Komentari citalaca
Molimo Vas da procitate pravilnik o postavljanju komentara
GENOCID U KLJUČU
Autor: Emir Ramić
Objavljeno: 05. July 2012. 16:07:57
Postavljanje komentara na priloge je trenutno suspendovano.
— mladikotorvarošanin (2014-07-25 15:28:40)
Pozdrav iz Njemačke!
Pošto sam pročitao neke komentare vezane za rodni kraj Kotor Varoš, zanimalo bi me više o tome. Rođen sam 92. u Njemačkoj kao dijete izbjeglica, i porijeklom sam iz kotorvaroškog sela Zabrđe.
Ako mi "Bihko" može reći nešto o svim predratnim i ratnim događajima u Kotor Varošu, bio bi zainteresiran. Također bi me zanimalo znati tko je Poštar, jer sam rado čitao njegove pjesme i komentare na web-stranici "kotorvaroška dolina". Ukoliko i dalje želi ostati anoniman, mogli bi se makar čuti putem mail-a ili na drugi način. Želim mu pokazati da ima mladih Kotorvarošana (uključio sam fb-profil "Mladi Kotorvarošani", koga zanima...) koji ne vole slušati Cecu i njenu družinu, već Ex-Yu, S.A.R.S. i Dubioza Kolektiv te ne žele zaboraviti korjene, već održati sjećanje na Bosnu ponosnu.
Lijep pozdrav svima...
— emina r (2013-06-16 01:49:50)
voljela bi tebe da pitam od kud tj znas ko je fikret ramic? edina ramic? safet ramic? i fatima ramic? jel ti znas nji ko su i sta su jesul imali djecu? voljela bi ustupiti kontakt sa tobom u vezu ovoga...
— Bihko (2012-08-03 00:29:41)
Docuo sam na Bastinu da se nakon prikazivanja filma, Otpisani, serije su pretvorene u kratak igrani film te filma Valter brani Blatnjak..u KV je poceo tajni otpor Muslimana u gradu, otpor okupatoru Carsije...za vezu s nama extremima odabrani su kuriri.....na celu s Bajric Jasminom, Jaskom.....zaduzenim za vezu s Ravnama gdje se nalaze muslimanske ekstremisticke snage s zastavama BiH i sa malom djecom, veza za Ravne Suljo Majser te penzionisani milicioner Nusret Hadzimahovic.
Na celo Tajnog Otpora staje Asim Aganbegovic sa najblizim saradnicima......da bi zbunilii Srbe njihove uniforme oblace i Ado Bajraktarevic, Caus Ermin, poznatiji kao Sargo, Caus Senad i Suad, Zaimovic Ado- Cuco i ini, ukljucuju se i predstavnici Hrvata kao Anto Pranjic Majmun.....Kerim Dizdar je zaduzen da ide nagovarati nas extreme, ustase i balije, da jos vise pucamo na carsiju i da upotrijebimo i avione, ako ustreba.
Naravno da nismo mogli bez vjerskih predstavnika pa su zato ukljuceni i hodza i fratar....
Nas predsjednik SDA koji nas je i nagovorio da pobjegnemo na Bastinu bio nam je u zatvoru pod strogom kontrolom Ljube- Zile koji ga je cuvao ali nas je totalno i bezrezervo podrzavao.....cak je bio primoran da nam salje signale pjevajuci nazor cetnicke pjesme.....
SDA nas je kompletno pripremila za Odbranu grada, imala je i rezevrni Plan rasporeda po okolnim selima a i hrana je bila obezbjedjena, ja sam stalno izucavao po Bastini, dok sam lezao, ptice po nebesima a kada sam malo prizdravio, znao sam svu floru i faunu, brao sam gljive, jagode, tresnje, vidio sam jelene a jedno vece i medjeda.....
Znao sam koliko su moje komsije moji Muslimani dobro organizovali unutarnji otpor, Muhamed Sadikovic me redovno izvjestavao a dobio sam i novine u kojima pise da sam ja Ibrahim Begic tesko ranjen u medjusobnom obracunavanju extremista te da sam ja pokusao da razoruzam svoje ovdje bliznje i da pokupim oruzje od njih pa predam a da je na mene pucao Sead Silnovic i tako me tesko ranio da sam skoro izdahnuo.....Srpski Glas....N. Sipka.....
Obradovan vijestima iz grada gdje se vrlo pozitivno pise o meni odlucio sam odmah da se predam i da se povezem s unutrasnjim pokretom otpora, posto su moji Muslimani silno patili, od kuce do kuce, nisu mogli nocu mirno spavati od uznemiravanja s brda....odakle su se cule strasne detonacije......
Cuo sam i to da su neki srpski dobrovoljci Muslimani i Hrvati javljali se da idu u logor.....posebno su volili Manjacu ali i Batkovice, Tunjice i tako........bolje i logor nego otpor.....
Naravno na celo Otpora li su svi pametniji i inteligentniji Kotorvarosani ukljucujuci i najpoznatije zanatlije.....
Jugoslavija je IV vojna sila u Evopi a KV prednjaci u tome radi blizine Banja Luke....U KV je stvorena izvaredna klima....za ovaj rat su krivi Muslimani......pretezno balije.....
Seljaci sa brda pucali su na mirne gradjane Kotor Varosi pa je Momir Talic- Tale, komandant I banjaluckog javno priznao svoju vojnu gresku navodeci da su vojnici I Korpusa trebali prvo uci u sela oko KV i tu pobiti domace stanovnistvo a onda sici u grad, medju mirne i civilizovane gradjane, lijevo orjentisane, obrazovane i nacitane...nakon debakla u Stislama..povucen je Prvi Banjalucki Korpus,,uvodjenje reda i mira prepusteno je domacim Srbima....koji nisu znali sta mi odbjegli neprijatelji i seosko stanovnistvo imamo u rukama, pa su nas slabo ......medjutim javili su Konji cetnici iz Celinca, Jungic da kotorvaroski cetnici nisu sposobni da nas pobiju po selima pa ce doci celinacki......ali ponosni KV cetnici.....kvalifikovani cetnici su glatko odbili celinacku pomoc....uz pomoc domaceg stanovnistva, sami ce to oni uciniti...stigao mi haber na Bastinu.
To me silno obradovalo i nadao sam se da cu skoro biti ubijen te da ce kotorvaroski pokret otpora u gradu biti uskracen ako nista onda za moja literarna djela, ciju sam gradju sakupljao....
Iskopao sam sebi zato kabur na Bastini, jednostavno zemlja mi se omilila, uz velik zal sto necu prisustvovati velikom otporu koji ce dovesti o oslobodjenja mojeg rodnog Blatnjaka, u koji nisam imao sumnju obzirom na tako mnogobrojno ljudstvo dobro organizovano i puno slobadarskih ideja naucenih u Kinu 25 maj....pod vodjstvom direktora Imamovic Bekira, poznatog voditelja Programa za prolazak Stafete kroz KV....i najpoznatijeg sportsko i kulturnog radnika....
Znao sam da moji KV herojski cekaju Dan Oslobodjenja od Muslimana i Hrvata, ali da strpljivo cekaju..konacno ce Muslimani i Hrvati biti istjerani tako da cemo se mi vratiti svojim normalnim poslovima,
mi nismo izazvali ovaj rat i mi nemamo nista s time......za sve je ovo kriva Turska......
Sastanem se tako s Antom Miskicem koji je imao dzelep djece a u kuci nije imao ni pod, samo gola zemlja, ruke mu prljave, ispucale..nokti neodrezani, zapalimo po jednu Nisku Drinu i gledamo u KV panoramu, a ona pucanje, uvece svijetleci meci rakete s padobranom, da osvijetle teren....pa ce mi Anto :"Vidis Ibrahime sta nam radi agresor"......
Sastanem s sa Stipom- Caricem koji je bio naoruzan rucno izradjenom kuburom i imao je samo jedan, lovacki metak, i imao je psa..veli mi da ce s tim metkom ubiti jednog cetnika a da ce mu pas, kao je ljut, rastrgati dvojicu......
I mislim se......lahko je nama na Bastini....kako li je samo tesko mojim sugradjanima pod teskom srpskom okupacijom.....dole na toj vasoj strani.....e ne bi valahi Bilahi mogao podnositi tu strahu......pa neka umrem na Bastini......
— Bihko (2012-07-26 06:01:16)
Bez ikakvih kalkulacija krenuo sam direktno za Blatnjak s otkocenim pistoljem u ruci, pravo prema kuci.....meni kada dodje moja huja..sklanjaj se s puta.....
Presao sam potok kod Markove kuce, Brana kako smo tu dionicu zvali, i izasao na put kod Enesove kuce i onad se uputio prema kuci....Iza krivine naisla je moja zena smijuci se, u ruci je nosila ceker i djecije stvari....
"Ti si sve pokvario", rece mi smijuci se, "da ti nisi naisao ne bi nista bilo"...
"Pa sta je bilo ???, stajali smo nasred puta,ja s pistoljem...
"Ma to su bili Srbi koji su naisli kada sam pokupila stvari iz kuce, vojnici, oni sto dolaze kod Milene....(Milena nam je bila komsinica, jedina srpska kuca u Blatnjaku, kuca je bila vlasnistvo Caus Jusufa koju je kupio Caus Mesud a onda istu prodao Srbinu, tako da je moja mati govorila:"Naselio nam Srbina....""""....
Pitali su me, ustavili su mene i Bahtu, (kcerku moje najstarije sestre) za muskarce iz kuca, gdje su.....i mi smo pocele pricati s njima...tada si ti naisao, da nisi naisao oni bi nas pustili....kada su potrcali za tobom jedan od njih je uperio oruzje u nas i odveo nas do garaze....uzeo je bombu i prinio je meni do glave i upitao :"Ko je ono???"..Ja sam rekla da ne znam.....
"Kako ne znas kada te je zvao po imenu...?????
"Ne znam!", rekla sam, nisam dobro vidjela, mozda je neki od komsija.....
Otrcali su gore do Bajramine ograde ali nisu smjeli dalje, bojali su se i govorili da ti nisi sigurno sam i da ih tako navlacis u klopku, rekli su da odose po pojacanje i da ce se vratiti da pretresu ulicu.....
"Jebem im mater", rekao sam i zagrlio zenu...
"Hajmo na Bastinu, naci cu kucu za nas".......
..od tog trenutka nikada se vise nisam vratio u kucu......ni u Blatnjak...
Ibrahimbeg
Postar hocemo li ti i ja, opet te pitam, da zajedno uradimo knjigu kontra Obrada.....jednu zajednicku muslimansko- hrvatsku verziju a moze i kako smo jedne drugima nazivali *****sko-ustasku verziju.....
Stvarno te pitam, trebam partnera....ovi moji Muslimani nece, stidljivi su.....a jos se i boje od KV.....tamo cesto posjecuju pa se boju bilo sta reci....ali se ne boju citati..prodamo im knjigu....
Ja sam u Americi a krediti su tu, stampamo u boji, sa slikama....ima puno i video materijala, mozemo i dokumentarac napraviti....
ukljucimo i tog cetnika sto je ubijen.....postati cemo popularni.....
Odgovor, Poštar:
Ma moj Ibraga, ti bi samo piso, daj malo realno pogledaj a za koga bi ti to pisao? Ko će to čitat? Ma znam da ćeš pomisliti: " Eh ima njih koji bi čitali", znam i ja to, ali ko bi platio da pročita?
A tebi je to važno, jazuk bi bilo dolare bacit u...šta ja znam koju rijeku tamo imaš, recimo Vrbanju.
Sve je to već napisano šta se ima za napisat. Mi učesnici tih dogadjaja znamo kako je to bilo, mi znamo da Obrad koji je skoro oplakao kad je vidio da "njihov transporter" odlazi bez njega, da on zna, ali prešućuje da smo i taj OT kupili i mi koji smo se tada od njega skrivali. Kao što svi znamo i mi i oni da su i oni avioni koji su bombardirali Večiće kupljeni našim parama. Ali to mladje generacije ne zanima, oni kažu " pa što ste ratovali, kako su Srbi dobri i imaju najbolju muziku na svijetu", da Ibro moj dragi ovim mladjim generacijama nije važno to ko je bio Hrustan, a ko Kuga, njima je dobra folkoteka u Zabrdju, koju je otvorio Antonić Željko, valjda znaš i njega. Mislim da mladi naraštaj ide u onom smjeru u kojem smo i mi pičili krajem 70-ih i 80-ih godina, u smjeru koji će nas uspavati, da ovdje ne može biti rata...ma ko nas bre, (a bosanski, ba) zavadi, bi rekli Srbi.
Zato Ibro ako imaš tržište tamo da prodamo knjige Indijancima, Bantu crncima, Masajima, Nubama... možemo ići u projekt, ali Kotorvarošani knjige ne kupuju, jedino ako im uz knjigu poklonimo kakav CD od Cece, udovice od Arkana, što je opet mladima nevažno.....
-----------------------------------------------------------------
Ima Postar, ima englesko govorno podrucje, zapadnjaci nisu naseg mentaliteta i rado citaju.....nacitali su se bosanskog smeca koliko hoces a mi ne bi imali smece.....nego originalnu knjigu.....
Takodje ima onih koji bi citali, mnogi Kotorvarosani bi citali, mnogi su se meni javili i trazili..vecina iz znatizelje, samo iz znatizelje, ne bi mogli otrpiti da ne saznaju sta tu pise.....da kazu da to nije tacno....u nasem jebenom mentalitetu tako to hoda..nije tacno i gotovo..dakle imas te citaoce.....
Imas takodje i Srbe.....njima navedes sve ratne zlocince u KV, kojih ima koliko hoces.....Rodoljub Stanisljevic Lola, Dusko Lalovic, Dusko Maksimovic, Dusko Vujicic, Gojko Eskic, Gojko Stolic, Lugic Veseljko, Kajkut Miroslav, Dusko Skoric, Rajko Skoric...kao meni kada sam onomad objavio u Ljiljanu imena 40 ratnih zlocinaca, sretnem Halida Bajrica u Njemackoj, pozdravimo se na ulici i on ce mi sav crven u licu:"Kako si mogao da stavis na listu Boru Pelicica, zubara....on mi je spasio zivot....."????
Ja ga pogledam s hujom i velim mu:" Jeste tvoj zivot ali nije moj, jebo te taki zivot, Boro je cetnik a fala Bogu da si ti ziv i zdrav"""" To je privatno Halide, to su vase stvari....cetnici su ubili puno ljudi u KV koje Boro nije spasavao...""""'
Dakle knjigu bi citali i cetnici......a i Halid bi procitao cim se cuje za njega....
Iz Austrije mi se javio i Midho Tatar i rekao je da ce me on ubiti sto sam stavio njegovog brata Sejdu Tatara na listu.....znas Sejdu ozenio je Jeftimir Gordanu.....
Ima puno Hrvata koji su rekli da bi rado citali....neki iz Zabrdja su cak trazili kada sam reklamirao rukopis....
Citao bi i FBI......bio je jedan agent kod mene i pitao me ako znam koga u Americi od ratnih zlocinaca..samo da kazem im adresu....ne moram davati svoje podatke.....
Dakle citali bi svi.....na nama je samo to da zajednicki odradimo....
A i da oni koje navodis ne citaju...nema veze....knjiga bi bila odlican prilog za istoriju....
-----------------------------------------------------------------
Ibro, kad izdas knjigu, ja kupujem odmah 100 komada...
— Bihko (2012-07-22 21:42:56)
Takodjer isticemo, da ce web magazin Bošnjaci.Net nastojati da objavi materijale i istinu o svim genocidima i zlocinima koje su pocinjeni nad Bošnjacima od strane srpsko-crnogorskih i veliko hrvatskih fašista. Zato na vama je da ne drzite istinu u tajnosti, nego je kazite i drugima da se sazna istina o holokaustu i svim zlocinima koji su se desili nad bošnjackim narodom u toku krvave agresije na našu Domovinu.
— Bihko (2012-07-19 21:58:00)
dem sad recte jel iko pogledao ovaj video o padu Kotor Varosi ako nije da se mahnemo corava posla i da uzmem americki pasos i da cestitam Srbima na uspjesno obavljenom poslu sa SDA odnosno da predjem na pisanje erotskih romana.
— Bihko (2012-07-19 02:06:49)
Kotor Varos.
Dogovorena predaja.
Srbi pricaju s Muhamedom Sadikovicem.
Ja sam bio u ovoj koloni i predao naoruzanje.
Napisao sam o tome, vjerovatno najbolji roman ikada napisan u Bosni "Kotor Varos-Ratni Raspored", cije sam neke kratke ulomke objavljivao na forumima i pisao ovdje.
Jedino pozitivno na to je odreagovala Sonja Radosevic.
