Nedžib VUÈELJ

Ima jedan Sandžak, na tromeði Bosne, Srbije i Crne Gore. Taj Sandžak je rasadnik umnih, dobrih, poštenih, viðenih, šidetnih, odanih, hrabrih… ljudi. Ako sretnete nekoga, ko nema makar nekoliko ovih osobina, on nije iz Sandžaka, iako u svakom žitu ima kukolja. A kukolj su pokušavali posijati mnogi preko meða, ali izmeðu dobrih klasova, kukolja nema ni u klijanju.
Nadaleko èuven i viðen momak na Donjoj Pešteri, bio je Refik Maljanov. Crnomanjast, visok i pleæat, a još iz èuvene i bogate porodice Maljanoviæa. Majka ga njivila i hranila masnim ovèijim sirom, ovèavinom i kajmakom, kupovala mu najljepša odijela i još od malehna vodila po teferièima i svadbama. Još dok je bio dijete, Maljanovica ga je gurala u kolo da narod vidi kakvog glednog i viðenog sina ima. A Refik je, mašallah, rastao kao vrba iz vode. Narod se ibretio da je tako brzo rastao, a ibretio se i njegovoj ljepoti. Maljanovica je na vrijeme otišla kod mula-Husa, da joj protiv uroka za njenog Refika napiše veliku hamajliju. Dobro je to ona uvila i ušila voštanom krpom, pa je Refik nije morao skidati ni kada se kupa. Za to mu se nije ni bojala nekih posebnih sihira. Neka se narod ibreti koliko god hoæe i kako hoæe. Onome, kome je mula-Huso Ujkanoviæ iz Škrijelja napravio zapis, bilo mu je hair sto posto, a po tome je bio èuven i mula-Fazlija Haliloviæ. Eto, za mula-Husu se prièalo svugdje, kako je svu petoricu sinova oženio bez prosidbe. Sve su premamljene da pobjegnu i udaju se za mula-Husovice. Ljudi su govorili da je svemu tome sebet mula-Huso, sa svojim zapisima. Veliki je sihirbas, vikali su, ali samo kome on hoæe, i ko mu dobro plati.

Nedžib Vuèelj je rodjen 1955. godine u Moranima kod Tutina. Kao prosvjetni radnik radio je u Moranima, Delimedju, Goraždu i Bužimu. Novinarstvom se bavi još od srednjoškolskih dana, a završio je BBC-ijevu i SOROŠ-evu školu novinarstva. Bio je direktor Informativno-kulturnog centra Bužima u sklopu kojeg su Radio Bužim i Dom kulture, odakle se povlaèi 2002.godine i prihvata ulogu upravika Doma kulture, kako bi imao više vremena za novinarstvo i književnost. Kao novinar radi za «Dnevni Avaz», «Jutarnje novine», Radio Federacije BiH, RTV USK-a, «Sabah» u USA, a bio je i glavni i odgovorni urednik lista «Glas Bužima». Suradnik je mnogih casopisa za kulturu, medju kojima su mu posebno važni «Most» iz Mostara i «Behar» iz Zagreba. Nedžib Vucelj je dobitnik II nagrade za poeziju na konkursu «1000 dana agresije na okrug Bihac». Objavio je zbirke poezije «Njedra puna zavicaja» i «Kovacnica», kao i zbirku pripovjedaka «Zulfov kamen». U pripremi mu je zbirka pripovjedaka «Obraz». Sastupljen je u «Antologiji sandzacke poezije», «Antologiji krajiške poezije», zagrebackoj antologiji u izdanju «Preporoda» Hrvatske, «Pod beharom moje janje spava». Objavljivani su mu radovi u više zajednickih zbirki poezije i proze, medju kojima izdvaja zbirku poezije «Sa pešterskih istocnika». Svoje književne radove objavljivao je u mnogim listovima i casopisima. Bavi se umjetnickom i dokumentarnom fotografijom i imao je nekoliko samostalnih i zajednickih izložbi. Fotografije su mu objavljivane širom svijeta u mnogim casopisima, a zastupljen je i na internetu sa galerijama fotografija na «www.tutin.org» i «www.sandzak.ch». Osnivac je bužimske likovne kolonije «Kestenijada», te organizator mnogih tribina, okruglih stolova, te drugih intelektualnih i kulturnih aktivnosti, a bavi se i kniževnom i likovnom kritikom. Književni radovi prevodjeni su mu i objavljivani na slovenskom, turskom i engleskom jeziku. Za više informacija posjetite web stranicu od Nedžiba Vuèelja: www.vucelj.cjb.net

Došao tako jedan èovjek, da piše kod mula-Husa, da mu se krave bolje muzu. Nešto su prekapile, da Bog lijepi saèuva, pa mlijeka nema, kao da ga neko krade, ili krave noæu kradom doji. Sjedio je mula-Huso na sred bašèe i pisao. Kad je napravio zapis, èovjek mu plati i ode. Hodžinica, po obièaju, jedva doèeka te istrèa van i upita:
-A, Bogati hodža, koliko ti plati?
-Desetinu dinara- reèe hodža ne ispravljajuæi glave.
-E, da Bog da mu se ruke osušile.
Hodža na to nije nikada davao komentara. Pustio bi hodžinicu da kaže svoje. Njoj æe grijesi, neæe njemu. Još hodžinica nije dobro isklela jadnoga èovjeka, koji je sve pokušavao da bi mu krave imale više mlijeka, a stiže drugi èovjek. Nije se vidjelo ni po èemu, da se posebno razlikuje od prijethodnog, osim po liku i graði. Nakon selama sa efendijom, i pitanja za zdravlje, nije puno èamio, veæ je izložio kompletnu situaciju i razlog njegovog dolaska.
-Ja sam, efendija, eto, došao kod tebe po Božijem putu. Moja kæerka Safija je isprošena, i ako Bog da æe joj doæi svatovi za deset dana. Moja kæerka Safija je plaho viðena, radna i poštena, da takvu cipa-cipcijela Pešter nema. Ti znaš, efendija, da æe ona dvoriti, i da æe se silan narod okupiti da je vidi, a ja ne bih da ode na oèi, pa sam došao, da joj napišeš hamajliju protiv uroka, ako ikako možeš.
Mula-Huso nije govorio ni te-ni ove, veæ se odmah prihvatio plajvaza i æahata, a otvorio knjige i odmah krenuo sa pisanjem. Nije trebalo puno èekati, da to mula-Huso napiše, i uruèi musafiru. Musafir se dohvati za novèanik i plati hamajliju. Mula-Huso nikada za to nije odreðivao cijenu, veæ koliko mu ko da. Musafir se halalio i sav sretan krenuo kuæi, a hodžinica jedva doèekala da ponovo upita hodžu:
-A, Boga ti hodža, koliko ti ovaj dade.
-Hiljadarku, odgovori hodža.
-E, ako si mu, hodža, loš zapis napisao da Bog da ti se ruke osušile.
Hodža je samo gledao u svoje æitabe, pognute glave, i nije ništa govorio, ali je nekoliko puta mahnuo glavom. Ništa dobroga nije mislio, ali je šutio. Malo se osmjehnuo, onako radi sebe, jer je taèno znao šta æe mu njegova hanuma reæi, jer joj to nije prvi put. Mnogo je puta ranije, sušila ruke mnogima koji su dolazili po zapise, a Bogami, i svome efendiji, pa kome milo, a kome drago. Po njenom sušenju ruku i prici, uvijek se moglo znati makar približno, ko je koliko efediji zapis platio.
Refiku Maljanovom hamajlija kao da je pomagala da raste i napreduje. Bio je kao od brda odvaljen. Maljanovica ga nije više gurala u kolo da se uèi da igra, veæ ga vodila da se sa njim ponosi, a kad bi zaigrao, a èesto i kolo poveo, voljela je drugama da pokazuje prstom, i govori kako je to njen sin Refik, iako su ga sve dobro poznavale. Nisu imale nikakvih primjedbi, i ma koliko da su pokušale biti zloslutne i zajedljive, nisu Refiku mogle naæi, ama baš nikakvu mahanu.
-Vakat mu je da se ženi. Refik je momak stasao za ženidbu, nije više hadžamija, a vala je viðen, da može da bira, ovu hoæu, a ovu neæu, jer mu mahane nikakve nema, jedino ako neko hoæe za inat, a drugo jok. Belæim, ako on neæe još da se ženi, to je drugi par opanaka, ali da je moj, ja ga pitala ne bih, veæ koju bi begenisala, tu bi mu i isprosila, jer roditelji ne misle hilje svome djetetu, pa ne mislite ni vi- reèe Maljanovici Hankuša, koja je malo kome šutjela, a ovaj put je posebno htjela da se udobri Maljanovici, jer joj je imala još puno štošta reæi.
-Što se mene tièe, ja mu ne branim, niti mu brani Maljan, ali ti znaš da se nije lahko oženiti. Ti dobro znaš, da je važno iz kakve je akrebe, prije svega, pa kakva je djevojka, pa kakvo je i njeno deveto koljeno. Sve je to jako važno, mada, da ti pravo kažem, na to mi ne bismo puno gledali. Ti znaš da nam je Refik sin jedihnik, i voljeli bismo njemu da udovoljimo u svakom pogledu, pa i u tome. Mi bi najvoljeli, da on nama prstom pokaže, ja bi tu i tu, a naša je briga sve ostalo. A Refik je, nije što je moj, primjer kakvoga treba tražiti: viðen, pošten, vrijedan, poslušan…, još nam nikada rijeèi nije povratio. Jok, to on ne zna, a niti hoæe. Da ga na ranu previješ, eto takav je.
