Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Intervjui
EKSKLUZIVNI INTERVIEW (PRVI DIO): Dr. Mustafa MEMIC, doktor historijskih nauka i diplomirani ekonomista
BOSNJACI SVOJU DOMOVINU ZOVU BOSNA I HERCEGOVINA
Procitaj komentar

Autor: Esad Krcić
Objavljeno: 13. September 2003. 00:09:00
RAZGOVOR VODIO: Esad R. KRCIC

BOSNJACI.net:Postovani dr. Memicu, zahvaljujemo se u ime Redakcije i citatelja web magazina BOSNJACI.net, sto ste prihvatili nas poziv za intervju, iako smo upoznati da se ovih dana ne osjecate zdrastevno bas najbolje, mi Vam zelimo brz oporavak. Iako ste po profesionalnosti ekonomista, za Vas se moze reci da spadate u red najstarijih i znacajnih bosnjackih historicara.
Dr. MEMIC:
Hvala i vama sto ste me pozvali da govorim za vas magazin. Isto tako bih vas zamolio nemojte me isticati kao jadnog “od najstrijih bosnjackih historicara”. Da moguce je za Plavsko–gusinjski kraj, pa i u Sandzaku, ali sire ne, iako sam za posljednjih dvadesetak godina objavio sedam znacajnih historijskih knjiga, ucestvovao na cetrdesetak naucnih skupova, objavio znatan broj radova putem casopisa, a dosta se bavio i publicistikom. Ima i nekoliko neobjavljenih radova. Ali, sam po prvobitnoj profesiji diplomirani ekonomista, i kako rekoh sa historijom se bavim posljednjih dvadesetak godina svoga zivota, od kada sam penzionisan. Imaju za to razlozi. Necu ih odmah na pocetku objasnjavati.

BOSNJACI.net:Pa onda da odmah pocnemo od naseg nacionalnog imena. Recite nam, tko su ti i odakle su dobri Bosnjani, kako su ih od milja zvali i odakle sam naziv Bosnjak?
Dr. MEMIC:
Naziv Bosnjak, koliko je meni poznato, i prvi pomen Bosne potice jos od 949. godine u historijsko-geografskom traktatu vizantijskog cara Konstantina VII Porfinogetina. Sve od tada pa do danasnjih dana bosnjacko ime nije nikad ugaseno, a ono je neposredno vezano za pojam Bosna i Hercegovina, kao politicko-pravni teritorij, koji se kroz historiju nije mijenjao, iako su na Balkanu poznate brojne migracije i promjene, ne samo naroda, nego i drzava. U historijskim izvorima posebno je znacajno spominjanje Bosne u povelji Kulina bana iz 1189. godine u kojoj se spominje Bosna, a njen narod Bosnjani. Znacajan historijski dogadjaj znacan je skup na Bilinom polju 1203. godine koji je Kulin ban bio primoran da sazove, da bi na neki nacin umilostivio tadasnjeg rimskog Papu, povodom tuzbe tadasnjeg vlastelina Zete, sina Stefana Nemanje Vukana, koji je bio katolicke vjere i tezio na taj nacin da se udvori Papi, pledirajuci svoje teritorijalno prosirenje i na ove prostore.
I kasnije u vrijeme Stefana II Kotromanica koji je vladao od 1322. do 1353. godine, posebno u vrijeme Tvrtka I Kotromanica (1353. –1391.) najveci uspon bosanske drzave i Bosnjaka u njoj ostvaren je upravo u vrijeme vladavine Tvrtka I Kotromanica.

Uvazeni citatelji web magazina BOSNJACI.net,

Pred vama se nalazi jedan izuzetno znacajan i obilan interview koji smo specijalno uradili za sve vas koji posjecujete nase stranice i koji postujete nas rad, trud i nasu rijec, koje vam dolazi pitem internet mreze i racunara u vas cestiti dom. Uradili smo interview sa nasim uvazenim dr. Mustafom Memicem, diplomiranim ekonomistom i doktorom historijskih nauka. Dr. Memic je inace rodom iz Gusinja, eto da mi moji Plavljani ne zahatare, pa da kazem da je rodom iz Plavsko-gusinjskog kraja, a koji vec duzi niz godina zivi u nasem seher Sarajevu. Ucesnik je NOR-a, a vec duzi niz godina se bavi istrazivanjem bosnjackih historijskih cinjenica, s time trgajuci od zaborava mnoge vazne cinjenice koje su u hiljadogodisnoj historiji prezivlajvali dobri Bosnjani.
Zbog same obilnosti i boljeg pregleda interview-a, kao i da sto vise saznate o samima sebi, odnosno o Bosnjacima odlucili smo da interview objavimo u cetiri nastavka.
Zasto u cetiri nastavka, procitajte i utvrdite i sami. Ocekujemo vase javljanje, reagirnja, kritike. Bujrum!
(Esad R. Krcic)


Dolaskom Osmanlija na Balkansko poluostrvo sve su ondasnje okolne drzave izmijenile svoje ime. Ostala je i sacuvana samo Bosna i Bosnjaci u njoj. Ona je svoj teritorijalni integritet sacuvala i u vremenu austrougarske okupacije, pa i nakon stvaranja Krljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja svoje granice nije mijenjala ni nakon novog ustavnog uredjenja. Tek sporazumom izmedju Cvetkovica i Maceka 1939. teritorije Bosne izdijeljene su na tri banovine. Ali Bosnjaci tu podjelu nisu priznavali vec su se kao narod jedinstveno iskazivali, bilo kao Muslimani, bilo kao Bosnjaci. Bosnjacko ime sacuvano je i na prostorima koji su izdvojeni iz Bosne i Hercegovine poslije Berlinskog kongresa 1878. godine.

BOSNJACI.net:Koji su to prostori gdje su nekada zivjeli Bosnjaci?
Dr. MEMIC:
Prostori na kojima su nekad zivjeli Bosnjaci prostirali su se od Lima i Boke Kotorske, na istoku i jugoistoku, od Velebita i Une na zapadu i sjeverozapadu, i od Save na sjeveru do dalmatinskih otoka Braca, Hvara i Korcule na jugu. Ni nakon osmanskih osvajanja 1463. godine Bosna nije gubila svoj teritorijalni integritet. U povijesnim geografskim kartama Bosnu nalazimo u X stoljecu, u vrijeme Kulina bana, u vrijeme Stjepana II Kotromanica, u vrijeme Tvrtka Kotromanica, te u prvoj polovini XV stoljeca.

Da bi ostvarili svoje osvajacke planove zabranjivali su spominjanje i nacionalnog imena bosnjackog naroda koji u Bosni zivi


BOSNJACI.net:Zasto se Bosna i Bosnjaci cesto nalaze na osvajackom udaru susjeda?
Dr. MEMIC:
Jos od XIII stoljeca susjedne drzave bile su opsjednute da okupiraju Bosnu u cjelini, ili njene dijelove. Da bi ostvarili svoje osvajacke planove zabranjivali su spominjanje i nacionalnog imena naroda koji je u njoj zivi, posebno bosanski jezik. U vrijeme vladavine Osmanlija, od sredine XV stoljeca pa nadalje, priznavati su bosnjacki i hercegovacki sandzak, zatim bosanski ejalet, i potom vilajet, a bosanski jezik bio je jedan od svjetskih jezika koji je upotrebljavan i priznavan i na carskom dvoru u Istambulu. Od sredineXIX stoljeca od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba medju ovim nacionalnim pokretima da prisvoje sto vece dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada pocinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bosnjaci odnosno Bosanci. Taj proces se putem nacionalistickih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline. Nesreca je ljudi koji zive na istim da se medjusobno razdvajaju po osnovu svojih vjerskih ubjedjenja ili nacionalne pripadnosti. Kada je Srbija bila u svom razvoju javljale su se dvije koncepcije, sasvim razlicitih vidjenja mogucnosti razvoja srpskog naroda. Dok su jedni taj razvoj sagledavali u okupljanju svih Srba u jednu drzavu, bez obzira gdje i sa kime zive (Ilija Garasanin), dotle su drugi, pod uticajem Svetozara Markovica smatrali da teritorije na kojima zive ljudi razlicitih nacionalnosti i vjera nisu teritorije samo jednih, vec svih onih koji na njima zive. Jedni su rjesenje vidjeli u nasiljima, osvajanjima i etnickim premjestanjem stanovnistva, a drugi su ljudski razvoj i potrebe sagledavali u medjusobnoj nacionalnoj i vjerskoj toleranciji i mogucnosti zivljenja jednih sa drugim, na osnovu zajednickih ekonomskih , kulturnih i drugih interesa i potreba. Bosna je jedinstven primjer zemlje koja se razvijala na osnovu zajednickog zivota ljudi razlicicitih nacionalnosti i vjera, kao i medjusobne tolerancije. Nije moguc razvoj na osnovama medjusobnog unistavanja, pa time je krajnje nerazumno zabranjivanje nacionalnog ili vjerskog imena, posebno jezika kojim se sporazumijevaju i kulturno iskazuju.

