Piše: Meliha PIHURA Pošalji e-mail U kulturama Balkana brojni su tabui koji ogranièavaju ženske forme izražavanja. Ti i takvi tabui podstièu strah od “mišljenja sredine”. Bošnjakinje ali i sve bosanske žene u cjelini su preživjele užasna iskustva tokom zadnjeg vijeka ali i najnovije agresije 1992-1995. Zbog nedovoljno razvijene politièke, ekonomske ali i socijalne solidarnosti sa ostalim Bošnjakinjama, te uz katalizator genocida i etnièkog istrebljenja koje je agresor iz Srbije i Crne Gore, a u par navrata i napadaè iz Hrvatske sproveo, Bošnjakinje se vrlo lahko laæaju samo-cenzure u svemu što rade, te kritikovanju ostalih žena iz njihove bosanskohercegovaèke okoline, što rezultira u njihovom ogranièenom pristustvu u javnom životu BiH. Ovo je samo mali pokušaj da se skrene pažnja na veoma loš položaj Bosanki i Hercegovki, tih djevojki, majki i supruga na kojima poèivaju temelji našeg bosanskog društva, naše bosanskohercegovaèke kulture i naše jedinstvene civilizacije, naslonjene na tradicije Crkve Bosanske i Islama.

Spolna pristrasnost kao jedna vrsta kulturnog normativa jeste dio balkanskog društvenog tkiva i kao takva ispoljava uticaj na sve aspekte života Bosanski i Hercegovki. Kult nazadnog patrijarhalnog mentaliteta, vaskrsao raspirivanjem srpsko-crnogorskog nacionalizma 1989 na Kosovu, te rasplamsan srpsko-hrvatskim sukobom 1991 koji se na žalost prenio i na Republiku Bosnu-Hercegovinu, uticao je uveliko na pogoršanje statusa i života bosanskohercegovaèkih žena. I ta situacija je ostala ista do danas.

Vještaèki nakalemljena komunistièka uslovno reèeno demokratija iz 1986 omoguæila je da u tadašnjem Parlamentu Republike BiH bude rekordnih 24.1% žena, a u opštinskim skupštinama 17.3% žena. Na prvim višepartijskim izborima 1990 pološaj Bosanski se otkrio u svoj svojoj površnosti: od tada izabranih 240 poslanika u Parlamentu RBiH, samo 2.9% su bile žene dok je situacija u opštinskim skupstinama bila malo bolja, 5%.

No da se u maglovitim balkanskim mozgovima seljaka i brðana mnogo toga nije promijenilo svjedoèi brojka od skoro 20,000 napastvovanih graðanki Republike BiH, žrtava sistematskog nasilja u rukama skoro ekskluzivno Srba.

Posljeratnih godina 1996, situacija se nije mnogo popravila: žene su ostale nedovoljno predstavljene i nezastupljene. Od samo 9.4% ženskih kandidata, samo 2.4% je izabrano u Državni Parlament BiH, 6.9% u entitetske parlamente, a na kantonalne nivoe 6.4%.

2002 situacija se popravila: 14.6% izabranih kandidata u Parlament su bile žene. Izvještaj iz 2004 je pokazao da iako su žene aèinjavale 51% sveukupnoh bosanskohercegovaèkog stanovništva, njihovo uèešæe u BiH politièkom životu je bilo samo 14.2% [1]
Razni izvještaji iz proteklog perioda takoðer ukazuju da se ženama ne dozvoljava pristup unutar hijerarhije politièke vlasti u BiH kao posljedica nakaradnog entitetskog sistema ili grupavog tropartitnog predsjednistva, da se izborne kampanje rijetko obraæaju ženama, porodicama èija je glava žena ili dotièu tema koje su od životne vašnosti za njih kao jedine nosioce porodice.

Prema izvještajima Svjetske Banke, Bosanke nose na svojim leðima znatan dio tereta rekonstrukcije BiH dok su im u isto vrijeme uskraæene mnoge službe koje su ranije imale: zdravstvena zaštita je minimizirana za Bosanke, djeèiji dodatak više ne postoji, uskraæena socijalna sigurnost i pravo na plaæeno odsustvo nakon poroda negativno djeluje na dobrobit bosanskohercegovaèke žene i majke, dok se teret radnih obaveza višestruko uveæao.

Jasmila ŽBANIÆ, talentovana BiH filmska umjetnica i stvaralac Munira SUBAŠIÆ, hrabra i uporna majka-osvetnica istine i prava nevino umorenih Bosanaca Bakira HASEÈIÆ, samoprijegorna braniteljica èasti bosanskih žena Fadila MEMIŠEVIÆ, neumorna zastupnica prava BiH Fatima ORLOVIÆ, nana orlovskog srca Dr. Dženana BUTUROVIÆ, izvanredna BiH akademska historièarka Safeta OBHOÐAŠ, književnica bosanske dijaspore u Njemaèkoj Aisa ZAHIROVIÆ, internacionalno poznata bh. pjesnikinja Lilicum Bosniacum ili autohtoni bosanski zlatni ljiljan

