Zdravko Zirojevic, Vojin Popovic, Goran Lucic, zatim Milijan Miric, trenutno policajac u Gacku, a postoje informacije da se priprema optuznica protiv jos devet lokalnih srposkih policajaca. Na listi je i ratni gradonacelnik Trebinja, Bozidar Vucurovic, za koga se navodi da je i danas vrlo utjecajan u ovom gradu.





HAN PIJESAK


Bogdan Todorovic, direktor lokalnog radija, Goran Kanostravac, policajac i Dusan Gasevic, clan opstinske vlade, navode se kao moguci optuzeni za ratne zlocine u Han Pijesku, opstini gdje vikendicu ima i u nju i dan-danas ponekad dolazi, dvostruko optuzeni za genocid, gen. Ratko Mladic.





KLJUC


Marko Adamovic, trenutno major vojske RS, Marko Samardzija, cije je danasnje zanimanje nepoznato, Milan Tomic, koji je nedavno iz Novog Sada poslao zahtjev za povratak u svoj predratni stan u Kljucu, navode se kao vjerovatno najodgovornije osobe za surovo etnicko ciscenje ovog grada, tokom kojeg je pobijeno vise stotina lokalnih nesrba.





PRIJEDOR


Opstina u kojoj su pocinjeni zlocini genocida i zlocina protiv covjecnosti medju najstrasnijima u BiH, dosad je u Haag isporucila desetak optuzenih, u procesima Omarska i Keraterm. Dodatno, ICG navodi i sljedece osobe: Ranko Mijic, koji danas vodi privatni biznis, Zivko Jovic, policajac, Dusan Jankovic, savjetnik u MUP-u RS, Simo Miskovic, penzioner, kao i Slobodan Kuruzovic, komandant koncentracionog logora Trnopolje, i Dragan Mrdja-Dado, koga prezivjeli navode kao naredbodavca masakra nad 200 nesrba na Korcanskim stijenama.





ROGATICA


Rajko Kusic, oficir vojske bosanskih Srba, Mile Sokolovic, funkcioner opstinske vlade i clan Socijalisticke partije RS i Mladen Vasiljevic, trenutno policajac na Palama.





SANSKI MOST


Nakon sto je 5. korpus Armije Republike BiH 1995. oslobodio Sanski Most, otkriveni su brojni tragovi o ratnim zlocinima u ovom gradu, za koje se, prema izvjestaju ICG-a, najodgovornijim smatraju Nedeljko Rasulo, koji je poslije rata odselio u Brcko, vec pomenuti Vlado Vrkes, koji se nalazi u Bijeljini, Mirko Vrucinic, koji je pomocnik sefa prijedorske policije, Drago Vujanic, policajac u Banjoj Luci, Milan Davidovic, poslanik u opstini Srpski Sanski Most, Branko Basara, koji se krije u podrucju Prijedora, Pero Colic, privatni poduzetnik na Palama, Branko Sobot, Gojko Macura, Mico Prastalo, sva trojica zaposleni u Prijedorskoj policiji, te Danilusko Kajtez, sa trenutnim boravistem u Nisu, u Srbiji.





SOKOLAC


Milan Tupajic, poslanik u entitetskom parlamentu, i Milovan Bjelica, privatni poduzetnik, navode se kao vjerovatno najodgovorniji za ratne zlocine pocinjene u opstini Sokolac.





TESLIC


Cetiri osobe se vec nalaze u zatvoru Haaskog tribunala za zlocine pocinjene u ovoj bosanskoj opstini. Pored njih, navode se jos: Savo Knezevic, pravoslavni svestenik, Nikola Perisic, privatni poduzetnik, Milan Stankovic, visoki oficir vojske RS i Mirko Slavulja, sef dobojske policije.





VISEGRAD


Dusko Andric, koji danas u Visegradu zivi kao penzioner, Risto Peresic, direktor jednog javnog preduzeca i Momir Savic, privatni poduzetnik navode se kao osobe protiv kojih Tribunal jos nije podigao javne optuznice.





VLASENICA


Rajko Dukic, direktor firme Boksit, Goran Viskovic, radnik obezbjedjenja u opstinskom sudu u Vlasenici, Milenko Stanic i Rade Bjelanovic.





ZVORNIK


Dragan Spasojevic i Dragomir Vasic, clanovi opstinske skupstine, te Branko Grujic, utjecajni lokalni biznismen.


* * *


Sef Medjunarodne krizne grupe, James Lyons, kazao je u jednom interviewu: "U Republici Srpskoj ni ne mogu priznati zlocine, jer bi se tada ogoljeli temelji na kojima je ovaj entitet stvoren. Ako ovaj izvjestaj i nece imati nekog psiholoskog efekta na zainteresirane u Republici Srpskoj, imat ce svakako na medjunardnu diplomaciju”. Lista imena, koju prenosimo iz ove studije, nije, naravno, zvanicna. To nije, barem ne u cjelosti, lista osoba koje je, tajno ili javno, optuzio Haaski tribunal. Zvanican komentar Tribunala o ovoj studiji ICG-a dala nam je nova glasnogovornica Tuzilastva, Florence Hartman:





HARTMAN


Ova lista nema nista sa Tribunalom i ICG je pravio na svoj nacin, koji se, naravno, razlikuje od naseg metoda rada. Medjutim, izvjestaj je veoma zanimljiv i u njemu ima imena koja su nama veoma zanimljiva, ali vam ne mogu reci koja su to imena.





Izvor: RFE, 10. novembar, 2000. godine

---

— Kapor Neno (2011-01-20 06:04:56)
Koga je sve odlikovao Radovan Karadžić
30.04.2006 13:42:00

"Dio dokumentacije iz ratnog perioda je nestao, te ne postoje podaci o osobama koje je odlikovao Radovan Karadžić", odgovoreno je Tariku Sadoviću, poslaniku SDA u Narodnoj skupštini Republike Srpske, na njegovo poslaničko pitanje "koje osobe je Radovan Karadžić u funkciji predsjednika RS-a odlikovao u periodu 1992.- 1995. godine". Iz Kancelarije ordena RS-a, Sadovića su početkom jula prošle godine obavijestili da je ta dokumentacije nestala, te da je istraga o tome u toku. Njemu nije ništa druge preostalo nego da rezignirano konstatuje da se ti podaci kriju, "jer bi to bilo isto kao kada bi se znalo koga je Hitler odlikovao".

Nakon gotovo dvogodišnjeg istraživanja, Dani su uspjeli provaliti jednu od najčuvanijih tajni Republike Srpske i otkriti koga je sve odlikovao najtraženiji haški bjegunac - Radovan Karadžić.

180 najviđenijih Prve ordene Radovan Karadžić je podijelio 9. januara 1994. godine na dvogodišnjici Republike Srpske. Ukazom predsjednika RS-a Radovana Karadžića, koji je pročitao tadašnji predsjednik Komisije za odlikovanje prof. dr Vojislav Maksimović na svečanoj sjednici Narodne skupštine RS-a održanoj 9. januara 1994. godine, odlikovano je 180 najviđenijih boraca za ideale Radovana Karadžića. Azbučnim redom čitana su imena državnika, sveštenika, političara, generala, književnika... Sve ih je krasila ista osobina - na politici krvi i tla gradili su Republiku Srpsku.

Zakon o odlikovanjima i priznanjima Republike Srpske, nakon što ga je usvojila Narodna Skupština RS-a, potpisao je, 27. aprila 1993. godine, Radovan Karadžić. Važi i danas. Tako i pored činjenice da Republika Srpska nije država, na službenom sajtu predsjednika RS-a doslovce piše da je "najviši državni orden Orden Republike Srpske i može biti dodijeljen na ogrlici ili na lenti". Orden na ogrlici dodjeljuje se šefovima stranih država, najistaknutijim ličnostima za izvanredan rad i zasluge i ličnostima i institucijama za značajan doprinos u stvaranju Republike Srpske. Orden na lenti dodjeljuje se istaknutim pojedincima za naročite zasluge u razvoju međudržavne saradnje, te za doprinos prema državi.

Ukazom dr. Radovana Karadžića, predsjednika Republike Srpske, povodom drugog rođendana Republike Srpske, 9. januara 1994. godine, odlikovani su Ordenom Republike Srpske sa ogrlicom patrijarh Srpske pravoslavne crkve Pavle i Slobodan Milošević, predsjednik Srbije (preminuo u Scheveneningenu od posljedica srčanog udara).