Unistenje porodice ili gubljenje Domovine za civiliziranog covjeka predstavlja i vlastito unistenje


BOSNJACI.net:Sta za Vas kao historicara znaci imati i zivjeti u svojoj Domovini?
Dr. MEMIC:
Domovina. Ljudska civilizacija zasniva se na zivljenju u sopstvenoj porodici, u bratstvu i u svojoj Domovini. Unistenje porodice ili gubljenje Domovine za civiliziranog covjeka predstavlja i vlastito unistenje. Podsjetit cu na jednog bosnjackog intelektualca koji je sredinom XVIII stoljeca, odvojen od svoje Domovine , iako ziveci ugodno i u rahatluku, pisuci u jednom “Divanu” svoj odnos prema domovini izrazio je u stihovima:

“Zemlja Bosna je moja domovina,
to ime znaju svi narodi svijeta,
Bog je ucinio gnijezdom heroja.”


Tako je mislio i pisao Ahmet Gurgi iz Novog Pazara koji je bio udaljen od svoje Domovine Bosne, pripremljen da pise pjesme u slavu halife Alije, a on je i u toj situaciji mislio i pisao o svojoj domovini Bosni. Bez svoje domovine covjek se osjeca usamljen, na vjetrometini, bez ikakve zastite.

Bosnjaci Domovinu nose u svojim njedrima, a zovu je Bosna i Hercegovina


BOSNJACI.net:Imaju li Bosnjaci svoju Domovinu, kako i na koji naci se ona treba brinuti o svim Bosnjacima koji zive u njoj i van nje?
Dr. MEMIC:
Bosnjaci, kao i drugi kulturni i civilizovani narodi imaju svoju Domovinu. Nose je u svojim njedrima, a zovu je Bosna i Hercegovina. A njihova domovina Bosna povremeno je nekima majka, drugima maceha, kako za one koji zive unutar te domovine, tako i u odnosu na one koji su iz raznih razloga bili prisiljeni da je napuste, ali i ne prestajuci da misle i da teze prema njoj. Na nasu nesrecu nasa se Domovina ne odnosi prema svim ljudima jednako. Posebno ona nerijetko zaboravlja na one svoje Bosnjake koji su bili primorani da, najcesce iz ekonomskih razloga, zive negdje drugo, a da ne prestaju da misle na svoju Domovinu. Moje je licno misljenje da Bosna i Hercegovina, kao domovina mnogih Bosnjaka ili Bosanaca, ne pokazuje odgovarajuce razumijevanje i interes za sve one koji se tako osjecaju i izjasnjavaju. Zavisno je to od kulturne i nacionalne svijesti njenih gradjana, prvenstveno kulturnih radnika, inteligencije uopste, a narocito onih koji su na vlasti, kojima je na nesrecu politikantski interes nerijetko primaran. Pravo je svih ljudi da se udruzuju i opredjeljuju prema vlastitim shvatanjima. Dug je onih koji upravljaju njihovom Domovinom da se prema svima njima odnose kao roditelji prema svojoj djeci.

BOSNJACI.net:Rodom ste iz Plavsko-gusinjskog kraja, koji su najvazniji momenti za ovaj kraj kroz historiju, a koji bi trebali znati Bosnjaci, pa i oni koji zele saznati vise o nama?
Dr. MEMIC:
Da, ja sam zavicajno iz Plavsko-gusinjskog kraja. Brojni su historijski dogadjaji znacajni za ovaj kraj, ali ja ih nisam u mogucnosti sve njih nabrojiti. Smatram da je od historijskog znacaja uspostavljanjem saobracajnice koja je od Dubrovnika za Istambul isla preko Plava i Gusinja.To je svakako rezultiralo iz geografskog polozaja ovih krajeva, preko kojih se mogla uspostaviti najkraca saobracajnica na prostoru od Dubrovnika do Istambula.Velika je nesreca ljudi koji su zivjeli na ovim prostorima sto se zbog komitovanja i pobuna na okolnim prostorima saobracaj prema Istambulu morao usmjeriti drugim pravcem.To je veoma negativno uticalo na ekonomski, kulturni i svaki drugi razvoj ovih krajeva. Za mene je od posebnog znacaja izgradnja gradova, najprije Gusinja, oko 1610, a zatim Plava 1618. Izgradnjom ovih gradova stvoreni su uslovi drugacijeg nacina zivota u njima, migraciju stanovnistva i njihov dalji razvoj. Po svom znacaju, mada negativnom, po meni su sukobi koji su se javljali na ovim prostorima izmedju crnogorskog , na jednoj i domorodackog bosnjackog i albanskog stanovnistva na drugoj strani. Ti sukobi su rezultati iz nejednake ekonomske i kulturne razvijenosti jednih i drugih i teznje onih koji su se bavili “grabeznim gospodarenjem” i otimanjem materijalnih dobara da bi sebi obezbijedili laki zivot. Formirana shvatanja kod jednih da je lakse zivjeti od puske, nego od motike imalo je posve negativan odraz na odnose medju ljudima razlicitih nacionalnosti i vjera, jer su se konfrontacije izmedju onih koji su svoj razvoj zasnivali na “grabeznom gospodarenju” i onih koji su putem poljoprivredne proizvodnje , zanatstva i trgovine pokusavali da obezbjedjuju svoj zivot, zasnivali na nacionalnim i vjerskim razlikama.
U tom smislu po, meni su znacajne tri bitke.
Prvo, ona koja je poznata kao “polimska vojna” u narodu zapamcena kao bitka na Previji 1854. godine, kada su Plavljani i Gusinjani uspjeli da se suprotstave i oruzano poraze napadacekoji su pod vodjstvom serdara Janka Vukotica, uz neposredno ucesce ruskih oficira, u svojstvu instruktora pokusavali da zauzmu Plav i Gusinje.
Drugi znacajan dogadjaj po meni je opredjeljenje plavsko-gusinjskog naroda da se suprotstavi odlukama Berlinskog kongresa (1878.) i svoje teritorije pripoje tada novoformiranoj crnogorskoj drzavi. Suprotstavljanje naroda u jednom okrugu, ne samo novoformiranoj drzavi, vec i odlukama sedam velikih evropskih sila, bilo je naizgled nerazumno i nerealno. Ali ljudi su shvatili da brane svoju Domovinu, svoja ognjista, svoje porodice, svoj nacin zivota, svoju vjeru i odlucili su da se usamljeni brane. I na opste svjetsko zaprepascenje uspjeli su da odbrane svoje domove i da vojnicki poraze daleko nadmocnijeg napadaca, koji je napadao sa organizovanom vojskom i modernim naoruzanjem. Smatram da je ovaj dogadjaj nedovoljno iskoristen kao pouka kako se mogu braniti i odbraniti svoji domovi i u slucajevima izrazite vojnicke podredjenosti. Smatram takodje da je ovaj pokret nedovoljno iskoristen u razvijanju bosnjacke nacionalne svijesti na sirem prostoru. Albanci su ovaj dogadjaj dostojno predstavili u programskom djelovanju “Prizrenske lige”, koja je samo jednim dijelom bila ukljucena u ovaj pokret. U tom pogledu znacajne su dvije bitke, u kojima su ostvarene pobjede Bosnjaka i Albanaca: Bitka na Noksicu 4. decembra 1879. i 8. januara 1880. godine.
Podsjeticu na jedan veoma znacajan dogadjaj koji se dogodio 50 godina prije ovog pokreta. Bilo je to 1831. godine kada su se Bosnjaci i Albanci, tada organizovani u Gusinjskoj kapetaniji, prikljucili pokretu Bosnjaka pod vodjstvom Husein kapetana Gradascevica, poznatog kao “Zmaj od Bosne “ i zajedno sa Bosnjacima ucestvovali u borbama na Kosovu sa svojim odredom koji je brojao oko 800 boraca. Bio je ovaj pokret odraz osjecajima da su i oni dio bosnjackog naroda i da zele da se izbore za autonomiju Bosnjaka u okviru Osmanskog carstva, sto je predstavljalo odraz njihove nacionalne svijesti,koja je vec tada bila formirana.
U kasnijim vremenima po meni je bilo vrlo znacajno opredjeljenje velikog broja Plavljana i Gusinjana da svoju djecu salju na skolovanje, prvenstveno u Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju, iz koje su izlazili prvi kulturni radnici, intelektualci napredne orijentacije i koji su plavsko-gusinjski narod uspjeli da usmjere i da ukljuce u antifasisticku borbu i time narod ovih krajeva svrstaju u red onih koji su se borili i za vlastito nacionalno oslobodjenje, trazeci istovremeno i pravednije drustveno uredjenje. Time su ljudi ovih krajeva postali subject savremenih dogadjaja, sa svojim pravima u trazenju svog pravednijeg polozaja u novom drustvenom uredjenju. Ovo je mnogo znacilo da ljudi ovog kraja ne postanu predmet masakra i istrijebljenja, i ako njihova prava, proklamovana u antifasistickoj borbi nisu cjelovito ostvarena i u mnogo cemu njihov, prvenstveno socijalni polozaj, postao veoma tezak, tako da su bili primorani da svoj kruh traze daleko od svog zavicaja, iako je on inace smatran najljepsim krajem na Balkanskom poluotoku.