Pogledajte pad Kotor Varosi:
http://www.youtube.com/watch?v=Yk8SxkMv4sM
— Bihko (2012-07-17 03:49:21)
Spisak nestalih u Grabovici 03/11-92:
Alagic Hajro
Huso
Hadim
Amir
Said
Sadik
Mujo
Ramo
Safet
Aganbegovic Seno
Aganbegovic Serif
Aganbegovic Nezir
Alekic Muhamed
Alekic Eniz
Botic Mehmedalija
Dzevahir
Dzevdet
Ferid
Muhamed
Huso
Enver
Mujo
Ramiz
Fikret
Seval
Sabahudin
Hazim
Selfiraz
Adis
Omer
Berbic Sejfo
Berbic Rifet
Bilic Ekrem
Bilic Dzemal
Bilic Samir
Beculic Esad
Mirsad
Senad
Muzafer
Serif
Nedzib
Seval
Huso
Redzo
Bilanovic Semko
Bilanovic Arif
Cejvan Selvedin
Omer
Rifet
Esko
Sakib
Adem
Darmin
Cirkic Ibrahim
Cirkic Zijad
Dugonjic Muradif
Dzananovic Mujo
Dzananovic Meho
Dzuvelek Ekrem
Hasic Midhat
Nedzif
Mahmut
Mehmed
Samir
Hibic Ervin
Suad
Mujo
Midhat
Naim
Sead
Esmir
Redzo
Fikret
Meho
Mehmed
Mujo
Sead
Vahid
Serif
Husic Fadil
Sead
Senad
Muharem
Aziz
Enver
Camil
Hazim
Hanific Bego
Hadziric Zaim
Fific Asaf
Fific Amir
Gigovic Halim
Gigovic Halil
Gigovic Smajl
Lihovic Huso
Lihovic Elvir
Lihovic Alija
Jaksic Nedzib
Jaksic Fuad
Jaksic Nedzad
Jaksic Ekrem
Kovacic Mustafa
Krdzalic Jusuf
Menzil Ibro
Menzil Samir
Menzil Enver
Menzil Nedzad
Mujanovic Ibrahim
Muminovic Hajrudin
Nuhanovic Safet
Nuhanovic Enes
Nuhanovic Esad
Nuhanovic Sulejman
Nusinovic Hazim
Opakic Seval
Pasic Sakib
Ahmet
Sefik
Mehmedalija
Nihad
Mustafa
Fadil
Planincic Hasan
Rabihic Ramo
Nijaz
Admir
Ramiz
Nezir
Mirsad
Rahmanovic Sead
Rahmanovic Esad
Ramic Mirsad
Fikred
Camil
Azem
Redzo
Kemal
Redzo
Selimovic Sead
Emir
Senad
Sefir
Sultanic Ibrahim
Sehovic Cerim
Seval
Dervis
Avdo
Skoric Eniz
Nedzad
Senad
Ahmet
Tatar Dzevad
Turan Rasim
Turan Mustafa
Turan Namko
Turudic Sulejman
Varosic Ibrahim
Zulfic Midhat
Zulfic Hasan
Zeher Mehmed
Zec Jorgovan
Husein
Karanfil
Dzemil
Refik
Murat
Fadil
Fadil
selo Dabovci
Lihovic Mahmut sa Sinovima Sevalom i Sejadom
Lihovic Aziz
Lihovic Jusuf (Taxista)
Lihovic Jusuf´a Hajrudin
Lihovic Suljo
Lihovic Ramiz
Lihovic Enver
Lihovic Elmir
Lihovic Muharem
Lihovic Rahman
Cejvan Adis
Cejvan Ibrahim
OVE OSOBE SU U AUGUSTU 1992. U SELU DABOVCI
BILI MUCENI, PA STRELJANI U KADIRINOJ GARAZI
PA ONDA ZAPALJENI
!!! ZENE IS KUSLJICA DONOSILE SLAMU DA BOLJE GORI !!!
>>>>>>>>
------------------------------------------------------------------------------
Dedic Dervis
Dedic Miralema
UBIJENI U SVOJOJ KUCI I ZAPALJENI
---------------------------------------------------------------
25. Juni 1992. Taj se dan se nesmije da zaboravi
CEJVAN AHMET ( AGAN )
CEJVAN RASIM
CEJVAN SABAN I SINOVI JASMIN I DARMIN
CEJVAN ELMIR
LIHOVIC OMER
LIHOVIC AHMET
MEDARA BEGO
MEDARA SULEJMAN ( KEMO )
TURAN ESAD I SINOVI DJASIM I SUTKO
KOVACEVIC ( SALKE ) HIDAJET
KOVACEVIC ( SALKE ) KEMIR (KEMO)
KOVACEVIC ( SALKE ) ENVER
KOVACEVIC ( SALKE ) ABDURAHMIN
ALAGIC IRFAN
ALAGIC ASIM
DJINHODJIC MIHRET ( UCITELJ )
KOVAC DJEMAL
PRLJA HASAN
RAMIC SAFET
RAMIC FIKRET
RAMIC FATIMA
RAMIC EDINA
SMAJLOVIC (MEHE) HIDAJET
SMAJLOVIC (EJUBA) REDJO
SMAJLOVIC (MEHMEDA) SMAJL
SMAJLOVIC (EJUBA) ESAD
SMAJLOVIC MUHAMED
ZEBA MATO
PILIC (ILIJE) MATO
COLIC (NIKE) IVO
STRELJANI 25. JUNI 1992 ETNICKO CISCENJE VRBANJACA
"veceras cemo za njih voljeti. Sad bi bili ocevi. Sad ih vise nema."
Izet Kiko Sarajlic, iz Sarajeva.
Helem
Postovi: 1460
Pridružen/a: 05/07/2006 06:12
Lokacija: za kompjuterom
Vrh
PostPostao/la Helem dana 03/11/2006 06:22
Zemljo, otvori se, da spustim Knjigu u kabure....
Helem
Postovi: 1460
Pridružen/a: 05/07/2006 06:12
Lokacija: za kompjuterom
— Bihko (2012-07-15 17:11:17)
Ministar
Ministar: Džerard Selman
Rođen je 1958. godine u Kotor Varoši gdje je završio osnovnu školu. Srednju upravnu i Pravni fakultet završio je u Banjoj Luci. Položio je pravosudni ispit i ispit za notara. Radio je u Vojnom pravobranilaštvu Prve armijske oblasti Beograd. Radio je kao sekretar i zamjenik direktora Jelšingrad SMU Kotor Varoš.Od 2001. godine radio kao advokat. Od 15.02.2005. do 28.02.2006. godine bio ministar pravde u Vladi Republike Srpske.Oženjen i otac dvoje djece.
da od pravde nece biti nista.
U toku dogadjanja koje Viktor istinito prica Selman Dzerard je pobjegao u sumu, selo Bastina a njegov otac Dzasim, musliman, je takodje pobjegao u planinu Uzlomac, iznad Bastine gdje su se skrivali nekoliko dana, ipak za razliku od oca Dzeni, kako mu je nadimak,pridruzio se braniteljima, gdje je takodje bio i sadasnji komandir Policije u Kotor Varosi Samir Skopljak.
Selman Dzerard se nakon izvjesnog vremena, nekoliko dana, vratio kuci i nikako mi nije jasno kako je Dzeni postao Ministar Pravde. To je nesto za nepovjerovati odnosno ukazuje na kompletan nekvalitet kadrova u Republici Srpskoj, Selman Dzerard je jedva zavrsio fakultet, studirao je x godina i vazio za obicnog tupana.....ali .....otac Dzasim bio je jedan od najvecih drmatora u Kotor Varosi.....nakon vracanja iz sume Dzasima tjeraju da cisti ulicu, dali su mu tacke, metlu i lopatu, na dionici izmedju njegove kuce u Donjoj Varosi i Benzinske pumpe.....
Ne samo ova grupa iz Banja Luke nego i domaci Srbi, cija imena Viktor Grgic uopste ne spominje, ucestovali su u torturama, ubistvima i bili direktni egzekutori, ortodoxne ubice gradjana Kotor Varosi.
Viktor takodje navodi svoju misao da se nije imalo gdje bjezati, istina je da je Kotor Varos na takvom geografskom polozaju, slijepo crijevo, 30-ak km. udaljen od Banja Luke, prema Borju,po pravcu Banja Luka-Doboj, odnosno Skender Vakuf, lijevo u odnosu na tok Vrbanje i da se kao takav nije mogao odbraniti a ujedno od strane domaceg stanovnistva, ukljucujuci i Viktora, nije bilo ni volje da se brani, jednostavno stanovnistvo je bilo ustraseno upadom banjalucke bande...Kotor Varos je okupiran od strane Srba a da ga skoro, osim nekih grupa, niko nije ni branio u toku 5 mjeseci od okupacije 11 juna 1992 godine, do zvanicnog pada 18 oktobra 1992 godine, gdje je pred "Jelsingradom" izvrsena masovna deportacija muslimanskog i hrvatskog stanovnistva,dosadasnjih gradjana Kotor Varosi, sa 29 autobusa a u pratnji Medjunarodnog Crvenog Krsta iz Zeneve..na tom "ispracaju" Kotorvarosana, masovnoj deportaciji ljudi prisustvovali su i Miladin Teinovic Gavro, Rade Lukic-krojac, Danko Bojic- ugostitelj, Borislav Brborovic, referent Crvenog Krsta..tada se iz Sarajeva javio Dzevdet Tuzlic, novinar i urednik "Trece dimenzije", da mu Borislav spasi oca.......domaci kotorvaroski Srbi, osim casnih izuzetaka od kojih je bio i Aleksa Tepic,bivsi Predsjednik Suda i Medjuopstinski javni Tuzilac uglavnom su ucestvovali u pogromu i ubistvima gradjana Kotor Varosi ili iste podrzavali direktno i indirektno. Muslimani u Kotor Varosi nisu pruzali otpor Srbima, jedino selo koje se istinski branilo bilo je Vecici, za koje je Andjelko Stanic, Sef Racunovodsta u Radnickom Univerzitetu, izjavio na predaji stanovnistva pred "Jelsingradom:" Mi vas pustamo samo radi Vecica, vi ste probni balon, kada Vecicanci cuju da ste se vi predali,(u grupi pred "Jelsingradom", od preko 1500 ljudi nasli su se i branioci sela Bilice, Bastina i jos nekih sela) onda ce se i oni predati pa cemo ih sve pobiti. A i vas bi sada pobili da nije Vecica.".
Uglavnom takav i jeste bio odnos kotorvaroskih Srba prema svojim sugradjanima, nama, ostalim gradjanima, ovaj put samo muslimanima i Hrvatima.
Ostali gradjani, Srbi postali su listom samo Srbi.
— Bihko (2012-07-15 03:04:14)
SVJEDOČENJE ŽRTVA ZLOČINA U KOTOR-VAROŠU OTKRIVA KAKO SE ČUVAJU ZLOČINCI
Pravda je spora i nedostižna
Viktor Grgić je strpljivo čekao pravdu, ali... Goran Marković, koji je ubio njegova dva brata, Zdravka i Ivu, a njemu nanio teške tjelesne povrede ranjavanjem vatrenim oružjem, odlukom sudije Okružnog suda Banja Luka, 26. 4. 2012. pušten je na slobodu?!
Kotor-Varoš: Dvojica braće Grgić ubijena su u samom centru grada, a treći teško ranjen
Opština Kotor-Varoš samo je jedno od niza mjesta u kojima su pripadnici vojnih i policijskih snaga Republike Srpske, udruženi s paravojnim formacijama, izvršili masakr nad nesrpskim stanovništvom, a potom i etničko čišćenje.
Unatoč brojnim iskazima preživjelih svjedoka datih istražiteljima Haškog tribunala, 15 godina od okončanja rata većina počinilaca ratnih zločina nad kotorvaroškim Bošnjacima i Hrvatima bila je na slobodi, jer su prva hapšenja uslijedila tek 2010. godine.
Jedan od onih koji je strpljivo čekao pravdu je i Viktor Grgić. Čekao i nije je dočekao. Goran Marković, koji je ubio njegova dva brata, Zdravka i Ivu, a njemu nanio teške tjelesne povrede ranjavanjem vatrenim oružjem odlukom sudije za prethodno saslušanje Okružnog suda Banja Luka, 26. 4. 2012. godine, pušten je na slobodu. U sudskom rješenju se navodi da se "protiv optuženog Markovića prekida krivični postupak, zbog bolesti optuženog (nemogućnosti praćenja suđenja), te se optuženi upućuje na dalju brigu organu socijalnog staranja Banja Luka".
Porodica Grgić prošla je tokom maja 1992. godine maltretiranja, kao i gotovo sve druge nesrpske porodice u mjestima koja su bila pod kontrolom bosanskih Srba. U to vrijeme u svim opštinama u kojima su Bošnjaci i Hrvati bili većina ponavljao se isti scenarij. Vojska i policija RS-a "oslobađale" su ta mjesta, potom iz opštinskih i policijskih struktura istjerivali sve nesrbe, a onda su slijedila hapšenja, pljačke, ubistva i na koncu protjerivanje.
- U trećem-četvrtom mjesecu 1992. zapalili su mi jedan auto pred kućom, bacili su molotovljev koktel kao upozorenje. Onda je rođaku na naš Uskrs bačena bomba pred kola i tako je počelo. Bio sam profesionalni ugostitelj. U Kotor-Varošu sam držao lokal, piceriju i bilijar-salu. Nisam ni sanjao da mogu doživjeti sudbinu koja je zadesila mene i moju porodicu. Imali smo mnogo prijatelja Srba, nadao sam se da će nam pomoći. Međutim, vidjelo se da to vodi zlu, pa sam planirao da se maknem odavde. Ženu i dijete sam poslao u Beograd, iz Beograda u Mađarsku i onda su otišli u Rijeku. Nisam smio reći da su u Hrvatskoj, nego da su u Holandiji, kod sestre. Ja sam trebao izaći sa šurjakom, takav je dogovor bio. Trebao sam povesti brata Zdravka, on je imao ženu Srpkinju i dvoje djece, koji su već otišli. U Kotor-Varošu smo ostali nas trojica braće i naši roditelji. Brat Zdravko je četiri godine mlađi od mene, Ivo deset godina, počinje svoju ispovijest Grgić.
Tih dana su, kaže Grgić, hapšenja Hrvata i Bošnjaka bili svakodnevna pojava. Na njega i braću red je došao početkom juna.
Okosnicu stanice policije Kotor-Varoš, dodaje Grgić, činili su Zdravko Samardžija, Ljuban Ećim i Saša Tešić zvani Sila.
— Bihko (2012-07-15 02:55:58)
U svojoj ispovijesti, Viktor Grgić je zabilježio i ovo:
KAJKUT STRAH I TREPET: Kada je jednom došao Pantelija, ide Saša Tešić Sila i viče meni: "Viktore, evo Pante, jebo te Panta". Ja ne smijem, kud ću ja sad tamo. I onda on zove: "Panta", on pogleda i kaže: "Eno ti Viktora" i dođe Panta i donosi cigarete. Ja gledam u njega ko u Boga, znam da je moćan, da može napraviti šta hoće. "Sve budale, sve budale", kaže, "eno gore u Jajcu Srbi popasli travu na stadionu, pun je stadion ljudi", priča o tome... Ja ga hoću namoliti: "Daj, pomozi meni da izvučem se, znaš da nisam ništa...", i on onako gleda i diže glavu i vidi sijalicu spojenu s akumulatorom i pita šta je ovo. "Pa to kad nema struje". Čovjek se diže i izađe, mi ostadosmo...
Htio bih glede spominjanja imena Pantelije Damjanovića kazati nekoliko riječi o njemu.
Došao je, bolje reći bahnuo, pao s nebesa, u Riku u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu) možda deceniju prije rata - mašući šakama. Iznajmio je prostrije u u prizemlju Velićeve kuće, nabavljao piće ne plaćajući porez na nj, držao neprijavljene konobarice, kršio odredbe javnoga reda i mira držeći otvorenu kafanu i poslije dozvoljenog radnog vremena - i lagahno se bogatio, uglavnom parama Ričana muslimana koji su bili najbrojniji gosti njegove kafane - hudžerice sa samo nekoliko stolova u dvije male prostorije, neurednim i prljavim i smrdljivim WC-om.
Bio je šutljiv, čini mi se da ga se rijetko moglo čuti kako išta govori, osim "Izvolte", ili "Štaš popit?" Kada bi mu s eneko obrtio, Panta se smihiljio stidljivo, kao tek dovedena seoska mlada...
Rekao bi - kruha se nije znao najesti.
Pantelijin pajdo postao je tada i ostao do sada - Jasmin Seferović, tada jedan od šefova u "Manjači", a kasnije predsjednik Izvršnog odbora SO-e Mrkonjić-Grad.
Njih dvojica, Jasmin i Panta, imali su još pajdaša koji su na skrovitim mjestima kartali, igrali zabranjene igre u velike novce Izgleda da je na zabranjenoj kocki Panta dobijao, a birtijica u Rici se pokazala zlatnom kokom. Dobijao je i njegov pajdo Jasmin Seferović - baš zahvaljući malom birtijašu iz Rike, kasnije velikom glavešini i drmatoru - Panti Damjanoviću. Ni manje ni više, Jamsin je dobio od pajde Pante ministarsko mjesto u propaloj Bukejlovićevoj Vladi. Trebao im podoban Musliman, pa ga našli u Pantnom pajdi, velikom prilivodi i mutiikaši Jasminu... Koliko je Jasminu bilo stalo unići u Vladu RS, dovoljno govori podatak kako je napustio mjesto ministra u Uunsko-sanskom kantonu! Za kratko vrijeme kao ministar Jasmin je savio lijepe pare u džep, a koliko ih je s Pantom prokockao i je li na kocki dobio, to njih dvojica znaju. (Neko spomenu Džaralda Selamana, pa mi naumpade Jasmin Seferović, ista čaršija - pehlivana)
Ne bih ja o Panti - njegov put od Rike i male iznajmljene zapuštene krčme do vlasništva nad Hotelom Bosna..., ii političkih visina sa kojih je vedrio i oblačio, odlučivao o sudbinama ljudi, bogatio se - sve krsteći se s tri prsta i zazivajući Boga, da Panto, po svjedočenju Viktorevom, nije izrekao jednu gnusnu laž, koja je mnoge u Jajcu i mene samoga - tada, kada je izrečena u ljeto 1992. - trebala stajti života.