Ordenom Republike Srpske sa lentom odlikovani su Biljana Plavšić (osuđena za ratni zločin, nalazi se na izdržavanju zatvorske kazne u Švedskoj), Nikola Koljević (izvršio samoubistvo na Palama 1995. godine), Momčilo Krajišnik (optužen za ratne zločine, u toku je haško suđenje), Vojislav Maksimović (živi u Beogradu) i posmrtno Jovan Rašković.

Na prijedlog Momčila Krajišnika i poslanika, Narodna skupština Republike Srpske odlikovala je i Radovana Karadžića sa Ordenom Republike Srpske sa lentom.

Sljedeći orden je Orden Nemanjića. Osnovan je, piše u Zakonu, u jednom redu, nosi se oko vrata i ima svoju ordensku zvijezdu. Orden se dodjeljuje jedinicama i pripadnicima oružanih snaga Republike Srpske za istaknute vojničke podvige u oružanoj borbi. Izuzetno se može dodijeliti i građanskim licima zbog posebnog doprinosa u organizovanju i vođenju odbrane srpskog naroda i države.

Ordenom Nemanjića odlikovani su: Momir Bulatović (bivši predsjednik Republike Crne Gore), Gavro Bogić (bivši direktor Carina RS-a, nastanjen u Banjoj Luci), Aleksa Buha (bivši ministar inostranih poslova Republike Srpske i jedan od osnivača Srpske demokratske stranke, živi u Beogradu sa porodicom, a u Banjoj Luci je redovni profesor na Filozofskom fakultetu), Slobodan Bjelić, Milovan Bjelošević posmrtno, Ljubo Bosiljčić (živi u Danilov-Gradu), Radoslav Brđanin (osuđen za ratne zločine u Haagu),Vojin Bubalo, Mladenko Vasiljević, Miroslav Vještica (čeka suđenje za ratne zločine pred Sudom BiH), Nenad Veselinović, Milenko Vojinović, Anđelko Grahovac (aktivista SDS-a za područje Krajine tokom rata, danas direktor državnog preduzeća Petrol), Momir Gaković, Neđo Gavrić, Slavko Glamočić, Momčilo Golijan, Branko Grbić, Milorad Dodik (aktuelni premijer Republike Srpske, predsjednik Nezavisnih socijaldemokrata RS-a), Dragan Kalenić (živi u Beogradu, gdje posjeduje četiri stana i više apoteka), Grujo Lalović, Miloš Lero, Pantelija Milovanović, Dragan Đurić, Nedeljko Đekanović (na "crnoj listi" Evropske unije, živi u Prijedoru), Nikola Erceg, Duško Zeljković, Goran Zekić posmrtno, Miodrag Joldić, Jovo Kuprešanin, Rajko Kasagić, Milorad Kuzmanović, Savo Knežević (u zapadnom dijelu RS-a poznatiji kao Pop Savo), Nikola Kisin, Rajko Kalabić, Zlatko Kelečević, Dragomir Perović, Marinko Kontić, Vlado Kovačević (poslanik u Narodnoj skupštini RS-a), Dušan Kozić (bivši premijer, bavi se biznisom na relaciji RS - Crna Gora), Milovan Milovanović, Mitar Miljanović (profesor Ekonomskog fakulteta na Palama, jedno vrijeme bio i dekan), Jovo Mijatović, Mirko Mijatović, Milan Malidža, Stevan Medić (jedan od najbogatijih privatnika u Šipovu), Momčilo Mičić, Dragoljub Mičić, Dragan Milanović, Dobrisav Milinković, Boško Mišić, Prva specijalna brigada IBK-a, Specijalna brigada - garda Panteri, Božidar Vučurović (bivši gradonačelnik Trebinja, na "crnoj listi" EU-a i SAD-a), Jovan Tintor (poslije rata postao "beogradski biznismen"), Radomir Nešković (nekadašnji član Glavnog odbora SDS-a, nekadašnji direktor RTRS-a, gdje je zaposlen i danas), Rajko Dukić (direktor Boksita iz Milića), Velibor Ostojić (pobjegao u Srbiju, krije se u Crnoj Gori), Milutin Najdanović posmrtno, Milan Nadić, Ilija Nečić, Milan Ninković (osumnjičen za ratne zločine, bavi se biznisom u Doboju), Ostoja Oljača, Duško Pejović, Nikola Perić, Trifko Radić, Nedeljko Rašula, Srđo Srdić, Petar Subašić, Veljko Stupar, Branko Simić, Marko Simić, Radovan Spremo, Svetozar Timarac, Milan Trbojević (advokat, bivši ministar pravde u vladi Milorada Dodika), Milan Tešić, Momir Tošić (nalazi se na "crnoj listi" EU-a i SAD-a), Petko Čančar (nakon rata se bavio advokaturom u Foči, pobjegao u Beograd nakon dojave da je na tajnoj listi Haškog tribunala), Savo Ćorda, Goran Popović (bivši direktor Carina RS-a, profesor na Ekonomskom falultetu u Banjoj Luci).

S Njegošem na prsima Orden Njegoša ima tri reda i njime se odlikuju pojedinci, preduzeća, ustanove i druge organizacije za izvanredne radne podvige i zasluge u privredi, nauci, kulturi i duhovnom razvitku i opštem napretku Republike Srpske.

Ordenom Njegoša prvog reda odlikovani su: List Glas srpski, Miro Mlađenović (bivši direktor privatne televizije Sveti Đorđe, čiji je rad zabranjen nakon napada na Bošnjake okupljene prilikom polaganja kamena temeljca za obnovu džamije Ferhadije u Banjoj Luci), Nikola Guzijan (nekadašnji član Glavnog odbora SDS-a, preminuo prije tri godine, jedan od osnivača banjalučkih Nezavisnih novina, po njemu je nazvana novinarska nagrada koju dodjeljuju Nezavisne novine), Borivoje Sendić, Predrag Radić (gradonačelnik Banje Luke u vrijeme protjerivanja Bošnjaka i Hrvata, doskorašnji direktor Banjalučke pivare), Miroslav Toholj (lider Odbora za zaštitu Radovana Karadžića i glavni promotor Karadžićevog književnog stvaralaštva otkako se nalazi u bjekstvu, živi u centru Beograda u uzurpiranim prostorima sarajevskog Oslobođenja, koje je pretvorio u stan od nekoliko stotina kvadratnih metara), Slobodanka Hrvaćanin (nekadašnja aktivistkinja SDS-a u Zenici, još uvijek dekanesa Stomatološkog fakulteta u Banjoj Luci i pored medijskih tvrdnji da nema fakultetsku diplomu), Ratko Adžić, Srpsko kulturno društvo Prosveta, Milovan Bjelica (nekadašnji načelnik Srpskog Sarajeva, u zatvoru, optužen za milionski kriminal u Privrednoj banci Sarajevo), Drago Gavrilović, Miroslav Deronjić (u Haagu, optužen za ratne zločine), Milovan Žugić (zaposlen u Srpskim šumama), Gojko Kličković (krije se u Crnoj Gori, na potjernici Interpola zbog kriminala), Sveto Kovačević (bivši ministar, direktor preduzeća Metal Banja Luka), Miloš Milinčić, Miroslav Stanić, Ratko Radić (bivši načelnik Ilijaša, umro u Beogradu), Luka Ćupić, Jovan Šarac (zaposlen u zajedničkim institucijama BiH), Rajko Novaković posmrtno, mitropolit Nikolaj, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, Irinej Bulatović, Vladislav Mitrović posmrtno, Vasilije Kačavenda (tuzlansko-zvornički vladika SPC-a), Jefrem Milutinović, Pahomije Gačić, Anastasije Jeftić, Hrizotom Jević, Marko Milanović posmrtno, Udruženja Srba u Beogradu Dobrotvor, Udruženje srpsko-grčkog prijateljstva, episkop Stefan, Udruženje srpsko-ruskog prijateljstva, Crveni krst Republike Srpske, Srpska radio-televizija, Agencija Srna, Televizija Novi Sad, Radio Novi Sad, Televizija Srbije, Radio Beograd, list Javnost, Milić od Mačve, Veselin Đuretić, Duško Kornjača (bivši direktor bolnice u Čajniču i gradonačelnik, na crnoj listi EU-a i SAD-a), Budimir Košutić, Novak Kilibarda (diplomatski predstavnik SCG-a u BiH), šumadijski episkop Sava, Rajko Koprivica, Branimir Savović, Miodrag Vujović, Mitar Lažetić, Brano Grujić, Milorad Lukić, Milorad Vasilić, Nebojša Ivaštanin, Milan Tupajić, Bogdan Todorović, Budimir Obradović, Milorad Katić, Blagoje Simić, Nedeljko Vidić, Radoslav Starčević.