Danas BiH vlasti skoro ništa ne rade, ili ne rade u dovoljnoj mjeri da se ovi problemi riješe. Na primjer, federalni sud u SAD je Augusta 2000 godine donio presudu u korist žena žrtava rata kojom se nalaže da liènost ili porodica ratnog zloèinca u bijegu Radovana Karadžiæa mora platiti 745 miliona US$ . Do današnjeg dana niko iz BiH se nije potrudio da ovoj grupi pomogne u realizaciji ovake znaèajne presude.[2]

Prema navodima Helsinškog Komiteta za Ljudska Prava iz 2005 danas skoro 55% bosanskohercegovaèkih žena su žrtve nasilja u porodici. [3] Izvještaj iz 1998 navodi da Bosanke su glava porodice u 16-20% kunæanstava u DBiH. [4]. Supruge nestalih lica prolaze kroz vrlo tegoban i dugotrajan proces dokazivanja da su njihovi najmiliji nestali, æime vremenski gube jako puno na pomoæi koja im je itekako potrebna. Zbog svega ovoga ekonomski pritisak na Bosanke je užasan: stopa zaposlenosti meðu Bosankama je samo 44% (iako one saèinjavaju 51% sveukupnog stanovništva); postoji starosna diskriminacija spram starijih žena (novinski oglasi u BiH štampi navode starosnu dob od 35 godina kao gornju granicu za žene koje apliciraju za posao i mnogi poslodavci insistiraju na fizièkoj atraktivnosti kvalifikovanih kandidata). Ovo doprinosi visokoj stopi nedostatka zdravstvenog osiguranja za Bosanke od kojih 50% ga uopšte nema, i društvenog prisiljavanja na okonèavanje trudnoæe – 28% svih trudnoæa u BiH su okonèane abortusom. [5] Bosanke saèinjavaju 80% od 300,000 osoba uposlenih u “sivoj ekonomiji” BiH i 45% od 565,000 registrovanim na biroima za zapošljavanje. Bosanke su prva radna grupa marginalizirana pri procesima privatizacije u BiH i prve koje gube stalno zaposlenje kada privatne firme otpuštaju svoje radnike. [6] Èak i kada su u situaciji da zadrže svoj posao u novim ekonomskim okolnostima, Bosanke su plaæene 20-50% manje nego njihove muške kolege, iako posjeduju iste strukovne kvalifikacije.

Žene slavenskih kultura èesto tumaèe ovo percepcijsko izvitoperivanje kao “pravilo” ili “zakon” ponašanja, nastavljajuæi time da podržavaju muške komplekse sažete u reèenici:\"To je naš naèin života!” Prije godinu dana upravo iz ovog razloga sam se žestoko naljutila na jednog bosanskog autora nakalemljenog na Sarajevo iz svoje brdovite selendre, koji je zaboravio islamski princip skromnosti i umjerenosti u govoru, pa je sasvim neosnovano i neprimjereno napao Sarajevo i sarajevske žene - napad koji je imao za cilj sve Bosanke suvremenih shvatanja - kao “leglo nemorala” odražavajuæi upravo svoju ali i danas rasporstranjenu balkansku mušku uskogrudost kada je u pitanju emancipacija bosanskohercegovaèke žene.

Ti i takvi autori ne mogu nikada u potpunosti shvatiti neiskazane boli bosanske majke koja je odgojila, vaspitala svoju djecu samo da bi ih poslala nekud daleko od sebe, sa nadom i materinskim halalom da æe od njih “postati èovjek” u suvremenoj globalnoj materijalistièkoj sredini, koja ne dijeli ništa od bosanskohercegovaèke duhovnosti, zdravorazumskog pristupa i danas zatirane kulture. Ti i takvi muškarci ne mogu nikada u potpunosti shvatiti neiskazane strahove majki za njihovu žensku djecu koja su na školama, podstaknuta i motivisana majkinim tegobnim egzistiranje, ne bi li majci pomogli i olakšali veliko breme. Nikada oni ne mogu shvatiti strahovanja, samoce i muke bosanskih djevojaka i žena u dijaspori, u koju su otjerane veni nesredjenom ekonomskom situacijom, da se \"snadju\", da \"zarade\" i da se vrate u domovinu - san koji se danas sve teze i sve manje realizuje a koje vrlo cesto danas zavrse iskoristene od strane materijalisticki nastrojenih bosanskih i hercegovackih muskih egoista, koji gledaju na stas, glas, dob i robu na nasim sestrama. Koje cijepaju svoje inostrane nadnice na dvoje u samoci neke jeftine stracare samo da bi mogle i dalje da salju majci i ostaloj familiji toliko potrebnu finansijsku podrsku.

“DA, SILOVALI SU ME!”

Pristati da svjedoèi u Hagu je veoma hrabar, za mene i herojski korak naprijed za bilo koju Bosanku koja je postala žrtva bezumnog i genocidnog nasilja zna se koga i zna se kada. Ginoanihilatorski genocidni aspekt agresije na BiH, ispoljen kroz toliko brojne i redovito srpske konc-logore za silovanja, pored “pojedinaènih” èinova grupnog nasilja koji su manje poznati, ali podjednako traumatièni za svaku bosansku ženu koja je bila njegova žrtva je nanio ogromnu stetu Bosni-Hercegovini kao drustvu.