BOSNJACI.net:Plavsko-gusinjski kraj je u periodu od 1879. nakon Boja na Noksicu, pa do 1912. godine imao izvjesni ‘neutralni teritorij’. Pojasnite nam o cemu se to ustvari radi?
Dr. MEMIC:
Pogresno je shvatanje da su Plav i Gusinje poslije 1879. godine, sve do 1912 imali neku vrstu autonomije, ili da su bili “izvjesni neutralni teritorij”. Poslije neuspjeha velikih sila da Plav i Gusinje pripoje Crnoj Gori, formiran je prvi put u historiji poseban sandzak sa sjedistem u Peci (Pecki sandzak ). U znak priznanja za pobjede koje su ostvarene pod komandom gusinjskog kajmekana Ali-bega Sabanagica, on je unaprijedjen u cin generala-pase i od tada je poznat kao “Ali-pasa gusinjski”. Koji je imenovan na celo novoformiranog sandzaka u sastavu ovog sandzaka, pored Peci, Djakovice i Prizrena usli su i Plav i Gusinje. Prije toga u Plavu i Gusinju jedno vrijeme nije postojala osmanska vojska, vec je odbrana ovih teritorija i granice prema Crnoj Gori zasnivana na dobrovoljackim-domorodackim jedinicama, koje su samostalno branile svoj kraj, a u osmanskim dokumentima spominju se kao “koloni militer”. Poslije formiranja sandzaka u Peci ova je dobrovoljacka vojska rasformirana, a u Plav i Gusinje stacionirani su dijelovi iz redova osmanske vojske poznati kao “nizami”. Oni su ostali na prostorima Plava i Gusinja sve do oktobra 1912. godine i zajedno sa grupama gradjana Gusinja i Plava pokusavali pruzati otpor crnogorskom odredu, narocito na Grebenu i Visitoru. Civilni rukovodilac osmanske vlasti u Plavu i Gusinju bio je tada Haso Ferovic. On se dva puta bunio protiv osmanske vlasti , jednom prilikom sa Isom Boletinom pobjegao je i boravio u Crnoj Gori.Oktobra 1912. godine, napustio je Plav prije ulaska crnogorske vojske i pobjegao u Kosovsku Mitrovicu, gdje je tertiran kao zasluzna nacionalna licnost i dobio nacionalnu penziju srpske vlade. Treba podsjetiti da je Haso Ferovic bio bliski prijatelj Petra Karadjordjevica, u vrijeme kada ovaj nije bio kralj i kada se nalazio u izbjeglistvu na Cetinju. On je tada odrzavao redovni kontakt sa svojim pristalicama u Srbiji. Veza izmedju buduceg kralja Petra i njegovih pristalica odrzavana je preko Plava, uz obezbjedjivanje Hasa Ferovica. To je i bio razlog da je on kasnije tertian kao zasluzna nacionalna licnost srpske vlade i kao takav dobio nacionalnu penziju, ne samo on vec skoro svi oni koji su se prezivali Ferovici.

Genocid i nasilno pokrstavanje u Plavu i Gusinju


BOSNJACI.net:Zatim dolazi 1912. i 1913. godina i Balkanski ratovi. To je bio jedan od najtezih momenata za nas narod. Desio se genocid i pokrstavanje Bosnjaka i Albanaca, odnosno muslimana, pa cak i nekih katolika ovog kraja. Vi ste dugo istrazivali ove historijske cinjenice. Mozete li nam opisati ta dogadjanja, ili pak neke vazne detalje?
Dr. MEMIC:
O onom sto se dogadjalo nakon okupacije Plava i Gusinja od strane crnogorske vojske od kraja 1912. do kraja maja 1913. godine pisao sam vise puta. Ti se dogadjaji ne mogu kratko objasniti. Predocicu samo sljedece: djelimican otpor crnogorskoj vojsci pruzen je na planinskom grebenu iznad Gusinja i na Visitoru iznad Plava. Vecina Plavsko-gusinjskog stanovnistva pokorilo se i crnogorsku vojsku prihvatili, kako se kaze na “hljeb i so”. Tokom novembra i decembra 1912. godine izvrseno je masovno razoruzavanje stanovnistva (predato je po nekim procjenama 2000 pusaka, mozda je cak bilo i vise) a najistaknutije licnosti Plava i Gusinja zatvorene su i internirane u Niksic. Imali su tretman taoca. Nakon sto je vojnicki sredjeno stanje i uspostavljen “red i mir”, februara 1913. godine na ovaj teren poslata je Donjo-vasojevicka brigada, pod komandom Avra Cemovica. Ona je tada bila stacionirana na sektoru prema Rozaju i Tutinu. Dolaskom Avra Cemovica ministarstvo Vojno crnogorske vlade, na njegov (Cemovicev) prijedlog formiralo je Vojni prijeki sud. Dan nakon formiranja ovog suda zatvoreni su 11 najistaknutijih Plavljana, koji su formalno saslusani-grupno i proglaseni izdajnicima, koji navodno odrzavaju vezu sa odredom koji se u Sjevernoj Albaniji kretao pod komandom albanskog prvaka Bajram Curija. Vojni prijeki sud vec sutradan poslije zatvaranja, sve ih je osudio na smrt strijeljanjem, bez prava zalbe i oni su javno strijeljani, uz prethodno prisilno prikupljeno stanovnistvo na mjestu “Racina” kod Plava. Uporedo je nastavljen proces masovnog strijeljanja bosnjackog i albanskog stanovnistva i njihovo masovno pokopavanje iznad sela “Luge”oko 5 km juzno od Andrijevice. Strijeljanja su vrsena na svim stranama, u selima i seoskim katunima. Nastao je opsti strah i borba za ocuvanje zivota. U sluzbenim dokumentima crnogorske vlade nalazi se da ih je do sredine maja 1913. godine prebjeglo u Albaniju oko 780 gradjana. Shvatajuci da ce svi koji nose muslimansko ime biti pobijeni obratili su se svom tadasnjem muftiji Musicu u Gusinju za savjet sta da rade. Shvatajuci bezizlaznu situaciju muftija se opredjelio da iskoristi svoje muftijsko pravo po serijatu i da izda tzv.”fetvu”, kojom je odobrio vjernicima da radi spasa zivota mogu prelaziti u pravoslavnu vjeru, a kada se smiri situacija da se ponovo vrate u islam. Nastao je proces masovnog prelazenja Muslimana u pravoslavnu vjeru. Proto Djordje Sekularac, koji je u osmanskom vremenu vodio pravoslavnu crkvu u Gusinju izjavio je dopisniku dnevnog lista “Politika” u Beogradu, a ova to objavila, da je tada pokrsteno 12.000 Muslimana Plava i Gusinja. Koliko je stvarno pobijeno nije tacno utvrdjeno. Postoje podatci o 600 i 800 ubijenih. Jedan albanski historicar objavio je jednu knjigu o tim dogadjajima i u njoj objasnio, pojedinacno i po selima, da se broj ubijenih kretao oko 1813 gradjana ovog kraja. Nisam u mogucnosti da se izjasnjavam o tacnosti ovog podatka, mada pretpostavljam da je gospodin Shaban Braha u ovaj broj ukljucio i one gradjane koji su februara 1919. godine pobijeni na ulicama grada od strane srpske vojske i susjednog Vasojevickog odreda. Kako sam obavjesten autor ovog djela Saban Braha radio je u vrijeme vladavine Envera Hodze kao odgovorni sluzbenik Ministarstva unutrasnjih poslova, posebno zaduzen za prikupljanje ovih podataka. Moguce da je on te podatke iskoristio pri pisanju ove knjige.