Ordenom Njegoša drugoga reda odlikovani su: Tomislav Šipovac, Anđelko Bjelica (posmrtno), Branko Đerić (profesor Ekonomskog fakulteta u Banjoj Luci), Bogdan Subotić (bivši ministar odbrane, živi u Laktašima), Petra Marković, Nedeljko Lajić, Nedeljko Lakić, Ljubomir Zuković (bivši ambasador BiH u Grčkoj), Momo Pejić, Dušan Kovačević.

Ordenom Njegoša trećeg reda odlikovani su: Vladimir Lukić (profesor Ekonomskog fakulteta u Banjoj Luci), Branko Ostojić (živi u Beogradu, vlasnik ogromne vile na Dedinju), Vitomir Popović (ombudsman za ljudska prava BiH), Boro Bosić (optužen za milionski kriminal u Termoelektrani Ugljevik), Dragan Davidović (bivši ministar za vjere u ratnoj vladi RS-a, danas direktor RTV-a RS-a).

Sve Karađorđeve zvijezde Orden Karađorđeve zvijezde Republike Srpske vojno je odlikovanje, koje ima tri reda. Orden se dodjeljuje za izvanredne uspjehe u komandovanju i rukovođenju jedinicama oružanih snaga Republike Srpske u oružanoj borbi. Može se izuzetno dodijeliti u miru za izvanredne zasluge u rukovođenju i organizovanju oružanih snaga.

Karađorđevom zvijezdom prvoga reda odlikovani su: Ratko Mladić (u bjekstvu, optužen za ratne zločine od Haškog tribunala), Manojlo Milovanović, Đorđe Đukić (optužen za ratne zločine, umro prije sedam godina), Stanislav Galić (osuđen u Haagu za ratne zločine), Novica Simić, Grujo Borić, Boško Kelečević, Dragomir Milošević (u Haagu čeka suđenje za ratne zločine), Dragan Josipović, Milenko Živanović.

Orden Miloša Obilića ima jedan red, koji se dodjeljuje svim pripadnicima oružanih snaga Republike Srpske bez obzira na čin i rang, za osvjedočenu hrabrost u borbi i za junački podvig. Taj orden se u miru dodjeljuje samo u izuzetnim prilikama.

Ordenom Miloša Obilića odlikovani su: Krstina Mirčeta, Momir Talić (optužen u Haagu za ratne zločine, umro prije tri godine), Miloš Kozlina (posmrtno), Milan Gvero, Radovan Grubač i Živorad Ninković.

---

— berluskoni (2011-01-20 04:23:59)
Jes, jes, Konjeviću. I Dodik, Kuzmanović, Džombić, Radojičić, Davidović... svi redom iz "manjeg entiteta" su na vašem spisku. Milo bi ti bilo.

---

— Podrinjski vuk (2011-01-19 16:40:43)
Provjereno!
Rajko Dukić se nalazi na nekoliko lista osumnjičenih za ratne zločine u Birču. Najkompletnija dokumentacija protiv njega na desetinama stranica je u MUP-u Federacije BiH,sa mnogobrojnim izjavama žrtava, a ima tu i izjava Srba iz Birča.
Definitivno, pitanje dana je kad će Rajko biti uhapšen, a mislim da mu ni Beograd nije sigurna baza jer će nedavni dogovor Vukčević-Barašanin uskoro početi i sa implementacijom na terenu.
Pozdrav Podrinjac iz Konjević polja, danas službenik u Federalnoj upravi policije.

---

— asta la vista (2011-01-19 13:59:56)
Gospodin Dukić je uvijek bio veliki privrednik,a tim se bavio i čitavog života proteklog građanskog rata u BiH,a takav je i ostao.Zvanično je nedavno proglašen i za najboljeg privrednika u BiH u protekloj godini,pa nije čudo što bi neki htjeli da ga osujete da jača Podrinje i Republiku Srpsku,koja se ne uklapa u vizije nekih političara.Živi se od privrede,a ne politike,pa ako nastojite da uništite ljude poput Dukića uništavate i narode u RS i BiH.Na vašu žalost to vam neće poći za rukom bez obzira na razne izmišljotine i laži o njemu.

---

— berluskoni (2011-01-19 05:44:38)
Ovo sa pričom o pravi većine, bejzbel Bošnjačke, najbolje ilustruje stanje vijuga kod onih koji bi ovu nesrećnu državu da kroje po volji jednog naroda. S takvima od ove države nema ništa. Al, na stranu politika. Jadno je što su o ovom zlu, jadu i čemeru počeli da pišu i pametuju doskorašnja estrdna piskarala, umno i stručno nedorasla da se bave ozbiljnim temama. Važno je okerapiti onoga u drugoj avliji, pa makar to ni pas sa maslom ne bi progutao. Bejzbel, dakle, Rajko je dobra meta , jerr je čovjek od ugleda, snage i razuma. Jer tamo gdje se on pita još uvijek ima života, posla, plata... 700 ljudi je na Boksitovom hljebu. Među njima, i Bošnjaka. Jerbo, jašta, zapošljava i mlade, gradi puteve i škole. Takvi su omiljena meta pištolj- novinara... Argumenti i dokazi su manje važni.

---

— kamenko (2011-01-19 05:22:56)
Slažem se da zločince treba kazniti, ali to Nije Rajko Dukić, koji u rat nije nikada ni uniformu obukao a kamo li pušku u ruke uzeo, nego zločinci, predvođeni Nasero Orićem i Zulfom Tursunovićem koji, ničim izazvani, pobiše blizu stotinu ljudi, žena i djece, Srba naravno, u srebreničkoj mjesnoj zajednici Podravanje, koje je i sada pusto.
Podravanjac

---

— Objava (2011-01-15 08:40:23)

U Osnovnom sudu u Vlasenici zaprimljena je 4. januara ove godine tužba koju je Rajko Dukić putem advokata podnio protiv Avde Huseinovića zbog djela klevete iznesene u tekstu "Nezavisne novine dodijelile nagradu i finansijeru Karadžićevih pokolja" , objavljenom na internet portalu www.bosnjaci.net 13. decembra 2010. godine. Tako će Avdo Huseinović uskoro imati priliku da pred nadležnim pravosudnim organom svoju patološku mržnju i gnusne laži brani "argumentima".

---

— ZMAJODBOSNE (2011-01-05 19:53:43)
Nije rajko djuuuukicu bila jednostrana vec dvostrana odluka a glasalo je za bosnu i nekoliko procenata cestitih i razumom obdarenih srba iskrenih patriota, prema tome, ne mlati praznu slamu , tvoja prica vise ne moze nikoga razumnog uvjeriti u tvoje "dobrocinstvo" koje si pocinio organizirajuci i predvodeci kolo cetnika. Bio si treci cetnik do tvog velikog ahbaba jadovana , koji isto tako kao i ti koristi gebelsov sistem ispiranja mozgova, ali ne pije vode ni njemu kao ni tebi i svima koji su posli za jadovanom a ti ih smo usmjeravao da ne skrenu sa "pravog " cetnickog puta...
Svugdje u svijetu se postuje odluka vecine a vama to nije godilo jer ste izgubili vecinu u tiiiitinoj "zecojebini" pa ste haman pomislili da bi i u BIH trebali biti "vecina".
E dosta je bilo i vase "vecine", nema vise one parole: "Bosna radi beograd se gradi".Na podrucju prijeratne regije Birca je bilo od 12 firmi 11 srba direktori iako je brojno stanje bilo oko 70% : 30% u korist bosnjaka..
Bas nam je zao tebe i takvih kao ti sto se ubise navlaceci na vucije tjelo kozu jagnjeta....Al nemeRete uci u kozu jagnjeta pretjesna vam je podavit cete se u njoj pa i te stete...(:(
Hajd ne benavi dzaba, niko ne slusa vucije zavijanje iz jagnjece koze baaa, ne moze vas oprati ni rijeka Nill a kamo li krvava Drina....