Panta - ko bi ono njegovo ričko doba rekao da se zna i kruha najesti - slaga, a ta je laž poslužila kao sokolenje srpskim junacima koji su svim sredstvima, sa zemlje i vazduha, tada kidisali na opsjednuto Jajce, kako bi zauzeli taj grad, oslobdile ne samo Srbe koje je Panta zatočio u svojoj glavi, nego i od oslobodila Jajce od njegovih vjekovnih starosjedilaca, jer to grad u kojem su "stolovali srpski kraljevi", kako napisa u proglasu haaški uznik puk. Stanislav Galić zapovijedajući pismeno srpskim junacima zločin nad nedužnim gradom i građanima. Nije da nije u tom huškanju bio zaslužan i sam Panta lažima o nesnošljivom položaju jajačkih Srba koji su popasli travu, Srba - koje su baš Panta i politika koju je i Panta vodio, otpisali kao Alijine - ta nije li Panta bio u vrhu tadašnje zločinačke - čime je pokušao opravdati nepružanje pomoći ne samo Viktoru Grgiću, inače kolegi po struci. Tom laži pokušao je Panta opravdati zločin i u Kotor Varoši..., nad Viktorom, njegovom braćom, kao i zločin uopće u Bosni.
(Pitanje je, da li je Panta ikad završio i čitavu osnovnu školu, kamo li ugostiteljsku, i da li ja kao takav mogao uopće biti Viktorev kolega po struci. Ali ono što je imao u svojoj glavi, znao je naplatiti političkim usponom, a baška parama, stečenim hinle, na tuđoj muci. Riječju, Panta je je gazeći preko leševa postao moćnik i dočepao se silnoga bogatstva... Možda neću doživjeti taj dan, ali Panti će doći glave sami Srbi!)
Helem, Panto, kao moćan čovjek, blizak vrhovima vlasti, pa tako i obavještajnim službama, koje su znale da u Jajcu Srbi ne pasu travu na stadionu, morao je svjesno slagati da bi osokolio Srbe na zločin. Pantina se tada, makar i najveća i najgnusnija laž, morala slušati!(I danas se sluša, jer moć je u onoga ko ima pare, a Panto ih ne može prebrojati!)
Moralo se lagati, a laganje se i Panti isplatilo, jer za zločin nad Jajcem i njegovim građanima, Sirbima, Hrvatima, Bošnjacima, nije bilo ikakvog opravdanja, a nakon jajačkog pada - kolone šlepera opljačkane imovine slijevale su se u Varcar, Banju Luku, Sanski Most... Valjalo je zločin nad Srbima koje su Pantini činili u Jajcu, kao i na d drugim građanima, svaliti laganjem na druge, u čemu se domšljat pokazao nekadašnji mali, tihi, birtijaš iz Rike, Panto Dajmanović, 1992. veliki moćnik! Njemu, Panti, ta laž kao i mnoge druge laži isplatila, a nekome je ta laž došla glave. Ne samo Bošnjaku i Hrvatu, nego i jajačkom Srbinu za kjim je Panto prolijavao lažne krokodilske suze...
Oko 350 građana Jajca srpske nacionalnosti nije poslušali Karadžićevu naredbu i nisu napustili grad prije napada srpskih snaga na Jajce. (Mnogi su otišli, ostaviši ručak za stolivoma, nadajući se brzom povratku u grad, čim ga srpski Pantini junaci oslobode od starosjedilaca...) Oni jajački Srbi koji nisu poslušali Karadžića, svako iz svoga razloga, najviše iz ubjeđenja da ne postoje psihopate poput Karadžića ili Pante koje mogu povesti pučanstvo u nezapamćen zločin i da se ni njima neće išta hrđavo dogoditi, ostali su dijeliti sudbinu sa svojim sugrađanima Bošnjacima i Hrvatima - kišu granata, maljutki, snajperskih hitaca, fosfornih i kasetnih bombi, raketa zemlja-zemlja, vazduh-zemlja. kojima su svakodnevno zasipani, a od Pantinih svakodnevno pozivani da se predaju. (S druge strane, Jajčani, pa sam predsjdnik Općine, molili su i kumili odmetnute sugrađene, koji su ih tukli sa okolnih brda da se vrate u svoj grad, dok nije kanso, dok nisu okrvavili ruke, Ti pozivi su upućivani javno preko jajačkeTV.
Ko i ostali građani, jajački Srbi su se kretali gradom, kada god je to bilo moguće od granata. (Granate nisu birale narodnost, pa je neka od njih pogodila i djevojčicu Srpkinju sa Bara (kćerku Dajane Grujićić kojoj je život spasavao rahmtli dr. Ismet Šehalić sa svojim herojskim kirurškim timom...)
Jajčki Srbi nisu bili ni gladni ni žedni, isto onako i onoliko kao njihovi sugrađani Bošnjaci i Hrvati, jer teško je išta stizalo u opkoljeni grad kojeg su ospijedali srpski jurišnici vjerjući i u Pantalijinu laž više nego svojim očima: sa okolnih brda su mogali, vdjeti pust stadion kao na dlanu, kao što su imali i sam grad,s vaku kuću, pješaka... Smrt je bila bliža od jake za vratom, omrkni, ne osvani, ali smrt su sijali Pantini sljedbenici!
Stadionu o kojem Panta bulazni, laže i izmišlja, na kojem su kako slaga ne trepnuvši, Srbi popasli travu i koji je pun ljudi - teško da je iko smio i prići - jer sa okolnih brda od Pantinih je jedno mogao fasovati smrt.
Istina je, u Jajcu svakome znana, da su HOS-ovci u ljeto 1992. uhvatili jednog nedužnog građanina srpske narodnosti i strašno ga mučili jedne noći u Pećini, toliko su ga mučili sve dok taj nevini čovjek nije umro u najtežim mukama. Taj zločin je osudio čitav grad, a osudom i ogradom od zločina nad nedužnim čovjekom oglasio se i jajački HVO, a to saopćenje je pročitano odmah nakon ubojstva i na TV Jajce i na Radio Jajcu.
Istina je i da je jednu noć HVO bio pritvorio 30-tak jajačkih Srba, pod tobožnjom sumnjom pete kolone, ali čim se sutradan pročulo o tome, dvojica novinara Bošnjaka su odmah potražila predsjednika Općine Midhata Karadžića (Našli su ga u prostorijma ZOIL-a. O hapšenju jajačkih građana on nije imao pojma) - i ti su ljudi na njegovo zauzimanje odmah pušeni. (Mnogo se toga u Jajcu radilo mimo znanja predsjednika Općine, posebno oko primopredaje grada između Tuđmanovih i Bobanovih s jedne, i Pantinih s druge strane...)
Spomenutim novinarima Bošnjacima, koji su se zauzeli za puštanje pritvorenih sugrađana, došao se osobno zahvaliti jedan od pritvorenika - prijeratni fotoreporter "Oslobođenja" iz Jajca Boro Mihajlović....
Inače, na TV Jajce te ratne 1992. godine - svoje prve TV-korake napravila je Gordana Ristović kojoj je, iako je bila početrnica u tom mediju, dato uredničko i voditeljsko mjesto. Treba li reći da je Gordana Srpkinja, iz ugledne gradske obitelji, te da je danas novinarka FTV, urednica ITC u Zenici... Inače, Gordanin dotadašnji muž se odmetnuo od grada u kojem je lijepo živio, te je oružjem kidisao na grad, u kojem je ostala i njegova doskorašnja supruga!!! Sjećam se laskavih riječi koje su o Gordninim roditeljima izrekli jajački fratri fra Stipo i fra Marko... )
S duge starne, o kakvoj se ljudskoj pogani radi - a riječ je o onima koji su ubili spomenutog nedužnog građanina Srbina, govori i podatak da je takva bagra istoga ljeta 1992. ubila katoličkog fratra u Dobretićima, što je nezapamćen zločin u analima Jajca i katolicizma u ovim krajevima!!!
Naravno, osobno osuđujem svaki zlčin, ma ko ga počinio! Smatram kako zločinitelj mora biti kažnjen, inače će se zločin ponoviti. Nkon kažnjavanja zločinitelja, moguće je pmirenje o kojem mnogi trube.
Moraju biti kažnjeni i nalogodavci i inspiratori zločina, huškači, lažovi, poput Pantelije Damjanovića.
Inspiratori zločina bili su i mnogi banjalučki i uvezeni srbijanski novinari, koji su okupirali dopisništvo TVSA u Banjoj Luci, koji su bili dopisnici sarajevskog Oslobođenja, pa se izokrenuli u uredndike "srpskog" Oslobođenja, srpske RTV. Svi su oni huškali na zločin, a svi oni koji nisu umrli pridonom smrću poput Mladena Šipke i Mire Mlađenovića - hodaju slobodno, ponosni na svoj dopirnos zločinu kojeg oni poistovjećuju svojim doprinosem srpstvu i pripadnosti pravoslavlju. U toj družni huškača i ratnih profitera je i Panto Pantelija Damjanović - nekad skromni, tihi i povučeni mali krčmar iz Rike u Varcaru, koji se, zahvaljujući lopovluku po sistemu "tiha voda mulj nosi"dočepao silnoga bogatsva i moći u koju se uzaludno uzdao i Viktor Grgić. (Nije Panta pomogo ni jednome Ričaninu, nikome od brojnih njegovih mušterija iz ričke krčme, kada su ni krivi ni dužni dopali grdnih muka na Manjači. Nije ni prstom mrdnuo da se njegove nekadašnje mušterije, tada srpsko roblje oslobodi ponižavajućeg kuluka, niti se počešao po stražnjici kada je 29 Varcarana hladnokrvno strijeljano u Oborcima, nakon što su robovali Pantinim Srbima čitave tri godine.)
Umjesto da pomogne svome kolegi Viktoru, kao i nevnim Ričanima, logorašima Manjače, kao i onima na poižavajućoj radnoj obavezi, Panta je zločin nad njim pravdao izmišljenim zločinom nad Srbima u Jajcu, Srbima koje je i Panta davno otpisao! (Znao je Panta - njegova moć i bogatstvo ne idu ruku pod ruku sa humanizmom i milosrđem. Da pače, oprečni su!)
Ko bi se nadao da će od tihog ričkog krčmara postati tako velika hulja!
P.S.
Ovdje je bilo govora i o obrani Većića.
I danas čuvam rukom ispisan komadić papira koji je stigao u Jajce u ljeto 1992. u kojem Većićani kažu da su opkoleni, da su se zločinci nad Većićim nadvili kao lešinari, ali da Večići neće pasti dok je njih živih... Većićani su na tom papiriću molili pomoć od Jajca i ARBiH.
Ali, Jajce nije moglo ni sebi pomoći, a kamo li drugome priteći... Za to ogromna zasluga pripada i Panti Damjanoviću.)
— Bihko (2012-07-13 05:55:00)
Nakon mjesec dana suspenzije, u ponedjeljak, 09. 07., u Hagu je nastavljeno suđenje Ratku Mladiću, bivšem zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, svjedočenjem prvog svjedoka optužbe.
Mladić je optužen za genocid u više bosanskohercegovačkih općina na početku rata 1992. godine, u Srebrenici 1995., teror nad sarajevskim civilima, te uzimanje međunarodnih promatrača za taoce. Tereti ga se za zločine u 11 točaka, kao i njegovog bivšeg šefa, predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, iako je on nedavno oslobođen od prve točke - za genocid u više općina 1992. godine.
Kao prvi svjedok na suđenju generalu VRS-a Mladiću iskaz daje Elvedin Pašić koji je preživio masovnu egzekuciju u Grabovici. To je mjesto u općini Kotor Varoš, samo jednoj od sedam u kojima su, prema optužbama, brojni i sistematski zločini dosegnuli razmjere genocida početkom rata 1992. godine.
U prvim optužnicama protiv političkih i vojnih lidera bosanskih Srba spominjano je i do šest puta više općina u kojima je došlo do genocida, no zbog bržeg procesa od mnogih se odustalo i odabran je samo reprezentativan broj kako bi se dobio uvid u zločinački obrazac primijenjen svugdje.
Pašić, koji je preživio masovnu likvidaciju građana nesrpske nacionalnosti, svjedočio je već u nekoliko haških procesa sudionicima udruženog zločinačkog poduhvata, navijestio je specijalni savjetnik tužiteljstva Frederik Svinen.
„On je jedan od svjedoka koji je već svjedočio u slučajevima Milošević i Krajišnik“, kazao je on.
Tužiteljstvo je tako potvrdilo da neće mijenjati plan izvođenja dokaza na suđenju Mladiću iako bi moglo imati problema upravo sa spomenutim dokazivanjem genocida u više bosanskohercegovačkih općina, sa čime i otvara proces.
Naime, nedavno je upravo tu točku odbacilo sudsko vijeće u slučaju protiv Karadžića tvrdeći da nisu ponuđeni jasni i kvalitetni dokazi tijekom dokaznog procesa tužiteljstva. No optužba je najavila žalbu i već podnijela zahtjev sucima da ju odobre, potvrdio je savjetnik Svinen.
„Trebamo pričekati ishod žalbe. A mi ćemo se žaliti na odluku po raspravi 98 bis. Pričekajmo na ishod te žalbe prije nego počnemo spkeulisati što možemo učiniti u drugim slučajevima“, rekao je Svinen.
Iako ne žele još dodatno smanjiti dokazni postupak, u tužiteljstvu su potvrdili kako problemi zbog kojih je proces Mladiću već dva puta suspendiran i dalje postoje. Naime, obrani još nije objavljen dokazni materijal optužbe koji se mjeri stotinama tisuća stranica, budući da se koriste dokazi sa već održanih, drugih haških suđenja. No s iskazima prvih svjedoka ipak se kreće.
„Mislim da smo još uvijek u raspravi sa sudskim vijećem i obranom oko toga jesu li zaprimili sve potrebne dokumente. Ali sa sigurnošću možemo reći da će se ovih sedam svjedoka pojaviti narednih dana. Vidjet ćemo tko će doći kasnije“, kaže Svinen.
Prije ljetne pauze, uz spomenutog Pašića, iskaz će još dati preživjeli iz Srebrenice, vojni analitičar, medicinska sestra, strani vojni časnici.
*********
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
— Bihko (2012-07-13 03:26:06)
Viktor Grgic Intervju
Posjeta: 537
Ispis
Viktor Grgić: Moju braću Zdravka i Ivu ubio je Goran Marković
Ispovijest Viktora Grgića (2): Krvavi tragovi Ljubana Ećima
«
1 of 2
»
Naš sagovornik identičan iskaz dao je i istražiteljima Haškog tribunala prije pet-šest godina.
KAKO JE POČELO: U trećem-četvrtom mjesecu 1992. zapalili su mi jedno auto pred kućom, bacili su Molotovljev koktel kao upozorenje. Onda je rođaku na naš Uskrs bačena bomba pred kola. Tada smo napravili stražu. Morao je biti neko u lokalu, zapaliće mi objekat, dignuće ga u zrak, dok spavam. Tada si oružje mogao kupiti od srpskih rezervista koji su pušku prodavali za 500 maraka. Meni je jedan Pantelija doveo nekog Nenada i kupio sam automatsku pušku. Međutim, nije prošlo ni dva dana na vratima se pojavi pet ljudi u civilu. Stigli su u vojnim i civilnim vozilima. Oni kažu: "Ti si uzeo toga dana automatsku pušku i dva okvira". "Nisam", odgovorih kao iz topa. Kažu: "Pođi s nama". Iz civilnog auta izlazi taj što mi je prodao pušku. Kažu: "Jesi li njemu prodao pušku". Veli: "Jesam". Dovoljno je bilo da potvrdi. Mislim da mi je to bilo namješteno.
Rekao sam da puške nemam, da sam je odnio na selo. Onda su mi rekli da će doći sutra ujutro i da to bude spremno. U biti tako je i bilo. Sutradan su oko osam došla dvojica iz Banjaluke i ja sam im u stanici milicije predao oružje. Dali su mi potvrdu.
GORE SE SPREMA ZLO: Bio sam profesionalni ugostitelj. U Kotor Varošu sam držao lokal, piceriju i bilijar salu. Nisam ni sanjao da mogu doživjeti sudbinu koja je zadesila mene i moju porodicu. Imao sam neke prijatelje, koji su bili bliski moćnim ljudima. Ženin brat, moj šurjak, živio je u Banjaluci, i bio je dobar sa Pantelijom Damjanovićem, radio je sa Branom Jankovićem. S obzirom na to da sam preko njega bio u kontaktu s njima, mislio sam da ću tu naći zaštitu. Neki iz te ekipe su me čak opominjali "da budem pametan, da u Kotor Varošu ništa ne radim, jer će tu biti sranja". Ali, eto, govorili su mi da ću ja biti blagovremeno obaviješten i da ću malo biti pomognut".
Međutim, vidjelo se da to vodi zlu, pa sam planirao da se maknem odavde. Kako sam Hrvat i bio sam imućan, znao sam da ću biti meta onih koji pljačkaju... Počele su se osnivati neke Srpske odbrambene snage, nekakve "crvene beretke", koje su pokupile razne kriminalce. Razmišljao sam kako ću se skloniti iz Banjaluke i Kotor Varoša na jedno vrijeme dok ne prođe zlo. Ženu i dijete sam poslao u Beograd, iz Beograda u Mađarsku i onda su otišli u Rijeku. Nisam smio reći da su u Hrvatskoj, nego da su u Holandiji, kod sestre. Ja sam trebao izaći sa šurjakom, takav je dogovor bio. Trebao sam povesti brata Zdravka, on je imao ženu Srpkinju i dvoje djece, koji su već otišli. U Kotor Varošu smo ostali nas trojica braće i naši roditelji. Brat Zdravko je četiri godine mlađi od mene, Ivo deset godina. Kada je Pantelija došao sa mojim šurjakom, kada su oni krenuli po mene, više nije bilo letova iz Banjaluke. Ni do Banjaluke više nismo mogli doći. Tada me nazvao prijatelj iz Banjaluke, Željo Blagojević, plače preko telefona i kaže: "Dođi ako ikako možeš do Banjaluke, ostalo je moja briga. Samo da se izvučeš odozgo, gore se sprema zlo".