A vodio ga je, ko bi drugi nego Refik Maljanov. Uvijali su se momci, izbacivali prsa i upletali i raspletali noge, a djevojke su ih krišom gledale ispod oka. Što jeste, i što nije, najviše su gledale u Refika, a on bi zadigao azgino glavu, i namjerno ne bi htio nikoga da gleda. Pogled mu je bio neodreðen, upuæen negdje daleko prema nebu, gdje nièega osim plavetnila nije bilo. A što bi on nekoga, ili neku gledao, kada je njegovo da igra, pa ko hoæe neka gleda do mile volje.
Hafiza Arslanova iz Melaja je bila nadaleko èuvena djevojka. Bila je silovita i azgina, ali to je vješto krila svojom mirnoæom. Taj njen mir davao joj je èudan karakter, da su svi govorili kako je ona mirna, poštena i jako povuèena djevojka, te kako je ništa ne zanima, te da bi sve pešterske djevojke trebale da se ugledaju na Hafizu, koja je pripsanija od sviju njih, ali ona to nikom ne daje do znanja. Svadba je bila i za nju, kao i za Refika. Nju su doveli i otac i majka, i stajali uz nju, kao da su je mahsuz doveli na izložbu, a ne na svadbu, i samo što ne vicu: -Gledajte, narode, što mi imamo djevojku za udaju, to niko nema. Navalite sutra na prosidbu, a mi æemo vraæati sve jedne po jedne prosioce, ne što nisu dobri, i što je ne prose za dobre momke, vec što je to nacin da se ima o kome prièati, a ima se. Tako æe Nazifa biti sve popularnija i imati sve više ozbiljnijih i boljih prosioca, a palo je da biraju. I stvarno, gledaju je žene, a i momci, gledaju je i druge djevojke i mole boga da se ona što prije isprosi i uda, jer dok je nje, ljudi druge djevojke neæe prositi. Vješta je bila Nazifa, i visoko podigla glavu, da joj svi dobro vide lice, a i lijepo, bijelo i dugaèko grlo, kao izvajano za šorvane, lire, dvolirke i petolirke i zlatne ogrlice. Visoko podignuta glava èinila ju je ponosnom, a tako je mogla da spusti pogled, da svi misle kako se stidi, a ona, ustvari, gleda u Refika tako kradom, da niti primijeti silan narod, niti Refik. A gleda kradom i nju Refik. To ona primijeti, ali ne primijeti on da ga ona gleda, pa mu drago što se pokrila trepavicama i tako mu dozvolila da je gleda do mile volje. Èinilo mu se da ga ne gleda, i na trenutke mu je bilo žao, u brzom ritmu muzike, što ga ne pogleda kako vodi kolo, i kako lijepo igra da mu nema ravnog na cijeloj Donjoj Pešteri. Tada je Refik Maljanov prvi put pomislio na ženidbu, i to baš da oženi Nazifu, jer je znao da je dobro èuvaju, i da drugaèije njegova ne može biti, osim da je isprosi. Znao je da je dobro èuvaju i da je do nje nemoguæe doæi, a i njeno držanje je odavalo takav karakter, kao da je njeno tijelo govorilo: -Jesam za gledanje, ali ne i za diranje. Odbij od mene, jer ja sve to èuvam za ðerdeka, pa ko me isprosi, neka sve nosi , a drugaèije ne. Refik se odjednom zbuni, te pogriješi ritam, i cijelo se kolo za njim zaljulja. To mu se nikada nije desilo. Tek kad Nazifa ne izdrža, nego baci smiješak, Refik shvati da ga je cijelo vrijeme gledala. Sada mu posebno bi krivo što se zapetljao i izgubio u ritmu, pa mu rumen udari u lice, a znoj ga iznenada probi. S druge strane, bi mu milo da ga Nazifa gleda, jer je to znak, da je i njoj makar malo stalo do njega.

Galerija Nedžiba Vuèelja Kliknite na sliku i posjteite foto galeriju Una Sova napada Bosanska nevjesta Mladost MakGalerija Nedžiba Vuèelja Kliknite na sliku i posjteite foto galeriju

-Sutra æe, ako Bog da, prosci zakucati na tvoja vrata- pomisli Refik, pa ponovo i on zadiže glavu, izbaci grudi, pa zaigra još sa veæim žarom. Sad se i on pravio važan i uobrazio se, jer je znao ono što niko drugi nije, da ga Nazifa gleda.
I gledala ga je Nazifa kradom kroz trepavice, da niko ne vidi. Gledala ga je i ranije, ali nije kao danas. Nešto su joj njeni prièali, a ona je samo povremeno lagano klimala glavom, i kaobajagi im potvrðivala, a pojma nije imala što pricaju, niti ih je slušala. Nije èula ni kada joj je majka rekla da im je vakat da krenu kuæi, dok je nije rukom povukla za bluzu. Trgla se Nazifa, a onda po prvi put zamolila majku da ostanu još malo. Èinilo joj se da nije dobro upoznala Refika, upijala je svaki njegov pokret, svaki njegov pogled, svaku njegovu mišicu, koja se ustezala i propinjala uz Refika. Divila se njegovom držanju, njegovim krupnim crnim oèima i gustoj kosi, koja se talasala poput pešterskih trava. Dopadao joj se i njegov korak, i široka ramena koja su mogla podnijeti sve pešterske nedaæe. Bio je olièenje pešterske ljepote, snage, vrijednoæe i zdravlja, da ga je svako mogao uzeti za primjer, kao što su ga i uzimali; -Lijep kao Refik Maljanov, pa vrijedan kao Refik Maljanov, pa visok kao Refik Maljanov, pa pametan… Jednostavno ga je uvijek neko uzimao za dobar primjer, da se stalno prièalo o njemu. Drugi momci su dobijali kritike; -Kako to može Refik Maljanov, pa što nisi kao Refik Maljanov, pa da si Refik Maljanov…, da je momcima bilo dosta Refika Maljanovog i hvale o njemu. Neki su èak upadali u kritiku, kad bi ih poèeli roditelji kritikovati, oni bi upadali: -Jelde, kamo sreæe da sam kao Refik Maljanov.
Kako svadba ne biva svaki dan, bilo se skoro smraèilo kad se narod poèeo razilaziti. Nikada Refik nije toliko igrao, niti je Nazifa toliko dugo ostala. Imala je ranije obièaj, da doðe da je svi vide, i da se ibrete jedno sahat vremena, pa bi se onda lagahno iskrala iz njihovih oèiju, a ostala u njihovim mislima. Ni Refik nikada nije ostajao toliko dugo. Odlazio je sa svojim društvom ranije, i usput zavodio pjesmu sa svojim jaranima, da su djevojke krišom otvarale prozore i vikale, onako, kao radi reda, da ih nije briga: -Lijepo li pjeva ovaj Refik Maljanov.
Ovoga puta, Refik Maljanov je dugo gledao Nazifu kako odlazi, prateæi je netremice, sve dok nije zamakla u daljini. Nije ni primijetio da stoji sam, i da ga majka sa druge strane gleda, i da joj je milo to što Refik èini. Nikada ga ranije nije vidjela da toliko gleda za jednom djevojkom. To je dobar znak, a ima za kim i gledati.
-Neka, neka, nikada se ne zna, ko je kome suðen- vikala je.
Do kuæe Refik nije govorio, ni te-ni ove. Zavezala mu Nazifa jezik, a mozak pomutila, pa ma koliko ga bistrio, nikako da ga izbistri do kraja. Do nje može samo ako je isprosi i oženi, i nikako drugacije. Nema toga koji bi Nazifi prišao, jer je èuvana kao najveæi dragulj, a jeste dragulj, i jeste za èuvanje. Kako reæi ocu da bi se ženio, i koju bi ženio. Nikada to nikom nije govorio. Bio je pun ponosa, a sada je utucen bez ponosa, bez snage… Zaboravio je i na svoje držanje i na hod. Zaboravio je na sve osim na Nazifu, koja mu se uvukla i u dušu i u mozak i ispod kože, pa ga davi da jedva diše. Duša mu je postala teška, tijesna, turobna…Da je znao da ni Nazifi nije bilo lahko, njemu bi bilo lakše. I Nazifa se promijenila, postala blijeda, a srce kao da joj je iznenada pomahnitalo, pa joj se cinilo da lupa bez reda i neuravnoteženo. -Lahko je njemu- mislila je -on može da bira ovu hocu, a ovu necu, a ja moram da èekam i strijepim kad æe, i kakvi æe prosci doæi, i ko æe se mome ocu svidjeti, a ko neæe. Ništa nije do mene. Ja sam kao ubrana jabuka koja se èuva za nekakav lijek, pa ko se dopadne mome ocu, reæi æe: -Evo ti, uzmi, guli, grizi, radi sa njom što hoæeš, tvoja je. Moje je da šutim i slušam kao ropkinja. Nije pravo, vala, pa neka kaže šta ko hoæe, ali ja tu ništa ne mogu.
Gdje me Bog dade žensko, da cijelog života patim. Bolje da se nisam ni rodila. Cijeli život ispunjavaj želje drugima, a tebi niko. Ni životnog saputnika ne mogu da biram. Išla je tromo prema kuci i djelovala je skrhano i oronulo bez ponosa i posebne ðovde. Nije joj bilo ni do cega. Lijepa uspomena na Refika, samo joj je dušu stiskala, da je jedva disala. Tištalo je nešto u prsima cudno, da ni sama nije mogla da objasni. Gipkost njenog pokreta bila je umrtvljena, dimije nije bacala sa jedne na drugu stranu, vec ih vukla nekako mrtvo za sobom, kao uvehlu granu behara.