---

— Objava (2011-01-05 16:43:14)
http://www.objavard.webs.com/
http://www.rajkodukic.co.cc

http://www.facebook.com/note.php?note_id=10150114701091203&id=44316224327

http://www.facebook.com/note.php?note_id=10150114769871203&id=44316224327

---

— Objava (2010-12-29 10:00:16)
(Tekst i prilozi, II dio: Rajko Dukić)

BARIKADE

Bez obzira što sam u više navrata, putem medija i na drugi način, dao pregled događaja vezanih za barikade u Sarajevu 1.3.1992. godine, razlog zbog čega se desio taj događaj, trajanje i postignute dogovore, i dalje se od Bošnjačke strane iskrivljuju uzroci i posledice.

Iako sam u mojoj knjizi ''Tri uspješne priče'', koja je objavljena početkom decembra 2009. godine dao hronologiju tih događaja i određene priloge, smatram za potrebnim da taj dio u izvornom obliku objavim i na mom Internet portalu.

„Referendum, koji je održan 28. i 29. februara 1992. godine, definitivno je unio raskol koji će biti uvod u ratne sukobe koji su uslijedili. Neka se svako ko je iole nepristrasan zapita šta bi se desilo da je ostao na snazi tzv. Kutiljerov plan, šta bi se desilo da je uspostavljena Jugoslavija na principu Platforme Izetbegović-Gligorov, šta bi se desilo da nije donesena jednostrana odluka o referendumu, odnosno proglašenju BiH kao Nezavisne države. Šta bi se desilo da su poštovani zaključci Predsjedništva BiH uvojeni povodom barikada?

Sada je već sasvim jasno da je raspad i razbijanje Jugoslavije projekat koji je dugo pripreman, i ne samo Jugoslavije. Sve do rušenja Berlinskog zida postojala su dva suprostavljena vojna i ideološka bloka. Ravnoteža moći i ravnoteža straha, dakle. Rušenjem Berlinskog zida, raspadom Sovjetskog Saveza, ulogu svjetskog policajca preuzima Amerika kao vodeća sila Zapada. Ona je to i danas i vjerovatno će biti sve dotle dok se na svjetskoj sceni ne uspostavi odgovarajući balans.

Prvog marta 1992. godine sa porodicom sam došao iz Milića u Sarajevo. U Miliće smo putovali skoro svakog petka popodne, a vraćali se nedjeljom u popodnevnim satima. Bila je nedjelja, oko sedamnaest časova, kad smo došli u stan koji se nalazio u ulici Antona Mavraka u naselju Ciglane. Nisam se ni raspremio, kada sam pozvan iz sjedišta stranke od strane sekretarice Milijane da, ako mogu, hitno dođem. Pitao sam o čemu se radi. Odgovorila je da su u prostorije stranke došla sveštena lica, da se desilo napad na srpske svatove i ubistvo jednog od svatova. Rekla je da su tadašnji čelni ljudi - Karadžić, Krajišnik i Koljević - u Beogradu. Obučen u sportsku odjeću, sišao sam za nekoliko minuta do stranke. Kancelarija je u ulici Đure Đakovića, takođe u naselju Ciglane. U prostorijama stranke zatekao sam tri sveštena lica, i još neke ljude. Rekli su da je ispred Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji revolverom ubijen mladoženjin otac Nikola Gardović, da je još jedno lice ranjeno, i da je nastala ozbiljna pometnja i strah. Sem mene, u stranci su bili još Ilija Guzina, Mićo Stanišić i Miroslav Toholj. Sredstvima informisanja, čiji su predstavnici vrlo brzo došli, dao sam izjavu da se dogodio veoma opasan incident i da, ukoliko se brzo ne uhvate počinioci napada i izvršilac ubistva, a već se znalo da je to uradio izvjesni Ismet Delalić Ćelo, jedan od poznatih sarajevskih kriminalaca, doći će do velikih problema.

Simptomatično je da se, iako je vijest o napadu i ubistvu emitovana u medijima, niko se od zvaničnika nije oglasio, ni predsjednik predsjedništva Republike i predsjednik SDA Izetbegović, niti iko od njegovih, ni predsjednik Vlade, ni ministar policije. Očigledno je da to nije slučajno. Taj događaj, pogotovu ono što se neposredno posle dešavalo, bio je razlog i povom aktivnostima koje su slijedile.

Veliki broj građana i aktivista je zvao telefonom. Bili su uspaničeni, uplašeni i pitali šta da rade. Prostrujala je vijest da su u nekim od mulsimanskih dijelova grada - na Bistriku i Vratniku - primijećeni pokreti „Zelenih beretki”, paravojne formacije pod kontrolom SDA, i da je ubistvo svata organizovano kao signal za opšti napad na srpsko stanovništvo u Sarajevu. Sarajevo sam lično slabo poznavao. Iako je moja porodica prije tih događaja tri godine stanovala u Sarajevu, gdje smo se preselili iz Zvornika, malo smo izlazili u grad, izuzev povremenih odlazaka na Jahorinu, Trebević ili na Ilidžu. Iskreno rečeno, bio sam iznenađen kada sam svojevremeno čitao statističke podatke o nacionalnoj strukturi stanovništva u Sarajevu, prema kojima srpskog stanovništa ima 35 procenata, a da je u nekim gradskim opštinama, poput Ilijaša i Ilidže, srpsko stanovništvo većinsko. Ove podatke navodim, jer su veoma bitni. Pritom, treba imati u vidu da je i u susjednim opštinama Trnovo i Pale, takođe gradskim, većinsko stanovništvo bilo srpsko.

Te večeri, negdje posle 20 časova, grupa od nekoliko ljudi, bez mogućnosti da uspostavi vezu sa ma kim iz oficijalnih organa vlasti BiH i grada Sarajeva, ili sa srpskim prvacima koji su odsutni, donijela je odluku da se formira krizni štab, jer u pojedinim gradskim naseljima, pa i u samom centru grada, podignute su barikade i onemogućen normalan saobraćaj. Nije imenovan nikakav predsjednik tog kriznog štaba. Ističem to zato što je kasnije nerijetko iznošena neistina kako je pomenute barikade organizovao Krizni štab SDS i da je kriza tajno pripremana. Koliko mi je poznato, nije postojao nikakav Krizni štab SDS. A siguran sam, da se nije desilo ubistvo svata i napad na svatove, ne bi bilo ni povoda ni razloga da se formira krizni štab koji će koliko-toliko kontrolisati situaciju kako na barikadama ne bi došlo do novih incidenata. Procijenili smo da je to jedini način, da se osujete mogući sukobi, da se skrene pažnja na stanje koje je nastalo, a koje može dovesti do ozbiljnih i nekontrolisanih postupaka sa ozbiljnim posljedicama.

Imajući u vidu i činjenicu da je već u tim večernjim satima na televiziji saopštena informacija da je referendum navodno uspio, da je ogromna većina građana dala podršku izdvajanju BiH iz Jugoslavije, bilo je za očekivati, pa i da se nije desilo ubistvo - a očigledno da je to planirani incident, da može doći i do nereda i sukoba. Trebalo je, a to se nažalost nije desilo, da organi reda, policija i drugi, pa ako treba i vojska, budu u pripravnosti kako bi spriječili evenutalne nerede i neželjeni razvoj događaja. Stanje je bilo naelektrisano i svaki razuman čovjek mogao je pretpostaviti da mogu uslijediti nesagledive posljedice. Barikade su upravo očekivani odgovor na trenutno stanje. Barikade su vladajućoj i političkoj oligarhiji bile znak opomene i obaveza da se vrlo hitno, razumno i trezveno razgovara i traži rješenje radi prevazilaženja situacije. Ali, očigledno, to nije bilo svima u interesu.

Negdje posle 20 časova, nakon vijesti na televiziji u vezi sa referendumom i događajima na Baščaršiji, sa gospodinom Ilijom Guzinom otišao sam u hotel „Holidej in”. Nekoliko ljudi - M. Stanišić, M. Simović i M. Toholj, ostali su u kancelariji stranke u ulici Đure Đakovića. U hotelu „Holidej in” „Boksit” je imao predstavništvo. „Holidej in” je bio prepoznatljiv hotel ne samo u BiH, pa je toga dana, zbog referenduma, u hotelu boravio veći broj predstavnika medija, te predstavnika ambasada i međunarodnih organizacija. Ostvarili smo telefonske kontakte sa određenim aktivistima na Sokocu, na Palama, Ilidži, u Vogošći i Ilijašu, sugerišući im da situaciju drže pod kontrolom, da budu odgovorni, da ne izazivaju incidente, da ne provociraju i da svako saznanje koje može biti problematično hitno prenesu. Pretpostavljam da su svi ti razgovori prisluškivani. Televizijska euforija povodom referenduma dolila je ulje na vatru, nad Sarajevom je odjekivala trijumfalna pucnjava iz svih malokalibarskih oružja. Širila se vijest da muslimani preuzimaju vlast u gradu, i da se istorija ponavlja. Sarajlijama je posebno poznato šta se dešavalo sa srpskim stanovništvom 1914. i 1941. godine nakon okupacije i preuzimanja vlasti od strane ustaša, odnosno „Nezavisne Države Hrvatske”. Pucnjava je prijeteći ljude podsjećala na to.