HAPŠENJE I TORTURA: To je bilo 8. ili 9. juna. Razmišljao sam da se spremim i da krenem. Ne možeš ni ući, ni izaći. Već smo navikli na toj straži, oko kuće u Kotor Varošu. Dođe mi bratić koji je studirao u Banjaluci i kaže: "Svaki dan smo očekivali kada će zauzeti Kotor Varoš". Veli da postavljaju bombe po mostovima, to su neke mjere predostrožnosti. I ja sada čekam. Kuda sada? Nemam pojma. Onda su upali kod mene u kuću, na vrata. Neki Šubara, "crvena beretka", iz Karanovca. U kući sam imao pištolj, za koji sam imao legalno odobrenje. Taj Šubara, onako mali, opasan tip kaže: "Momak, predaj sve što imaš u kući. Nađem li metak, ubiću te za taj metak". Ja sam što sam imao dao. Oni su to pokupili i odnijeli. Nije prošlo od toga možda ni pet minuta dojuri drugi džip i dođe Slobodan Dubočanin, i kaže: "Hajde, kupi se, idemo". Dolje je čekao džip, mene i braću, i svi smo onako blijedo stajali i čekali. Oni su nas odveli u stanicu milicije u Kotor Varošu i zatvorili u jednu malu prostoriju. Dosta ljudi je bilo unutra, između ostalih i Anto Pranjić, policajac. On je bio milicioner, a njegov bratić je bio načelnik. Sjećam se, bio je i jedan musliman iz Kotor Varoša, zaboravio sam ta imena.
U HODNIKU NA TRI PRSTA: Odveli su me u kancelariju na ispitivanje. Tu je Zdravko Samardžija iz banjalučkog MUP-a bio glavni. I naravno, Ljuban Ećim i ta ekipa. Ne znam ko je kome pripadao, čini mi se da su neki imali maskirna odijela, ono plavo svjetlije, ne vojna nego policijska maskirna. Onda mi je Samardžija stavio komad papira na sto. Kaže: "Piši!". "Šta da pišem", pitam. "Piši šta znaš." I ode. Kada su mene priveli tamo, ja prepoznam Branu Kesića, vidio sam ga na svadbi njegovog brata u Ključu. Napišem da ne znam ništa. Dođe ponovo Samardžija, uze onaj papir i odnese, izađoše svi. Onda uđe njih pet. Među njima sam poznavao Sašu Tešića zvanog Sila. Čim su ušli, počeli su me tući. Mlatili me krvnički. Kada su izašli vani, ja se dignem s poda i sjednem. I vrati se Zdravko, gleda u mene i kaže: "Je l' te ko dir'o", rekoh: "Nije". "Je l' ti mene ne razumiješ, je l' te ko dir'o", sada ja ne znam šta smijem reći, kažem: "Jeste li ih vi poslali". Kaže on: "Tako je ko neće da sarađuje, hajde sada piši". Napišem ja kako nisam nikada ništa loše radio, pa prijatelj ovaj, pa prijatelj onaj, nabrajam i Pantu Damjanovića, i Branu Jankovića, i Branu Kesića. I on dođe i uze ono što sam napisao i odnese. Kada dolazi poslije toga Brane Kesić i kaže mi: "Pička ti materina ustaška, što ti mene spominješ". Rekoh: "Brane, znam te". "Ne znam ja tebe, ustašku ti majku". I otišli su. Izveli su nas u hodnik i stajali smo na tri prsta, braća i ja.
Ilija Draguljić i Miladin Teinović
Još dok smo bili u hodniku policijske stanice, dok su nas tukli svim i svačim, tu je bio Miladin Teinović zvani Gavro, koji je bio zamjenik komandira milicije u Kotor Varošu. Krv je bila po cijeloj prostoriji. Poslije toga su nas prebacili u jednu od kancelarija u kojoj je sjedio Ilija Draguljić, milicioner, Hrvat, takođe zatvorenik. Ispred njega je bio neki komadić kruha, neka marmeladica.
Moja je sestričina udana za Nenada Tešića, kojeg u Kotor Varošu znaju po nadimku Papo. Njihova kuća je odmah uz stanicu milicije. Ona nam je slala sendviče da jedemo. Ilija sjedi, obukao kombinezon i odozgo neku policijsku bluzu i ja dao braći po sendvič. Ostao još jedan sendvič koji sam davao njemu. On zaplaka i kaže: "Joj, Viktore, ne mogu, silovali su mi ženu". Rekoh: "Pusti to, nemoj na to misliti". Mi smo ležali na podu, nismo razgovarali, proveli smo tu dvije-tri noći. On je u jednom momentu čuo tog Miladina, tog Gavru, svog predratnog kolegu, poznao mu glas i zvao ga: "Miladine, Miladine". Ovaj se pojavio na vratima. Rekao je: "P... m...". Više se nije pojavljivao.
U Policijskoj stanici bio je pun hodnik ljudi, odvode i dovode, razbijaju i mlate, to je strašno. Cijeli dan je bila tortura, mlaćenje, prebijanje. Pritvoreni policajac Ilija Draguljić je tad bio u WC-u go. Čuo sam da su mu ženu silovali pred njim i onda su njih gole protjerali. Nju nisam vidio. Brat mi je rekao da su tjerali da ti zatvorenici izvade onu stvar i da im ona puši, od jednog do drugog. Onda su zatvorenike tjerali da je siluju. Međutim, ljudi od straha nisu mogli. Samo je jedan musliman mogao, pa ju je on silovao.
Mi nismo smjeli čak ni pitati da idemo u WC. A onda tu dolaze iz Banjaluke mlade snage, kako ko dolazi tako te mlati. Mene je Saša Tešić, zvani Sila, najviše tukao. To je bila tortura. To je bila ekipa sa Starčevice. Neke sam poznavao, neke nisam. Onda su tražili ključeve od auta. Moj auto, golfa dvojku, prije njih uzeo je Slobodan Dubočanin i otišao u Banjaluku, kući. Dovodili su tu i druge ljude, jednog Fiku su premlaćivali, ispod njega je bila lokva krvi, glavu su mu razbili, kad bi ga tukli on bi pao u onu krv. Kad su nas vratili u onu malu prostoriju ja sam tražio da razgovaram sa Samardžijom. Kažem mu: "Zbog čega smo mi sad ovdje". "Pa tako". "Što nas ne bi pustili da idemo kući, neću ja od kuće nikuda otići". Kaže: "Kuda ćeš sada, noć je i policijski sat je". Pa rekoh: "Neka nas neko odvede". Kaže: "Jedino što mogu učiniti - da vas ne vraćaju tamo, nego da vas prebace tamo u drugu prostoriju".
KUĆNI PRITVOR: Ujutro ponovo u hodnik. Tad je naišao vojnik što mi je ranije dao nekakav kimono da zaustavim krv i kaže: "Ti i još jedan majstor", Jovo se zvao, "pođite za mnom". Od sale za džudo u stanici napravili su spavaonicu i rekao mi je da popravljam te krevete. Kaže mi: "Da te izvučem, da te više ne tuku". Ja sam mu zahvalio. Kaže on meni: "Otkud ja tebe znam". "Ne znam". "Jesi ti dolazio u Banjaluku". "Jesam, školu završio". Pitam ja njega: "Gdje živite". "Kod Skale na Starčevici". "Znao sam jednog Dulu, radio je ventilaciju". "Dule je moj brat". Taj mali se zove Ljuban i on kaže: "Sad znam, ti si dolazio s onim bijelim golfom i ti si radio limariju". Rekoh: "Da". Kaže: "Pomoći ću ti". Meni drago. Pozvao je on sve, i Sašu Tešića Silu, i rekao: "Ja čovjeka znam". Kažem ja Saši: "Tebe znam", "Ti mene znaš, otkud ti mene znaš". "Ja i ti smo par puta sjedili i pili kavu". Kaže: "Ja i ti?". Kažem "Da". I eto - to je to. I sada se i Saša promijenio. Sada će on meni malo pomoći. I onda ja njega zamolim. Meni su dolje dvojica braće, pita: "Rođena braća", rekoh: "Da". Ode on i dovede njih. Meni drago, krenulo nabolje. I onda smo mi imali i krevete. Bio je još jedan rođak, zvao se Marinko Grgić. I on je preživio, njega su pustili kući.
Tada su braću i mene prebacili u kuću kod te moje sestričine Vesne Tešić, Papine žene. Kao, to je kućni pritvor. Prije toga me Ljuban Ećim udario šakom u glavu. Raznio mi je lice i tom krvlju sam se namazao jer kada te vide krvavog, manje te tuku. Kada su nas doveli u tu kuću, Ećim je rekao: "Ja sam Ljuban Ećim i nisam bio za to da se ovdje dovodiš ni ti, ni tvoja braća. Vas je trebalo u samicu, pa... Ali Nenad, Vesnin muž, je bio za to i ako odavde slučajno pobjegnete, ubićemo ti sestru i njenu djecu. Sve ćemo vas pobiti".
NADA U ODLAZAK: Kada su nas prebacili kod sestričine u kuću, onda su počeli dolaziti neke školske kolege, a dok sam u hodniku bio došao je Peđa, konobar iz "Sirana", Bodiroža. On je sa mnom išao u školu. Peđa je htio tući Iliju Draguljića, pa mu nisu dali, onda je razvalio vrata, pa ga je mlatio: "Ja sam tu da koljem, ubijam, palim i tako". Između ostalog, od tih koji su dolazili bio je Gavrin, Goran Gatarić, brat od ovog Rajka pjevača. Prepoznao sam Gorana Markovića, zvanog Markan. Taj Goran Marković, zvani Markan, živio je u Boriku, švercovao lubenice na pijaci. On je bio egzekutor. On je pobio moju braću.
Dok smo bili u kući Vesne Tešić, situacija se polako počela smirivati. Meni je bilo drago da se malo smiri, da ovo zlo prođe. Razmišljam da me puste da idem kući. Jednom prilikom došao je i Zdravko Samardžija i pitao sam ga: "Zdravko, kakva je situacija sa Viktorom i braćom". Kaže: "Sačekajte još malo da prođe ovo pa da idete kući". Nama bilo drago, nek je ovo prošlo. Pošto sam se uvijek pozivao na Panteliju Damjanovića, Branu Jankovića, Branu Kesića, na ove što sam ja smatrao da su neko i nešto, ja sam spominjao često kako se znamo. Jedan dan dolazi Pantelija u Kotor Varoš autom, donio im cigarete, Ljubanovoj i Dubovčaninovoj ekipi.
Moram spomenuti i da su jednom mene odveli kući, jer sam imao zaštekanih 5.000 maraka. Neko je od njih našao i uzeli su pare. Ja sam tog Ljubana, Dulinog brata, podmićivao i rekao: "Idi, uzmi to. Ako ćeš ti meni pomoći, idi ti to uzmi", a imao sam i puno ugostiteljske opreme, znao sam da će oni to opljačkati, odnijeti, pa sam mu govorio: "Idi, uzmi, imaš tamo nešto iz Mađarske, dovezao sam neke mesingane stolice". Imao sam još i nekog crvenog mramora, dva šanka, mašinu za kavu... Kako je Pantelija spremao hotel "Bosnu", naručivao sam taj materijal, a to mu je radio moj šurjak.
KAJKUT STRAH I TREPET: Kada je jednom došao Pantelija, ide Saša Tešić Sila i viče meni: "Viktore, evo Pante, jebo te Panta". Ja ne smijem, kud ću ja sad tamo. I onda on zove: "Panta", on pogleda i kaže: "Eno ti Viktora" i dođe Panta i donosi cigarete. Ja gledam u njega ko u Boga, znam da je moćan, da može napraviti šta hoće. "Sve budale, sve budale", kaže, "eno gore u Jajcu Srbi popasli travu na stadionu, pun je stadion ljudi", priča o tome... Ja ga hoću namoliti: "Daj, pomozi meni da izvučem se, znaš da nisam ništa...", i on onako gleda i diže glavu i vidi sijalicu spojenu s akumulatorom i pita šta je ovo. "Pa to kad nema struje". Čovjek se diže i izađe, mi ostadosmo...
Ja sam tada imao 33 godine, moj brat Zdravko 29, a Ivo 23. Viđali smo Kajkuta, bojali su ga se svi ko kuge, a mene nije dir'o. I onda kada su napadali to selo, ide Peđa, vodi ratnu zatvorenicu. Oni graniče sa Tešićima. Ti ljudi gore su sebi iskopali rov, a kako je vrijeme bilo kišno, rov je bio pun vode, i kada je krenula invazija i oni su jadni pobjegli u taj rov i sada su svi ljudi bili od blata. Puca on, vodi žene i djecu tamo, između ostalog, to sam vidio kroz prozor. Danko Kajkut svezao momka oko vrata kao psa. Na njemu je samo donji dio trenerke. Bio je ranjen i krv se cijedila. Onda su tog malog tjerali da pase travu. Tada je Aleksa Tepić, pokojni, rekao: "Šta radite to od ljudi". Taj dečko je isto preživio i eno ga u Zagrebu. To sam vidio, ovaj ga je vodao konopcem. To je bilo strašno.
Poštujem grob Alekse Tepića
Čuo sam da su od Alekse Tepića tražili, to je pričala doktorica Ljubica koja je udana za muslimana Asima Šipragu, da napravi da smo svi poubijani kao ratni zarobljenici vojnim oružjem, a onda je on rekao: "Ne, ne, ja to neću pisati". On je bio predsjednik suda. Aleksa nije lagao, on je stvarno bio veliki Jugosloven, on nije bio za tu politiku. Iako je nama bio zapovjednik gore u civilnom sektoru, to je bio čovjek koji je imao ljudskosti. Aleksa je ubijen s leđa, na Vlašiću. Sutradan mu je kasa obijena i svi su mu papiri nestali. Našli su ga muslimani. Onda je njegovo tijelo mijenjano za Jozu Barišića, susjeda iz Kotor Varoša. Vjerujte da poštujem Aleksin grob.
Ubicu Neđe Teinovića izboli šipkama
Bili smo pet-šest dana, možda sedam, nemam orijentaciju, u stanici policije i onda su nas prebacili u kuću Nenada Tešića, kod Pape. Tu uz njegovu kuću ubili su Marka Bjelobrka. Mislio sam da su ubili Marka Bjelobrka Capu, fotografa, ne, to je bio jedan iz Kotorišta.
On i jedan Pero Zorin su otišli da naprave akciju, pošto su mu u zatvoru ubili brata Zorana. Kažu da je to bilo strašno, da su ga izboli šipkama. On je ubio Neđu Teinovića, direktora kotorvaroškog hotela. Onda su ih uhvatili i ubili tog Marka Bjelobrka. Papina majka Milica je govorila: "Što nisam umrla sa svojim Milanom da ne gledam ovo zlo".
U selu Kukavice, kad ulazite u Kotor Varoš preko Vrbanje, poginuo je neki Dubočanin, a trojica-četvorica su ranjena. Bio je tu i jedan dečko, Mušica su ga zvali, isto sa Starčevice, ali je bio pri policiji i on je djelovao vrlo objektivan. Bilo je momenata kad su oni razgovarali sa mnom, taj Mušica samo je ćutao i smješkao se. Kad bi oni otišli, on bi rekao: "Viktore, ovo ti je banda pljačkaša, ovdje su zbog pljačke. Mene je sramota što sam ovdje, nisam došao da pljačkam nego da se borim za srpsku stvar, stidim se njih". E taj momak je valjda vozio tog mrtvog Dubočanina i došao je sprati krv ubijenog u Vesninu kuću. Sutradan je krenuo masakr.
MASAKR NA MOSTU: Danko Kajkut, cijela sila. Slušao sam tu pucnjavu i nisam mogao izdržati. Morao sam izaći iz kuće, to je neposredna blizina. Oni su te ljude iz Kotora dozvali. Samardžija im je dao neke upute da oni iz šume dođu i onda je krenulo ubijanje. Masakr je bio na mostu. Jedan dečko, musliman je bio, pao je sa mosta i preživio. U krugu bolnice je bio zapovjednik Danko Kajkut. Svi koji su ubijeni u krugu bolnice ubijeni su pod njegovim zapovjedništvom. Tada je ubijeno pedesetak ljudi.
Ne znam za stadion Mladosti. Samo znam da su puštali psa na ljude. I ovom jednom, ja to nisam vidio, je zario zube kroz jaknu. Kažu da je bilo grozno. Onda je bilo: "Što niste bježali". Pa kuda da bježimo... Onda su taj dan, ne samo što su ubili te Kotorane, ubili Dragu Anušića, staklara, a Iliju Draguljića su prvo pustili kući, a poslije su ga sa suprugom ubili u stanu. Ovih pedesetak su pobili ljudi Danka Kajkuta, što su dovedeni iz Banjaluke, ali su i ovi svi ubijali pod tim zapovjedništvom.