Refik je ušao u kucu, a ni selama nije nazvao. To mu se nikada nije dogodilo. Pognute glave i šutke je sjeo na kauè. Primijeti Maljan da mu se sa sinom nešto cudno dogaða. Uplaši se, da se nije sa nekim svaðao, jer je toga po svadbama najèešce i bivalo.
-Ha, sine, šta je to sa tobom, kao da su ti sve laðe potonule?
-Ništa, vala babo, onako.
-Kako onako, da se sa kim nisi svaðao, ili ti je neko nešto, ne daj Bože, ružno rekao?
-Ma, jok, babo, što bi se svaðao, kad znaš da ni sa kim nismo u zavaði, a nemam se zbog cega ni sa kim ni prorijeciti. Nikom hilje pomislio nikada nisam, pa valjda neæe niko ni mene, pa opet sagnu glavu i ušuta.
-E, Boga ti, deder reæi mi onda šta ti je, vidim promijenio si se, nisam hadalj da ne vidim i ne poznam. Nešto te muci, ali neceš da mi kažeš, kao da sam ti ja ne znam tamo ko. Otac sam, tvoje je da mi kažeš šta te muci, da ja znam, pa da zajedno rješavamo problem, ako se može riješiti.
-Ne znam može li- ote se Refiku iz usta, onako nekontrolisano. Na momenat je volio da se ugrizao za jezik, ali mu u jednom trenutku bi drago, što je otvorio temu, pa kud puklo da puklo.
-Nema šta se ne može, sine, ljudi sve mogu. Sve se može u životu dobrim djelima i lijepim rijecima. Što ljudi mogu, to niko ne može. Nego, pricaj, šta je u pitanju?
Maljan je bio konkretan i to je Refiku godilo.Dobro je da nema ništa okolo naokolo, vec direktno u celo, pa šta bude neka bude. -U pitanju je Nazifa Nuhova iz Melaja.
Nije govorio ni da mu se sviða, ni da ne sviða, niti da bi je ženio ni ništa, osim to što je rekao, a jedva je i rekao, i da nije bilo konkretno, ko zna na cemu bi se razgovor završio. Nestalo je bljedila, i rumen mu je udarila u obraze, ali su mu se ruke i usne tresle kao jasikov list.
Maljanu se lice ozari, razvuce mu se osmjeh do ušiju, podiže kapu sa glave, poceša se, onako radi reda, pa posagnu glavu i zagleda se Maljanu u lice:
-A to li je problem, sine moj dragi. U tom grmu, znaci, leži zec. E, namjerio si se na pravu, halal ti vjera. Da mi se ništa od tebe nije dopalo, to mi se dopalo. Bogami si na baba, jer znaš izabrati. Plaha je, vala sinko, nemam rijeci ni te- ni ove. Pa, hairli bilo, šta bilo. Akobogda, sutra ce prosci za Melaje, pravo kod Nuha. Ni lijevo ni desno, vec pravo. Ima da je prosimo, dok je ne isprosimo. Ona ce, akobogda, biti samo tvoja, Božija i nicija više. Gore glavu, sine, visoko ti hvala što si me danas obradovao, silno si me obradovao da ti kazati ne umijem. Hajde hairli bilo- rece Maljan, pa se ušuta.
Šutjeli su dugo obojica, i Refiku je bilo veoma neugodno. Nije znao što se otac odjednom ušutjeo i ništa ne govori, što se toliko umirio baš odjednom, iznenada. Nazif je vec u sebi birao i nabrajao prosce: -Demir Ujkanovic, Ljako Becirovic, Ramo Vuèelj, Amir Mujoviæ i ja - mislio je u sebi. Odabraniji ne mogu biti.
Refik bi najradije izišao iz sobe, ali mu je bilo nezgodno. Poceo se vrtjeti èas lijevo, èas desno, te ljuljati naprijed i nazad ne bi li na taj nacin skrenuo ocevu pažnju na sebe, da nešto kaže.
Odjednom, Maljan iznenada hitro ustade, okrenu se prema Refiku i saopšti:
-Ja iz ovih stopa odoh da tražim muslihune za prosidbu. Sutra idemo da prosimo Nazifu Nuhovu. Kod njega cemo popiti gorku, ali akobogda, kod nas slatku kahvu. Nemoj da se nešto snebivaš, bice kako ti kažeš i želiš, nisi ti meni svako, vec sin jedihnik. Kome cu, ako necu tebi. U životu si me nasladio, red je da ti se odužim kao roditelj, a poslije Boga mi pamet u glavu.
Maljan pomenu bismile i iziðe iz kuce. Refiku nikada nije bilo lakše. Volio je svoga oca, ali mu nikada nije bilo draže što je izišao. Pao mu je veliki kamen sa srca i srce mu je zaigralo. Ustao je, ponovo se ponosan ispravio, zadigao glavu i poceo šetati uz sobu i niz sobu. Sve mu još nije bilo jasno, ali mu je bilo jasno da ce Nazifa biti njegova. On je taj koji ce prvi obljubiti njeno bijelo i rumeno lice, te prvi saviti ruke oko njenoga tankoga struka. On je taj koji ce milovati njene bijele grudi. Baš on, i niko više.
I Nazifini su primijetili da sa njom nešto nije uredu, ali nisu puno marili, uostalom, ona je to sve brzo opravdala glavoboljom. Osim majcina komentara, da je, možda, otišla na oci od uroka, nikakvog drugog komentara nije bilo. Nazifa je otišla u svoju djevojacku sobu i dugo sjedila na kaucu, onako skoro izgubljena. Bilo joj je žao što se uopšte rodila, pa sada samo pati. Nije na to ni navikla, jer je ranije uvijek bila puna ponosa i svakom prkosila, a da se to nije ni primjecivalo. Sada je nju taksirat snašao, da nije mogao biti gori. Voljeti nekoga, a nikada do njega ne doci, velika je Božija kazna. Šta ce mi život, kad sve drugo, osim nje i Refika, za nju i nije bio život. Prenu se kada je majka zovnula i pocela se presvlaciti. Nije to cinila kao ranije, nježno i polahko, vec na brzinu. Nije slagala svoje haljine, vec ih gužvala i bacala. Šta ce mi, pomislila je, kada to Refik ne može ni da pomiluje, ni da gužva. Nije obracala pažnju ni na svoje skladno, kao izvajano tijelo, vec se brzo presvukla. Ranije bi dugo stajala ispred ogledala. Znala je gdje joj je svaki madež, ili slucajno izrasla ciba. Na tijelu nisi trebao ni dodati, ni oduzeti ni grama, jer je sve bilo onako kako treba, Božije davanje i darivanje.
Te noci, Nazifa nije mogla dugo zaspati. Igralo je kolo ispred njenih ociju, a Refik vodi kolo i vrti maramicom, pa bi se reklo da u ruci vrti plamenom, a iz duše zraci Džennetom. Èinilo joj se da u životu niti je vidjela, niti ce vidjeti išta ljepše. Poèela je da proklinje i svadbu gdje je bila, i sebe što je morala ici. Da nije išla, i da nije vidjela Refika, sad bi bila rahat, i puna ponosa. Njeni snovi bili bi lahki i lijepi, a duša i tijelo bi se lijepo odmarali. Ovako se cas okretala po kaucu, namiještala jastuk koji joj je smetao, iako je na njemu uvijek tako ugodno spavala. Kao da su joj mravi šetali po tijelu i grizli je. Propinjala se, na trenutke ustajala, ponovo sjedala i lijegala , ali nikako nije mogla da zaspi. S druge strane, ni Refiku se nije spavalo. On nije pokušavao ni da zaspi. Ležao je, i razmišljao o svom i Nazifinom životu. O svacemu je mislio, osim o jednom, hoce li sutra muslihuni isprositi Nazifu, i hoce li im je Nuho dati. To mu nije bilo ni na kraj pameti. Za njega je to bila gotova stvar. Ni sam ne zna kako je zaspao. Ujutru rano ga je probudio otac. Uvijek ga je budila majka, i to dosta kasnije, ali ga je sada budio otac.
-Hajde sine ustani, treba docekati muslihune i ispratiti ih jutros za Melaje. Treba moga sedlenika osedlati i opremiti, dobro ga okititi, ne prosi Maljan sinu svaki dan djevojku, a vala nece ni prositi onakvu nikada. Divna je, nema šta. Akobogda imaceš nevjestu takvu, da joj nece ravne biti od Škrijelja do Šaronja. Dobra mlada, a još bolji mladoženja.
Refik je vec ustao, i hitro se obukao i izišao vani, samo da ga otac nešto ne zapitkuje. Izveo je i osedlao sedlenika, a lijepo ga je i okitio, pa ga miluje po grivi, a ima i razlog kakav nikada u životu nije imao. Taman se Maljan lijepo obukao, kad cu ispred kuce glasove. Stigli su zajedno, kao po dogovoru: Demir, Ljako, Ramo i Amir.
-Jesi li napunio gace, hrsuze- šalio se Ljako sa Refikom, i pokušavao da ga poškaklji, a ovaj se izmicao. -Ja hocu samo dobre «cizme» šalio se Amir.