BOSNJACI.net: Dr. Serbo Rastoder jos prosle godine je najavio stampanje knjige, ako mogu reci pod provokativnom naslovom: “Zloupotreba lokalne vlasti u plavsko-gusinjskom kraju 1912. i 1913. godine”, i to kao jedan od znacajnih projekata “Almanaha”. U medjuvremenu su podgoricke “Vijesti” objavile feljton od izvjesnog Zivka M. Andrijasevica na tu temu, na sta ste Vi argumenirano reagirali, sto naravno “Vijesti” su ‘prestjeli’ to reagiranje. Dok sada je najavljena knjiga izasla pod ‘drugim’ imenom “Pokrstavnje Muslimana 1913.” Da li ste u toku tih desavanja?
Dr. MEMIC:
Nije mi poznato da je objavljena neka novija knjiga o zloupotrebama lokalne vlasti u plavsko-gusinjskom kraju1912. i 1913. godine. Svaka nova knjiga, posebno u odnosu na ove dogadjaje vjerujem da bi bila pozeljna jer su ovi dogadjaji 90 godina tretirani kao tabu tema. Prema tome svaki pokusaj da se ovi objasne moze biti od koristi. I ja bih u tom pogledu pozdravio izdavanje ove knjige. Medjutim, sam naslov ne pokazuje da ce ova knjiga objektivno i korektno tretirati ove dogadjaje. Istina je da se radi o zloupotrebama, ali ne od strane lokalnih vlasti, vec od strane ondasnje crnogorske vlade koja je od pocetka bila upoznata sa onim sto se tamo radilo, sa organizovanjem Prijekog vojnog suda, sa nosenjem crnogorskih kapica izvezenih sa cetiri cirilicna slova “S” i krstom medju njima. Ne mogu komentarisati prije izlaska knjige, iako veoma cijenim ono sto je gospodin Rastoder kao urednik “Almanaha” uradio do sada na afirmaciji Bosnjaka, ili Muslimana, kako ih ko tretira na prostorima Crne Gore. U tom smislu ja sam zahvalan redakciji “Almanaha” i njenom glavnom uredniku, iako ima, po mom misljenju, nekih stavova koji nisu cjelovito prihvatljivi. Prvenstveno mislim na odredjene tendencije da se neki historijski dogadjaji, prvenstveno, licnosti pokusavaju humanizirati, iako su de facto ostavili pustos od bosnjackog i albanskog stanovnistva na prostorima Crne Gore. Prvenstveno mislim na otimanje imovine i stvaranja situacija da veliki dio bosnjackog i albanskog stanovnistva poslije Berlinskog kongresa napusti svoje domove i kao muhadziri bez igdje icega podju u druge krajeve. Ne mogu se u tom pogledu humanizirati licnosti koje su komandovale u sprovodjenju takve politike, a za sebe i svoje najblize prijatelje uzimali “najveci kolac”.
Inace ono sto je u vezi sa tim objavljeno u dnevnom listu “Vijesti” od strane g. Zivka M. Andrijasevica ja sam dosta opsirno, dokumentovano i sa puno historijske odgovornosti napisao svoje reagovanje. Posebno sam protestvovao kod Redakcije pomenutog lista sto ne objavljuje moje reagovanje jer to protivrjeci novinarskoj etici, zakonu i interesima citaoca tog lista, jer zlocin je ne objaviti precutati zlocin, a novinarska etika i objektivna istina zahtijeva postovanje principa da treba omoguciti da se cuje misljenje i druge strane. (Reagiranje su do sada objavili Web magazin BOSNJACi.net, Zavicajna stranica www.plav-gusinje.com, zatim web stranica Bosnjackog radija “Muslimanski Glas” NY www.muslimanskiglas.com opaska ERK). No ako redakciji “Vijesti” i autoru teksta odgovara da oni monopoliziraju ljudska saznanja, neka se sa time ponose, a pravednije bi bilo reci neka stanu pred ogledalo i neka pokusaju da se makar zacrvene. Sto se pak mene tice vjerujem da cu istrajati da citalacka publika bude informisana i o misljenju drugih. Ne moze se pisati o pokrstavanju, a istovremeno precutkivati masovna strijeljanja koja su prethodila tom pokrstavanju. Ne moze se pisati o navodnoj dobrovoljnosti i zloupotrebi vlasti od strane nekakvih lokalnih cinovnika, koji su bili na takvom nivou da su to bili obicni pisari, a da su se predsjednici opstina i sluzbeno suprotstavljali takvim pojavama, kao i kapetani kapetanija na cijim se prostorima vrsilo masovno pogubljenje i zatrpavanje u masovnim grobnicama.

Europske sile stradanje muslimanskog stanovnistva nije interesovalo


BOSNJACI.net: Mozete li nam reci do kakvih ste Vi istrazivanja dosli, kao i koja je uloga Crne Gore i kralja Nikole u ovom zlocinu nad narodima Plava i Gusinja?
Dr. MEMIC:
Sto se tice uloge Crne Gore u spomenutim zlocinima to je obijasnjeno u arhivskim dokumentima koji se cuvaju u Arhivu Republike Crne Gore. Ne moze lokalno stanovnistvo ili cinovnistvo vrsiti dislociranje jedne brigade iz Rozaja u Plav i Gusinje. Ne moze lokalna vlast za generala crnogorske vojske postavljati licnost koja je bila nepismena, veoma surova koja nije poznavala i prihvatala pravnu drzavu. Ne moze lokalna vlast formirati Prijeki vojni sud, a da o tome navodno nisu ni informisani Ministarstvo vojno i Ministarstvo unutrasnjih djela. Ne moze se svestenstvo pravoslavne crkve prisiljavati da vrsi pokrstavanjemimo kanonskih propisa ove crkve, pa cak i suprotstavljanja njenih vrhova. Brojna su dokumenta u Arhivu Crne Gore iz kojih se vidi da oblasni upravitelj obavjestava i moli da mu se odobre odredjene radnje, a da nadlezni ministri o svemu tome cute i na takvim aktima se samo stavlja konstatacija ”a/a”. I sve se to radilo nakon diplomatskih intervencija Austro-Ugarske vlade, pa i intervencije srpske vlade, koja je takodjer smatrala da sa takvim zlocinima treba prekinuti. Tacno je da je kralj Nikola poslije intervencije Austro-Ugarske vlade, koja je po ovlastenju evropskih sila bila zastitnik katolika na Balkanu, intervenisala zbog pokrstavanja i katolika, sto je bilo protivno clanu 30 Berlinskog ugovora. Iako je muslimansko stanovnistvou ovim stradanjima bilo izrazito najbrojnije, o njima evropske sile pa i osmanska drzava nisu intervenisali. Valjda ih stradanje muslimanskog stanovnistva nije interesovalo.
Pravoslavna crkva u Crnoj Gori slozila se da se prevodjenje pripadnika islamske u pravoslavnu vjeru moze vrsiti, ali pod uslovima koji su utvrdjeni crkvenim propisima, a to je znacilo da je prevodjenje u pravoslavnu vjeru moralo dobrovoljno, pojedinacno i da se moze izvrsiti nakon 6-mjesecnog obradjivanja onog kojeg treba prevesti u pravoslavnu vjeru. Ondasnjim ministrima crnogorske vlade za prosvjetu, za crkvene poslove i za unutrasnja djela nije odgovarao takav crkveni propis. I oni su naredili da se radi onako kako je vec uradjeno. O angazovanju 12 popova za pokrstavanje.
O tome je pisao Cedo Culafic, zavicajno iz Gusinja u monografiji Plava i Gusinja koja je nosila naziv “Prokletijski meterezi”. I ako je ova monografija radjena po sluzbenom zadatku, ona nije objavljena, jer su se tome suprotstavile odredjene sile. U ovom slucaju prvenstveno lokalne. Moje je misljenje da je steta sto je sprijeceno objavljivanje knjige Cede Culafica, jer bi ona pomogla u mnogome da se upotpune saznanja o ovim zlocinima. Poznato je da je nosilac pokrstavanja bio proto Djordje Sekularac, zavicajno Popovic iz ondasnje opstine sekularske, da je ucestvovao pop Novicevic iz Plava i kako se govorilo svi popovi iz Limske doline. To nije dokumentima potvrdjeno, vec se tako u narodu pripovijeda, a pisao je kako objasnih Cedo Culafic.