Počeo je strah, tad je bilo strašno. Po cijeli dan zabiješ se u ćošak i ne smiješ kroz prozor pogledati. Onda su oni krenuli prema Večićima. Između ostalog ubijen je jedan dečko, njegovi roditelji su bili jako imućni, od brata Dragana Stanivukovića. On je išao na Večiće. To su bila djeca. Kažu oni se nisu mogli skloniti i ovi su ih poubijali. Tom dečku su došli roditelji i donijeli milion maraka da ga kupe ako je zarobljen. Međutim, dečko je ubijen tamo.
GROBNICA U DONJEM VAROŠU: Tad sam vidio da su traktorskim prikolicama vukli ubijene ljude. Krv se cijedila. To su bili pobijeni muslimani iz Vrbanjaca, tad su ubijeni mnogi, između ostalog izvjesni Čanko, on je čak mrtvog sina sam tovario, to mi je majka od Stipe Pržine pričala. Te su muslimane negdje sahranjivali u Donjem Varošu, u neku zajedničku grobnicu, tako se pričalo.
Kad su dolazili u kuću, čuo sam da međusobno govore: "J... te Tito, Gavro će poludjeti, danas je sam ubio 22 muslimana u Vrbanjcima". Oni su ubijali sve što su stigli. Pričali su da je Ljuban Ećim klao, a on jedini nosio je nož. Čak je davao intervjue, ja sam ga gledao na televiziji.
Papo je tada rekao: "Ja ću vas sakriti u kanal od limarije", pošto je on automehaničar. "Oni ubijaju sve što stignu". Sve se to desilo nakon smrti pukovnika Stevilovića. Čuo sam da su Stipo Marić, u Kotor Varošu poznat po nadimku Spržo, i ekipa dočekali i ubili pukovnika Milana Stevilovića i policijskog načelnika za Stevana Markovića. Tada je ubijen i vozač, neki Čupić iz Maslovara, a ostao je živ Obrad Bubić, koji je zarobljen, pa razmijenjen.
ODVOĐENJE U SMRT: "Naveče, oko devet sati, izveli su braću i mene iz kuće gdje smo bili zatvoreni. Da sam mogao imalo naslutiti da će tako što biti, bježao bih, pa nek me ubiju. Došao je taj Mladen Milić, izbacivač iz diskoteke "Mjuzik hol" u Banjaluci, pa Goran Marković, zvani Markan, egzekutor, i treći kojeg su zvali Kubura. Znam da je Marković živio u Boriku, prije rata je švercovao lubenice, rekao mi je za njega Siniša Puljić. A i Kubura je odnekud iz Banjaluke. Mislio sam da nas premještaju u drugi zatvor. Dovezli su neki ford svijetloplave boje. Mladen je vozio auto, Goran je s automatskom puškom sjeo na prednji sic. U gepeku je sjedio Kubura.
Čuli smo da postoje neki zatvori, čuli smo da je ubijen golman Ćuta, da je ubijen učitelj Mato. Stali smo u Kotor Varošu, ondje ispred spomenika, kraj opštine. Ja sam išao prvi i držao sam ruke naprijed, kao da su vezane lisicama. Tako mi je naređeno. Išli smo dolje prema čaršiji. I u jednom momentu pitam: "Dobro, Mladene, gdje nas vodiš". Mladen se samo maknuo u stranu, a Marković je repetirao pušku i počeo da puca. Kako je on okretao pušku na nas, ja sam bježao, međutim rafal me pogodio u ruke i bacilo me je. Braća su bježala na drugu stranu i on je pucao na njih. Ja sam lupio u neki zid, tamo gdje Aco drži kafić. Tu sam i pao. Čuo sam da se gore puca. Vidio sam da je na Zdravka i Ivu pucao Marković. I onda sam otišao prema rijeci, prema Vrbanji. Zastao sam u vodi. Taj Markan se zadržao dok je ubijao njih dvojicu, stigao bi on i mene da nije pucao po njima. Ne možeš ti tako lako pobjeći metku. Obojicu je ubio. Bila je tu neka slastičarna i tu su ih uvukli. Sahranili su ih ujutru. Nisam znao kuda otići. Sjeo sam na kamen, gdje sam se onesvijestio i pao.
Sudbina porodice Grgić
Ja sam već drugi dan znao da su Zdravko i Ivo ubijeni i znao sam gdje su sahranjeni. Zdenko Kavran, koji je sahranjivao moju braću, nacrtao je mjesto gdje su ukopani. "Kada se uđe u groblje u Vrbanjcima ima jedna lipa, tu je sahranjen učitelj Mato i tvoja braća", rekao mi je. Pronašao sam ih prije pet-šest godina i odvezao u Rijeku. Bili su ukopani odmah uz ogradu. Zdravku je ključ od lokala ispao iz džepa, imao je moj kaiš na sebi. Ivo je bio odmah pored njega.
Ekshumaciju je vodio neki Amerikanac. Onda su oni poslali iz Haga ekipu da sa mnom napravi intervju. Dva dana sam sa njima bio, sve sam to ispričao, ovako kao što vama pričam. Rekli su da će me ponovo zvati. Tako je i bilo. Došla je druga ekipa, našli smo se u Rijeci, ali to mi je djelovalo kao razvodnjavanje. Nakon toga sam zvao Hag, oni su rekli: "Pa znate, mi radimo". "Kad radite onda to treba odraditi, a ne da se ja iz nekih svojih pobuda idem svetiti", rekao sam im.
Zdravko je bio oženjen Srpkinjom, imaju dvoje djece. Ivo nije bio oženjen. Snaha Milka Šašić je u Holandiji, ali ima i kuću u Rijeci.
U Kotor Varošu mi je sve opljačkano, nije srušeno, ni zapaljeno. Preuzeo sam imovinu. Mama je umrla tri godine poslije toga, a otac je umro, evo sad će biti 10 godina.
To je bio taj kobni trenutak za braću i mene, pošto su se oni svetili za svaku akciju. Zdravka i Ivu je ubio Goran Marković, a ja sam pobjegao ranjen prema rijeci Vrbanji, gdje sam se na kamenu onesvijestio.
Kada sam došao sebi, krenuo sam tim potokom kraj groblja i sad idem kod kumova. Idem, ranjen, dva-tri prsta su mi otkinuta, drži ih samo mali dio kože. Zazvonim na vratima, izađe kuma Ana i kaže: "Ne smijem, ne smijem" i zatvori vrata. I ja onako gledam, ne znam kud bih išao, krenem tamo prema rođaku. Išao kroz neke kukuruze i opet neko zapuca. Legnem dok se stišalo i nastavim prema rođaku. Lupam na vrata i niko nije bio ili nisu smjeli otvoriti. Tamo ima potok, napijem se vode. Svanjiva, gledam šta ću.
SPAS U STACIONARU: Spustim se na cestu i ravno prema selu odakle je mama. Iscrpljen sam, ne mogu da idem. Razmišljam gotov sam, umrijeću, izađem na put da me nađu barem na putu, da ne istrulim kraj potoka. Kada sam se dovukao do puta, kada idu dvojica, to su bili muslimani iz Kotora, između ostalog bio je jedan Fifić. Oni kažu: "Viktore, ima doktor Ejub Bašić, isto pobjegao u selo". Oni su mene odveli, doveli su me kod ujne. U jednoj kući je bio medicinski stacionar. Tu mi je doktor Bašić sanirao rane. Kažem mu da odreže dva-tri prsta: "Ne, ne mogu ja to", posuo lozom i sašio prilično dobro. Tu sam bio nekoliko dana, oni mi malo pomogli, da jedem, da pijem. Onda su doveli još jednog kojeg je metak pogodio i koji je preživio. Osam dana sam ležao, hranili me, da se oporavim.
Tada dolazi Spržo i ekipa i oni pričaju o toj akciji koju su napravili pukovniku Steviloviću. Kažem: "Kakve akcije, pobiše ljude u zatvoru zbog vaših akcija. Vi ubijete jednog, a oni ubiju deset zatvorenika". On kaže: "Rat je, tako to mora". To je bilo u naselju Rujevica, a Spržini bi došli nekad s druge strane Vrbanje i zapucali na vozila koja se kreću putem, koji je bio pod kontrolom srpskih snaga. Jednom su pucali na kombi i izbušili su džip u kome je u nogu ranjen Slobodan Župljanin, komandant bataljona čija je komanda bila u Vrbanjcima. Sutradan su "srpski specijalci" došli u Rujevicu i pobili sve što su našli, popalili kuće i sve što je tamo bilo, ubili su i jednog Zvonka. I poslije toga paleža Spržina grupa je pravila akcije, ali su zalijegali sa donje strane ceste, da mogu lakše pobjeći prema Vrbanji, da se mogu razbježati. I sad kažem ja Sprži: "Što to radite", kaže on: "Meni je dolje ćaća, mater su mi pustili, a sestra i brat mu zatvoreni".
UBISTVO PUKOVNIKA STEVILOVIĆA: Spržo mi je ispričao i o akciji kad su ubili pukovnika. Kaže da nisu znali ko je u autu. Kada su u kola pucali, do vozača je sjedio pukovnik Stevilović, iza je bio Obrad Marković, a iza vozača Obrad Bubić. Stevilović je bio ranjen. Kad su mu prišli, on je krenuo da uzme pištolj iz pretinca, to je bio kragujevački magnum i onda mu je Spržo prišao: "Ostavi to, ode glava". Stevilović je tada rekao: "Ne možete me ubiti. Ja vam puno vrijedim, za mene ćete dobiti 400-500 ljudi", ali je jedan musliman Nermin Avdić (njegov otac Džemal je bio vodoinstalater) rekao: "Šta ti vrijediš, ubili ste mi brata, ti nešto vrijediš", i onda je Jure, jedan Senad Džuvlek (majka mu se zvala Refija), ali su ga zvali Jure, pitao Spržu šta će sa Stevilovićem. Ovaj je rekao: "Radi šta hoćeš" i ovaj rafal, tako da je taj Senad dotukao pukovnika Stevilovića.
Obrada su kao zatvorenika poveli, a ovu su trojicu izmasakrirali. E zbog tog slučaja smo nas trojica braće izvedeni na strijeljanje. Kasnije sam saznao da su to naredili Ljuban Ećim i Slobodan Dubočanin, ne znam zvanično, ali se to sve veže za Stojana Župljanina jer su svi bili pod njegovom direktivom.
Onda su naši zarobili Minju Obradovića, profesora u srednjoj školi, i odveli ga u Večiće. Sve je to trajalo jedno vrijeme dok nije bio napad na to selo. E, onda je bio jedan kontinuiran napad gdje su došli baš otuda odakle sam došao. Napali su sa više strana. Tada je ubijen Spržo, ubijeno je 14 momaka. Dvojica su ostali živi samo zato što su se povlačili na drugu stranu.
Mi smo tad pobjegli u šumu. U šumi je bilo strašno, nemaš šta za jesti. Ovi što su napali selo nisu ni ušli u njega, ubili su Spržu i time su se zadovoljili. Vozali su mu tijelo po Kotor Varošu. Pominje se tamo i neki zapovjednik Muhamed, ne znam mu prezime. U toj šumi smo proveli dva mjeseca. Do septembra 1992. godine.
Bilo je razmišljanje kako pobjeći odatle što dalje i dalje, prema Travniku. Bili smo u okruženju. Tada nam je došla grupa od Travnika. Tu su bili miješani muslimani i Hrvati. Došli su da pomognu. Između ostalog tu su bili Kotorvarošani koji su bili u Njemačkoj i Austriji. Bila je formirana kotorvaroška vojna u Tomislavgradu. I onda su se prebacili u Travnik i zapovjedništvo HVO-a je bilo u Travniku. Njih 30 je došlo pješice. Bio je jedan Slavonac Zvonko Mićan. Kada je bio napad na selo, našao sam sebi konopac i mjesto gdje ću se objesiti, da ne dočekam drugu torturu jer su me oni tada svuda okolo tražili.
VEČIĆI RIJEKA VIA TRAVNIK: Prvo smo došli ponovo u Večiće u jednu kuću. Prepoznao me jedan čovjek i donio mi zdjelu čorbe i onda smo odatle krenuli pješice prema Skenderu, prema Smetovima, pa kraj mjesta gdje stanovnici Skendera odlažu smeće. A, odatle je blizu Ugar.
Ovi što hodočaste su znali te puteve. Tu grupu je vodio neki Hasan, on je bio lovac i znao je kuda se može proći. Kada smo ušli u šumu nisam imao snage da popijem vode iz čuturice. Ostali su imali rakije. Kada sam ja počeo piti rakiju imaš osjećaj da ti daje energiju. Kada smo sišli u Ugar, tu sam se opet napio vode. Sad moramo prema Miloševcima izaći. Ovi odoše, a ja četvoronoške i dovukoh se do tih Miloševaca.
I tamo žena napravi kavu, imali su struje, a ja je nisam vidio mjesecima. Odatle su nas odveli u Dobratiće, tu sam se presvukao i okupao. Tu su bili položaji. Odatle smo otišli u Travnik, u kasarnu. Iz kasarne sam otišao u neki stan da spavam. Onda sam dobio upalu bubrega, bio u bolnici, pa u komandi u Travniku, dolaze novinari, pitaju, znali su sve. Kad su tako znali sve, znate li u kakvoj je situaciji tamo narod. Kažu znaju sve, to je rat, svi kažu rat. U Travniku tri vojske, Armija RBiH svoje, HVO svoje. Srpska vojska okolo po brdima. Onda su meni dali dokumente da mogu izaći. Otišao sam u Rijeku, gdje i danas živim.
(Kraj)
Deset civila za Obrada Bubića
U šumi sam sreo Spržinu mater, kasnije su došli i ćaća i sestra u razmjeni. Onaj Kajkut iz Kotor Varoša, koji je važio za nekog rokera, išao je na pregovore sa Spržom, međutim nije htio Spržo s njim, nije ga smatrao nivoom.
Onda su doveli Spržinog ćaću da ga nagovori: "Stipe, sine, daj pustite Obrada", a ovaj ćaći: "Marš u p... m...".
Na kraju su Srbi pustili desetak ljudi, među kojima su bili ćaća i sestra Spržina, u zamjenu za Obrada Bubića. Od tih deset, dvojica muslimana su se vratila nazad u Kotor Varoš, nisu htjeli u Večiće.
Kasnije sam čuo da su Spržin ćaća i mater dobili stan u Ogulinu. Otac mu je umro, a mislim da je majka još živa.
Čuo sam da je pomagač odnio inventar
Ne znam sa sigurnošću, ali sam čuo da se egzekutor držao Bijeljine. Čuo sam i za tog Ljubana, Dulinog brata, što mi je pomagao. On se predstavljao kao neko ko može, vidio sam da ga respektuju. Bilo je priče da mu je Radoslav Brđanin neki rođak. To ne znam, ali je on meni htio pomoći. Onda sam kasnije čuo da je taj inventar iz picerije upravo on odnio. Čuo sam i priče kako noću sanja Viktora.
Mama je pričala da su se prijatelji moga oca, Duško Kerezović, Ilija Tepić i Drago Ponorac, od svega toga distancirali. Čak su došli i rekli: "Sad kad nije on tu, možemo smjestiti tri srpske familije u kuću".
Sreo sam Duška Kerezovića. Nemam ništa protiv njega, ali mi ne treba. Recimo, neke moje školske kolege vjerovatno su kasnije imali grižu savjesti što nisu napravili ništa.
Nezavisne Novine
— Bihko (2012-07-13 00:50:31)
U Kotor Varosi je ostalo zivih jos puno cetnika, Kotor Varos nije pripao Federaciji nego ga je federacija dala Srbima.
Povucena je linija iznad Kruseva Brda, sto je totalna nepravda
Kotor Varos je opstina u kojoj su Srbi izvrsili genocid i trebao bi da se vrati na listu opstina genocida.
U BIH, od prijasnjih 109 opstina, u 20 opstina izvrseni su genocid i masakri.
Jedna od tih 20 je Kotor Varos.
Pitanje je,ne do Bog da se to desilo i u ostalim opstinama, Pitanje je sta su te opstine poduzele za tih 20 opstina, i prije i dan danas.
Direktno pitanje za Emira Ramica.
— Bihko (2012-07-12 03:43:53)
Vaskrsna provokacija u selu Večići
Srijeda, 18 April 2012 15:25
Posjeta: 1484
Ispis
Povratnike u selu Večići uznemirio je nedeljni dogadjaj, koji oni smatraju kao provokaciju, i podsjetio ih na nemile dogadjaje, od prije 20 godina, kad je selo Večići nakon duge opsade, bilo prisiljeno na evakuaciju u toku koje je nestalo 160 osoba koje nikad nisu pronadjene a niko jos nije odgovarao za njihovo pogubljene.
U nedjelju, na vaskrsno jutro, selom se provezao crni golf 2 iz kojeg se šenlučilo i puštala četnička muzika. Uz obavezno turiranje i škripu kočnica golf se zaustavljao tačno ispred kuća u kojima povratnice zive same, što je u njima izazvalo veliki strah.
Da nebi sve ovo bilo slucajno, ljudi iz golfa su pucali u tablu na ulazu u Večiće, sto je potvrdilo da njihova posjeta u selo je bila provokativnog karaktera.
Povratnici u selo Večiće se zale na odnos lokalne policije, i naglasavaju da njihoe reakcije na ceste provokacije su gotovo nikakave. S obzirom na historiju dogodjaja iz proslog rata povratnici smatraju da policija treba vise da ima obzira na moguce provokacije, i da budu spremni da zastite stanovnike ovog sela.