Konji su im bili dobri i lijepo osedlani. Demir i Ljako su uvijek držali konje sedlenike, a Ljakov konj je i košije uzimao. Ramo i Amir su rijetko držali konje, i kod nekoga su ih za ovu priliku posudili. Demir je cešljao bradu. Bio je najstariji i najugledniji na cijeloj Donjoj Pešteri. Njegova rijec se poštovala, i nije se gazila. Demira su svi zvali Aga, što znaci da je bio iz bogate porodice, i da je mnogima u životu pomogao. Dugo ce se pricati dogaðaj kod Demira, za vrijeme gladnih i sušnih godina, kada su ljudi poklanjali stoku, a niko je nije htio, jer je nije imao cime hraniti. Jednog zimskog jutra, bahnulo je ispred Demirove kuce desetak ljudi, da kod njega traže i kupe sijena. Demir tada naredi, da se na jednu stranu izdvoje oni koji nemaju novaca da kupe sijeno, a na drugu stranu oni koji imaju novaca. Oni koji su imali novaca brzo se izdvojiše, i bi im drago da se istaknu, jer oni imaju pare, a Demir sijeno, pa ga nemaju šta moliti. S druge strane, šcucureno su stajali oni koji nisu imali novaca, i bi im krivo što ih Demir tako odvaja, a još krivlje gdje se naðoše sa onima koji su imali novaca da plate.
-E, vi što imate pare, možete ici kod nekoga drugoga da kupite sijena, jer vam to nece biti teško, obzirom da imate pare, a vi što nemate, uzmite sijena koliko vam treba, i halal vam bilo. Ako nekada imadnete, vratite, a ako nemate, neka vam je halalosum, sve što ponesete i odvezete.
Znao je Maljan koga ce za muslihune, jer je znao da su Melajci šer ljudi, te da sa njima nije lahko izici na kraj. Uplašiti ih ne možeš nikako, a Boga mi i teško ugoditi. Kod njih se uvijek išlo sa oprezom i poštovanjem. Morao si biti mudar, ma što sa njima trgovao ili radio.
Uzjahaše muslihuni konje i krenuše,a sa njima i Maljan. Refik ostade za njima gledajuci. Usput su se dogovorili o svemu što ce i kako ce. Doduše, oni su pricu za prosidbu znali napamet, jer im to nije bio prvi, vec i preko stoti put da prose. Mnoge su ih blagosiljale, a Bogami je bilo dosta i onih, koje su ih proklinjale. Brzo se po selu zacu kako su prosci otišli u Melaje kod Nuha, da prose Nazifu, za Refika Maljanova. Svi su po selu bili razi i niko nije mogao da naðe neku posebnu falinku.
Muslihuni su stigli kod Nuha. Pošteno su ga iznenadili. Nazifa je još spavala, a kako i ne bi, kad je pred sabah, ni sama ne zna kako, zaspala. Trgnuo ju je Ljakov konj koji je zahrzao. Skocila je i pogledala kroz prozor i vidjela pet viðenih prilika, a meðu njima je najprije poznala Demira i po njemu joj je bilo jasno da su prosci.
-Alejkumu selam, Maljanaga, i bujrum svima što Vas ima- rece Nuho, a dobro cu Nazifa. Zinula, pa gleda u Maljana. Znala je da on ne ide u muslihune, te se sjeti, da bi samo on mogao biti prosac.
-Je li to moje oci dobro vide? Je li me to pamet ne vara? Je li to Maljan došao da me prosi za Refika? Ne daj Bože da je za nekog drugog. Nuho uvede muslihune u kucu, a Nazifa se brzo spremi. Njeno i nije da služi, ni da se pojavljuje, vec samo da pomogne majci što treba. Nije dugo ni cekala, a majka joj tiho uðe u sobu, blijeda i uplašena:
-Bogami, sve su prilike da su došli da te prose za Refika Maljanova. Hajde pomozi mi oko kahve i šerbeta..
-Jok, majko, Boga ti, možda su došli nekim drugim poslom, kakva te prosidba sad snašla. Nije ljudima do prosidbe, niti Refiku do ženidbe, a ni meni do udaje, pravdala se Nazifa, a u sebi je ljubila svako mjesto gdje su konjske kopite gazile i prosce donijele.
-E, moja Nazifa, vakat cini svoje. Ne živi se hiljadu godina, a mladost ti je kao kad udariš dlanom o dlan, tup-tup, i nema je više. Vala, dok si mlada, i znaš za neku srecu, a kad ti stari dani doðu, bolje i da živa nisi. Živjeti postarost je mnogo teško. Eto što sam danas doživjela. Njivila sam te tolike godine, a kao da si se juce rodila. Što ti je život. Nego, pusti to sada, hajdemo, treba kahvu zalijevati i šerbet pipremiti, a najprije cemo vodu i rahatlokum poslužiti.
Nuho je vec pozvao bracu i dostove da svi zajedno popiju kahvu, pa i da pita i njih za mišljenje, takav je obicaj. Nije se dugo cekalo, a Nuhovica je poslužila kahvu. Demir je cekao priliku da svi pinu po gutljaj kahve, pa da uhvati trenutak tišine i otpocne sa pricom:
-Euzubillahi mineššejtani rradžim bismillahirrahmanirrahim, efeenu benum, obicaj je da ti najprije kažemo zbog cega smo došli. Slatka ti ova kahva, pa se nadamo, da ce i naš posao svima biti lezetli, i sa hairom i igbalom. Ti, Nuho, imaš kcerku Nazifu stasalu za udaju, neka je živa i zdrava…
-Neka su zdravo braca i dostovi- odvrati Nuho.
-I ti da si zdravo, Nuho. A da znaš, da i mi imamo momka za ženidbu. -Vala plaha momka, da ga tražiš po cijeloj Pešteri, takvoga neceš naci. Pametan i zgodan i iz dobre i bogate porodice, a radi se o Refiku Maljanovom. Ti dobro Maljana znaš, ne trebamo ti puno pricati, a znaš i Refika. Dobra je to radna i poštena porodica, da rijetko gdje takvu možeš naci. Tvoja Nazifa ce se urahatit kao niko. Fala dragom Bogu, imace šta da pojede, popije i da se obuce. Nikakvoga zuluma i velikoga posla nece imati. Maljanovi su uvijek živjeli gospodski, da im je mogla pozavidjeti cijela Pešter. Bicu pošten da kažem da je i Nazifi, a i Refiku pala kašika u med. Da si tražio po cijeloj Pešteri da sastaviš takav par, ne bi ga našao. Kao da ih je Allah dž.š. jaretisao jedno za drugo.
-Kad bih ja imao kcerku za udaju, pa da mi je Maljan zaprosi za svoga sina, ja mu rijeci progovorio ne bih- dodade Ramo.
-Tebi, Nuho, svaka cast, ali treba da ti bude ponos što su ti ovakvi prosci došli, i što ceš kcerku udati za Refika Maljanova, za priliku, kakva se jednom u životu pruža- dodade Ljako.
-Probirac-otirac, moj Nuho- dodade Amir, i kao da je time prica bila sa njihove strane zaokružena.

TUTIN Kolijevka gospoðe kulture, Otac ponosa, I ruka prijateljstva. MORANI Slogu vidim u mobama, Bratstvo vidim u svadbama, Ljubav vidim u pjesmama, Ljepotu u djevojkama, Širinu u ramenima. S Ðurðevice klicem svima: Svijetli obraz Moranima. OŽIVJELA NINAJA Jutrom se zajutrila, Suncem zarudila, Zvonima cobanskim Probudila, Rosom umila I u jatu ptica Zapjevala. KAMENA S RAMENA Tijelo dub Rame stub, Ruka katapult Prebacuje Zabodeni prut. KOŠIJA Konji laki kao ptice, Pešterski binjadžije leptiri, Prelijecu peštersku ravnicu. KOSAC Podivljale ruke U divljoj travi, Široka pleca Poput otkosa, Pred njim ravnica I tišina, Kida muk fijuk, Tišinu sasijeca kosa. DIPLAŠ Puhne u pisak, Raspe se vrisak. Pitam se, Ko li to svira, Ko li to dira Starog pastira Diplama starim. PASTIR Kameni zdenac Pojilište, Vrtaca ognjište, Grabovi plandište, Vršina gudžalište, Grablja klisalište, Ðurðevica hegalište, Katuni prenocište, To je sve Što ište. BIK Vratina kao ledina, Diže se prašina Iz prednjih caponjaka, Frk travu cešlja Na pravi razdjeljak, Rika jaca od urlika, Na rogu busen pobjednika. NJEDRA PUNA ZAVICAJA Svi vidici moga oka Što ih nebo modro spaja, Sa sobom bi da ponesem U njedrima zavièaja. I Lisovu i Ninaju, Jarut, Šibe, gusta Žara, I sve što mi u daljini Moje srce bolno para, Želio bih da napunim Njedra puna zavicaja. I Sinana sa gajdama, I Pazarce s šargijama, Sve planinke sa štrugljama, I sve tkalje s razbojima, Cilimima, kirkitima, I košije koštanpoljske Što bivaju svakog maja, Želio bih da ponesem Njedra puna zavicaja. Nemoj da zaboravite Da mi date kosce snažne, I katune i cobane, Šuplji kamen sa Golaca, Meni su sve stvari važne Ako su iz moga kraja, Vjerujte mi sve ce stati, Jer ja želim da ponesem Njedra puna zavicaja. KAD OBLACI PLACU Kad oblaci placu Nad mojim selom, Smiju se kosaci i kopaci. Mašala-vice Beco, Šucur-vice Ahmet, Bericet-vice Sinan. Omer ogrne kabanicu I krene ka toru. Vejsil uzima motiku Da navrne vodu niz vrt. Ja uzimam pero Da sve to naslikam. CIZME Da Bog da se poderale Samo na jednim nogama. FIŠEKLIJE Dva kožna džepa Puna suza majcinskih. MEZAR Zemlja utanja, Misao potanja, Stani zaboravu. METAK Život marka, Kahva marka. Uzalud volimo miris kahve. IZBJEGLICE Iz malehnog uza Rijeka suza, Bez bujruma. UN Puna ambalaža Sarenih laža. BUŽIM Majka otc, A otac borac, Sine, viteže.