BOSNJACI.net: Poznato je da je pokrstavanje predvodila grupa od 12 popova, pa nam recite koja bila uloga pravoslavne crkve u ovom zlocinu?
Dr. MEMIC:
Nisam u mogucnosti da egzaktno objasnim ko snosi komandnu i izvrsnu odgovornost za ove zlocine. Iz arhivskih dokumenata koji su sacuvani vidljivo je da je Prijeki vojni sud formiran naredbom ministra vojnog u crnogorskoj vladi. Komadant brigade Avro Cemovic bio je glavna licnost koja je izdavala naredjenje, a kapetan gusinjske kapetanije, sa svojom policijskom vlascu pokretao je postupak u slucajevima kada je o tome odlucivao” Prijeki vojni sud”. Kao predsjednik ovog suda spominje se Balsa Balsic, do tada mula Hajro ef. Basic. Kao sudije spominju se Vuksan Dragovic, Milan Vesovic, a kao komadant bataljona koji je osudjene sprovodio do gubilista u selo Luge kod Andrijevice spominje se Vukota Pantovic. Ostale licnosti nisu mi poznate, mada je ovo nezaustavljiv proces istrazivanja.

BOSNJACI.net: Da malo budemo jasniji, koje poslao Avra Cemovica da napadne Plav i Gusinje, i sta je kralj Nikola trazio od njega prije nego je otrovan?
Dr. MEMIC:
Istrazujuci arhivsku gradju nisam naisao na dokumenat ko je poslao Avra Cemovica u Plav i Gusinje. Postoji jedan dokumenat da je to uradjeno po naredjenju ministra vojnog, a da li je on konsultovao kralja Nikolu, to se iz dokumenta ne vidi , vec samo pretpostavlja. U dnevnom listu “Vreme”, Beograd, brat Avra Cemovica Marko, koji je bio potsekretar ministra unutarnjih djela objavio je clanak 19. septembra 1940. godine u kojem je tvrdio da je njegov brat Avro bio pozvan na razgovor kod kralja Nikole te da mu je navodno kralj predlagao da on, (Avro Cemovic) javno prihvati odgovornost za zlocine koji su pocinjeni, obecajuci mu da ce ga nakon toga proizvesti u cin divizijskog generala. Poznato je da su dva dana nakon povratka sa Cetinja Avro Cemovic i jedan njegov prijatelj umrli. U narodu se smatra da su bili otrovani. Stvarni dokumenti u vezi sa tim nisu mi poznati.

BOSNJACI.net:Da lis te mozda dosli do saznanja, sta se desilo sa tijelim nastradalih u ovom nemilosrdnom genocidu nad bosnjackim i albanskim narodom?
Dr. MEMIC:
Sta se desilo sa tijelima pobijenih ne moze se cjelovito objasniti. U spomenutoj monografiji Cedo Culafic je citirao razgovor sa jednom, tada djevojkom od 14 godina, koja je cuvala stoku na mjestu gdje je vrseno strijeljanje citirao je njen iskaz, veoma jezovit. Po njenom iskazu oni su najprije opljackani, a potom su zakopani u jednu jamu, plitko iskopanu, tako da su sutradan psi nanjusili zakopane zrtve i raznosili ih. Kasnije je odlazila njihova rodbina, kupila ostatke pobijenih leseva i ponovo ih zakopavala tamo gdje je ocijenila potrebu i mogucnost.

Tokom osvajanja Plava 1919. godine na ulicama su ostali mrtvi da leze oko 450 gradjana ovog grada, pretezno djeca i zene


BOSNJACI.net: Da predjemo na drugi i isto tako tezak vakat, odnosno na 1919. godinu. Ova godina se nesto manje spominje, dok zlocin je isto velik. Tada je opet napadnut nas kraj, i koliko sam dosao do saznanja od nasih starijih u vidjenijih Plavljana, tada je ubijeno preko 450 Plavljana i Gusinjana. Opisite nam ovaj vakat i tadasnji uzrok genocida?
Dr. MEMIC:
U vezi dogadjaja iz 1919. godine, istrazivanja koja sam vrsio, prvenstveno oruzanih u arhivu snaga u Beogradu utvrdio sam sljedece:
U vrijeme austrougarske okupacije na prostorima oko Plava i Gusinja i Sjeverne Albanije djelovala je komitska crnogorska grupa pod komandom Boska Djuricanina. Ova je grupa saradjivala sa dijelom stanovnistva, koje ju je stitilo i hranilo. Nakon proboja Solunskog fronta na prostoru Plava i Gusinja formirana su dva bosnjacka bataljona koja su se prikljucila komitskoj jedinici Boska Djuricanina. Oni su zajedno oslobodili Plav i Gusnje prije dolaska srpske vojske, koja je u Plavu ostavila samo jednu cetu a sa ostalim jedinicama posla prema Podgorici. Ceta srpske vojske, koja je bila locirana u Plavu saradjivala je sa tamosnjim stanovnistvom i od njega bila zasticena od napada. Medjutim, kada je trbalo uspostaviti lokalnu vlast u Plavu i Gusinju izmedju Plavljana i Gusinjana, koji su bili naoruzani i imali tretman dobrovoljaca i lokalnih vlasti u Andrijevici, koji su pokusali da uspostave vlast u Plavu i Gusinju, slicnu onoj kao i 1912. i 1913. godine doslo je do nesporazuma sa vec spomenuta dva bataljona u Plavu i Gusinju, koji su insistirali na njihovo ucesce i lokalnog stanovnistva u novoj vlasti. Posto nije doslo do sporazuma delegacija Plava i Gusinja , pod rukovodstvom Smaila Nikocevica i Adema Omeragica oni su otputovali u Podgoricu gdje je bilo sjediste Zetske divizije, sa ciljem da ih ubijede da u novu vlast ukljuce i njih. Medjutim do sporazuma nije doslo. Nakon toga plavsko-gusinjsko stanovnistvo se pobunilo i suprotstavilo formiranju nove vlasti. Nerealno se zanoseci, ili pod uticajem propagande sa Kosova, grupa naoruzanih Plavljana prosla je preko Rugovske klisure i stigla do Pecke patrijarsije, sa zeljom da osvoji Pec. Tome se suprotstavila srpska vojska, obavijestila komandanta armije vojvodu Putnika i dobila saglasnost da oruzano intervenise i uspostavi vlast u Plavu i Gusinju. Njima su se pridruzili i lokalni crnogorski odredi sa prostora Vasojevica. Nastupajuci prema Plavu, sa prostora oko Meteha, srpska vojska je upotrijebila artiljeriju. Prije toga kao izaslanici srpske vlade dolazili su na Cakor Punisa Racic i Smail Omeragic, koji je u medjuvremenu preuzeo ime Perovic. I jedan i drugi su bili solunski borci, poznati iz afere “Apis“. Njih dvojica su pokusavali da ubijede rukovodstvo Plava da preda oruzje i prihvati vlast koja mu se nudi. Od onih gradjana koji su u ime Plava pregovarali sa Punisom Racicem i Smailom Omeragicem spominju se Medo Ferovic i Bejto Pljava Medunjanin. Nije doslo do sporazuma. Posto pregovori nisu uspjeli, a srpska vojska je nastavila sa bombardovanjem Plava stanovnistvo ovih krajeva opredjelilo se da za odredjeno vrijeme napusti svoje domove i da privremeno emigrira u Skadar. Za svo to vrijeme srbijanska ceta koja se nalazila u Plavu bila je opkoljena i nije bilo dozvoljeno da ih iko napada. Oni su medjutim prilikom povlacenja stanovnistva pucali u narod, dozvoljavajuci mogucnost da oni koji zele mogu da se smjeste u kuci Saban bega Redzepagica i jednog mjestanina Dzudovica. Tokom osvajanja Plava na ulicama su ostali mrtvi da leze oko 450 gradjana ovog grada, pretezno zene, djeca i starci koji nisu mogli da bjeze sa ostalima. Posto je tada Skadar bio pod medjunarodnom upravom (Francuzi, Italijani i Englezi) iz dokumenata je vidljivo da su oni prihvatili oko 3000 gradjana i smjestili ih u poseban logor u selu Busat, oko 12 km juzno od Skadra. Nakon godinu dana , na intervenciju evropskih sila, odbjegli Plavljani i Gusinjani vratili su se u svoje, tada potpuno opustosene i opljackane domove. Za razliku od onog sto se desavalo 1913. godine, koje se tretira kao “krstenje, ovaj se period tretira kao pljacka”. Posto je to bio pretezno nepismen svijet ova su dva dogadjaja tretirana kao vrijeme po kojem se racunalo kad je ko rodjen, kad je umro, kad se zenio. To su bila dva kriticna momenta po kojima se, umjesto kalendara racunalo vrijeme u ovim krajevima.