Portparol CJB Banja Luka Igor Šukalo rekao je da su mu u PS Kotor Varoš kazali da je samo riječ o krivičnom djelu oštećenja objekta, a ne provokacija i izivljavanje nad povratnicima.
Direktor policije RS Gojko Vasić osudio je događaj i obecao da ce provjerit šta je prijavljeno i šta je urađeno. On je naglasio da je policija dužna da sve isprovjerava i identifikuje vinovnike.
Postavlja se pitanje, da li je ovaj dogadjaj bio samo slucajna provokacija pijanih, drogiranih osoba ili je izrezirana da unese strah u povratnike. Naime selo Večići prednjaci po broju povratnika na opstini Kotor Varos, i mozda to bas nekom smeta.
— Bihko (2012-07-11 14:21:55)
Srbi su spaljivali muslimane.
Za ziva Bosnjaka.
— Bihko (2012-07-11 14:19:04)
Potresno svjedočenje prezivjelog masakra iz Grabovice
Ponedjeljak, 09 Juli 2012 00:00
Posjeta: 749
Ispis
Djekanovic
Kotorvarosanin Elvedin Pasic, je bio prvi svjedok na suđenju generala Ratka Mladića, koji je prezivio masakr u selu Grabovica. Sa suzama u ocima svjedok je rekao kako se sjeca dana kad je poslednji put vidio svog oca, jednog od 150 bosnjackih muškaraca ubijenih od strane snaga bosanskih Srba u selu Grabovica.
Elvedin Pašić, 14 godina u vrijeme masakra u Grabovici, kazao je tribunalu za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju u Haagu, da je proveo noć prije masovnog masakra na prizemlju u hladnoj školskoj zgradi u selu Grabovica.
Njegov otac, koji je pretučen od strane srpskih snaga dan prije, bio je smjesten sa ostalim muskarcima borbene dobi u istoj školskoj zgradi na drugom spratu.
Pašić je izjavio kako je noc prije njegovog transporta do Travnika bio ponudjen od strane naoružanog srpskog vojnika da ga otprati na drugi sprat da vidi oca, ali je on bio previše uplašen da ide na drugi sprat, a sad zna da mu je to bila sansa da oca vidi zadnji put.
"Ocigledno je likvidacija svih muskaraca na drugom spratu bila planirana i da kad su oni odvedeni iz skole prema Travniku, tu noc svi bili pogubljeni", rekao je sudu, plačući. Očevo tijelo nikada nije pronađeno.
Tužitelji, koji su doveli Pašića svjedočiti, će pokušati dokazati da su srpske snage pod Mladićevom kontrolom namjerno ubijali i protjeravali bosnjake i hrvate iz njihovih domova kako bi kompletirali plan etnickog ciscenja od nesrba sa podrucja koje su oni kontrolisali.
Dok je Pašić govorio, Ratko Mladić je sjedio i slušao mirno, ozbiljno, bez pokazivanja emocija.
Pašiću se život promijenio u ljeto 1992 godine kada je granatirano njegovo selo Hrvacani, i njegova sva obitelj i komsije bili primorani da pobjegnu da bi spasili svoje živote.
Uspjevši pobjeći Pašić je s majkom lutao okolnim selima par mjeseci, a pri susretu s nekim srpskim susjedima i vojnicima bilo je i neugodnih situacija, kao i pitanja.
„Zašto se vi balije krećete ovuda. Naši vojnici ginu u Večićima. A vi imate hrabrost da dođete i idete kroz naše selo“, glasile su neke od uvreda.
Pašić i njegova majka odlučili su se vratiti u Hrvaćane budući da nisu htjeli ugroziti ljude u susjednim selima kojima je bilo zabranjeno primiti ih. No u rodnom selu ih je dočekao samo zadah smrti i potpuno uništeno te popljačkano selo.
„Kada smo došli do kuće, kuća je bila potpuno spaljena. Ništa tamo nije ostalo. Imali smo frižider, televizore...sve je to nestalo“, naveo je Pašić.
Svi mještani koji nisu pobjegli iz mjesta bili su ubijeni, posvjedočio je u suzama prvi svjedok na suđenju generalu VRS-a Mladiću.
„I onda smo ustanovili da su svi koji su ostali spaljeni. Samo je jedan ustrijeljen“, opisao je svjedok.
Zbog neuslova za zivot u svom selu, odlucili su se prikljuciti povorci koja pokusala da u novembru uputi preko suma, ne bi li se probili dosli do Travnika koji su kontrolisali Bosnjaci.
Medjutim veliki dio teritorije na tom pohodu je bio pod srpskom kontrolom. Pašić je bio u skupini od 200 ljudi, koji su uhvaceni u tom prohodu iz srpske zasjede i svi muskarci borbene dobi su odmah odstranjena, dok su zena i djeca sprovedena na drugu stranu.
Kad su uhvaceni Pasic i nekolicina stariji zena i mladje djece su odvojeni od ostatka ljudi. "Rekli su nam da ležimo i drzimo lice na zemlji".
Kasnije su vojnici rekli da ustanemo i idemo prema školskoj zgradi, ali da nesmijemo gledati okolo. On je ipak uspio vidjeti nepomično lice svog lokalnog imama, koji je bio pretučen na smrt od strane srpskih vojnika.
Sljedećeg dana on je pricao da su ih sproveli do autobusa koji će ih odvesti do teritorije koju su držali Bosnjaci, ali dok su isli do autobusa, bili su pretučeni od strane ljutih srpskih civila, ciji su clanovi obitelji izgubili živote u sukobu. Oni su ih tukli sa svim i svacim ukljucujuci i poljoprivredne alatke, kao sto su vile za skupljanje sijena.
"Kad sam pogledao natrag iz autobusa, dok je napustao skolsko dvoriste, vidio sam ruke koje su mahale sa drugog sprata skolske zgrade". Nikada nije doznao da li je tu bio i njegov otac ili ne.
Općina Kotor Varoš imala je 36.000 stanovnika, od prije rata, 60 posto njih ne-Srba, rekla je Munevera Avdić, koji vodi lokalnu povezanost zrtava iz Kotor Varoša i nestalih osoba.
U novembru 1992, pet mjeseci nakon što je počeo rat, gotovo svi Bosnjaci i Hrvati su protjerani iz regije, a samo trećina se vratila, rekla je ona.
"Moja jedina želja je da ce Mladić imati dug, zdrav život,i da ce živjeti dovoljno dugo da se njegova presuda kompletira", rekla je Avdić, koja je posvetila svoj život za utvrđivanje istine o događajima u Kotor Varošu.
Njezina organizacija još uvijek je u potrazi za 283 žrtava. Do sada su ostaci 139 Bosnjaka i Hrvata ekshumirana iz nekoliko masovnih grobnica, gdje su ostatci premjesteni i bačeni iz primarne grobnica u pokušaju da se prikrije zločin.
Aiša Jakšić, 72, vratila se u svoje selo Vecici prije 10 godina živjeti sama, traga za ostacima muža i dva sina, koji su bili u dobi od samo 21 i 18 kada su odvedeni u školu u obližnjoj Grabovici.
Jakšić je rekla kako su žene, djeca i starci morali platiti da se autobusom izvezu iz sela, i potpisati dokumente da predaju svoje imovinu vlastima bosanskih Srba.
"Ja sam to od 2002 i vratila sam se u svoj dom s jedinim motivom da sam u blizini mjesta gdje vjerujem da lezi tijelo moga supruga i sinova.", izjavila je Aisa.
— Bihko (2012-07-11 14:13:14)
Mladićeva odbrana: Nema dokaza o masakru u Grabovici
Utorak, 10 Juli 2012 00:00
Posjeta: 235
Ispis
Djekanovic
Hag - Odbrana bivšeg komandanta Glavnog štaba VRS generala Ratka Mladića danas je u nastavku unakrsnog ispitivanja svjedoka Elvedina Pašića iz Kotor Varosa, pred Haškim tribunalom ukazivala da nema dokaza da su početkom novembra 1992. godine u školi u Grabovici, izvršena ubistva. Odbrana tvrdi da su nastradali muslimanski muškarci bili učesnici u borbama koje su se u opštini Kotor Varoš vodile od maja do novembra 1992. godine, ili da su, “ako se išta dogodilo, to uradili civili”.
Glavni advokat Branko Lukić ukazao je na dio iskaza svjedoka, u kojem je on opisao kako ga je na vratima autobusa nožem napala jedna žena, prijeteći da će ga zaklati.
Teza odbrane je da, pošto nema leševa, nema dokaza o ubistvima u Grabovici.
Elvedin Pašić sada živi u Americi, gdje su mu i majka, sestra i brat, a oca je posljednji put vidio u Grabovici.
Svjedok je rekao da su posmrtni ostaci njegovog strica pronađeni 2007. godine u Plickoj, a da se za ocem još traga.
Pašić je ulazio u autobus kojim su žene i djeca iz Večića iz Grabovice prevezeni do Travnika, a pomogao mu je jedan vojnik.
Odbrana je u dokaze predala dokument gdje Muharem Menzil izjavljuje da je njegov sin Neđad Menzil ubijen u mjestu Duboko, opština Kotor Varoš, a ne u Grabovici, i dokument kojim Munira Opakić iz Hrvaćana traži da se njen sin Ševal proglasi mrtvim, navodeći da je on nastradao kao pripadnik TO Kotor Varoši prilikom pokušaja proboja 3. novembra 1992. godine u rejonu Grabovice.
Prema tom dokumentu, Ševal je, “zajedno sa većom grupom saboraca, upao u četničku zasjedu i od tada mu se gubi svaki trag”.
U dodatnom ispitivanju, tužilac Kamila Bajbels je od svjedoka tražila da kaže da li je postojala razlika u tretmanu sela koja su potpisala izjavu o lojalnosti Srbima i sela čiji su stanovnici odlučili da se suprotstave.
Pašić je rekao da stanovnici sela koji su potpisali izjavu uopšte nisu bili bezbjedni tokom rata, a kao primjer je naveo selo Dabovce, u kojem je živjela njegova sestra.
- Vidjeli smo da kuće gore i da su ljudi odvedeni u Kožaru. Elvir Lebović, koji je jedini preživio, rekao je da su vojnici naredili da svi muškraci izađu i sve su ih strpali u ambar, pucali i zapalili ambar. On je razbio prozor i pobjegao i poslije završio sa nama na Grabovici. Ostali civili, među kojima i moja sestra, su odvedeni - ispričao je svjedok.
Pretresno vijeće kasnije će doneti odluku po podnescima odbrane, koja je juče podnijela hitan zahtjev za prekid suđenja u trajanju od šest mjeseci, zbog izmjena smjernica u vezi saslušanja svjedoka koji neće svjedočiti uživo.
— Bihko (2012-07-11 13:49:01)
Evo dobro je, bar je Obama,Amerika rekla da je nepobitno bio genocid:
BARACK OBAMA, PREDSJEDNIK SAD-a: Danas se prisjećamo besramnog čina genocida koji je šokirao svijet!
Srijeda | 11.07.2012.
Jedanaestog jula odajemo počast i prisjećamo se više od 8.000 nevinih muškaraca i dječaka, braće i muževa, očeva i sinova koji su brutalno ubijeni u Srebrenici prije 17 godina u besramnom činu genocida koji je šokirao svijet, navodi se u izjavi predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Baraka Obame
Barack Obama naslDodaje se da će ime Srebrenice uvijek biti povezano sa najmračnijim događajima iz 20. stoljeća.
Što se tiče žrtava, pravda se djelimično ostvaruje u sudovima u Hagu i Bosni i Hercegovini, gdje počinioci ovog zločina, uključujući Ratka Mladića i Radovana Karadžića, konačno odgovaraju za svoja djela.
„Znamo da bolna prošlost neće sputati budućnost Srebrenice i Bosne i Hercegovine. Sjedinjene Države odbacuju nastojanja da se iskrivljuju razmjeri ovog zločina, da se opravda motiv za ovaj zločin, da se okrive žrtve i da se negira nepobitna činjenica da je to bio genocid“, navodi se u izjavi.
Svi mi, dodaje se, želimo nastavak procesa pomirenja i miran suživot građana Bosne i Hercegovine i Balkana, jer će to značiti konačno odbacivanje zla koje je pokrenulo ratove u Bosni i Hercegovini i drugdje u regionu i dovelo do genocida u Srebrenici.
„I dok se 11. jula ukopavaju nove nevine žrtve ove tragedije, Sjedinjene Države su uz građane Bosne i Hercegovine i još jednom izražavaju žaljenje zbog gubitka velikog broja njihovih najmilijih. Oni su u našim srcima i sa njima suosjećamo, te se trajno obavezujemo da ćemo podržati njihove težnje ka boljoj budućnosti“, navodi se u izjavi predsjednika SAD-a Baraka Obame, saopćeno je iz Ambasade SAD-a u BiH.
_______________________________________________________________
Samo jos da se ovi momci iz Kotor Varosi oslobode zatvora i ako Bog da da sacekamo Republiku Bosnu ne bi li se kako kutarisali vlastitog belaja.
— Bihko (2012-07-09 21:13:16)
Kotor Varos je napadnut i okupiran 11 juna 1992, prvi dan kurban bajrama a Hrvacani su spaljeni 2 dana kasnije.
Hrvacani nisu branjeni, sposobni muskarci su vecinom izbjegli a cetnici su pobili zatecene u selu, jedna zena je ubijena u kokosinjuc, gdje se pokusala sakriti.
Elvedin Pasic, obzirom da je bio malodobon u to vrijeme nije potpuno kompetentan svjedok sto znaci da Tuziiteljstvo BiH nije se potrudilo ni da ga obezbjedi.
Pašić svjedočio o pogubljenju u Grabovici
Pašić svjedočio o pogubljenju u Grabovici
Agencije - 09.07.2012 18:53
HAG - Elvedin Pašić, prvi svjedok tužilaštva u postupku pred Haškim tribunalom protiv Ratka Mladića, opisao je danas kako su srpske snage zarobile oko 200 muslimana i rekao da je on uspio da se spase pošto je bio u grupi žena i djece koja je izdvojena, ali da više nikada nije vidio preostalih 150 muškaraca.
"Ja nemam nikakve sumnje da su njih sve pobili", rekao je Pašić, koji je 1992. godine imao 14 godina. "Ostali su u Grabovici i ne sumnjam da su tamo ubijeni."
Pašić je, svjedočeći na engleskom jeziku, na početku iskaza opisao kako prije rata nije bilo nikakve netrpeljivosti između Srba, Hrvata i muslimana, kako su zajedno slavili sve praznike i poštovali jedni druge.
"Prije rata smo svi učili u istoj učionici, zajedno igrali košarku i fudbal, sve smo radili zajedno i sve smo dijelili", rekao je on. "Bilo nam je divno."
Pašić, koji je živio u muslimanskom selu Hrvaćani, kazao je da je u proljeće 1992. godine prvi put primjetio vojne aktivnosti u blizini škole u Vrbancima, kada je prošao "dugački vojni konvoj s teškim naoružanjem, a vojnici u uniformama JNA mahali su mještanima i pokazivali tri prsta".
Ljudi u obližnjim srpskim selima bavili su se u maju te godine, prema njegovim riječima, "neobičnim aktivnostima" - kopali su rovove.
"Drugog dana proslave Bajrama, u maju ili junu, napale su nas komšije", rekao je Pašić i naveo da je njegovo selo bilo granatirano i pod puščanom paljbom.
Većina mještana je uspjela da pobjegne, a u selu je ostalo pet starijih ljudi, od kojih su neki bili nepokretni, kazao je svjedok Tužilaštva.
"Kada smo se poslije nekog vremena vratili u selo, zatekli smo spaljene kuće i tijela pet ljudi, od kojih je četvoro bilo spaljeno, a jedan ustrijeljen", rekao je Pašić.
Svjedok se u nekoliko navrata rasplakao, a saslušanje je zbog toga jednom bilo nakratko prekinuto.
Mještani Hrvaćana su, prema Pašićevim riječima, narednih mjeseci lutali od sela do sela u potrazi za pribježištem.
Grupa od oko 200 ljudi, među kojima oko 25 žena i djece, zaputila se početkom novembra 1992. godine iz Večića ka Travniku, ali su napadnuti iz zasjede. Neki od njih su tom prilikom poginuli, a ostali su se predali srpskim snagama i zatočeni su u školu u Grabovici.
Pašić je ispričao kako su im Srbi u maskirnim uniformama naredili da predaju oružje, novac i dragocjenosti, a potom su iz grupe izdvojili nekoliko muškaraca, ispitivali ih i tukli. Žene i djecu, među kojima je bio i on, odvojili su od muškaraca.
Svjedok je rekao da poslije toga više nikad nije vidio muškarce iz grupe i poimenično je potvrdio spisak Tužilaštva sa imenima žrtava.
On je ispričao kako su ih u Grabovici, dok su išli ka autobusu koji je trebalo da ih preveze do Travnika, pored puta čekali civili, od kojih su neki bili naoružani motkama, sjekirama i vilama, koji su ih psovali, vrijeđali, pljuvali, gađali kamenjem i tukli.
"Jedna starica u crnini mi je stavila nož pod grlo, vičući: 'Pustite me da ubijem ovog baliju, moja dva sina su poginula u Večićima', rekao je Pašić.
Mladićev savjetnik odbrane Branko Lukić treba, u nastavku sjednice, da unakrsno ispita svjedoka.