Nastala je tišina i svi su cekali šta ce Nuho da kaže. Maljan je to, jadan ne bio, nije sa njim lahko na kraj izici. A sad ga je palo da on presudi, hoce li ili nece Nazifi biti sudbina da se uda za Refika. On je taj, cija se danas posebno sluša i poštuje. Nuho se popodiže, malo se ponamjesti prema muslihunima, te se ispred njih pokoljenci, prisloni ruke na koljena, malo se nagnu prema njima i poce:
-Visoko vam hvala što ste došli i što poštujete moju porodicu, te što ste došli da popijemo kahvu i da se vidimo i ispricamo. Možda, drugacije ni ne biste. Pa eto, dobro je da je i na ovakav nacin. Poštujem vas i cijenim, ali sam mišljenja, da moja Nazifa nije za udaju, još joj je malo porano. Hadžamija je to ljudi moji.
Nazifa je sve prisluškivala iza vrata, i kada cu oceve rijeci, umalo ne vrisnu, da mu kaže da nije hadžamija, i da joj je vrijeme, te da nikoga drugoga nece osim Refika, ali se suzdrža. I ne daj Bože da je rijeci izustila, pukla bi takva bruka po cijelom Melaju, da je nikakva voda ne bi mogla oprati. Prvi put u životu je pomislila da mrzi svoga oca. Bila je ljuta što nju nije pitao za bilo kakvo mišljenje, nego on odlucuje o njenoj sudbini. Hoce da joj upropasti životnu priliku. Pocela je da se trese, ali je ponovo umiri Demirov glas:
-Mi, Nuho, nismo došli da tražimo vatre, vec da prosimo djevojku. Ti se izgleda brzo zaleti, pa nas odbi. Polahko, jadan ne bio. Mi danas ne rješavamo moju i tvoju životnu sudbinu, vec sudbinu tvoje kcerke i Maljanova sina. Nit je Maljanov sin hadžamija, a niti tvoja kcerka. Oboje su taman stasali. Šta misliš, šta ti se sve sutra može desiti, ja se negdje udati gdje ne treba, ja pobjeci za nekog ko ti nije po volji, ja je neko prevariti. Svako žensko ti je jedan veliki belaj, moj Nuho, ti to dobro znaš. Ti treba da nas blagosiljaš po sto puta, što smo došli ovim putem na lijep i pošten nacin, da ucinimo jedan hairli posao na obostrano zadovoljstvo. Nismo došli da te ukahrimo, vec da se ljudski oprijateljimo. Niti smo se kada prorijecili, ni svaðali, ni bili, vec se uvijek lijepo slagali, a od sada još ljepše, akobogda.
-Vala, Nuho, malo si prebrz, ali ne mari, mi smo tu da ispravimo svaku grešku- rece Ljako. Eto, ja predlažem da ti sa ovim roðacima i dostovima izaðeš u drugu sobu, te da se zajednicki lijepo dogovorite kako i šta, pa možda bi bilo dobro da i kcerku pitaš, a i svoju ženu, te onako zajednicki riješite, hocete li nam dati Nazifu ili necete. Rijetko se pruža prilika da se dvoje ovako lijepo sastave. Bog nas može kazniti, ako pogriješimo. Ona ce se udati jal danas, jal za deset godina, ali ce se udati, tvojom ili njenom voljom. Mi ne hitamo, dan je dug pred nama, a kahve hvala Bogu ima, pa cemo sve polahko, ali kako valja i kako bi trebalo sve naoposlo, akobogda. Treba nam svima sabura i pameti.
-Došli smo da dvoje usrecimo, i to je najvažnije- dodade Ramo.
-Nego šta, nego da usrecimo. Dobro je rekao Ljako, i svaka mu cast, i ja se slažem da se vi odvojite, i da zajednicki o svemu porazgovarate, i dogovorite se, pa da opet ovdje pokušamo, da sve bude naoposlo i nikako drugacije, a više ljudi, više i zna- završi Amir.
Ponovo nastade tišina. Muslihuni namjerno nisu htjeli više ništa da govore, mada ih je sve probijao neki hladan znoj, a ponajviše Maljana. Zar da se i ta bruka desi da budu odbijeni. Svako je sada za sebe smišljao svoju pricu. Svi su cekali kao puške zapete. Nuho je sjedio pognute glave i ništa nije govorio. Teške su ga more morile. Nije lahko ni odbiti ove ljude. Izgubice mnogo dostova, a kad drugi cuju kako je odbio takve prosce, te je nije dao za Refika Maljanova, nece se više niko usuditi da doðe u prosidbu. Podiže glavu, te njome dade znak rodbini i dostovima, da se povuku u drugu sobu i razgovaraju. Svi ustadoše kao jedan, bez ni te-ni ove, a prosci ostadoše, te se zgledaše, i svi zavrtješe glavom. Nisu mogli da vjeruju, da ih Nuho može odbiti. Samo ne daju se oni, dug je dan za razgovore i pregovore. Ne daju oni lahko svoga obraza, a ne isprose li danas Nazifu, mogao bi im nisko pasti ugled, koji su godinama izgraðivali proseci djevojke, i mireci zavaðene. Nije to ni šala ni maskara. Obraz je obraz. Jedino se Maljan vrtio kao da sjedi na strniki. Lice mu se zapalilo pa bi rekao da je vatra iz kragne buknula. Briše znoj sa cela, a znoj opet navire. Cekanje mu se ucini godina, a Bogme i Refiku, koji je non-stop izlazio iz kuce i gledao edal ih, te osluškivao, hoce li se prosci oglasiti pucnjavom iz oružja po starom obicaju. I kad bi nešto lupnulo, on bi se trgnuo i ponovo oslušnuo, ali ništa.
Dugo je Nuho vijecao sa rodbinom i dostovima. Nazifu ništa nije pitao, niti je pozvao da prisustvuje dogovoru. To je uvijek bila muška stvar, a njeno je da sluša kako oni odluce. Rijetke su bile prilike kao što je ova, gdje je Nazifa molila Boga da im pamet okrene i da pristanu.
Prosci su popili kahvu, i vec ogladnjeli, kad se vrata otvoriše, i Nuhovici uðoše, te ponovo posijedaše naspram prosaca. Nuho se ponovo nakoljenci, pa poce:
-Eto, dragi moji prijatelji, ja znam da vam je teško cekati, ali dobro je, da uvijek postoji dogovor. Podugo ste nas morali cekati dok smo sve utanacili, pa ako vam se svidi bujrum, a ako ne svidi i dalje cemo ostati dostovi i prijatelji, jer niti smo se svaðali, niti bili, vec kahvu pili svi zajedno. Helem, mi smo odlucili da vam damo moju kcerku Nazifu za tvoga, Maljane Refika, ali imamo i neke uslove, koje cete, nadamo se, ispoštovati. Vi dobro znate kad se djevojka isprosi, da svako ponešto presijeca, pa smo i mi tako odlucili, a odlucili smo sljedece: -Da Nazifi kupite dva kata dobrih haljina, da joj se kupi dvadeset lira, deset dvolirki , jedna petolirka, zlatan prsten i menðuše, pet zlatnih narukvica, te dvije zlatne ukosnice i zlatan lanac od tri metra, te uz to što cete kupiti buducoj nevjesti na tablju cete dati, kada budete dolazili po nevjestu, a to je za mjesec dana, dvadeset dukata. Ako vam se tako sviða, bujrum, ako ne sviða, halalite i oprostite, ostajemo ono što smo bili.
Prosci su bili zateceni, a posebno je bio zatecen Maljan. Puno je to zlata, a mjesec je dana roka kratak. Otkuda toliko kad nema. Kako ne pristati, kad ode obraz i njemu i proscima. Prosci su šutjeli i gledali u Maljana, kao i svi drugi. Maljan se sad ohladio i poblijedio. Nikada mu nije bilo teže. Najvolio bi da nije ni dolazio, ali sada nema kuda nazad. Okretala mu se Nuhova kuca oko glave, pa mu se zavrtjelo i samo što nije ljohnuo na sred cilima. Sagnu glavu te protrlja obraze dlanovima, pa podiže glavu te pogleda Nuha, kao da želi od njega da zatraži da povuce rijec oko ovoga presijecanja, ali nije Nuho džaba iz Melaja. Ne udaje on kamen, nego kcerku Nazifu-vilu gorsku, a to mora da košta, a i da odmah Maljan vidi sa kim ima posla, da Nuho nije maciji kašalj, ni nicija pacarva.
-Hajde, hairli bilo šta bilo, rece Maljan, a onda svi skociše, i ko jedan ustadoše, te se izgrliše i izljubiše, jer prijateljstvo nije mala stvar, a oni su se upravo oprijateljili.
Kad se izljubiše i izgrliše, Amir otvori prozor, te istrese rafal iz pištolja. Do Škrijelja se nije culo, ali se culo po cijelom Melaju. Komšiluk je odmah znao, da se to Nazifa Nuhova isprosila za Refika Maljanova, a oni malo podalje su se pitali:
-Bože, kod koga li se ovo šenluci, i s kojim razlogom ?
Ljudi su oslušnuli malo, i odmah pretpostavili da se radi o veselju, a ne o svaði, prema nacinu kako su se pucnji culi.