Ubrzo je ostvaren kontakt sa komandantom vojne kasarne u blizini hotela. Otišao sam lično i pitao pukovnika Kovačevića da li je vojska spremna da spriječi sukobe ukoliko do njih dođe, i šta dalje činiti. Rekao je da Vojska intenzivno prati situaciju, odnosno da Komanda vojne oblasti pokušava da ostvari vezu sa organima vlasti. Kritična noć je prošla i sutradan sam telefonirao gospodinu Miodragu Simoviću, potpredsjedniku Vlade. On je vrlo brzo sa Muhamedom Čengićem, takođe potpredsjednikom Vlade, došao u moju kancelariju u hotelu. Razgovarali smo o novonastaloj situaciji. Izneseno je mišljenje da mediji jednostrano i loše informišu građane, da su državni organi, naročito policija, zatajili, da zvanična vlast mora da se oglasi. Nakon razgovora sa Simovićem i Čengićem izdato je zvanično saopštenje. Napisali smo ga Guzina i ja, i citiram ga u cjelosti:

''Juče, 1. marta 1992. godine, pucano je u srpski narod i u srpska znamenja. Time je nedvosmisleno pokazano kako bi izgledala sudbina srpskog naroda u suverenoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj Bosni i Hercegovini.

Sve do juče srpski narod je bezrezervno vjerovao u tradicionalne vrijednosti zajedničkog života u Bosni i Hercegovini. Polazeći od takvog uvjerenja, smatrali smo da treba da prihvatimo Konferenciju o BiH - štaviše, bili smo njezini inicijatori i zagovornici. Nažalost, juče su naša očekivanja iznevjerena.

Polazeći od faktičkog stanja u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, Krizni štab u vezi sa postojećim stanjem postavlja sljedeće uslove i zahtjeva:

1. Obustaviti sve dalje aktivnosti, odnosno kampanju koja se vodi sa ciljem da se proglasi suverena i nezavisna BiH i obezbijedi njeno međunarodno priznanje, sve dok se ne postigne zadovoljavajuće i konačno rješenja za sva tri konstitutivna naroda u BiH.
2. Hitan nastavak Konferencije o transformaciji BiH i njenom demokratskom preobražaju.
3. Bezuslovno zahtjevamo da u medijima i sredstvima informisanja bude hitno obustavljena kampanja u prilog suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine koja de fakto nije stečena, a u sredstvima informisanja proglašava se svršenim činom. Takođe zahtjevamo nepristrasno informisanje do završetka Konferencije o BiH pod okriljem EEZ.
4. Jučerašnja tragedija i opšte stanje u BiH (Kupres, Travnik, Živinice, …) direktna su posljedica neriješenih odnosa u MUP-u BiH. Zato zahtjevamo da se u roku od 24 sata izvrši kadrovska transformacija MUP BiH u skladu sa dogovorima postignutim neposredno poslije republičkih izbora.
5. Zahtjevamo da se u toku današnjeg dana uhapse počinioci gnusnog zločina pred srpskom pravoslavnom crkvom na Baščaršiji u Sarajevu.
6. Već duže vremena srpski narod u BiH je pod informativnom blokadom i presijom. Zato zahtjevamo hitnu podjelu TV i radija kao i prestanak emitovanja JUTEL-a do okončanja Konferencije o BiH.
Uslovljavamo da MUP BiH ne smije vršiti ni jednu nasilnu radnju prema ljudima na barikadama i bilo kojim pripadnikom srpskog naroda u BiH.

Bilo je zabrinjavajuće što nijedan od ranijih dogovora u vezi sa određenim rješenjima u državnoj radio-televiziji i u MUP-u nije realizovan, pa tako ni u pogledu kadra za funkcionisanje redakcija. Bio je potpisan dogovor vezan za kadrovsku politiku u ključnim institucijama BiH. U tom dogovoru, pored ostalog, posebno je predviđeno da ključne ljude u državnoj radio-televiziji, direktore i urednike, imaju sve tri strane na paritetnoj osnovi. To je bio slučaj i u MUP-u, uključujući i bezbjednosne službe. Ništa od tih dogovora nije sprovedeno pa su i MUP i državna radio-televizija bile pod dominantnim uticajem SDA, odnosno njenog kadra.

Šta je u tim danima srpskom narodu preostalo ako se krši Ustav, vrši majorizacija kroz skupštinske odluke, sprovodi referendum, sa ciljem da se srpski narod odvoji od svoje matice, odnosno da se, ikao najbrojniji narod u Jugoslaviji, rasije u nekoliko novonastalih država u kojima postaje obespravljena manjina. Ne poštuju se dogovori u pogledu kadra i kadrovske politike, na dan referenduma napadaju svatove i ubijaju mladoženjina oca, naoružane „Zelene beretke” slobodno se kreću gradom. Šta je srpski narod u Sarajevu trebao da radi u noći kad se ne zna šta nosi jutro, nego da preduzme aktivnosti radi zaštite dostojanstva i bezbjednosti, i time skrene pažnju javnosti šta se dešava u Sarajevu i Bosni, i šta je moguće da se desi?!

U noćnim satima ostvarena je veza sa predsjednikom stranke Radovanom Karadžićem. Sadržaj toga razgovora, koji je presretnut i sniman, objavljen je i dostupan je javnosti.

U ranim jutarnjim satima 2. marta u moju kancelariju, a u njoj je bio smješten krizni štab barikada, došli su novinari Zoran Petrović Piroćanac i Vesna Vuković. Piroćanac je bio poznat javnosti. S obzirom da je bio dobar novinar i poznavao jezike, mislim da je radio za neke strane medijske kuće, Francusku ili Izraelsku… Rekao je da bi bilo dobro, s obzirom da postoje razne glasine u vezi sa barikadama, da dam izjavu francuskoj televiziji i da se održi konferencija za novinare. Izjavu sam dao ispred hotela „Holidej in”. Konferencija za novinare održana je u prepunoj konferencijskoj sali hotela. Mislim da je bilo prisutno najmanje dvijestotine novinara i drugih lica.

Konferenciji za novinare prisustvovali smo Ilija Guzina i ja. Pročitali smo pripremljeno saopštenje, koje je u međuvremenu poslato u Vladu. Negdje oko podne u kancelariju su došli Simović i Čengić. Sa sobom su donijeli Vladin odgovor. Nismo bili zadovoljni stavom Vlade u cjelosti i tražili smo da se, u vezi sa uslovima za pregovore kriznog štaba barikada, oglasi i Predsjedništvo. U toku dana pozvala me Biljana Plavšić, član Predsjedništva, i rekla da je dogovoreno da se pod hitno sazove sjednica Predsjedništva i da ćemo biti pozvani na tu sjednicu.

Negdje oko 18 časova dobio sam poziv da dođem u Predsjedništvo. Obučen kao i prethodnog dana, sportski, neobrijan, sjeo sam u kola i otišao do zgrade Predsjedništva. U tašni sam nosio pištolj koji mi je darovao ministar policije Alija Delimustafić. Niko me nije ni zaustavljao niti pitao bilo šta. Bio sam ispraćen do sale u kojoj je već bilo petnaestak ljudi.

Sa moje lijeve strane sjedjeli su Franjo Boras, član Predsjedništva, i Alija Delimustafić, a s desne Ejup Ganić. Od članova Predsjedništva prisutni su još Biljana Plavšić i Stjepan Kljujić, odsutni Nikola Koljević i Fikret Abdić. U pročelju sale sjedio je Milutin Kukanjac, načelnik Sarajevskog korpusa JNA, koji je na tu dužnost došao možda mjesec dana prije ovih događaja. Prvi put sam ga tada vidio.

Na sjednici je vođen stenogram od strane sekretara Predsjedništva Mila Dmičića. Iako je taj, za ono vrijeme i one događaje veoma važan dokumenat, objavljivan u nekim medijima, smatram da je bitno da se u izvornom obliku prenese ovaj dokumenat (prilog: Magnetofonski snimak 56. Sjednice Predsjedništva SR BiH, održane 2.3.1992. godine).