Mladićeva odbrana je jutros, pred početak sjednice, zatražila da Haški tribunal hitno odloži postupak za šest mjeseci, uz obrazloženje da bi nedavne "drastične" promijene pravila iznošenja dokaza tužilaštva mogle da naruše Mladićevo pravo na pravično suđenje jer, kako je ocijenila, idu na štetu odbrane, kojoj se sada potrebno mnogo više vremena da se pripremi.
Predsjedavajući sudija Alfons Ori izjavio je, na početku zasjedanja, pozvao Tužilaštvo da sutra odgovori na taj zahtjev odbrane, nakon čega će, kako je najavio, sudsko veće donijeti odluku.
Predviđeno je da pretresi traju do 20. jula, poslije čega će uslijediti tronedeljna ljetna sudska pauza.
Mladić, bivši komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, optužen je pred Haškim tribunalom za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.
Uhapšen je 26. maja 2011. godine i izručen Tribunalu, gdje se izjasnio da nije kriv ni po jednoj tački optužnice. Suđenje mu je počelo 16. maja ove godine.
— Bihko (2012-07-09 20:48:31)
Tuziteljstvo nije dostavilo dokazne materijale a svjedok Tuzilastva BiH je Muhamed Sadikovic.
Muslimansko selo Hrvacani je prvo spaljeno od strane Srba na opstini Kotor Varos, pri tom su Srbi ubili 38 ljudi, sto je vidio Elvedin Pasic kao dijete i sto zna i Muhamed Sadikovic.
medjutim dokazi Tuzilastva i njenog svjedoka nisu dostavljeni na vrijeme u Hag..indikativno, daljom pricom kroz Serdare, pratim ovo sudjenje, a o Serdarima posebna prica.
SUĐENJE RATKU MLADIĆU: Haško tužiteljstvo izvelo svoga prvog svjedoka
Ponedjeljak | 09.07.2012.
Haško tužiteljstvo izvelo je u ponedjeljak svoga prvog svjedoka na suđenju bivšem zapovjedniku vojske bosanskih Srba Ratku Mladiću, optuženom za genocid u BiH; bivšeg stanovnika sela Hrvaćani Elvedina Pašića koji je opisao kako su stradale njegova obitelj i mještani u napadima srpskih snaga na stanovništvo sjevernog dijela Bosne
Ratko Mladić
Pašić (34), koji svjedoči na engleskom jeziku, opisao je kako su mirni međunacionalni odnosi narušeni naoružavanjem srpskih snaga, kojima su se priključili i Srbi iz susjednih sela, i koje su 1992. započele progon muslimanskog stanovništva.
Granatiranje njegova sela započelo je drugog dana Bajrama i svjedok, tada 14-godišnjak, s obitelji se sakrio u podrum, a selo su napustili sljedećeg dana te su se nakon toga skrivali od sela do sela i nigdje nisu bili dobrodošli. Opisao je kako su im pripadnici srpskih snaga u pauzama granatiranja preko megafona poručivali da "skuhaju kavu jer će brzo doći".
Kad su se na kraju vratili u Hrvaćane naišli su na spaljeno selo i leševe starijih mještana koji nisu željeli napustiti napadnuto selo.
- Sjećam se smrada spaljenog sela, kazao je Pašić.
Obrana je u ponedjeljak pred početak izvođenja prvih svjedoka tužiteljstva pokušala odgoditi taj dio suđenja podnošenjem zahtjeva za novom odgodom postupka zbog toga što je sudsko vijeće promijenilo način na koji tužiteljstvo treba izvoditi dokaze, no predsjedavajući sudac Alphons Orie rekao je da će se odluka donijeti naknadno i odobrio izvođenje prvog svjedoka.
Optužnica Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) Mladića tereti u 11 točaka za genocid i druge ratne zločine počinjene tijekom rata u BiH.
Beogradski mediji iz Haaga izvještavaju da iskaz prvog svjedoka Mladić prati mirno uz povremeno klimanje glavom te da izgleda zdravije nego u ranijim pojavljivanjima pred sudom.
Suđenje generalu Mladiću započelo je 16. svibnja uvodnim riječima tužitelja, a nakon toga izvođenje prvog svjedoka odgođeno je zbog toga što tužitelji nisu na vrijeme obrani objelodanili dokazne materijale.
FENA/đk
Poveži preko diggfacebooktwittergoogledelicious
— Bihko (2012-07-09 14:33:05)
Streljanje zarobljenih Vecicanaca gdje su se nasli i branioci Vecica koji nisu iz Vecica desilo se nakon pada odbrane Vecica a pad Vecica se desio nakon pada odbrane Kotor Varosi, Kotor Varos us tada napustili branioci, predali se po dogovoru sa Srbima koju je izveo Muhamed Sadikovic,po nalogu SDA Muhamed Sadikovic je predao odbranu Kotor Varosi a Hrvate je predao biskup Komarica.
Borci su tada napustili Kotor Varos,18 oktobra 1992 godine nakon 5 mjeseci odbrane, odbrana se vodila na linijama nekoliko sela, dok je sam Kotor Varos, carsija bio prethodno okupiran a da isti-niko nije ni branio.
Tada se, gdje sam bio i ja, predali smo oruzje Srbima, bilo nas je oko 1500, s narodom, strpani smo u 29 autobusa i pocerani prema Vlasicu,gdje je na planinskom prevoju Galica, egzodusu muslimana Bosanske Krajine gdje su vrsena ubistva i pljacke.
Vecici su pali radi napustanja odbrane Kotor Varosi, svjesno zrtvovani u konto predaje Kotor Varosi Republici Srpskoj.
Odbrana Vecica puca i u svojim redovima, Srbi ni nakon nekoliko bombardovanja, bacanja otrova, silnih napada artiljerijom i pjesadijom nikada nisu i ne bi mogli zauzeti Vecice.
Srbi krecu na Vecice, ne samo kotorvaroski nego stizu Srbi iz Skender Vakufa i ostali, Vecicanci se odlucuju na proboj prema Travniku, napustaju odbranu i krecu u zbjegovima.
Tada Vecicance Srbi sacekavaju u zasjedama, ubijaju, razbijaju i hvataju zive grupe-Vecicanci su ubijani kao divljac po sumama.
Srbi zarobljavaju nekoliko grupa, sakupljaju ih u osnovnoj skoli u Grabovici u nekoliko dana i onda, kada nakupe, streljaju.
Tako je ubijeno 630 Vecicanaca, za mnoge od njih jos se ne zna trag, gdje su i kako ubijeni.
— Bihko (2012-07-09 13:55:36)
Evo da prezentujem dalje onima koji razumiju i ne onima koji ne razumiju zasto ja insistiram na svemu sto pisem, helem,ja sam direktno bio prisutan u svim ovim sto je bilo, boreci se za odbranu svog zivota,porodice i Kotor Varosi:
POČINJE SUĐENJE ZA GENOCID U BIH: Elvedin Pašić prvi svjedok na suđenju Ratku Mladiću
Ponedjeljak | 09.07.2012.
Na suđenju Ratku Mladiću tužioci će danas (09.7.) početi svoj postupak u kojem će ispitivanjem svjedoka i predočavanjem dokumenata, nastojati da dokažu da je optuženi kriv za genocid u sedam bh. opština i u Srebrenici.
Ratko Mladić
Ratni komandant Vojske Republike Srpske je uz dvostruki genocid, optužen i za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.
Mladićev katalog horora
Prvi svjedok tužbe je Elvedin Pašić iz Kotor Varoši, koji će dati iskaz o progonu nesrpskog stanovništva iz te opštine u proljeće i ljeto 1992. i o ubistvu 150 muškaraca u selu Grabovica u novembru te godine, prenosi Deutsche Welle.
Kotor Varoš je jedna od 20 opština u Bosni i Hercegovini u kojima su, prema optužnici, snage pod komandom Ratka Mladića progonile Bošnjake i Hrvate, terorisale ih i ubijale. U sedam od tih opština: Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, Foči, Prijedoru, Ključu i Sanskom Mostu, progoni su bili tako surovi da su ih tužioci kvalifikovali genocidom.
Mladićeva komandna uloga
Prema onom što su napisali u optužnici, "Ratko Mladić je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu da se stanovništvo bošnjačke i hrvatske nacionalnosti trajno ukloni s područjâ BiH koja su proglašena srpskim". U tom cilju, Mladić je, ističu tužioci, bio u komandnoj ulozi na licu mjesta najvećih zločina: uz 20 bosanskohercegovačkih opština, i u troipogodišnjoj opsadi Sarajeva. Ostale su tonski zabilježene neke njegove naredbe, poput one za za granatiranje centra Sarajeva, kao metafora ratne surovosti: "Držite pod vatrom Predsedništvo i Skupštinu. Tuci i Pofaliće, tuci, tamo nema srpskoga življa mnogo. Tuci da im razvučemo pamet njihovu."
Slični dokazi u formi takvih naredbi ili izjava govore i o njegovoj komandnoj ulozi u zbivanjima u Srebrenici, čiji bilans je 7000 mrtvih i 30.000 prognanih Bošnjaka.
Uključujući uzimanje pripadnika međunarodnih snaga za taoce, u optužnici je sve što tereti Mladića svrstano u 11 tačaka. Krivicu nije priznao ni za jednu, i optužbe je nazvao "gnusnim" i "monstruoznim".
"Nisam kriv i nemam sa tim veze nikakve", rekao je na pitanje sudija da li se smatra krivim ili ne za navode optužnice.
413 svjedoka
Tužioci misle suprotno, i pripremili su se da među dokaze uvedu izjave 413 svjedoka. Uz Elvedina Pašića, koji će dati iskaz danas, ove i sljedeće sedmice tužioci će ispitati još pet svjedoka. Među njima su David Harland, koji je, kao zvaničnik Ujedinjenih nacija cijeli rat proveo u Sarajevu, kenijski oficir Joseph Kingori, 1995. vojni posmatrač u Srebrenici, te Njemica Christina Schmitz, članica asocijacije Ljekari bez granica, koja je u to vrijeme kao medicinska sestra radila u srebreničkoj bolnici.
(DEPO/BLIN/em)
— Bihko (2012-07-08 17:20:17)
Cirkus u Den Hagu i Kotor Varosi:
Naslovna
Tribunal (MKSJ)
Međunarodni sud pravde
TV Tribunal
Dokumentarna produkcija
Galerija
Linkovi
HAG/DEN HAAG | 17.11.2011.
PILANA – "OKUPLJALIŠTE" ILI ZATOČENIČKI OBJEKAT?
Obrad Bubić, svjedok odbrane Stojana Župljanina
Povezane vesti
Predmet Župljanin i Stanišić - "Bosanska krajina" [Pratite predmet Župljanin i Stanišić - "Bosanska krajina" putem RSS kanala]
06.06.2012. MIĆO STANIŠIĆ NA PRIVREMENOJ SLOBODI ČEKA IZRICANJE KAZNE
01.06.2012. ODBRANA TRAŽI OSLOBAĐANJE ILI MINIMALNU KAZNU ZA ŽUPLJANINA
31.05.2012. ODBRANA TRAŽI OSLOBAĐANJE STANIŠIĆA I ŽUPLJANINA
30.05.2012. TUŽILAC TRAŽI DOŽIVOTNI ZATVOR ZA STANIŠIĆA I ŽUPLJANINA
29.05.2012. NASILNO REŠAVANJE IZGUBLJENIH POLITIČKIH BITAKA
Bivši rezervista TO i pripadnik VRS iz Kotor Varoši kaže da je čuo da je zgrada lokalne Pilane 1992. godine korišćena kao "mesto okupljanja svih koji su želeli" da napuste grad, a ne kao zatočenički objekat za hrvatske i muslimanske civile
Obrad Bubić, svedok dobrane bivšeg načelnika Centra službi bezbednosti (CSB) Banjaluka, Stojana Župljanina, završio je iskaz na suđenju nekadašnjim policijskim zvaničnicima bosanskih Srba. Župljanin se, uz Miću Stanišića, tereti za zločine nad Hrvatima i Muslimanima u 20 bosansko-hercegovačkih opština 1992. godine.
U unakrsnom ispitivanja svedok je potvrdio da je mobilisan u Teritorijalnu odbranu neposredno nakon što će 11. juna 1992. godine Srbi preuzeti vlast u gradu. Tokom tog meseca obezbeđivao je nekoliko stambenih zgrada kako bi "sprečio stanovnike da izlaze zbog opasnosti da zloupotrebe oružje".
Zgrade koje je obezbeđivao su, kaže, bile par stotina metara udaljene od magacina lokalne Pilane u kojima su, prema navodima optužbe, u zatočeništvu držani hrvatski i muslimanski civili. Svedok kaže da je nakon 11. juna video da su civili "u grupama dolazili" u Pilanu i da su to, prema njegovim saznanjima, bili Hrvati i Muslimani iz okolnih mesta koji su "izrazili želju" da napuste Kotor Varoš. "Koliko je čuo" lokalne vlasti su odlučile da tim ljudima ispune želju, pa su ih zato sve okupile na jednom mestu, u Pilani kako ne bi morali da ih "autobusom skupljaju po kućama",. Svedok međutim, kako je potvrdio sudiji, nikada nije čuo ni video autobuse da dolaze u Pilanu.
Bubić negira da su nakon 11. juna počela masovna hapšenja Hrvata i Muslimana i kaže da je čuo da su na informativne razgovore privođeni samo oni koji nisu predali oružje. Tvrdi da nije uhapšen niko ko nije imao oružje. Takođe "do ovog trenutka" nije čuo da je u napadu na selo Vrbanjci ubijeno oko 50 civila nesrba. Kaže da "ne spori" takvu mogućnost, ali mu nije poznato.
Potvrdio je, međutim, da je katolička crkva u Kotor Varoši zapaljena i video je kada je gorela, ali kada je reč o počiniocima kaže da je "kružila priča" da su je zapalili Srbi, ali je takođe čuo i da su je Hrvati zapalili, kako bi sprečili da je Srbi koriste u neke druge svrhe. Bubić tako, "do dan danas" ne zna istinu o tome ko je zapalio crkvu, ali zna da je nakon rata obnovljena.
Suđenje policijskim zvaničnicima bosanskih Srba nastavlja se sutra iskazom svedoka o karakteru Stojana Župljanina, nakon čega će uslediti dvosedmična pauza do 5. decembra.
— Bihko (2012-07-08 07:58:04)
Prikazan film o stradanju Srba u Serdarima
Izvor: RTRS
nedelja, 02 novembar 2008 00:00
U bioskopu u Kotor Varoši sinoć je premijerno prikazan dokumantarno-igrani film "Krvava jesen u Serdarima", koji govori o stravičnim zločinima i stradanju Srba u proteklom ratu na području opštine Kotor Varoš.
U filmu, koji je snimljen u produkciji Saveza logoraša Republike Srpske, prikazana su svjedočenja preživjelih o zločinima u selu Serdari, u kojem je 17. septembra 1992. godine ubijeno 16 stanovnika.
Predsjednik Saveza logoraša RS Branislav Dukić rekao je da za zločine muslimansko-hrvatskih snaga u Serdarima još niko nije odgovarao i izrazio nadu da će, imajući u vidu da ratni zločin nikada se zastarijeva, "ruka pravde stići naredbodavce i izvršioce ovog zločina, koji se mora otrgnuti od zaborava".
"Srpski logoraši, borci i srpski narod poručuju sa ovog mjesta da nikada neće dozvoliti ukidalje RS i da će svim demokratskim sredstvima braniti njen opstanak u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom, ustavima BiH i RS", rekao je Dukuć.
Producent filma i predsjednik opštinskog Udruženja logoraša Obrad Bubić rekao je da je savez logoraša odlučio da istinu o stradanju srpskog naroda prenese na film i da svijetu pokaže da su i Srbi stradali.
"Naša istina o Serdarima je autentična, nadamo se da će ona od večeras otvoriti mnogima oči, kako bi objektivno sagledali i možda promijenili svijest o Srbima", rekao je Bubić, zahvalivši Vladi RS, režiseru Radi Mutiću i svim ljudima dobre volje koji su pomogli snimanje filma, a kojima je uručio i plakete, zahvalnice i prigodne poklone.
Izaslanik predsjednika RS Duško Ćetković prenio je stav predsjednika Srpske da treba dokazati istinu o stradanju srpskog naroda.
Snimanje dokumentarno-igranog filma ''Krvava jesen u Serdarima'' pomogli su Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite i Ministarstvo prosvjete i kulture RS, a režiser filma je Rade Mutić, koji je napisao i scenario.
Muziku za film komponovao je Miroslav Pejović, a generalni pokrovitelj filma je Miroslav Malijević.
— Bihko (2012-07-08 07:49:33)
KOTOR-VAROŠ: ORGANIZACIJA 'VRBANJA' O PROCESUIRANJU ODGOVORNIH ZA ZLOČINE
SARAJEVO, 20. JANUARA (ONASA) - Organizacija porodica šehida, zarobljenih i nestalih osoba "Vrbanja" Kotor-Varoš - Travnik saopštila je danas da je nedavnim hapšenjem Tome Jurinovića, osumnjičenog da je kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) počinio ratni zločin nad Srbima, ponovo aktuelizirano pitanje procesuiranja ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima i Hrvatima na području Kotor-Varoši.
Ova organizacija u saopštenju podsjeća nadležne državne institucije da su "do novembra 1992. godine srpske snage u Kotor-Varoši granatiranjem, zarobljavanjem, maltretiranjem i mučenjem ubile na stotine nesrpskih civila, desetine žena i djevojčica su silovali, a hiljade Bošnjaka i Hrvata protjerale sa njihovih ognjišta".