Stigla je brzo i slatka kahva, a prosci su je slatko ispijali. Ozarilo im se lice, i cinilo se da im se svaka bora izbrisala. Jedino je Maljanu kahva bila gorcija od cemera, i nikako nije niz grlo išla. Cinilo mu se da se svaka kap zaustavila baš u grlu, pa ga guši, a lice kao da mu je pokupilo sve bore prosaca, i sve njihove brige, pa je, iako još u snazi i mladosti, izgledao kao bolestan i zabrinut starac. Refik više nije šetao po sobi, vec je izišao van i stalno bacao pogled prema Melaju i najradije bi brda prevrnuo da što dalje vidi, jer od prosaca nije bilo ni traga, ni glasa. Izlazio je nekoliko puta na brda, da vidi edal ih otkuda, ali ništa. Došlo mu je bilo da krene za Melaje, ali ga je bilo sramota. Sramota ga je bilo i da se penje po brdima i tamo stoji, jer bi ga neko mogao vidjeti, pa se pitati što mu je, da nije brda uzeo. I kad se najmanje nadao, prenuše ga pucnji iz pištolja.
-Nazifa je moja, skoro da je vrisnuo od srece i poskocio nekoliko puta, a onda se okrenuo i pogledao okolo, da ga neko ne gleda.
Refikovoj majci iskaše muštuluk, i svi dobiše po košulju perlonku. Iste veceri je kod Maljanovih bio džumbus. Muziku su doveli Refikovi jarani. Igralo se i pjevalo skoro do ujutro, jer ne ženi Maljan sina svaki dan, a još jedihnika.
Iste veceri, za vrijeme džumbusa, Maljan isturi na prodaju konja sedlenika, volove, kravu i najbolje parce zemlje. Šala nije kad se presijece toliko zlato, treba to sve kupiti i obraz sacuvati, a Maljan je takav covjek, da ono što pljune ne liže. Brzo se naðoše i kupci, koji su blagosiljali Nuha, što je presjekao toliko zlata, pa sad uzimaju fursata, te kupuju kod Maljana ispod cijene, ono što kod Maljana nikada bez velike nužde kupili ne bi. A natjerala je nužda Maljana, da veca nije mogla biti. Pukao krš i kijamet, pa se mora, i druge nema. Cudan je u covjeka obraz. Tako mala stvar, a tako vrijedna, i tako cuvarna, da je covjek spreman nekada, da sve da, da bi ga sacuvao, i cijeli život ga cuva, kao svoje gledence u oku, a može da ga izgubi za sitnicu, za ništa, za glupost…
Kako se svadba primicala, Maljan je kupovao sve više zlata ,i trošio pare od svoje zemlje, i svoga blaga. Zlato je kupovao bezvoljno, i sa svakim dinarom se teško odvajao. Zar da oko vrata Nazifa Nuhova stavi njegovu najbolju njivu, volove, kravu, i još povrh svega toga, konja sedlenika. Zar da zbog Nazife Nuhove, Maljan sada ide pješice, i da osirotinji. Petolirke, dvolirke, lire, lanci i druge zlatne drangulije, nit raðaju pšenicu, niti oru, niti se muzu. Volio bi Maljan sedlenikov kolan, nego zlatan kolan oko struka Nazife Maljanove. Iz dana u dan, sve se više kajao što je pristao na sve ono što su presjekli. Mogao je Refik nju i premamiti bez prosidbe, pa da ona pobjegne. Tad bi Nuhu otišao obraz, a ne Maljanova njiva i sedlenik. Sve je moglo drugacije, ali ko se nadao da je Nuho takav covjek. Nasukao se Maljan za sva vremena, i to ce mu biti za pamet, ali više nema nikoga da ženi, niti da udaje. Po cijeloj pešteri se pricalo, kako Maljan kupuje silno zlato Nazifi, te da toliko zlata nema, niti je ikada imala, ijedna nevjesta.
-Umuhaserio je Nuho Maljana, za sva vremena- vikao je Murselj.
-Jok umuhaserio, vec zaklao po živom srcu- vikali su drugi.
-Udarila muha na bivola- vikao je Ramo, pravdajuci time njihovu sposobnost za prosidbu.
Maljan prodade i sva sijena, da dobro pripremi svadbu. Zvao je preko stotinu kuca roðaka, komšija i dostova. Silna je bila svadba, sa preko stotinu svatova. Maljan je prvi put u životu posudio konja sedlenika. Zveckale su preko Nazifinih grudi petolirke, dvolirke i lire, a zlatan lanac, koji joj je tri puta bio omotan oko vrata, padao je po vrancevom sedlu.
-Eno gdje sam poharcio sve moje bogatstvo- mislio je Maljan, dok je gledao okicenu Nazifu, koja nije puno marila za tim silnim zlatom. Njeno zlato bio je Refik, i ona na drugo nije mislila, osim na ðerdek, gdje ce je uvece svesti sa Refikom. Džaba sve drugo zlato. Dala bi ona njemu to, da sve iskida i pobaca, da joj pocijepa sve dobre haljine, da je ucini pirala golu i da sa njom radi što hoce.
Refik je po starom obicaju ostao kod kuce. Njegovo nije da ide po nevjestu. Njegovo je da ceka. Ni vidjeti je nece do ðerdeka. Imali su stari nekakav cudan obicaj, ali je on u sebi imao posebnu draž. Sve se nekako dugo cekalo, a to cekanje je izazivalo sve vecu i vecu cežnju, i nekakvu slast. U ovom slucaju je u duši izazivalo nekakvu glad, nekakav vuciji poriv. Tu si, sve je na dohvatu ruke, a nikako da dohvatiš, sve je skoro pred ocima, a ništa ne vidiš. Jedino što postoji je to cekanje, ali gore, nego da sjediš na mravinjaku. Mili sve uz covjeka, svrbi, škaklji, a niko niti zna kako mu je, niti mu vjeruje, niti on kome smije da se požali. Svi, igraju, pjevaju, smiju se, vesele… Refik mora u svemu da im se pridruži, a cijelo vrijeme moli Boga, da im da pameti, da jednom sa svim tim prestanu, i da svako ide svojoj kuci, jer njemu nije ni do cega od svega toga, osim do Nazife. Njegovu pomamu još više pale žene koje izlaze iz druge sobe i pricaju, kako tako plahe nevjeste, u životu nisu vidjele. Da hoce samo da ga malo puste da proviri, makar malo kroz kljucaonicu, ali nece. Bila bi to velika sramota. Nazifi je još gore. Ona mora da dvori. Cas joj jenðe kažu da ustane, a cas da sjedne, cas je prekriju cetkijom, a cas otkriju. Žene ulaze i izlaze, a ona dvori. Umije ona to, trenirale su je Melajke pred svadbu, ali joj je to postalo dosadno. I ona je mislila na ðerdek i na Refika. Ponekad bi se toliko zamislila, da bi se trznula kada bi joj rekli da ustane, ili da sjedne. Zazveckalo bi zlato pri svakom njenom pokretu, kao da je htjelo da kaže: -Pogledaj šta me ima i kako se sijam. Ja sam lijepo, ali sam oko vrata, preko grudi i oko Nazifina struka još ljepše. Cudile su se žene silnom zlatu. Toliko zlato nikada nisu vidjele. Prijao im je taj zveket, a jenðama posebno. Nekada su jenðe namjerno govorile Nazifi da ustane ili da sjedne, pa cak i da prošeta kroz sobu, iako je to bio rijedak obicaj, samo da zlato zazvecka, i da svijet vidi i Nazifu, i njeno zlato.