Posebno su bitni zaključci koji, nažalost, nisu sprovedeni. Da jesu, više je nego sigurno da slijed događaja ne bi bio krvav i tragičan. Zaključci su pisani na memorandumu Predsjedništva i oni glase:

1. Predsjedništvo osuđuje jučerašnji tragični incident u Sarajevu i od MUP-a BiH i drugih nadležnih organa zahtjeva da preduzmu sve potrebne mjere i da se počinioci otkriju i primjereno kazne.

2. Predsjedništvo izjavljuje da referendum koji je upravo okončan ne prejudicira organizaciju Bosne i Hercegovine, koja je predmet razgovora o budućem uređenju BiH, koji se vode pod pokroviteljstvom Evropske zajednice. Ove razgovore treba hitno nastaviti i njihovi rezultati moraju uvažavati interese sva tri naroda, kao i drugih građana Bosne i Hercegovine.
3. Postignuta je saglasnost da ukidanjem barikada prestaje potreba djelovanja Kriznog štaba Predsjedništva SR BiH.
4. Da se u najkraćem roku realizuje dogovor o reorganizaciji MUP-a BiH i razriješe kadrovska pitanja.
5. Predsjedništvo traži od nadležnih organa da se razmotre predlozi koji se tiču promjena u organizaciji, kadrovskoj i programskoj politici Radio-televizije Sarajevo, o čemu treba da se, u najkraćem mogućem roku, izjasne nadležni organi u Republici.
6. Predsjedništvo ponovno poziva sve građane Sarajeva i Bosne i Hercegovine, a posebno one koji su učestvovali u blokiranju saobraćajnica, da blokadu odmah obustave i vrate se svojim redovnim poslovima.
7. Postignuta je saglasnost da se sve barikade bez odlaganja uklone.

Prednje zaključke Predsjedništvo je donijelo jednoglasno.
Služba za informisanje Predsjedništva SR BiH.

Sjećam se da je posle sjednice, kada je napravljen koncept zaključaka, Alija Izetbegović predložio da na državnu radio-televiziju odemo Čengić i ja, da se obratimo javnosti. Prihvatio sam to pod uslovom da, dok stignemo do zgrade televizije, zaključci budu poslati tamo telefaksom i da se ono što je dogovoreno ne mijenja, čak ni zapeta. Prilikom izlaska iz sale obratio mi se general Kukanjac zahtjevom da se kod Ekonomske škole uklone barikade. To je prihvaćeno. Smatrao sam da su, usvajanjem zaključaka, regulisana sva pitanja, odnosno razriješeni problemi, i da će sa tim biti upoznata i javnost.

Negdje oko 19,30 časova Čengić je sjeo u moja kola i krenuli smo prema televiziji. Nekoliko stotina metara od hotela „Holidej in” presreće nas grupa od dvije do tri hiljade građana. Prepoznali su Čengića. Prepriječili su nam put. Vikali su i psovali. Bilo ih je pijanih i naoružanih. Čengić im je rekao da se sklone sa ulice i idu kućama, da prate program i čuće šta je dogovoreno.

Jedna grupa najratobornijih, a očigledno da je tu bilo raznih kriminalaca, odbila je da se skloni s puta i rekli su da idu pravo na „Holidej in”, da se obračunaju sa „četnicima”.

U jednom momentu prišao nam je kolima čovjek po imenu Slobodan Svrzo, vlasnik i urednik televizije „Hajat”. Ponudio je da odemo kod njega i da se putem njegove televizije obratimo javnosti. Čengić i ja smo se vratili do hotela „Holidej in”, tu ostavili kola i pješke, preko parka, krenuli prema zgradi republičkog Izvršnog vijeća, u čijoj zaleđini se nalazila pomenuta televizija. Sjećam se da smo do zgrade došli kroz neke blatnjave uličice. Zgrada je bila jednospratnica. Spoljnim drvenim stepenicama popeli smo se na sprat. Ulazeći u potkrovlje, u kome je bio polumrak, čuo sam žamor. Prolazeći dvadesetak metara kroz tu prostoriju, primjetio sam da u njoj ima veći broj ljudi koji su sjedili ili ležali po podu. U polumraku je svjetlucalo oružje.

Čim smo ušli u studio, postavljene su kamere i reflektori i urednik je tražio da se obratimo javnosti. Rekao sam da to dolazi u obzir samo pod uslovom da se iz državne radio-televizije obezbjede zaključci Predsjedništva, a moja i Čengićeva obaveza i ovlaštenje je samo da ih pročitamo. Rečeno je da postoje problemi oko uspostavljanja veze sa televizijom. Nakon otprilike pola sata stiglo je saopštenje.

Saopštenje sam ja pročitao i na kraju saopštio da smo Čengić i ja spremi da odemo do barikade, tamo gdje eventualno ima sumnji, odnosno nepovjerenja posle ovog saopštenja. Čengić je kaza da se on plaši da ode do barikada, strah je I porodicu koja ga gleda. Pokazalo se da nije potrebno ni obilaziti barikade, pošto su one nakon saopštavanja zaključaka Predsjedništva brzo uklonjene.

Sutradan, 3. marta, general Kukanjac je u komandi korpusa održao sastanak kome su prisustvovali predstavnici vlasti, članovi Predsjedništva, predsjednici stranaka i veliki broj predstavnika medija. Prisutni su i Izetbegović i Karadžić. Ja sam takođe bio na tom sastanku. Sjećam se da je general Milutin Kukanjac rekao kako Vojska neće sjediti skrštenih ruku ukoliko političke i vladajuće strukture ne budu držale stvari pod kontrolom, da se ne bi ponovila zbivanja iz Hrvatske i Slovenije. Rekao je da Vojska ostaje još četiri godine u Bosni, jer je tako dogovoreno nakon povlačenja iz Hrvatske i Slovenije. Uspostavljene su zajedničke vojne i policijske patrole, itd. U jednom momentu obratio se Izbetbegoviću i rekao mu kako Vojska zna za postojanje paravojne organizacija „Zelene beretke”, koja se, već godinu dana, uz pomoć nekih od vojnih starješina muslimana, onih što su se vratili iz Slovenije i Hrvatske, naoružava i obučava. Kazao je i da ima informaciju kako je on lično, Alija, učestvovao u podjeli dvijehiljade komada oružja u zgradi Opštine Stari Grad. Izetbegović je replicirao kako i on takođe zna da je iz kasarne u Lukavici podjeljeno Srbima više od pomenute brojke. Kukanjac je odgovorio da je komandant kasarne u Lukavici musliman, da ne vjeruje u takvu informaciju, ali da će sprovesti istragu, te da će preduzeti energične mjere koje mu stoje na raspolaganju, da se sve paravojne formacije razoružaju, da se spriječe incidenti i neredi, da on u svako doba stoji na raspolaganju za dogovor i saradnju bilo kome iz političkih struktura i vlasti. Nakon toga prisutni su počašćeni pićem.

Tim činom okončani su, bar privremeno, dramatični događaji u vezi sa ubistvom svata, referendumom, barikadama. Zavladao je prividan mir koji će kako-tako potrajati do 6. aprila, kada su neke od zemalja Evropske zajednice priznale nezavisnost BiH. Sama činjenica da je taj čin urađen 6. aprila, na dan kada je i u Drugom svjetskom ratu u dva navrata bombardovan Beograd, govori da ništa nije slučajno, da se sudbina Bone odvijala po scenariju koji su skrojili svjetski moćnici. Narodi u Bosni i Hercegovini jednostavno su gurnuti u međusobni rat”.

Rajko Dukić

---

— Objava (2010-12-29 09:58:58)
(Tekst i prilozi: Rajko Dukić)

Poštovani,

Poslednjih godina u nekim inkrimisanim knjigama, medijima, na suđenjima optuženim za ratne zločine, na Internetu, pominjem se, kao učesnik ili saučesnik u određenim zločinima ili drugim nezakonitim radnjama, za vrijeme rata. Očigledno da nisu samo u pitanju namjere pojedinaca koji liječeći svoje patološko stanje žele da mi naude, pojedinaca ili organizovanih grupa koje, perući sebe od zločina i odgovornosti ne biraju načina da naude drugom, već je u pitanju osmišljena, organizovana i instruirana kampanja čija strategija i ciljevi su prepoznatljivi. Nije slučajno da se na meti godinama nalazi uspješna kompanija ''Boksit'' i ja kao višedecenijski i uspješan direktor. Njihov maloumni koncept pod sloganom, ''Uništi pa vladaj'', neće proći.

