Bez sumnje da je „glas građana“, manifestovan kroz kontinuirano organizovanje protesnih okupljanja građana Sarajeva, odjeknuo u vladajućim društvenim strukturama, te iznudio usvajanje "Akcionog plana“, koji ima obavezujući karakter, te da stidljive analize pozvanih eksperata za društvene tokove nedvosmisleno upozoravaju da se ne može vratiti na donedavnu praksu uljuljkanosti i nezainteresovanosti za zahtjeve i potrebe građana. Neke promjene već su se desile, koje značajno ubrizgavaju adrenalin u zabrinutosti za iznalaženje modaliteta rada - koji ništa bitno ne mjenja, jer ODGOVORNOST se traži i na tome se neće zaustaviti, to je sigurno - a otvoreno je pitanje ko će to formalno zahtijevati, što i ima formalan karakter. San o vječnoj magli u kojoj se građanska svijest muti je pokopan, ali još je nejasno koje su posljedice toga, naročito što je NVO-sektor još uvijek u fazi konsolidacije i diferencijacije, daleko od pozicije da svoje programske koncepcije predoči na način koji je u skladu sa pozitivnom i konstruktivnom demokratskom praksom.

Novo protestno okupljanje otkriva nam nove dimenzije aktuelnih odnosa u glavnom gradu i osvjetljava niz novih uglova u kojima drijemaju „zaduženi revolucionari“ uljuljkani u „ispranu demagogiju“, koji su usljed „apstraktnog identiteta“ organizatora, zaposjeli prve „buntovničke redove“, dok su građanske inicijative, nakon koraka naprijed ustuknule dva koraka nazad. Desetine „dnevničara“ krenule su u „lov na građanske potpise“ zaboravljajući na osnovni duh građanskog nezadovoljstva - koji traži zdravu orijentaciju i kanalisanje demokratskog vapaja - bez uplita „dokazanih manipulatora voljom građana“, zadajući spontanosti pokrenutih procesima „nizak udarac“ javne dezorijentacije. Naravno, da takva jeftina i bezočna manipulacija, od strane „dežurnih revolucionara“, nikada nije prošla kod kultivisanih građana Sarajeva koji imaju dovoljno pameti da razlikuju dan od noći, a uz to ne zaboravljaju manire, „lažnjake“, pa i „istrošene likove bez talenta za društvene angažmane“.

Očito da se istinski organizator povukao u drugi plan i pustio „neukusnom revolucionarstvu“ da provodi svoj lešinarski hobi - zaboravljajući obzire; zaboravljajući etiku i moralnu stranu društvene dimezije; zaboravljajući okean akumulirane frustracije usljed razočaranja zbog insceniranih lažnih obećanja; zaboravljajući da ovaj grad ima razloga da o pitanju UKAZIVANJA POVJERENJA za obnašanje javnih funkcija u njihovo ime razmisli duboko i analitički; zaboravljajući da su građani upućeni i informisani o svemu što ih interesuje i što ih boli; zaboravljajući da je nemoguće u beskraj zamagljivati suštinu jeftinim i prevaziđenim muzejskim trikovima formiranja javnog mišljenja i raspoloženja; zaboravljajući da nije nepoznanica pločnicima Sarajeva ni metodika „nadmanipulacije“ - i da intelektualne uvrede se ne zaboravljaju, da onaj ko svoju riječ gazi ne može računati na ozbiljni auditorij.

Svakako da je prevaziđen stadij, uslovne, „građanske letargije“, da se korača čvršće prostorom građanskog osvješćenja u demokratskom ambijentu, ali NOSIOCI DEMOKRATSKOG PROGRESA imaju pred sobom niz izazova gdje moraju pokazati praktičnu umješnost i sposobnost da prevazilaze prepreke na putu - koje dolaze, a i u budućnosti će, iz istih centara društvene moći - što sagradiše svoje carstvo, ne tražeći za to saglasnost, na građanskoj šutnji i pasivnosti. Dakle, krenuo je ples vukova, krenula je tiha igra dubinom, krenuo je proces protestne revolucionarne identifikacije - a dijalektički materijalizam, putem kog bi se trebalo „od bilo čega napraviti bilo šta“, praktično, mora konačno, pokazati svoju „tajnu moć“ da preusmjerava društvene tokove, putem masovnih halucinacija, producira „pučke lidere“- po pitanju kvantiteta i kvaliteta, prema potrebi zahtjeva vremena, ili zauvijek nestane, u vidu magle, sa ulica Sarajeva.

Korak nazad, naprijed dva - je neka nužna zakonitost, tako su zapisali oni koji su razumjeli krivudave puteve društvene evolucije, tj. prirodu toka društvenog progresa - a još će se vidjeti šta će evolucija građanske svijesti u glavnom gradu zapisati u svom hodu kroz vrijeme.