Kasno, iza pola noci, narod se poceo razilaziti, i Nazifa je u sobi ostala samo sa jenðama, koje su je odvele u ðerdekhanu, i tamo je ostavile samu uz svjetlost petrolejke. Tu je ona ostala da ceka svoga Refika. Nazifi se srce razlupalo, pa joj se cini da joj od lupe titraju grudi, i zlato na njima zvecka. Ispod kože joj je krv uzavrela, a cinilo joj se, da je nikakva vatra ne može ugrijati. Sjela je i tresla se kao lišce jasikovo. Sekunde su joj bile duže od sahata, i cinilo joj se da ce presvisnuti, kada je odjednom trznu pjesma djevojacka: «Trepetlika trepetala…», uz pjesmu se zacuše pucnji, a momci gurnuše Refika, i on izubaha, onako gurnut od društva, upade u ðerdekhanu, i za njim se zalupiše vrata. Nazifa se trznu i ustade. Stajali su jedno naspram drugog, nikada tako blizu. Ona zakopcala ruke preko zlatnog kolana, i pokrila se trepavicama, a on sa ispruženim rukama prema njoj stoji, i ucogorno je gleda. Htio je da joj pritrci i obgrli je, ali mu bi žao da svojim ocima ukrade zadovoljstvo, koje se nikada više nece ponoviti. Stajao je tako, i šetao ocima, od vrhova prstiju njenih nogu, pa sve do zlatnih ukosnica, na vrhu glave. Nazifa je izgubila strpljenje , podigla je svoje dugacke trepavice ispod kojih su zasijale crne krupne oci, ciji se pogled iznenada srete sa Refikovim. Nazifin blagi, ali mio osmijeh, kao da je osvijetlio cijelu ðerdekhanu, i pozivao Refika da priðe, i uzme sve što želi, a želio je, kao nikada u životu. Sve mu je bilo tu, svega korak ispred njega, trebao je samo napraviti još jedan korak naprijed. I Nazifa je mogla da mu pohrli u narucje, da mu se baci iz sve snage i uzleti mu uz ramena, prhne, i tu je, ali nije. Cekali su toliko, a sada, kada su tako blizu, cekaju jedno na drugo. Je li to strah, ili možda ponos, ili stid, ili nešto što im u tom trenutku uliva ljubav, slast, socnost, snagu, moc, život koji se pamti. Bože, je li to tvoje davanje, tvoje odreðenje, tvoja nagrada… I dok su tako stajali, kao da se prostor izmeðu njih punio nekakvom nadljudskom energijom, necim što ih je oboje tako snažno povuklo jedno prema drugom, brišuci svaku trunku stida i nijekanja, stapajuci ih u nešto, što je tako vakumirano, da je izmeðu njih usisan sav zrak, i kada bi neko pokušao da ih odvoji u tom momentu, cini se da bi se i na jednom i na drugom otcijepili i zalijepili dijelovi njenog, odnosno, njegovog tijela. Petolirke, dvolirke i lire, ucrtale su se po Refikovom tijelu i bile su vrele od njihovih grudi, koje su se upijale jedne uz druge, da im i nisu bile potrebne cvrsto vezane ruke sa obje strane, koje su cinile neraskidivu gužvu, a više su podsjecale na parenje zmije. U narodu se vjeruje, da su zmije prilikom takvog parenja, u takvoj ekstazi, da bi zažalio svako onaj, ko bi pokušao da ih razdvoji. Usne stopljene jedne uz druge, i oci pokrivene trepavicama na obje strane, bile su i nijeme i slijepe dugo vremena. Sve je izgledalo tako, da bi covjek koji bi to sve vidio, presvisnuo od straha, da im je nestalo zraka, te da su se tako upleli, da ih niko i nikada više ne može ni razdvojiti, niti rasplesti. U jednom momentu je Refik poceo trgati zlatne nizove i dobre haljine, da se Nazifi ucinilo u jednom trenutku, da to sanja ili joj se vraca ona ranija mašta, ali se ne uplaši, vec uzvrati istom mjerom, da su dugmad i na jednoj, i na drugoj strani pucala, i letjela na sve strane. U jednom momentu puce Nazifin uckur, i dimije joj se prosuše po cilimu. Silan vjetar puhao je te proljetne noci i beharu je bilo lijepo, a visoki hrast spleo je grane sa bijelom brezom, ciji listovi su titrali na vjetru, tiskajuci se kroz ogromne hrastove grane, kao da su tražili da ih zaštiti njegovom cvrstinom i snagom. Pred zoru svi vjetrovi jenjavaju, prepuštajuci prirodu takvoj tišini, da trava skoro i ne primijeti svoje sopstveno umivanje. Cvjetovi se necujno otvaraju, a pjesma ptica najavljuje vedar, lijep i miran dan, sa puno zadovoljstva. Rijetki su pupoljci koji se nocu raspuknu i rascvjetaju, a kod takvih su, kažu, plodovi zdravi i dugovjecni, a loze razgranate i dugacke. I blago onom ko takvo cvijece ima, a imaju ga i Refik i Nazifa.
Sabahom se zabijelio mokar caršaf sa kreveta, kojeg je nevjesta Nazifa rano oprala i izvjesila da se suši, a i da narod vidi, kakvu su to djevojku doveli Refiku, i je li vrijedilo sve pola imetka prodavati i zlatom Nazifu kititi. A da kojim slucajem nije bilo tako kako jeste, prije sabaha bi Nazifa morala podviti rep, i put pod noge. Ali eto, nije, na veliku radost Refikovu, a i njegovih roditelja, koji su prvi provirili kroz prozor, da se makar tome obraduju.
Zadnji dan svadbe, po sandžackim obicajima, doðu i zvani i nezvani, da se provesele i vide mladu koja dvori, a uz nju stanu sve nevjeste koje se osjecaju mlade i lijepe, pa narod gleda, seiri i po svom ukusu procjenjuje koja je nevjesta najljepša. Žene gledaju i koja nevjesta je najljepše obucena, te koja ima najviše zlata, te koja najljepše igra. Okupilo se dosta nevjesta, ali nije bila nijedna, ni hal-habera kao Nazifa, niti je koja imala približno zlata, niti je kojoj tako sve lijepo pripsalo, a u kolu sa njom nije mogla nijedna ni opepeljit. Pocelo se odmah i uzimati za primjer, kada bi neko bio lijep, govorili su:-Lijep ili lijepa, kao Nazifa, ili kao Refik.
Kad se svadba završila i sve se stišalo, Maljan zovnu sina Refika jedno jutro, naredi snahi Nazifi da im donese kahvu, te je nakon toga zamoli da napusti musafirhanu. Sjedili su njih dvojica sami, a Refik je postao nestrpljiv, i cekao da cuje što ce mu to Maljan reci, a belcim, ima nešto važno da mu kaže, cim je zamolio Nazifu da iziðe iz musafirhane. Nikad još Maljan nije ovako posebno zovnuo Refika na kahvu i muhabet. Kad je Maljan pinuo prvi gutljaj kahve, okrenu se prema Refiku, prebacio noge, malo se povio prema Refiku, i poceo: -Ti znaš, sine, da ja prodadoh njivu. -Znam.
-Znaš da prodadoh i volove, kravu i sva sijena.
-Prodade.
-Znaš da prodadoh i konja sedlenika, da ga nije imalo odavde do Devreca.
-Jes, vala, tako je.
-Okitih li ja zlatom tvoju nevjestu kao niko sa Donje Pešteri.
-Okiti, vala, i hvala ti.
-Ispunih li ja tebi sve želje, a posebno ovu zadnju?
-Ispuni vala.
-E, sad me dobro slušaj. Ti dobro znaš ko su Melajci i da sa njima nije lahko izici nakraj. Vidio si da je Nuho nas zakorijenio presijecanjem zlata, i da je mogao, i kucu i svu zemlju bi mi uzeo, i obraz bi mi uzeo. E, vidiš, on je odmah htio da nam da do znanja ko je on, i kakvu kcerku ima, te koliko ona vrijedi, i osirotio bi nas ne razmišljajuci, hoce li ta njegova kcerka imati kod nas išta da pojede, a za nas, konj prdi. Ne velim ništa, ali su stari ljudi rekli, a oni su bili jako pametni, iver ne pada daleko od klade, pa ti dobro razmisli, hoceš li mladu poda se i preda se, ili ceš joj dati kajase. Ako joj daš kajase, niti ceš ti kad biti više Refik, niti sin Maljanov. Cijeli život ce se ona boriti za te kajase, ali joj ih ne daj za živu glavu, dobro ih pricvrsti, zategni, pa ako treba nekad i kandžiju, uzmi je, jer konju i ženi nikada ne možeš vjerovati.
Nego ja rekoh, da sam ti ispunio sve želje, a od tebe tražim da ti meni ispuniš samo jednu. Jednu, ali vrijednu. To ce ti ujedno pokazati voli li te žena, ili ne, i je li joj stalo do tebe. Ako jeste, bice kako ti kažeš.
Maljan je ispricao Refiku šta ce i kako ce, tako i tako ceš ti raditi, a i ja sam tu da ti u svemu pomognem, pa na hair Bog da obrne, ako si razi, a ako nisi, onda halali, ali se i halali sa svojim ocem, koji ti je do sada sve želje ispunjavao i volio te kao svoje oci u glavi. Cijeli svijet da mi poklone, ja te ne bih dao, a ti sad kako hoceš, i kako ti kažeš.
-Jok, jok babo, nego kako ti kažeš. Ti si mene dobro nasladio u životu, i ja sam tu da te poslušam, i akobogda ce biti tako, kako si ti isplanirao, i nemoj misliti da se ljutim, vec ti to begenišem, a i sam si rekao da iver ne pada daleko od klade, pa ako je tako kod Nuha, može biti i kod Maljana.
Maljan skoci, pruži ruke, a skoci i Refik, te se izgrliše i izljubiše. Graknulo oko Maljanu, što ima tako dobrog, poslušnog i pametnog sina, ljubi ga, grli i dugo ne pusta, lupkajuci ga rukama po ramenima.
-Hej, sine, celenka ti za kapu, danas si mi dušu nasladio za cijeli Božiji vijek.
Dani su prolazili, ali Nazifa nije otišla u prvice kod svojih. Cudili su se Melajci, a najviše Nuho i Nuhovica, što ne dovode Nazifu, jer je adet da se to ucini heftu dana nakon udaje, a prošlo je preko mjesec dana, a odive nema, niti se ko javlja. Cekali su Nuho i Nuhovica i dva mjeseca, ali njih nema, pa nema.
-E, kad se Maljan toliko stiskao, necu ja, pokazacu ja Maljanu ko je Nuho, i ko su Melajci- rece Nuho, pa pozva bracu i dostove, a poruci Maljanu da ce doci, i da se Maljan spremi da doceka prijatelje iz Melaja.
Haber je stigao do Maljana, i Maljan se obradovao. Dugo je cekao prijatelje, i evo docekao i taj dan, jer ko ceka i doceka. Pripremio se Maljan za prijatelja stvarno dobro. Naredio je ženama da spreme dobar rucak, mirisale su pite, baklave, halva, a oderan ovan visio je ispred kuce, ranom zorom. Neka vide Melajci i Nuho ko su Maljanovi, i da oni nisu maciji kašalj, vec ljudi koji drže do sebe , svoga karaktera i svoga obraza.
Refik je još u toku veceri dugo razgovarao sa Nazifom i Nazifa je plakala, ali nije razmekšala srce Refikovo i poslije silnih suza, došlo je do silne ljubavi, nakon koje je Nazifa duboko uzdahnula i rekla: -Dobro, neka bude kako ti kažeš.
-Dugo je nakon toga Refik grlio i ljubio svoju Nazifu, i bilo joj je drago. Sve bi ona dala za Refika, i zlato i Nuha, i Nuhovicu i citavo Melaje. Sve je to ona imala, ali joj je sve to bez Refika bilo ništa. Ništa ona nema ni od Nuha ni Nuhovice, a još manje od Melaja. Niko joj gore pri srcu nije ostao. Koga je u životu željela, sada ga ima, i voli, i on je sada njen cijeli svijet. Ona bi bez njega bila i gluha, i slijepa i sirota. Pa kad je tako, a onda je Refik zaslužio da bude po njegovom, pa šta bilo, da bilo.