Udruženi i međusobno povezani određenim interesima lokalni milićanski denucijanti, stvarajući alibi za svoju ratnu prošlost, materijalnu i drugu podršku koju dobijaju, služeći se raznoraznim podvalama, na najsramniji način hrane one druge sa širih prostora koji, vršeći misiju u ime nekih ''svetih ciljeva'', ubijajući istinu lažima, obmanjuju javno mnjenje i one kojima je zadatak i obaveza da tragaju za istinom.

Milićanski liliputanci bez ikakvog morala i na bestijalan način pišući neistine a posebno navodno kada je u pitanju moje učešće vezano za događaje u Srebrenici i zločine u Zaklopači, da bi dali snagu svojim prljavim iskonstruisanim lažima, stavljaju u potpis čestite ljude Milića, uglavnom moje najbliže saradnike ili blisku rodbinu.

Nakon dobijanja pisma od strane Vojvodić Blagoja koje je on uputio Stanici policije u Milićima 07.04.2007. godine (pismo u prilogu - kliknuti) obratio sam se 11.07.2007. godine Policijskoj stanici u Milićima sa zahtjevom da sprovede istragu (prilog: Zahtjev).

U prilogu dostavljam Službenu zabilješku od 18.07.2007. godine sa jednim od lica koje sam pominjao u svom zahtjevu za sprovođenje istrage (prilog: Službena zabilješka).

Nažalost, kako se praksa nastavila i dalje, da se putem anonimnih predstavki denuciram, a po zahtjevu nekih mojih saradnika koji su davali iskaze tim povodom u Tužilaštvu tražeći da se provede istraga ko piše anonimne predstavke plasirajući laži, ništa se nije preduzelo, postoji sumnja da milićanski liliputanci to ne rade na svoju ruku.

Jedan od najžešćih jurišnika, očigledno pripadnika mlado-bošnjačke avangarde Avdo Huseinović, imaće uskoro prilike da na sudu dokazuje svoje navode iznesene u člancima ''Nezavisne novine dodjelile nagradu i finansijeru Karadžićevih pokolja'', ''Ko su dželati Zaklopače'' a koji su objavljeni na Internetu.

Nikakve veze niti imam, niti sam imao sa logorom Sušica u Vlasenici, niti sa zločinima u Zaklopači, niti sa drugim nebulozama navedenih u pomenutim člancima. Naprotiv, tražio sam u više navrata od strane Nadležnih organa da se pronađu i procesuiraju lica koja su te zločine učinili.

Zbog formiranja opštine Milići i prenošenja Direkcije ''Boksita'' u Miliće, neposredno pred početak i početkom rata u Vlasenicu nisam mogao niti smio otići zbog ličnih i porodičnih pitanja a kamoli da se bavim pitanjima koja mi se spočitavaju u pomenutim tekstovima. Za vrijeme događaja u Zaklopači, i znatno posle toga, bio sam daleko od Milića.

Relevantnim izjavama većeg broja svjedoka Bošnjaka i drugim validnim dokumentima, neće mi biti teško da na sudu dokažem da su u pitanju bestijalne laži novinara Huseinovića, i drugih koji na određen i sličan način njemu, žele da mi naude.

Za vrijeme rata, po vojnom rasporedu, obavljao sam funkciju Direktora Kompanije ''Boksit''. Nisam radio ništa nezakonito i nečasno. Shodno Zakonima najveći dio imovine Kompanije ''Boksit'' bio je mobilisan za potrebe Vojske i drugih Organa vlasti. Niti sam imao izbora, niti mogućnosti da utičem na način i uslove korištenja mobilisane imovine pa niti mogu snositi bilo kakvu odgovornost za eventualne zloupotrebe od strane korisnika te imovine.

Kada je u pitanju moj predratni i ratni politički angažman istina je daleko od insinuacija po kojima sam navodno, kao osnivač SDS i član njenih organa, početkom i tokom rata, imao ključnu ulogu ne samo na regiji Birač. Imam potrebu, da radi zaštite svog i autoriteta porodice, statusa Kompanije ''Boksit'', predočim dokumenta koja se odnose na prethodni iskaz, koja sam dostavio i Nadležnim organima i objavio u mojoj knjizi ''Tri uspješene priče'', objavim i na Internetu.

Za dobronamjerne i pametne ovi dokazi nisu ni bili potrebni a za one druge da osjete bar malo griže savjesti ukoliko im to njihov mentalni sklop dozvoljava.

• Četvrtog jula 1990. godine na Osnivačkoj skupštini, koja je održana u Šekovićima, uz prisustvo oko dvije stotine delegata različite nacionalnosti iz cijelog Istočnog dijela BiH, kao inicijator i organizator formiranja Stranke demokratskih reformi, izabran sam za njenog Predsjednika. Stranka je uredno registrovana u Tuzli (prilog: Program Stranke).

• Tokom 1990. godine u BiH završen je proces nacionalne i političke homogenizacije oličen kroz stranke SDS, HDZ i SDA koje su krajem devedesete godine ubjedljivo pobjedile na višestranačkim izborima BiH i konstituisale organe vlasti. Nisam bio niti osnivač SDS, niti sam prisustvovao Osnivačkoj skupštini koja je održana 12. jula 1990. godine u Sarajevu i nisam biran u organe Stranke, u Glavni i Izvršni odbor, kako mi se to inače vrlo često inputira. Ko su lica koja su činila Glavni i Izvršni odbor Stranke, čiji je predsjednik bio gospodin Radovan Karadžić, može se vidjeti iz datih priloga. Iz Zapisnika, koji je na engleskom jeziku prevođen i korišten za potrebe Tužilaštva, vidi se da je 8. avgusta 1990. godine održana sjednica vrha SDS na kome je konstituisan Izvršni odobr za čijeg predsjednika je izabran Velibor Ostojić (prilog: Zapisnik). U stranačkom listu ''Javnost'' 20.07.1991. godine objavljen je spisak članova Glavnog odbora koji su birani 1990. godine na Osnivačkoj skupštini, na kome ja nisam, i novih članova Glavnog odbora koji su birani 12. jula 1991. godine gdje se nalazi i moje ime (prilog: Glavni odbor SDS BiH). Nisam bio ni poslanik Narodne skupštine niti biran u bilo kom drugom organu vlasti (prilog: Spisak Poslanika NS). Istina je da sam u više navrata, za vrijeme ratnog perioda, pozivan i prisustvovao sjednicama Skupštine u funkciji Podpredsjednika Privredne komore Republike Srpske. Ovo iz razloga što je Predsjednik Komore gospodin Božidar Antić poslove Predsjednika obavljao sa sjedištem u Beogradu.

• Član organa Stranke, Glavnog i Izvršnog odbora postao sam tek nakon godinu dana, od početka rada i funkcionisanja SDS, kada sam na godišnjoj Skupštini Stranke, koja je održana u hotelu ''Holidej in'', 12. jula 1991. godine, uz prisustvo velikog broja stranih i domaćih gostiju, izabran u Glavni i Izvršni odbor (prilog: Predlog kandidata za članove Glavnog odbora SDS BiH).

• Na prvoj konstituirajućoj sjednici Izvršnog odbora, održanoj 31.07.1991. godine, izabran sam za predsjednika Izvršnog odbora (prilog: Zapisnik). Iz Zapisnika se vidi da se te funkcije prihvatam privremeno sa namjerom da pomognem da se konstituišu i organizuju Stručne službe. Funkcija Izvršnog odbora kao i predsjednika, bila je marginalna. Radeći i živeći u Milićima u Sarajevu sam boravio povremeno preko vikenda gdje je moja supruga, koja je inače radila u Sarajevu u ''Energoinvestu'', boravila sa djecom. Logično je da su u to vrijeme sve ključne poslove, iz domena politike i organa vlasti, obavljali ljudi koji su bili na čelnim funkcijama, živjeli i radili u Sarajevu.

• Trećeg aprila 1992. godine (petak), polazeći na vikend sa porodicom u Miliće navratio sam u sjediše Stranke, koje se nalazilo u ulici Đure Đakovića, i podnio pismenu ostavku, kako na funkciju predsjednika Izvršnog odbora, tako i na članstvo u Izvršnom i Glavnom odboru. Ostavka je ovjerena od strane tadašnjeg sekretara Izvršnog odbora gospodina Trivka Komada (prilog: Ostavka).