Akcioni plan vlade - iznuđene mjere «glasa građana»

Bez sumnje da je „glas građana“, manifestovan kroz kontinuirano organizovanje protesnih okupljanja građana Sarajeva, odjeknuo u vladajućim društvenim strukturama, te iznudio usvajanje "Akcionog plana“, koji ima obavezujući karakter, te da stidljive analize pozvanih eksperata za društvene tokove nedvosmisleno upozoravaju da se ne može vratiti na donedavnu praksu uljuljkanosti i nezainteresovanosti za zahtjeve i potrebe građana. Neke promjene već su se desile, koje značajno ubrizgavaju adrenalin u zabrinutosti za iznalaženju modaliteta rada - koji ništa bitno ne mjenja, jer ODGOVORNOST se traži i na tome se neće zaustaviti, to je sigurno - a otvoreno je pitanje ko će to formalno zahtijevati, što i ima formalan karakter. San o vječnoj magli u kojoj se građanska svijest muti je pokopan, ali još je nejasno koje su poslijedice toga, naročito što je NVO-sektor još uvijek u fazi konsolidacije i diferencijacije, daleko od pozicije da svoje programske koncepcije predoči na način koji je u skladu sa pozitivnom i konstruktivnom demokratskom praksom. Košmar i nedorečenost u nevladinom sektoru je praktično potpora za bezbrižnost vladinih struktura od ozbiljnog postavljanja pitanja ODGOVORNOSTI za pitanja koja čekaju praktičan odgovor. Dakle, nevladin sektor, gdje je prostor za samoorganizovanje građana za legalno djelovanje u društvu, sa mogućnošću korištenje određenih prava i društvenih resursa, participira u odgovornosti za stanje i društveni ambijent u kome se odvija društveni život - srazmjerno realnoj nadležnosti za korištenje općih društvenih vrijednosti i dobara. Ako se rad vladajućih struktura ne prati na kvalitetan način - onda je to pitanje koje se može postaviti nevladinom sektoru, dok je pitanje usmjeravanja općih društvenih sredstava i dobara nešto zašta su odgovorne vladajuće strukture. Dakle, ozbiljnost i kvalitet u djelovanju NVO-sektora, nužno, prinuđuje vladin sektor da sa većom dozom svrsishodnosti koristi društvena dobra, kao i da otvara prostor za angažman kapaciteta građana - ali to je moguće ostvariti samo kroz programe i projekte koji će se koncipirati i realizirati uz budni angažman NVO-sektora, jer pod inercijom eskluziviteta, loših navika iz prošlosti, samodovoljnosti vlastodržaca, do građana neće doprijeti ništa kvalitetno, osim mrvica mogućnoti koje padnu sa gozbenog stola uskogrude birokratije.

NVO-sektor pred izazovima vremena

Naravno da je nezadovoljstvo „konceptom vlast“, kao i ukupnim društvenim ambijentom, ona bazna ideja oko koje se može okupiti građanska energija i iz koje može proizaći kvalitetna inicijativa što može voditi otvaranju većih mogućnosti za građane glavnog grada. Insistiranje na personalnim promjenama, ništa ne donosi građanima u poboljšanju kvaliteteta života - već samo nadograđivanje zakona i prakse koja otvara jednake mogućnosti za sve pripadnike društvene zajednice. Naravno da bi dobro bilo - predočiti argumente i priložiti ih organima koji imaju mogućnost da izvrše personalne promjene, nego trošiti energiju u traženju OSTAVKI na bazi MORALNE odgovornosti, koje obično izostaju na ovim prostorima. Tekuća protesna okupljanja pokazuju svu težinu „apstraktnog“ utemeljenju argumentacije, kao i neupućenosti u specifičnu težinu istih, a da se ne govori o procedurama, koje, ma kakve da su, moraju se ispoštovati od strane onih koje žele na legalan i institucionalan način ostvarivati pojedinačna i kolektivna prava i slobode. NVO mora imati prepoznatljiv javni KARAKTER koji bi ulijevao povjerenje članova društa, i ne smije biti zasnovan na preslikavanju odnosa i prakse vladajuće strukture po pitanju organizacionog ustrojstva i djelovanja - a nije nepoznato da je veliki broj nevladinih organizacija u glavnom gradu u funkciji ostvarenja interesa zatvorenog kruga rukovodstva, a ne programski izraz članstva; da je veliki broj OPĆE profilizacije a veoma su rijetke NVO koje su usko specijalizirane i imaju jasan programski kontinuitet u svom djelovanju.

Pitanje forme ASOCIJACIJA, je nadograđeni oblik organizovanog djelovanja više nevladinih organizacijna, što je Zakonom omogućeno, u cilju zajedničkog programskog javnog propagiranja i djelovanja na srodnim i zajedničkim ciljevima - i pitanje je koliko je ta zakonska mogućnost iskorištena i praktično u funkciji, a i zašto nije.