Jer svaka od ovih žena mora da nastavi živjeti svaki dan sa tim priznanjem – okružene djecom, ukoliko su sretnije preživjelim suprugom, braæom ili oèevima, te zajednicom koja nema uvijek sluha niti svijesti da ih poštuje na naèin na koje one zaslužuju.
A kako bosanske kasabe, pogotovu one opoganjene èetnickom èizmom i podjednako zloèinaèkom ideologijom, nisu ni blizu Sarajeva, Berlina ili Stokholma, gdje se sa simpatijom i razumijevanjem prihvata njihova pozicija, njihov svakodnevni život nije lahk.

Jer površni balkanski komunistièki repertoar nije ni zagrebao talog muškog primitivizma a kamoli dao prostora za realnu emancipaciju bosanskohercegovaèke žene. Zato su Bosanke kraljice u bosanskom domu. To je njihov domen u kome nas one odgajaju, vaspitavaju i formiraju kao liènosti.
I zato su se one same za tu emancipaciju izborile – kroz genocide, ratove, agresije i pokolje, profil Bosanke kao nebrušenog dijamanta, gorskog kristala koji je iznio sve nedaæe svih zala koje su poharale Bosnu-Hercegovinu je izapran njenom suzom, njenom mudrošæu i njenom radinošæu.
Bez ovih hrabrih Bosanki i Hercegovki, šta bi sa nama bilo?

Da nije “Majki i Žena Srebrenice”, žena pred èije porušene ali ipak povraæene domove zloèinci iz Srbije, zloèinci iz nakaradnog genocidnog entiteta postavljaju puške uperene na njihova vrata svaki dan proteklih par godina, mi bi davno izgubili Srebrenicu i Istoènu Bosnu. Ti zloèinci bi se neometano šetkali po Bratuncu, Foèi, Višegradu, Srebrenici, svaki dan pored onih istih hala gdje su ubijali svoje komšije. I sjedili bi rahat pored kafana i pjevaljki, lokali rakiju i fukali pogane cigare, preprièavajuæi jedan drugome po milioniti put ratne prièe svojih nezdravih zagaðenih umova. No majke Bosanke se ne predaju. Iako sve boli. Svaki dan. svaki trenutak.

Da ove hrabre stoièke žene nisu rekle istinu, ovi nacionalistièki silovatelji u službi nekog nižeg izopaèenog boga bi upirali prstom u bosanske žene, ogavno se cerekajuæi onako kako to danas samo iz potaje rade. Ali ovako ne smiju. Ovako, danas su ti, na žalost u ogromnom broju, srpski sinovi zabilježeni u svjetskoj istoriji kao “napasnici”, “masovne ubojice”, “genocidni narod”, “ratni zloèinci”. Danas su ovi srpski sinovi (i time indirektno i svi Srbi sa Crnogorcima koji su podržali ovu nezdravu ideologiju mržnje) prvi ljudi u istoriji èovjeèanstva osuðeni za ratne zloèine seksualnog nasilja definisane kao zloèin protiv èovjeèanstva – sistematska masovna silovanja, seksualno porobljavanjem, muèenje žena i djevojaka tokom agresije. A ovo je postalo jedino moguæe zahvaljujuæi Bosanskama koje nisu ušutjele. Koje po mnogima nisu trebale govoriti. I zato su one danas naše heroine istorijskih procesa na kojima su Srbija I Crna Gora postale prve zemlje i narodi kojima se ikada kolektivno sudilo za genocid nad drugim narodom i zemljom. To što te dvije zemlje nisu osuðenje onako kako je trebalo, jeste posljedica aktuelne politièke situacije u svijetu, a ne nepoznavanje èinjenica i istine.

Mnoge Bosanke danas nemaju ništa. Mnoge od njih nisu još uvijek priznate kao žtve pa èak ni u ovom našem muški-preglasanom društvu, i pomoæ ili podrška koju primaju je ili neodgovarajuæa, ili nestalna, ili nedovljna. Ali Bosanke se ne odrièu nièega.

I zato su milioni drugih Bosanki njima zahvalne jer su one koje su ostale u Domovini, progovorile, izborile se za svoje davno zasluženo mjesto u društvu i promijenile mnogo toga za sve nas, žene iz Bosne-Hercegovine.


IZVORI:

[1] http://www.womenwarpeace.org/bosnia/bosnia.htm
[2] \"Jury Orders Former Bosnian Serb Leader to Compensate Rape Victims,\" The Wašington Post, 11 August 2000
[3] \"Report on the State of Human Rights in Bosnia and Herzegovina — January 2005\"
[4] \"Bosnia and Herzegovina: The Priority Reconstruction Program; Achievements and 1998 Needs\"
[5]\"January 2004 report of the Helsinki Committee for Human Rights in Bosnia and Herzegovina\"
[6] US State Department: Bosnia and Herzegovina 2004