• Poznato je da su početkom rata formirani, na područjima Opština, Krizni štabovi koji su činili predsjednik Stranke, predsjednik Opštine, predsjednik Izvršnog odbora, načelnik Policije. Nisam bio na tim funkcijama pa nisam ni bio član Kriznog štaba. Regionalni Krizni štab, dok je on postojao, činili su predsjednici Kriznih štabova Opštinskih odbora SDS. Odlukom Predsjednika Predsjedništva Srpske Republike BiH, od 31.05.1992. godine, umjesto Kriznih štabova obrazovana su, u Opštinama, Ratna predsjedništva. Članom 2. pomenute Odluke navedeno je ko čini Ratno predsjedništvo. Nisam bio ni na jednoj od navedenih funkcija pa samim tim nisam bio ni član Ratnog predsjedništva (prilog: Odluka o obrazovanju Ratnih predsjedništava).
Opšte je poznato da je neposredno poslije izbijanja ratnih sukoba rad SDS i njenih organa zamrznut. Stranka i organi Stranke ponovo su aktivirani, nakon Jahorinskog Plenuma koji je održan 16.02.1993. godine i na kome su izabrani novi organi Stranke. Niti sam bio na tom Plenumu, niti sam biran u organe Stranke (prilog: Odluka o izboru predsjednika i članova IO).

• Nakon Plenuma, Izvršni odbor 24.02.1993. godine, pozivajući se na Zaključke Plenuma od 16.02.1993. godine usvaja Zadatke rada i djelovanja Stranke. Potpisnik tog dokumenta je predsjednik Izvršnog odobra SDS Republike Srpske Jovo Mijatović. Na istom sastanku, u Zaključcima koji su doneseni za regiju Birač, u koju spada opština Milići, zadužuje se kao koordinator Jovan Šarac sa Pala (prilozi: Zaključci).

• Nakon rata, bez mog znanja, kooptiran sam u Glavni odbor SDS. Nisam prisustovao sjednicama tog Odbora, a u međuvremenu kao aktivista bio sam uključen oko formiranja druge stranke a kasnije i oko podrške Koalicije ''Sloga'' koja je, 1998. godine, došla na vlast u Republici Srpskoj.

• Ono što je bilo simptomatično, nakon pomenutog Plenuma, u sprovođenju Zadataka i Zaključaka Izvršnog odbora, bilo je ponašanje nekih članova prema Kompaniji ''Boksit'', odnosno konkretno prema meni a u čemu je posebno prednjačio Deronjić Miroslav tadašnji član Glavnog odbora i predsjednik SDS za opštinu Batunac. Za vrijeme Srebreničkih događaja 1995. godine bio je Povjerenik za opštinu Srebrenicu. Poznat je bio kao čovjek sklon intrigama, pijančenju, kockanju, iznudama. Početkom marta 1993. godine došao je sa Jolom Nikolićem u Miliće u Dom rudara gdje se održavao sastanak Privrednika Regije na kome sam ja predsjedavao. Bio je pripit i jedva stajao na nogama kada je, mahajući nekakvim papirima, počeo da viče da Dukić nema pravo da saziva bilo kakav sastanak jer će uskoro biti smjenjen sa mjesta Direktora ''Boksita'' a on ima ovlaštenja da tu smjenu što prije napravi. Od tada, kada je izveden iz sale ja ga više nisam viđao, niti sam sa njim imao bilo kakve kontakte. Poznato mi je da je kao učesnik stranačkih i nekih drugih sastanaka na kojima se krojila moja sudbina, gdje su donosene odluke da se satanizujem na sve moguće načine pa i likvidiram, on u tome prednjačio. U svjedočenjima u Haškom Tribunalu iznosio je razne neistine na moj račun. Neke od tih pominje Avdo Huseinović u prethodno citiranim člancima. O tim njegovim nebulozama dostavio sam obimnu dokumentaciju Haškom Tribunalu i drugim relevantnim institucijama.

• Na mom Internet portalu u članku ''Krv i pepeo Podrinja'' autora Šemsudina Muminovića i Mehmeda Pargana, dovodim se u vezu sa ratnim operacijama početkom rata u Zvorniku i vezu sa nekim gospodinom Mijovićem. Pomenutog gospodina nikada nisam sreo niti znao o kome se radi, niti sam bio u Zvorniku, a niti sam imao potrebe da budem u Zvorniku. Takođe u prilogu ''Profiteri sa Romanije'' od nepoznatog autora, vjerovatno je u pitanju neki šumokradica sa Sokoca i u prilogu pod naslovom ''Ko su najmoćniji Srbi, Hrvati i Bošnjaci'' novinara Željka Cvijanovića pominjem se u kontekstima, na način, zbog čega bih preporučio autorima da posjete psihijatra.

---

— Aida-Ida (2008-06-28 12:19:29)
Samo treba saburiti i sakupljati dokaze, snimati dokumentarce i pisati knjige o zlocinima.Uporno ponavljati sto se desilo,kako se ne bi zaboravilo.Dok god se prica zlocinci se plase.Znate sto sad oni misle,moze neko da se sjeti da ih trazi,pa u svakome vide neprijatelje.Vide onoga ko ce ih prodati.Uznemireni su,jer ne mogu vjerovati nikome.Nestaje tu i nacional romantizam i sve,jer on zna da je kriv i da za njega nece ispastati niko drugi do on sam.Pa onda,lose se zivi,ako neko ponudi pare lako ce biti prodat i za hiljadu i manje evra.Brzo se razvijaju stvari i komunikacije su munjevito rasprostranjene,on ce da se plasi da ne naidje neko ko je rod zrtava pa se ne osveti.Znam kako je bilo dok je bio rat u BiH.Jedan cetnik je non stop isao sa opasacem i bombama oko pasa jer se osjecao nesigurno zbog toga sto je ucestvovao na ratistu.On je svuda vidio muslimane koji zele da mu se osvete.Mi se osjecamo povrijedjeno i ranjeno i zato svi ovako reagujemo ali ako malo razmislite o polozaju zlocinaca, kome je lakse?Njemu koji nema mira vec svuda vidi one koje je poklao i one koji bi da ih osvete ili nama koji nijesmo nikome nista uradili?Saburite!Ne dajte Sejtanu prokletom da vas uznemirava kao sto strah uznemirava zlocince.Mirno zivite i radite na unapredjenju zivota i imana a oni neka se muce sa svojom savjescu,kao sto ih i progoni.Zrtva treba da saburi i da napreduje kako bi pobijedila zlo i na taj nacin osvetila neduzne.Kada se razvijes i ojacas onda si pobjednik.Kada patis onda samo dajes snagu zlocincu jer se on plasi i muci zbog savjesti ali je srecan sto je i tebe uznemirio.Saburi,kaze nama Islam i cuvaj jezik i cuvaj din iman i vrijeme!A zlocinci placaju vec i sada!Neka izazivaju jer je to znak njihovog propadanja ali ne idite za njima gnjevom vec naprijed!To je pobjeda Allah vas nagradio!To je pobjeda neduznih zrtava!U Dzennetu se sire duse ciste i sehidi!Ponos!Jer nijesu zlocinci!Boli rana dovijeka,ali ponos je njen dragocjen dio lijeka.Onaj drugi dio se ne da izlijeciti!Ponosan si bosnjacki narode jer nijesi genocidan,vec visestruka zrtva!Mozes kuda hoces svijetla obraza!To tvoji dzelati,ljubavi moja,ne mogu!

---

— Bosnjak72 (2008-06-24 19:48:07)
Neka ima Allah dz.s da dzenetske basce,a
zlocincima da,da pakao na ovom i onom svjetu.
Dabogda im se ovo desilo k`o sto su oni drugima radili.

---

— kAHFOPIJA (2008-06-24 18:25:59)
Milioni se daju na glupave tuzbe protiv holandije srbije i slicno i pune dzepovi advokata.
Zaklopaca je klasicno masovno ubistvo i gde su sada ti bajni tuzioci i advokati da se to istera.
Nemogu se pare izvuci i zbog toga niko nije odgovarao, a manijaci
i dusevno poremecene zivotinje se slobodno setaju. Dok mi cekamo
da umru prirodnom smrcu pa onda da plate.

---

— dzenda (2008-06-24 12:47:18)
Ja,sta nam uradise dabogda im se sjeme sturilo,dabogda oni svoje najmilije onako zakopavali kao sto smo mi svoje.Dabogda ih Allahova kazna stigla,pa im se i deveto koljeno u crno zavijao.AMIN.

---