Dakle, NVO participira, negdje direktno a negdje indirektno, u odgovornost za demokratski ambijent i društvene tokove - i treba i nad time da se zamisli i da odgovore - članstvu - direktno a građanima - indirektno, i možda istakne „KULTURU DIJALOGA“ između vladinog i nevladinog sektora kao temelj za konstruktivan društveni angažman, na čemu će se nadograđivati zahtjevi prema strukturama vlasti, u logičnom lancu ostvarivanja općeg društvenog progresa - a, naravno, na čijem je kraju i argumentovan zahtjev za personalne i kadrovske promjene.

Da, riba smrdi od glave ali se i kuća ne gradi od krova.

Budućnost demokratske pozitivne prakse u glavnom gradu

Nakon današnjeg blijedog okupljanja građana Sarajeva, može se konstatovati ulazak u ćorsokak, gdje neslavno može i okončati „ruksak revolucija“, kao simboličan uzdah rezigniranih građana, uglavnom mladih, glavnog grada, Sarajeva - grada koji ima slobodarsku tradiciju i duh koji svojim specifičnim kosmopolitizmom magnetično privlači opću civilizacijsku pozornost. Igra identiteta u „apstraknoj i konkretnoj“ formi ima svoje lice i naličje, i, bez daljnjeg, mač je sa dvije oštrice, a ima i svoje mjesto u mogućnostima iznošenja slobodnog mišljenja - i sigurno u toj imaginarnoj, virtualnoj, sferi postoje dimenzije koje mogu poticati akcije u sferi „konkretnog“, samjerljivog realiteta, gdje građani i traže REALNE progresivne pomake u kontekstu demokratske prakse i kvaliteta života. Dakle, ako se sa ulice ne ode u institucionalne prostore - što je adresa gdje treba prezentirati KVANTUM i utemeljenost građanskih zahtjeva i inicijativa, naravno, kroz verifikaciju u poštovanje propisanih procedura - sve ostaje na nivou revolta i gorčine, neartikulisanog htijenja - osuđeno na praktični kolaps. Ali i to je jedno iskustvo iz kog ozbiljni foktori iz nevladinog sektora mogu, i trebaju, da izvuku pouke... na greškama se uči, a dok se procesi ne kanališu, oni nužno izmiču kontroli.

Vladin sektor vlada čarobnjačkom vještino formalnom stranom društvenog upravljanja, ali morao bi da se pozabavi i SUŠTINSKIM pitanjima. pa i temama koje, očito, treba da se podjednako tretiraju kao i sva druga društvena pitanja od interesa građana. Svakako da veću pažnju moraju posvetiti pitanjima od interesa mlade populacije, ali to se ne može riješiti i urediti na kvalitetan način na iznuđenim vanrednim sjednicama, i dizanjem ruke za urgentne akcione planove... to je, više-manje, samo simboličan znak da se želi ući u određenu problematiku i materiju, koja je do sada bila marginalizirana - a mladost jeste jedina izvjesnost i budućnost cjelokupnog društva. Bez značajnijeg uključivanja svih nivoa društvenog organizovanja i doprinosa značajnog broja članova društva - barijere ostaju same po sebi, jer mostove komunikacije i programske saradnje tek treba graditi i učiniti funkcionalnim u duhu opće dobrobiti.

Odgovornost za stanje u kom se jedno društvo nalazi - u principu se djeli na sve njene članove, u globalnom kontekstu - a tu su prava i obaveze, mogućnosti i anomalije, tj. građani su indirektno odgovorni jer sami biraju svoje predstavnike u društvenim predstavničkim strukturama - i tu je realna osnova za građenje odnosa prema vlasti; kao što direktna odgovornost pada na vršioce predstavničkih dužnosti - kojima treba uvesti naviku da polažu račune, i to redovne i periodične, onima koji su ih birali i izabrali - gdje ima dovoljno prostora da građani pokažu svoju kreativnost i da iznađu efikasne moduse kontrole nad ukazanim povjerenjem, čime se ne mogu baš pohvaliti u zadnjem desetljeću, i dio gorčine zbog isfrustriranosti postojećim odnosima, ne bi bilo na odmet, usmjere i prema nadogradnji biračke svijesti, kao i svega ostalog što čini harmonizaciju ukupnog života u društvenoj zajednici.

Dakle, odgovornima će se, sigurno, polagati račun odgovornosti - a neosnovana nadanja preliće se, dakako, u razočaranje - kao što se sukcesivnom nadogradnjo može mnogo toga fascinantnog i izgraditi i nadograditi - ali u skladu i sa logikaom, kao i principom istinitosti.