Nemjerljiv je doprinos Bosnjaka u Drugom svjetskom ratu


BOSNJACI.net: Sobzirom da ste ucesnik Drugog svjetskog rata mozete li se prisjetiti nekih vaznih, odlucujucih, kao i bitnih momenata za nas bosnjacki narod u tom vaktu?
Dr. MEMIC:
Kao ucesnik Drugog svjetskog rata ono sto je najvaznije za bosnjacki narod u kraju iz kojeg poticem spomenuo bih opredjeljenje tadasnje studentske i srednjoskolske omladine za antifasisticku borbu i ukljucivanje naroda ovoga kraja u tu borbu, kao samostalan subject, zajedno sa ostalim narodima, pod jedinstvenom komandom i na platformi antifasisticke borbe i uspostavljanje marionetskih vlada i fasistickih rezima. Ucesce jednog broja antifasista jula 1941. godine, iako je bilo relativno u manjem broju, znacajno je, a njihovo brojno manje prisutstvo objasnjava se okolnoscu da nisu bili uspostavljeni , a da su na prostor Plava i Gusinja pristigle brojne izbjeglice koje su pobjegle na teritoriju Albanije tokom (1912. –1914. i februara 1919.). Oni koji su se suprotstavljali zajednickoj borbi protiv fasisticke okupacije uspijevali su da propagandno djeluju kod onih koji su se vratili u svoje domove da se, umjesto protiv okupatora bore protiv Crnogoraca, pod geslom navodne osvete za ono sto se u ranijim vremenima desavalo. Znacajno je da napredne antifasisticke snage nisu priznale uspostavljanje novih granica, da su uspijevali da propagiraju zajednicku borbu protiv fasizma. Veoma je znacajno da je veliki broj Plavljana i Gusinjana prihvatio ondasnje partizane iz Crne Gore koje cetnici nisu uspjeli da pobiju da im omoguce smjestaj na terenima na kojima su oni zivjeli, da im obezbijede ishranu i slobodnije kretanje (obezbijedili su im cak i legitimacije gradjana ovih krajeva). Omogucili su uspostavljanje kanala putem kojih su obnovljene prekinute veze izmedju narocitih pokreta u Crnoj Gori, Kosovu, pa sve do zapadne Makedonije, ukljucujuci i Sjevernu Albaniju. Ovim prostorima uspjesno su se kretali delegati Glavnih i Vrhovnog staba NOV i POJ , a tokom 1943. godine na ovim prostorima koncentrisani su tri manje partizanske jedinice, na nivou bataljona po jedan bosnjacki, kosovski i albanski.
Na ovim prostorima uspjesno je ostvarivana kohezija partizanskih jedinica razlicitih naroda. Bile su to tokom 1943. godine najbrojnije partizanske jedinice na jugu zemlje. Najveci uspjeh je ipak da prilikom oslobadjanja ovih krajeva nije doslo do slicnih pojava kao onih iz 1912. i 1919. godine. Jedan broj bosnjackih kadrova sa terena Plava i Gusinja, vec i sire, na prostoru citavog sreza i okruga, pa su prihvatani kao rukovodioci i organizatori medju stanovnistvom koje je pretezno i iskljucivo bilo crnogorske i srpske nacionalnosti. Borci protiv fasizma ucestvovali su u brojnim crnogorskim, kosovskim bokeljskim i albanskim brigadama. Veliki doprinos ovog kraja ostvaren je kada su brigade NOV i POJ vodile borbu protiv njemackih okupacionih jedinica prilikom njihovog povlacenja. Na ovim prostorima bila je u tom vremenu njihova najznacajnija logisticka baza, koja je obezbjedjivala snabdijevanje nekoliko partizanskih brigada. Znacajan je doprinos Bosnjaka u Sandzaku u borbi protiv fasizma, najprije ucescem u III proleterskoj sandzackoj brigadi, a zatim u XXXVII diviziji, koja je imala znacajan doprinos i u oslobodjenju Sarajeva i goneci okupatora sve do Maribora.

BOSNJACI.net: Koliki je broj poginulih i ubijenih Bosnjaka u toku II svjetskog rata?
Dr. MEMIC:
Pa mislim da je 107.000 poginulih Bosnjaka, ovaj podatak je objavio Vladimir Dedijer i smatram da je istinit, ja nemam drugih podataka.

Velika uloga Bosne i Sandzaka


BOSNJACI.net: Kakva je uloga Bosne i Hercegovine i Sandzaka u Drugom svjetskom ratu?
Dr. MEMIC:
Tokom II svjetskog rata Bosna i Hercegovina i Sandzak imali su veliku ulogu. Na tim prostorima formirane su prve partizanske brigade. One su odigrale izvanrednu ulogu kao udarne snage koje su ucestvovale u borbama na prostorima Bosne i Hegcegovine pod neposrednim rukovodstvom Vrhovnog staba NOV i POJ. Na prostorima Bosne i Hercegovine omoguceno je nastavljanje antifasisticke borbe tokom 1942. i 1943. godine, kada je okupator pokusavao da ih unisti. Bitke za ranjenike na Jablanici i na Sutjesci 1943., pokazali su velicinu ove borbe i njenu neunistivost. Bosna i Hercegovina su uspjesno odrzale funkciju logisticke baze za narodnooslobodilacki pokret. Od posebnog znacaja bilo je da su i Bihacu i Jajcu odrzana prva dva antifasisticka zasjedanja ( I i II zasjedanje AVNOJ-a). na ovim prostorima odrzana su i dva zemaljska antifasisticka vijeca na kojima je Bosna i Hercegovina konstituisana kao samostalna republika. Na II zasjedanju u Mrkonjic Gradu donijeta je i prva Deklaracija o ljudskim pravima, koja je kasnije prihvacena i u ujedinjenim nacijama. Time je Bosna i Hercegovina konacno priznata kao posebna republika u sastavu Federativne Jugoslavije.
Iz Plavsko-gusinjskog kraja u Narodnooslobodilackoj borbi ucestvovali su 1600 boraca. Od toga je poginulo njih 296. Nacionalna struktura poginulih bila je: Bosnjaka 59%, Crnogoraca 30% i Albanaca 11%. Svaki drugi poginuli borac bio je mladji od 25 godina. Znatan broj poginulih poginuo je u borbama za oslobodjenje Sarajeva pocetkom aprila 1945. godine. Na spomen bisti u Trnovu isklesana su imena 57 boraca iz Plavsko gusinjskog kraja. Za jedan broj njih nalaze se njihova imena na spomen parku na Vracama, iznad Sarajeva, gdje su uklesana imena 11.000 poginulih i strijeljanih boraca NOR-a.
Sandzaklije su prevareni i izigrani