Stigli su Melajci na celu sa Nuhom i Nuhovicom. Jedan konj je stenjao pod silnim teretom darova, jer je Nuho želio da doðe sa obrazom. Docekaše ih Maljan i Refik, sa bracom i dostovima. Brzo se napuni musafirhana. Prijatelji su sjeli u procelje, jer je ovdje oduvijek bio takav obicaj. Nuhovica htjede da ode kod žena, ali joj Maljan ne dade: -Jok, prijo, ti ceš ovdje danas sa nama. Ti si kao i svi drugi danas naš musafir i hajde sjedi gore do svoga Nuha i uživaj. Jadna ne bila, pusti ti žene neka nam rucak spremaju. Nuhovici ne bi milo, ali posluša Maljana. Bilo joj je cudno da ih Nazifa nije docekala, a velika joj je želja da je što prije vidi, gurala je Nuha i šapatom pitala gdje li je Nazifa, što vec jednom ne uðe.
Maljanovica je poslužila šerbetom, rahatlokumom i kahvom. Eglen se zametao i vodio o svemu i svacemu. I dok su drugi eglendisali Nuho i Nuhovica su se trzali na svaku škripu vrata, da što prije vide Nazifu, ali nje nije bilo. Vrijeme je prolazilo, i bilo je vrijeme rucku. Opet je Maljanovica sve servirala. Sad se zabrinuše samo Nuho i Nuhovica što nema Nazife. Vec se poceše gurati i pitati meðusobno, gdje li je Nazifa, svi prijatelji iz Melaja. Pitali su se isto i Maljanovi braca i dostovi, ali niko nije glasno pitao. Ništa nikom nije moglo pasti na pamet, što bi bilo kao razlog da nje nema, ali je cinjenica da je nema, kao da je u zemlju propala. Nešto se vehto rucalo. Nuhu i Nuhovici se svaki zalogaj zaustavljao u grlu na svaku škripu vrata, i na svaku pomisao da se Nazifa ne pojavljuje.
-Uzmite, nemojte se mraziti- vikao je Maljan. Imamo, dao je Bog svega, što vam usta zažele. I zaista, bilo je svega i svacega, ali su prijatelji veoma slabo jeli, a domacine bi sramota da jedu više od prijatelja, pa se i oni brzo izmakoše. Nakon dove, Maljanovica je posipala redom da operu ruke poslije jela, ali najprije prijateljima. Sad im tek ništa nije bilo jasno. Nuho i Nuhovica su bili blijedi i nervozni. Svi su bili nervozni osim Maljana i Refika. Refik je bio smiren, ali nije puno pricao, osim ako bi ga neko za nešto pitao. Maljan je izgledao vedro i raspoložno, i jedino bi se on grohotom nasmijao, kad bi se reklo nešto smiješno. Cak šta više, djelovao je toliko veseo cijelo vrijeme, da je Nuha i Nuhovicu pocelo to da nervira. Nigdje Nazife, a on se grohotom smije. Ni Refik nije nervozan, što je svima znacilo da je sa Nazifom sve u redu, ali im nije bilo jasno što se ne pojavljuje. Poslije rucka Maljanovica donese još jednu kahvu, koju su ovdje oduvijek zvali ispratuša. Znacilo je to, da se približava vrijeme kada prijatelji trebaju ici kuci. Svi su osjecali da Nazife nema, i da je nece vidjeti, a niko nije znao razlog zbog cega. Nuhovica je gurala Nuha laktom i tražila od njega da pita Maljana za Nazifu, ali se Nuho dugo neckao u nadi da ce se Nazifa pojaviti, te da je to nekakvo Maljanovo iznenaðenje. Ali kako je vrijeme odmicalo, Nuho je sve više shvatao da Nazife nema, i da je nece vidjeti, a gdje je Nazifa, i zbog cega je niko nece vidjeti, niti je znao Nuho, niti Nuhovica, niti bilo ko od brace i dostova, pa je riješio, da prije nego se krene na put, upita pred svima Maljana:
-A Boga ti, prijatelju Maljane, gdje je ta naša odiva, tvoja snaha, a moja kcerka. Evo sjedimo ovdje cijeli dan, popili smo šerbet i kahvu, pa rucali, pa opet popili kahvu i vrijeme je da idemo nazad, a moje Nazife nema, oci mi iskapaše za njom kada ce se pojaviti, ali nje nema, pa nema.
Maljan je pažljivo saslušao Nuha, malo se onako pokoljenki pripuzao ka Nuhu, pa na opšte iznenaðenje svih, upitao Nuha.
-Ne cuh ja dobro, prijatelju Nuho, cije kcerke nema?
-Moje kcerke Nazife, prijatelj Maljane.
-Nema ovdje tvoje nikakve kcerke. Nazife ima, ali tvoje kcerke nema.
Tek sada ljudima ništa nije bilo jasno, a nije bilo jasno ni Nuhu, što ovako nešto, i zbog cega, prica Maljan. Da bi se moglo nešto cudnovato desiti, ili puci neka bruka i sramota, osjecali su svi, i svi su se pretvorili u uho, i cekali ishod svega, pa samo što nisu poceli postavljati pitanja Maljanu prije Nuha, gubeci strpljenje da što prije saznaju, zbog cega, i zašto sve to, i šta se to dogaða?
-Kako nema, prijatelj Maljane, pobogu si brate, znaš li ti, što ti uopšte pricaš?
-Znam ja dobro što pricam, prijatelj Nuho, i te kako dobro znam, a trebao bi znati i ti.
Maljan je likovao, imao je odvažno držanje i još odvažniji glas. Udarila mu rumen u licu, pa puca od jedrina, a Nuho se pokupio, i poblijedio i pomodrio, a u glasu mu titraji, pa se osjeca njegov strah i zebnja.
-Eto, prijatelj Maljane, ja stvarno ne znam ništa, a vjerujem da ne znaju ni ovi ljudi ovdje, pa bi od tebe bilo pošteno, da nam sve objasniš, da znamo na cemu smo, jer ja vidim, nisam toliki hadalj, da ne vidim, da se nešto ovdje cudno dogaða, te moje Nazife nema.
-Opet ti, prijatelj Nuho, pricaš lakrdiju. Veliš da je tvoja Nazifa, a ja velim da nije.
-Haj, vela havle, prijatelj Nuho, no cija je, no moja, što ne bi bila moja?
-E, moj prijatelj Nuho. Ti dobro znaš da sam ja kod tebe dolazio i prosio Nazifu…
-I hairom isprosio.
-A, jok, nego kupio.
-Ada, kako kupio, junace.
-Lako kupio. Kad sam je prosio, ti Nuho nisi mislio ni na mene, ni na moju ženu, ni na moga sina, a vala ni na tu, što ti kažeš tvoju, a nije tvoja, Nazifu. Ti si, Nuho, tvom prijatelj Maljanu htio dušu da uzmeš. Presjekao si zlata da se fališ po cijeloj Pešteri, kako si me zakorijenio, a ni jednoga trenutka se nisi pitao, ima li para tvoj prijatelj Maljan, te hoceš li ga zakorijeniti, da nema šta da jede, ni on, ni njegova snaha, ili kako si ti umislio, tvoja kcerka, ili tvoj, na primjer zet. Ti si, Nuho, presjekao toliko zlata, da sam ja morao prodati: njivu, volove, kravu, konja sedlenika, sva sijena, a Boga mi i jagnjadi i ovaca, da bih sacuvao obraz, i kupio zlato koje si ti presjekao. Prema tome, prijatelj Nuho, ja nisam isprosio, vec kupio Nazifu, i ona je moja snaha, a Refikova žena, i nikad više dok je ovoga svijeta, nece biti tvoja kcerka, niti æeš je ti, a nemaš na to pravo, ni vidjeti. Ucinjenom poslu nema mahane. Ti si ucinio tako, a ja odlucio da ucinim ovako, a sve u dogovoru sa Refikom i Nazifom. Oni su saglasni da ovako bude, i drugacije nikako, i bice, pa da se svijet naopako okrene. Ja vjerujem da sam bio jasan, i da nemam šta više objašnjavati. Sve što ste željeli da saznate, saznali ste, i amin.
Maljan se lupnu rukama po koljenima, kao da je htio reci, ustajte Melajci, i kupite se da vas više moje oci nikada ne vide. Maljanovi braca i dostovi su pokušavali da pred prijateljima sakriju zadovoljstvo koje im je Maljan pricinio, a i neki Melajci su se promijenili, i kod njih se moglo primijetiti nekakvo cudno ispunjenje duše, sa necim što ih okrepljuje.
-Nisi znao da sacuvaš obraz, moj Nuho- mislili su mnogi. Pukla perda, pa bi da covjeku uzme dušu, a ne zna, da covjeku uzeti možeš sve, osim duše.
Tromo su se vracali Melajci prema Melaju, i konji su im imali nekako pognute glave, kao da su suosjecali s njima. Maljanovi braca i dostovi su dugo tapšali Maljana po ramenima, i cvrsto mu stezali ruku, a tapšali su i Refika. Nazifa je plakala tiho, kradom, ali se nije ni bunila, niti žalila. Refik ju je brzo utješio. Maljana su sve više zvali Maljan-aga, i on je postao muslihun, i svi su ga zvali, jer tamo gdje je on išao da prosi, niko nije smio da presijece puno zlata, a i da odbije takve prosce i muslihune, koji su uvijek držali do karaktera, i obraza.