U saopštenju se dodaje da je do sada iz masovnih i pojedinačnih grobnica eksumirano 125 žrtava Bošnjaka i Hrvata, te da se još traga za njih 282 iz Kotor-Varoši.
"Najbolnija je činjenica da, dok se traga za posmrtnim ostacima, a posebno za grupom od 161 zarobljenog Bošnjaka u Grabovici, opština Kotor-Varoš, Tužilaštvo BiH i Okružno tužilaštvo Banjaluka hapse i procesuiraju Bošnjake i Hrvate iz ove opštine, koji su vjerovatno krivi što su izbjegli sudbinu ubijenih. Sramotno je i tragično da Tužilaštvo i Sud BiH nisu podigli niti jednu optužnicu za zločine nad Bošnjacima i Hrvatima iz Kotor-Varoši", smatraju u Organizaciji porodica šehida, zarobljenih i nestalih osoba "Vrbanja".
— Bihko (2012-07-08 03:09:50)
Evo, hebo ti nas sve redom, gdje je bio genocid i kome se sudi, fakticki ubice sude zrtvama a oni koji su nas izdali sude nama:
Sud BiH: Nastavljeno suđenje za zločine nad Srbima u Kotor Varoši
Sud BiH: Nastavljeno suđenje za zločine nad Srbima u Kotor Varoši
Fena - 26.06.2012 18:33
SARAJEVO - Na suđenju za zločine počinjene u Kotor-Varoši, Mehmed Sadiković, nekadašnji komandant Teritorijalne odbrane (TO) Kotor-Varoš izjavio je da je čuo kako optuženi Sead Menzil nije učestvovao u napadu na selo Serdari, gdje su u septembru 1992. ubijeni srpski civili.
Odgovarajući na pitanja odbrana, svjedok Tužilaštva BiH Mehmed Sadiković rekao je da je akcija TO-a u septembru 1992. bila širih razmjera i da je uključivala zarobljavanje artiljerijskog oružja Vojske Republike Srpske (VRS) te spajanje odvojenih sela kod Kotor-Varoši u kojima su živjeli Bošnjaci.
“Po priči koju znam, Sead nije bio u akciji na Serdare. Sead i grupa ljudi borili su se na lokaciji bliže njegovom selu”, kazao je Sadiković, koji je sa svjedočenjem počeo početkom ovog mjeseca.
Kako je tada ispričao, on je bio protiv napada na srpska sela, te da je nekoliko dana poslije čuo da su u napadu na Serdare ubijeni srpski civili. Prema iskazu svjedoka, napad je organizovao njegov rođak Besim Čehić, koji je preminuo.
Odgovarajući na pitanje Menzilovog branioca Adila Draganovića, svjedok je potvrdio da je s njim razgovarao u Sarajevu, ali da misli da je to bilo prije nego što ga je tužilac Dragan Čorlija saslušao u istrazi.
Prema optužnici, u napadu koji se dogodio 17. septembra 1992. godine u Serdarima ubijeno je 16 civila srpske nacionalnosti.
Za učešće u ovom napadu, zajedno sa Menzilom, sudi se Rasimu Lišančiću, Mirsadu Vatraču i Fikretu Planinčiću, nekadašnjim vojnicima TO-a u Kotor-Varoši, prenosi BIRN - Justice Report.
Suđenje će biti nastavljeno 10. jula, kada će biti ispitan novi svjedok Tužilaštva BiH.
— Bihko (2012-07-07 20:31:25)
Hajmo se sastati negdje svi mi koji smo dobri ljudi, hajmo Hrzule ti i ja, hajmo otici kod Ramica, hajmo se sastati kao 7 Velicanstvenih, hajmo pokupiti sedam zena i 7 djevojaka, hajmo povesti i 7-moro djece, hajmo povesti i 7 komsija, hajmo napraviti sobet.
Hajmo napisati Ustav Bosne, hajmo izvesti bezne zastave, hajmo se okititi karanfilima, hajmo reci Genocid.
Hajmo Hrzule duso moja.
Hajmo Hrzule da se skines te anateme s tebe, hajmo da se rijesis svoje kosuljice, koze, hajmo Hrzule da dihnempo slobodom, da ova danasnja sloboda ne dihne nas.
Hajmo suznji slobode, svoje vlastite sluge, posto smo ubijani jedini u Evropi i posto jedini u Evropi nemamo ni narod ni drzavu.
Ni genocid nam nije priznat.
— Bihko (2012-07-07 20:20:52)
Mi smo ispod nivoa Palestinaca i Kurda, nemojmo ih omalozavati, ispod nivoa smo Albanaca, ispod nivoa smo nekih africkih plemena, samo iako jos pokusavaju Cigani nas jos nisu pretekli ali mi cemo preteci njih.
Moras napisati Kotor Varos, da se ne bi Kotorani ljutili sto se tice KV.
Ovo sto su reagovala ovako djeca, mi smo ubijali za hranu, moja rodjena sestra je za vrijeme pogroma u KV, isla u napustene muslimanske kuce i kupila stvari iz tih kuca, moj rodjeni brat je prodao sav moj namjestaj cetnicima, posto sam ja napustio kucu.
Kod oboga je bila ista filozofija, sestra mi kaze da su oni napustili svoje kuce a da ona ostaje i da njoj trebaju te tudje stvari a moj brat kaze da je bolje sto je prodao moje stvari iz kuce, nego da cetnici uzmu sami.
Ja sam zivio u Izraelu i posjetio Palestinu, nigdje takvo nesto sto su radili moja sestra i brat, a i druge komsije, nisam ni cuo ni vidio.
Za Ramica i pored sve moje dobre volje, ne mogu misliti najbolje.
Posto ti Rzul ocito nisi musliman ili ako si musliman ti si naopak, i vako i nako, ovdje jedini Ihsan razumije sta je musliman prirodno, musliman po prirodi, ti nemas taj filing, ne znas sta je to pa ti ne haturim, moras da znas da musliman kao zadrti komunista ili kao svaki zadrt covjek a ja sam dobar covjek ima nesto preko cega ne mere, kaze se. ne mere i Bog, pa da me zakoljes.
To je tako kod nas u Bosni, ja bih ga nazvao sindrom njusenja odnosno kada nekoga ili nesto ne mozes smisliti, organki ne podnosis, gubis najmanje heftu dana napredka i slicno, a sve je bez ikakvog razloga, cak se covjek zahebe, pocesto i pogrijesi, poslije se otkrije da je to greska, onaj drugi dobar covjek.
E tu smo mi prvaci svijeta, eto bar u necemu.
I da ti ovo ne dovrsavam, mora da si se isprepado reakcijski u smislu a la nadznjeva se momce i djevojce,ja sam musliman, i razumijem da si ti sam od sebe isprepadan
— Ramax (2012-07-07 19:33:33)
Sustina Srba je u njihovom imenu, koje izvorno znaci Sluge (Robovi), o cemu polovinom X stoljeca govori Konstantin Porfirogenet, u spisu ”De Administrando Imperio”, gdje doslovno kaze sljedece:
”[...] »Srbi« na jeziku Rimljana je riječ koja označava »robove«, a na tom jeziku obično se riječju »serbula« označava obuću robova, a riječ »tzerboulianoi« označava one koji nose jeftinu, siromašku obuću.
http://a1.sphotos.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc7/326434_168643179908104_1116754845_o.jpg
Srbi su to ime dobili jer su postali robovi imperatora Rimljana[...]” (Konstantin Porfirogenet, De administrando imperio, Glava trideset i druga, str. 153.)
I u svim historijskim izvorima na latinskom rijec ”Srbi” se redovno prevodila kao ”Sluge”, a Srbija kao ”Sluganija”(Servia), ili ”zemlja Sluga”LOOOOOL…
http://etc.usf.edu/maps/pages/6700/6738/6738.htm
Kao Sluge su dovedeni na Balkan (od strane rimskog cara Heraklija), kao Sluge su se oformili kao narod i to bezobzirno plagirajuci koga su stigli.Ako se objektivno sagleda njihov razvoj kao naroda vidi se i vise nego jasno, da osim spektakularnog imena ”Sluge” nicega originalnog kao narod nemaju.Strani uticaji i uticaji nesrpskog, pardon, nesluganskog starosjedilackog stanovnistva na etnogenezu Sluga su jedino sto imaju, i opet tvrde da je sve pod nebeskom kapom njihovo, slugansko. To i mape imena zemlje SERVIE kako se zvala zemlja gdje su zivjeli Servi
Ovo su fakti koji su se krili zadnje stoljece naturajuci lasnu historiju kroz mitologiju
http://www.probertencyclopaedia.com/cgi-bin/smaps.pl?keyword=servia
Pa, dokle, ljudi moji?! Cak i danasnje sluge, koje su do juce bili Bosnjaci, Hrvati, Crnogorci…niposto ne zele da se toga sjecaju, jer tako su i nastali kao narod, kao konglomerat razlicitih naroda i nista vise.Tome je nedvojben dokaz cinjenica da u citavoj historiji nisu bili u stanju producirati bilo sta originalno, pa cak ni svoje ime, jer ime ”Sluge” je univerzalno i koristi ga svaki narod na svijetu da bi definirao one koje su potcinjeni nekome..Kada se usporede sa npr. Bosnjacima, koji su jedini narod u Evropi sa originalnim kulturnim spomenicima (steccima), kako je lijepo vec odavno zapazio M. Krleza, hvata ih neizljeciva zavist i na sve nacine pokusavaju pokrasti i prisvojiti ono sto nikada nije bilo njihovo, jer to je nacin na koji Sluge mogu jedino opstati, kradjom tudjeg, prijevarama i zlocinom.
Kada bi nekome od danasnjih Sluga dali zadatak da napise knjigu pod naslovom ”Moj pradeda nije bio Srbin”, pokusali bi na sve moguce nacine da ”dokazu” da to nije istina, da su pecinski ljudi redom bili Srbi (istom revnoscu kojom ”dokazuju” to isto za Bosnjake, Hrvate, Crnogorce itd…), jer kako ce biti da Srbi nisu nastali od Srba, nemoguce. I to je upravo tacka iz koje potice njihovo cjelokupno ludilo.Kada jednoga dana shvate da sami Srbi nisu nastali od Srba, uvidjet ce konacno koliko su smijesni, pateticni i nadasve glupi.
Nesrpski (ilirski) naziv ”njihove” drzave ”Raska”, nesrpska (avarska) titula vladara ”zupan”, nesrpska vjera krscanstvo (pokrsteni od strane Nesrbina, vidi pod ”Heraklije”), malo poslije toga nesrpska (bizantijska) vjera pravoslavlje, nesrpska (bugarska) ekavica, nesrpsko (bugarsko) pismo cirilica,, nesrpski (slavenski) jezik. Sve sto prakticno imaju originalno kao cinilac u procesu njihovog nastanka jeste njihovo ime ”Sluge”, a znamo svi koliko je to originalno !
Citava historija Sluga govori samo o njihovim gospodarima, prvo je to bio Rim, potom Bizantija, pa Bosna, pa Turska, Pa Njemacka…
U zadnjih stotinjak godina Sluge su ostavljene bez gospodara, i kao takvi zapali su u masovnu psihozu, samobmanivanje i zlocin.Koliko su samo ogrezli u samoobmanivanju, pokazuju brojne cinjenice navedene ovdje.Npr.Sluge bezocno lazu sami sebe dan i noc da su jedini branili ”krscansku Evropu” od Turaka, ali nikada ih necete cuti da govore o bici na Nikopolju gdje je na jednoj strani bila vojska ”krscanske Evrope”najjaca do tada ikad skupljena, a sa druge Turci i Srbi (Sluge) i tako Turci i Srbi (Sluge) na celu sa Stefanom Lazarevicem poklase na Nikopolju najjacu vojsku ”krscanske Evrope” i to tako zestoko da se u narednih 300 godina nije oporavila.Ili, kada se lazu da je Marko Kraljevic bio ”najveci borac protiv Turaka”, a kraljevic Marko u stvari bio turski vezir…
http://www.youtube.com/watch?v=WTnzLkMJ4b8
— Hrzul (2012-07-07 07:11:18)
Još sam tužniji moj lijepi i prelijepi Bihko.
Niko ne dovodi u pitanje to što vi kažete.
Ali dokle ćemo udarati ove što vuku?!
Ubijeđen sam da g. Ramić ima dosta građe i za Varoš, ali može li i treba li g. Ramić sve saaaaaaaaaam i da ga, pri tome, omalovažavamo?!
A zašto smo takvi?
Pade mi na pamet priča jedne djevojčice u jednoj arapskoj zemlji devedesetih godina čiji otac je bio iz BiH, a majka iz Malija. Zbog klanja očevih sunarodnika u BiH tijekom genocidnih, urbicidnih... i ssvih aktivnosti vezanih za eksterminaciju Bošnjaka, zadobila je simpatije školskog osoblja i drugarica u školi koju je pohađala. Međutim, jednoga dana bila je napadnuta od strane palestinske djece zato što im je 'preotela' ulogu žrtve!? Drugim riječima: ta palestinska djeca su – iz zavisti i straha da će njima biti manje na tanjiru i čega li još sve - reagovala kao čopor hijena.....
Eno vam Palestinaca.
Ne trebamo dozvolit da postanemo Palestinci.
Moramo njegovat kolektivni rad kao i individualnu i kolektivnu odgovornost.
U protivnom: odosmo u književnost.
Moj lijepi Bihko. Ovom potonjom reakcijom ste me i isprepadali.
— Bihko (2012-07-07 06:29:26)
ja sam jako nesretan i radi tebe i radi Ramica i radi, najviseg od sveg, potpuno indolentne Bosne, sto Bosne, to indolentnih Kotor Varosana a sto je jos indolentnije ili sto je jos vaznije, ili sam ja lud,,da ne idem dalje, ne, to mi samo noge smrde.
Sav trud i sav nauk gospodina Ramica ja cijenim a moja je licna stvar sta mislim o njemu, nimalo pohvalna.
Da bi se opredmetio argumentovani artikal potrebna je dobra volja, hrabri, posteni, cestiti ljudi ili jos prostije-za Kotor Varos kojem je mjesto u enciklopediji genocida morala bi se obezbijediti i drzavna pomoc, i pomoc kanadskog instituta a i samog Ramica.
Medjutim, rijetko ko kada spominje opstine genocida i nabraja-procitaj malo pazljivije Halilovicev tekst, o svim nasim pogresnim upiranjima nabraja uopste Kotor Varos odnosno cak ni u nabrajanju ne obraca na to paznju.
mnogi Srebrenicani koje sam upoznao kivni su kada se bilo koje mjesto u Bosni dovodi u komparaciju sa Srebrenicom, ja sam isfrustriran sto se Kotor Varos ne pise nigdje, to je isto kao da i mene nema, to je isto kao da je meni svu pamet uzeo Fatmir Alispahic ili isto da si ti Hrzule, tako sbishodljiv, butum pametniji od mene.
A Boze Dragi, mozda i jesi.
Genocid ipak nije bio samo u Kljucu, Foci i ostalih 5 opstina, Zvorniku posto ako ga nije bilo u Kotor Varosi, onda nije bio ni u Kljuci ni u Foci ni u Zvorniku.
Dokle cemo varati sami sebe i dokle cemo imati samo Ramica.
je li to dotle dok njih ima, nas nema.
Pametan si ti momak Rzule a ja sam iz Kotor Varosi.
I nisam idolentan ni prema cemu.
— Hrzul (2012-07-07 04:30:58)
@ Bihku,
Rastužila me je vaša reakcija.
Mislite li uopšte koliki trud, zalaganje i napor je potreban da se opredmeti argumentovan artikal.
Primjerenije bi bilo da ste ponudili vaš angažman da pomognete Ramiću u prikupljanju građe koja će potkrijepit genocide ne samo u Varoši nego širom Bosne I Hercegovine, nip o muke. A vi se ponašate u skladu s onom “UDRI ONOG ŠTO VUČE I TEGLI”!!!???
Jako sam tužan zbog vaše reakcije.
Ramiću skidam kapu.
Sretno svima
— Sabija (2012-07-06 06:35:08)
Redakcijo, ovoje pravi POST, greskom samposlao pogresan POST.Hvala na RAZUMJEVANjU
Rijec je o tome da informatika kao nauka nije kompetentna da se bavi drustveno socijalnim pojavama drustva. Zato postoje drustvene nauke kao jedine kompetentne i relevantne drustvene nauke koje proucavaju socijal politicko stanje drustva, njegove procese, proucavaju medjuljudske odnose, nastalo stanje drustvenih procesa (stradanja, genocidi) isl., a drustvene nauke su historija i sociologija.
Za razliku njih, informatika nije drustvena nauka i nemoze baviti se proucavanjem drustvenih procesa. Informatika se bavi izucavanjem informacija, sakuplja informacije i kompjuterski ih obradjuje i prenosi i teoretske su prirode. Jos se bavi hardverom, softverom, izradom computerskih programa itd., itd.
Zao ovu konkluziju nije potrebna nikakva strucnost ili nauk. Radi se o fiksnim terminima i oni se ne daju mjenjati prema prohtjevu.
— Bihko (2012-07-06 03:27:55)
Ramica cu samo onda priznati ako napise o Genocid-u u Kotor Varosi.
— huso75000 (2012-07-05 20:18:00)
autoru
ALLAH TE NAGRADIO EMIRE RAMICU ZA I OVAJ KORISTAN POSAO U IME BOSNJACKE NEKAKVE INSTITUCIJE...IDEMO DALJE...TO SU PRAVE TEME I PRAVI NASLOVI...STO VISE PODATAKA...NEKO CE VALJDA NEKOGA I UTUZITI MS