BOSNJACI.net: Zasto se desilo da se Sandzaku u toku NOR-a prizna autonomna oblast, a pred kraj rata mu se oduzela? Ko je ustvari iskoristio Bosnjake u toku rata, a zatim prevario, kao i zasto je rasformirano Zemaljsko antifasisticko vijeca Sandzaka?
Dr. MEMIC:
Pitanje koje se odnosi na rasformiranje Zemaljskog antifasistickog vijeca Sandzaka i ukidanje ove autonomne oblasti kao posebnog subjekta Federacije smatram da je nesto najnepovoljnije sto se moglo dogoditi, ne samo Bosnjacima, vec i pripadnicima drugih nacionalnosti koje zive u Sandzaku. Jos u predvecerju II svjetskog rata Rifat Burdzovic, koji je prihvatan kao tribun Beogradskog univerziteta i Beograda u cjelini, vratio se Aprila 1941. godine u Sandzak i preuzeo funkciju sekretara Oblasnog komiteta KPJ za Sandzak. Jos kao student uspio je da postavi temelje sandzacke autonomije i da se Bosnjaci Sandzaka, koji su se tada nazivali Muslimani priznaju kao poseban narod i subject antifasisticke borbe. To se ogledalo u tome sto su se studenti Sandzaka, svih nacionalnosti, obratili narodima Sandzaka, spominjuci medju njima posebno i “Muslimane”, obavjestavajuci ih o opasnostima koje su se nadvile nad zemljom od fasizma i pozivajuci ih da se pripreme za odbranu svojih domova od fasisticke okupacije. Umjesto da pristupaju studentskim udruzenjima srpske, crnogorske i bosnjacke nacionalnosti studenti Sandzaka su organizovali svoje sandzacko udruzenje, koje je nosilo naziv “Zlatar”, tezeci na taj nacin da se prevazilaze razlike koje su se javljale kroz historiju medju razlicitim nacionalnim pripadnicima u Sandzaku. Na inicijativu Rifata Burdzovica, uz neposredno angazovanje kasnije poznatog knjizevnog stvaraoca Muhameda Abdagica iz Sjenice formirali su i svoj list “Glas Sandzaka”, koji je uspijevao da izlazi i nakon policijske zabrane. Zaslugom Rifata Burdzovica pripadnici svih nacionalnosti u Sandzaku formirali su, najprije zajednicke partizanske odrede, a nesto kasnije formirana je i III proleterska sandzacka brigada. Od oktobra 1941. godine, na inicijativu Rifata Burdzovica formiran je Glavni stab partizanskih narodnooslobodilackih odreda za Sandzak i time se neposredno vezali za Vrhovni stab NOV i POJ. Od tada prestaje organizaciona podredjenost Sandzaka Crnoj Gori, ne samo po vojnoj, nego i po politickoj liniji. Kada su formirane I i II proleterska brigada i pokrenuta inicijativa da se sandzacki odredi prikljuce srpskim i crnogorskim brigadama Rifat Burdzovic i Velimir Knezevic, na sastanku u Foci, predlozili su Josipu Brozu Titu da se, umjesto prikljucivanja sandzackih odreda srpskim i crnogorskim brigadama, formira posebna sandzacka brigada, sto je Josip Broz, u svojstvu Vrhovnog komandanta sa odobravanjem prihvatio. Pocetkom juna 1942. godine, u Scepan Polju, gdje se Piva i Tara ulijevaju jedna u drugu, i odatle nastaje rijeka Drina, formirana je III proleterska sandzacka brigada, koja je neposredno pratila vrhovnog komandanta kada je sa cetiri prve partizanske brigade posao u oslobodilacki mars u centralnu i zapadnu Bosnu i Hercegovinu. Time su partizani iz Sandzaka pokazali svoje vrijednosti i spremnost da se pod jednom zastavom, i pod jednom komandom bore protiv fasizma. Na tim principima, prema direktivi komandanta Vrhovnog staba pripremljeno je i odrzano Zemaljsko antifasisticko vijece Sandzaka 20. novembra 1943. godine u Pljevljima. Ovo je vijece preraslo u vrhovno, politicko i vojno rukovodstvo Sandzaka. Bila je to istovremeno i posebna reafirmacija Sandzaka kao drustveno-politicke jedinice koja bi kao poseban subject usla u sastav planirane Federacije.
Od samog pocetka to se nije svidjalo rukovodstvu antifasisticke borbe u Crnoj Gori, i ono je na razne nacine pokusavalo da ignorise formiranje i razvoj ZAVNOS-a. To se ogledalo najprije u sprjecavanju delegata izabranih na skupstini ZAVNOS-a koji su trebali da prisustvuju na II zasjedanju AVNOJ-a. Prosli su delegati Crne Gore iz Kolasina preko Pljevalja, pod vodjstvom tadasnjeg delegata Vrhovnog staba NOV i POJ Ivana Milutinovica, a da izabrane delegate iz Sandzaka za II zasjedanje AVNOJ-a nisu ni informisali o svom pokretu. To je bio razlog da izabrani delegati iz Sandzaka nisu mogli da ucestvuju na II zasjedanju AVNOJ-a i da uticu na donosenje sudbonosnih odluka. i pored toga, zalaganjem Josipa Broza, Sandzak je na II zasjedanju AVNOJ-a prihvacen kao posebna federalna jedinica koja ce uci u planiranu federaciju na nivou zemlje, te da ce polozaj Sandzaka biti istovijetan polozaju Vojvodine.
Jos prvih dana nakon II zasjedanja AVNOJ-a rukovodstvo Crne Gore pokusalo je da bez znanja i mimo volje Predsjednistva AVNOJ-a jos tada prikljuci Sandzak Crnoj Gori. Na takvu odluku reagovalo je rukovodstvo Sandzaka, a zatim i Predsjednistvo AVNOJ-a i Centralni komitet KPJ, upucujuci u vezi sa tim ostre zamjerke crnogorskom rukovodstvu. Izvrsni odbor i Predsjednistvo Zemaljskog antifasistickog vijeca Sandzaka uspio je da preuzme drustveno-politicko i vojno rukovodjenje Sandzakom i da na siroj osnovi razvije narodnooslobodilacki pokret na ovim prostorima. Medjutim, marta 1945. godine, kada su vrsene pripreme za konstituisanje jugoslovenske federacije, otpocele su nove opstrukcije, kako iz Crne Gore, tako i iz Srbije. One su tezile da se Sandzak kao samostalna jedinica i subjekt buduce Federacije ukine i da se teritorija Sandzaka podijeli izmedju srpske i crnogorske republike. Tome su se energicno suprotsavili antifasisticki borci Sandzaka, i posebno njegovo rukovodstvo. Karakteristicno je da su u tom suprotstavljanju narocito su se isticali predstavnici srpskog i crnogorskog naroda u Sandzaku, zalazuci se za jedinstveni Sandzak svih naroda koji su zivjeli na tom prostoru. Medjutim, njihovo suprotstavljanje nije uzeto u obzir. Rukovodstva iz Srbije i Crne Gore su uporno insistirala formiranju Sandzaka, smatrajuci da ce njegovo daljnje opstajanje dovesti do cijepanja srpskog i crnogorskog naroda, bez obzira sto je to bilo u izrazitoj suprotnosti interesa bosnjackog naroda koji je tamo zivio zajedno sa Srbima i Crnogorcima. Vec tada oni Bosnjake, odnosno tada Muslimane, nisu priznavali kao poseban nacionalni subject. To je bila prva velika greska rukovodstva narodnooslobodilacke borbe, koje je time napustilo platformu koja je usvojena na II zasjedanju AVNOJ-a. Rasformiranjem Sandzaka veoma negativno je uticalo na njegov buduci ekonomski, politicki i drustveni razvoj. Posebno se negativno odrazilo na medjusobne nacionalne odnose. U takvoj situaciji nezadovoljno bosnjacko stanovnistvo Sandzaka opredijelilo se da u velikom broju napusti Sandzak i emigrira u Tursku. Posto su se ovi i ovakvi odnosi negativno reflektovali i u drugim krajevima zemlje, posebno u Bosni i Hercegovini, gdje bosnjacko stanovnistvo nije prihvatilo da se opedjeljuje kao srpske, hrvatske, crnogorske ili neke druge nacionalnosti, nego se demonstrativno prilikom statistickih popisa izjasnjavalo kao “neopredjeljeni” a jedan broj njih kao jugosloveni. Veoma je mali broj onih koji su se izjasnili kao Srbi ili Crnogorci, bili su to pretezno oni koji su bili zaposleni kao drzavni cinovnici i tako se izjasnjavali iz licnih interesa. Shvatajuci takvu situaciju stetnom rukovodstvo zemlje, i posebno Centralni komitet KPJ uocilo je da se mimo volje gradjana ne mogu ukidati i uvoditi nove nacionalnosti, pa je dozvolilo da se prilikom statistickog popisa u 1971 godini mogu nacionalno izjasnjavati i kao”Muslimani”.
Ogromna je vecina bosnjackog stanovnistva u svim krajevima zemlje prihvatilo takvu mogucnost i od tada se, umjesto kao neopredjeljeni, iskazuju kao Muslimani u nacionalnom smislu. To je tri godine kasnije usvojeno i u novom Ustavu SFRJ, a prije toga bilo priznato i prilikom usvajanja posebnih amandmana na Ustav. Septembra 1993. godine na II svebosnjackom saboru usvojena je jednoglasna odluka da se Muslimani u nacionalnom smislu ubuduce iskazuju svojim historijskim imenom “Bosnjaci”. Vrijeme je pokazalo opravdanost takve odluke, jer je vecinsko stanovnistvo takvu odluku svim svojim bicem prihvatilo i sprovodi.

BOSNJACI.net: Nakon Drugog svjetskog rata Bosnjaci i Albanci su ponovo bili na udaru posebno u vrijeme Rankovica. Opisite na taj period koji se u narodu prepricava kao ‘u vrijeme Rankovica’?
Dr. MEMIC:
U odnosu na dogadjanja poslije zavrsetka II svjetskog rata i polozaja Albanaca, podsjeticu na neke dogadjaje. Nije sporno da su Albanci u II svjetskom ratu ocekivali da ce se pripojiti Albaniji, smatrajuci je svojom maticom. To je narocito izrazavano medju onim Albancima koji nisu ucestvovali u antifasistickoj borbi. Medjutim, posto sam tokom NOR-a cesto boravio u krugovima boraca antifasistickog rata Albanaca sa Kosova stekao sam utisak da i oni prizeljkuju da ce se poslije pobjede nad fasizmom prikljuce Albaniji. Sticao sam utisak kao da su oni imali u tom vremenu neku saglasnost i najviseg rukovodstva antifasisticke borbe i Jugoslavije, prvenstveno vrhovnog komandanta marsala Tita. To je izrazavao i delegat Vrhovnog staba u Albaniji Miladin Popovic i davao im u tom pogledu podrsku. To je jasno izrazeno i u vrijeme poznate “Bujanske konferencije” na kojoj je izrazena zahvalnost Narodnooslobodilackom pokretu Jugoslavije sto im je takvu mogucnost pruzio. Medjutim, poslije odrzane Bujanske konferencije i dobijenih dokumenata u Predsjednistvu AVNOJ-a doslo je do reagiranja i neslaganja sa takvim odlukama, Bujanska konferencija je tretirana kao i da nije odrzana. Tokom oslobodjenja Kosova organizovale su se tzv. Balisticke snage koje su se suprotstavile pripajanju Kosova Jugoslaviji. Doslo je i do pobune na sektoru Drenice koju je vodio Saban Paluza. On je u pocetku saradjivao sa partizanima, jedinice kojima je komandovao proglasavao je partizanskim. Ali nije bio spreman da sa tim jedinicama podje na Sremski front. Tako se i dogodilo da su oni do Preseva stigli na putu za Srem, ali da su nakon toga odlucili da odbiju komandu i da se ponovo vrate na prostore Drenice. Tamo se tada nalazila i Kosovsko-metohijska udarna brigada kojom je komandovao Zufer Music iz Plava. Bilo je to u februaru 1945. godine. Saban Paluza raspolagao je tada sa oko 7.000 boraca pod svojom komandom , a i brigada kosovska kojom je komandovao Music brojala je oko 3.000 boraca. Brigada je bila opkoljena i od Musica se zahtijevalo da on brigadu preda balistickim snagama. On to nije dozvolio i nakon toga doslo je do krvavih borbi koje su trajale citav mjesec dana. Negdje u zabiljeskama komandanta Musica, koje se nalaze kod mene u privatnoj arhivi, on je zabiljezio da mu je tada ubijeno oko 270 boraca. Vise nego tokom citavog ratovanja na prostorima istocne Makedonije, Grcke i tokom oslobadjanja Metohije. Ukljucene su nakon mjesec dana i druge jedinice Narodnooslobodilacke vojske i taj je pokret bio potpuno ugusen. To je ostavilo veoma negativan utisak i odnos velikog broja Albanaca prema Jugoslaviji bio je veoma pogorsan. Partizanske jedinice sa albanskim partizanima bile su veoma malobrojne. Iz Albanije, kojom je komandovao Enver Hodza, pristigle su tada i dvije albanske partizanske brigade, koje su se ukljucile u likvidaciju balisticke pobune. Nakon toga pristupilo se masovnom razoruzanju albanskog stanovnistva. Organi drzavne bezbijednosti koji su bili pod rukovodstvom Aleksandra Rankovica, a na Kosovu Spasoja Djakovica, preduzeli su veoma drasticne mjere prema albanskom stanovnistvu, iskazujuci svoju mrznju i netrpeljivost prema albanskom stanovnistvu. U tom vremenu desavala su se brojna prekoracenja i zloupotreba vlasti, kojom su rukovodili ondasnji organi OZN-e (Odjeljenja za zastitu naroda). Prema albanskom narodu odnosilo se sa nepovjerenjem . mali je broj bio albanskih kadrova koji su bili ukljuceni na znacajnijim pozicijama u narodnooslobodilackoj vlasti. Sve vise je tinjala mrznja, koja se sve vise uspostavljala na odnos Albanaca na jednoj i Srba i Crnogoraca na drugoj strani. Taj odnos permanentnog nepovjerenja i neravnopravnog odnosa prema Albancima na Kosovu doveo je kasnije do zestokih demonstracija na Kosovu. Ustavom iz 1974. godine ucinjen je znacajan pokusaj da se Albancima na Kosovu obezbijede veca ljudska prava. Kosovo je dobilo tretman autonomije, koja je neposredno bila ukljucena u sistem Federacije, sa svim pravima kao samostalan subject, istovremeno zadrzavajuci svoj odnos kao posebna jedinica u sastavu Srbije. To ipak nije bilo dovoljno necinskom dijelu albanskog stanovnistva na Kosovu i ono je permanentno insistiralo da Kosovo dobije tretman posebne republike u sastavu SFRJ, sto mu se onda nije moglo omoguciti. Dolaskom Milosevica na vlast prava koji su Albanci stekli 1974 godine ukinuta su i svedena na formalnost dovodjenjem svojih eksponenata da oni predstavljaju narod Kosova, sto je bila najobicnija lakrdija. Izrazit je slucaj u tome dovodjenje u Predsjednistvo SFRJ nekog Sejda Bajramovica, koji se izrazito ponasao kao eksponent Slobodana Milosevica, sto je dovelo do pogorsavanja odnosa i na nivou SFRJ. O kasnijem razvoju dogadjaja necu pricati jer oni su dovoljno poznati, a po mojem misljenju nisu ni danas rijeseni. Zaboravio sam da spomenem da su koncem marta 1945 godine vrsene mobilizacije albanskog stanovnistva za ukljucenje u narodnooslobodilacku vojsku na sektoru prema sjeveru (Srem), a isto tako i slanjem vace mase mobilisanog stanovnistva na sektoru prema Trstu, preko Bara. Tom prilikom dogodio se i jedan veoma tezak zlocin prema mobilisanim Albancima 31. marta 1945. godine kada su pobijeni oko 480 mobilisanih Albanaca u Baru, a broj pobijenih tokom bjekstva prema Skadru nije poznat. Posto sam poslije toga dogadjaja premjesten u Sresko rukovodstvo Bara, da bi makar po imenu postao blizi barskom stanovnistvu, koje je nakon toga postalo ogorceno. Nakon istrazivanja koja sam vrsio, utvrdio sam da je taj zlocin isceniralo oblasno rukovodstvo OZN-e na Kosovu, predvodjeno nacelnikom odjeljenja Spasojem Djakovicem, koji je bio inicijator i izvrsilac i brojnih drugih zlocina na Kosovu, a kasnije je kada je bio pomocnik Saveznog javnog tuzioca napisao knjigu “Sukobi na Kosovu” u kojoj je tezio da maksimalno ocrni Fadila Hodzu i njegove najblize saradnike. Njegova mrznja i prema Bosnjacima izrazena je tada i u odnosu na mene, pokusavajuci da me svrsta u krug tzv. “separatista”, mada smo tokom 1944. godine zajedno radili u Sreskom rukovodstvu u Andrijevici. NASTAVIT CE SE:

Svi nastavci na jednom mjestu:



PRVI DIO: BOSNJACI SVOJU DOMOVINU ZOVU BOSNA I HERCEGOVINA


DRUGI DIO: PLAVLJANI I GUSINJANI, ODNOSNO SANDZAKLIJE DALI SU ZNACAJAN DOPRINOS U ODBRANI BOSNE I BOSNJAKA


TRECI DIO: PUT OD ZAVICAJA DO DOMOVINE


CETVRTI DIO: OD MEDRESE PREKO DRUGOG SVJETSKOG RATA DO DOKTORATA

VRH



Ostali prilozi:
» BROJNE SU POUKE I PORUKE BITKE NA BEDRU
MINA | 26. March 2024 14:14
» ”NIGDJE LJILJAN NIJE PRIGRLJEN KAO U BOSNI”
Anadolu Agency (AA) | 29. February 2024 14:16
» ŠOKIRAN SAM DVOSTRUKIM STANDARDIMA ZAPADNIH VLADA PREMA PALESTINCIMA
Anadolu Agency (AA) | 27. February 2024 14:39
» USPRAVNO I DOSTOJANSTVENO HODITI KROZ ŽIVOT
MINA | 24. February 2024 12:59
» SLANJE ORUŽJA U IZRAEL JE DIREKTNO SAUČESNIŠTVO U GENOCIDU
Anadolu Agency (AA) | 22. February 2024 14:40
» ŽELIM UČINITI LJUDE U BIH PONOSNIMA
Anadolu Agency (AA) | 16. February 2024 20:12
Ostali prilozi istog autora:
» BOŠNJAK, BOSANSKI JEZIK I ISLAM
16. October 2023 16:58
» ŠUPLJA MANTRA EDINA RAMULIĆA
05. June 2023 15:26
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif