Komentari
AMERIČKA FINANCIJSKA KRIZA KROZ PRIZMU FINANCIJSKOG MENADŽERA
|
|
Autor: Dr. Mirsad Kriještorac
Objavljeno: 03. November 2008. 11:11:29
ENGLESKI
Vjesti koje dolaze sa Wall Street-a ovih dana zvuče veoma turobno. Izveštaj za izveštajem najavljuje ekonomski krah uzorkovan financijskom kolapsom. Ipak i sada ima onih koji se nadaju zaradi.
Dosta privatnih fondova ovih dana mjere situaciju drugačije. Nora Zaki je finansijski menadžer jednog od ovih fondova i iako zabrinuta čitavom situacijom oko finasijske krize, ipak ima drugačiji pogled na sve što se događa.
“Vlasnici moje kompanije ne reaguju kao ovi ljudi sa Wall Street marketa,” kaže Nora. ”Ovih dana mi ne prodajemo dionice, tako da još uvjek nemamo gubitaka. Budući da smo u biznisu na duge staze, mi ovih dana zapravo uglavnom kupujemo vrijednosne papire i dionice. To je sve što radimo ovih dana, kupujemo.”
Nora je mirna porodična osoba. Živi u svojoj komfornoj dvospratnoj kući u Boca Raton-u i radi za privatni investicioni fond od 2002. godine. Prije toga je radila za Bear Stern Investment banku kao broker. Inač tiha osoba, Nora postaje živahna kada se razgovara o kupovini i prodaji vrijednosnih papira i robe.
“Ovakve vrste kriza zapravo mogu biti povoljna prilika za zaradu” kaže ona. Pošto ekonomija direktno u najvećoj mjeri zavisi od očekivanja, zbog današnjih neizvjesnosti, cjene su značajno opale. Puno se toga može kupiti jako povoljno.
“Sada na primjer možete kupiti Lehmanove obveznice za 16 centi po dolaru” kaže Nora. “Za godinu dana te dionice bi mogle biti 80 centi po dolaru”
Iako ove kopmanije ispadaju iz biznisa, one i dalje imaju dosta vrijedne imovine. Zato bi oni koji sada kupuju njihove akcije, a koji se bave trgovinom na duge staze, mogli fino zaraditi iako je kalkulacija rizična, objašnjava Nora.
Puno ljudi koji rade na Wall Street-u kalkulišu prihod na duge staze, kaže ona. Ali predvidjati budućnost nije ni lahko ni jednostavno. Trgovci pokušavaju predvidjeti budućnost oko tih kompanija na osnovu historije kompanije, performansa i drugih faktora, ali se često u tim predviđanjima i pogriješi.
Redovni mjesecni izveštaj Investment Company Research-a o američkim industrijskim fondovima od jula 2008. godine, kaže da u ovoj velikoj zemlji ima otprilike 36 hiljada investicionih fondova. Ima dakle puno više fondova nego kompanija koje proizvode.
“To je ono što pokreće tržište; ti fondovi a ne samostalni investitori. Zato u te fondove ljudi ulažu novac, čak i svoje penzije kao i ostalu štednju.”
Svi ovakvi fondovi imaju nekog poput Nore da ih nadzire i obračunava. Ipak stvari često nisu logične u svijetu trgovine i ulaganja, pogotovo kada se stvari mjenjaju ovako brzo kao ovih dana. Nora veruje da je korjen trenutnih problema baš u tim promjenama.
“Postoji puno načina da krahirate” kaže Nora. “Može biti zato što uložite svu svoju imovinu u samo jednu vrstu djeltanosti. Pošto vam je sav novac tamo, ako ta djelatnost propadne, vi ste u nevolji. Ne možete se pokriti i igra je za vas završena.”
To se desilo i Lehman Brothers, naglasila je Nora. Imali su previše ulaganja u kredite za nekretnine i kako rate nisu otplaćivane na vrijeme, firma je krahirala. Ipak mnogo se ljudi još uvjek pita kako je moguće da takva kompanija dospije u ovakvu situaciju.
“Postali su preveliki i preuzeli su veliki rizik,” kaže Nora. “Za bilo koju vrstu spekulativnih ulaganja uvjek imate igru između rizika i profita. Ako nema rizika, nema ni zarade znači rizik je neophodan. Ipak, zato se mora biti i vrlo vrlo oprezan.”
Kao primjer kako su stvari komplikovane, Nora opisuje trnoviti put biznisa sa nekretninama koji mnogi ljudi okrivljuju kao glavni uzrok za aktuelnu krizu. Pošto je bilo samo toliko nekretnina, a svatko je želio da izvuče novac iz njih, mnoge kompanije i fondovi za ulaganje su odlučili da umesto samih nekretnina prodaju osiguranje, kredite i ostale vrijednosne papire vezane za nekretnine, objašnjava Nora.
“Nemojte zaboraviti da su kreditne hipoteke, morgedži, drugačija vrsta robe od nekih drugih proizvoda koji se prodaju,” kaže Nora. “Oni nisu materijalna dobra koja možete videti i opipati. Oni su na kraju ipak dugovi koje ljudi ne žele.”
Kao što je potencijal za pravljenje prihoda od tih varijacija oko kredita i nekretnina rastao, tako su kriteriji za dodjele kredita bili sve blaži i blaži, i na kraju je svako imao pravo na kredit.
“Znate kako je bilo, krediti su bilo odobravani svakome,” kaže Nora. “Ako si imao samo ime i broj socijalnog osiguranja, nisi imao nikakvu kreditnu historiju, ili si imao losu historiju, i dalje nije bilo problema. Svako je mogao podići krediti i dati morgedž.”
Norin bivši poslodavac, Bear Stearns banka je bila u takvom biznisu dodjele i osiguranja kredita i na kraju je propala.
“Oni su imali sopstveni fond, i tu su fulili milijardu dolara u nekretninama,” kaže Nora. “Previše su ulozili u jednu stvar i rizik im se nije isplatio. Ljudi su uzimali kredite za nekretnine koje nisu mogli otplaćivati. Kamata im je bila 6 % prve godine, druge godine je bila 10 % kada više nisu mogli plaćati. I tada je sve pošlo niz brdo.”
Bear Stearns je bila jedna od najvećih investicionih banaka na svijetu i među prvima koji su propali u aktuelnoj krizi. Oni su sada već kupljeni od strane JPMorgan Chase Bank-e. Nora vjeruje da je jedan od razloga da je kolaps dosegnuo aktuelne razmjere taj što se stari ljudi koji su vodili te gigantske kompanije nisu mogli prilagoditi novoj realnosti i načinu vođenja biznisa..
“Sjećam se kakva je bila filozofija kompanije kada sam ja tamo radila,” kaže Nora. “Bivši predsjednik Bear Stearns-a Alan ‘Ace’ Greenberg je imao interesatan pristup poslu. Dao bi novozaposlenom kutiju spajalica za papir i Ace je očekivao da ih radnik koristi sve dok bude radio, jer neće dobiti novu kutiju dokle god radi za njegovu firmu.”
Nora objašnjava da ljudi kao što je Ace nisu imali puno formalnog obrazovanja. Oni su bili samo obični momci koji su počeli u svojim 20-tim kao brokeri, i koji su polahko napredovali penjući se po hijerarcijskoj ljestvici na više funkcije u kompaniji.
Prema pisanoj historiji kompanije, dostupnoj na njihovom web sajtu, i bivši CEO banke James Cayne, koga je uposlio Alan Greenberg, dugogodišnji predsjednik Upravnog odbora Bear Stearns, je započeo kao broker 60-tih godina prošlog desetljeća. Još jedan pokazatelj poslovne filozofije te kompanije je i taj da je čak i predsjednik lično započeo svoj radni vijek u Bear Stearns-u 1949. kao obični službenik koji je napredovao do predsjednika, gdje je ostao do posljednjeg dana postojanja banke 2008.
“Ti su ljudi koliko toliko znali kako se stvari odvijaju na parketu Wall Streeta, ali su se stvari vremenom promijenile,” kaže Nora.
Kompanija je prerasla iz brokerske firme u velikog investitora. Ljudi su ranije trgovali samo s akcijama i obveznicama, ali je čitav proces postao mnogo komplikovaniji kada se počelo trgovati finacijskim i burzanskim derivatima. Stvarima koje se nisu mogle vidjeti, a često teško i zamisliti.
“Tako su se ti stari momci počeli osjećati pregaženo,” kaže Nora. “Oni zapravo nisu mogli razumjeti nekog doktora ekonomije iz elitne škole koji se kockao se novcem firme. Taj je doktor možda shvatao šta je radio, ali osoba koja ga je nadzirala, osoba koja vodi računa o novcu, nije.“
Vremena su se promijenila, ljudi su se promijenili, pa se i ono s čim se trgovalo također promijenilo.
“Stvari se odvijaju vrlo brzo,” kaže Nora. “Od onoga kako je bilo prije samo nekoliko godina, kada je za bilo kakav kredit bilo potrebno da imate 20 % učešća, da imate dobru kreditnu historiju, sve se to odjednom promijenilo. Bez ikakvog učešća i bez ikakve gotovine mogli ste kupiti bilo što.”
Kako nisu shvatili nova vremena i promjene umjesto toga oni koji su vodili te firme su obraćali pažnju na papirne spajalice.
“Da, spajalice,” kaže Nora. “A interesatna je i priča kako se zaposlio i sam Jimmy Cayne.”
Bivši CEO banke je bio dobar u igranju bridža. Predsjedniku odbora Greenbergu se dopadalo kako se Cayne karta pa ga je radi toga i zaposlio. Cayne je inače bio propali student koji je napustio studije ekonomije. Ipak, bio je dobar u kartanju i stalno je pobjedjivao u toj igri rizika. Greenberg je vjerovao da Cayane to može raditi i na berzi.
“Jimmy i jeste postao uspješan broker posto je znao sve strategije rizika,” rekla je Nora i dodala, “ali onda su se takvi momci zatekli u vrlo drugačijem svijetu. Ono s čime su oni trgovali 70-ih i 80-ih se promjenilo.”
Wall Street Journal je izvjestio da je Cayne, koji je ostao CEO kompanije od 1993. do 2008. kada je kupljena od Chase-a, čak nije bio u New York-u kada su Bear Stearn-ovi fondovi propali u julu 2007 samo radi učešća na kartaskom turniru. Ovaj je događaj po mnogim analitičarima jedan od velikih uzroka trenutne globalne finansijske krize. Ipak Cayne-ova ljubav prema bridžu nije bila uzdrmana svime time. U martu 2008., kada je Bear Stearns bila na ivici potpunog bankrota, iste novine su izvjestile da je Cayne otišao da se karta i na drugom turniru, ovog puta u Detroitu. I tako godinama, dok se on kartao menadžeri su nadgledali proces i trebali voditi računa da je sve u najboljem redu. Ipak, prirodom njihovog menadžerskog radnog mjesta, oni su imali drugačiji cilj, objašnjava Nora.
“Morate shvatiti da ljudi koji rade u ovom procesu nisu plaćeni na osnovu kvaliteta svog rada,” objašnjava Nora. “Čak su i menadžeri prije svega plaćeni na osnovu vrijednosti akcija na berzi, a ne na osnovu njihovog kvaliteta rada. A kada je svako plaćen na osnovu vrijednosti određenih samo količinom prodaje, sistem onda stimuliše bjesumučnu prodaju a ne i odgovornost.”
Radi ovako organizovanog procesa, potražnja za kreditima je tako vrtoglavo rasla, ukazala je Nora. I pošto je kreditna historija onih koji su tražili kredite uglavnom bila loša, kamatna stopa pod kojima su oni dobijali kredite je rasla. Visoke kamatne stope su davale veći procenat zarade onima koji su incirali prodaju tih kredita. I svi su bili umješani u ovaj process staranja zarade prodajom novih kreditnih proizvoda oko nekretnina, osiguranja, morgedža i hipoteka.
Menadžeri kompanija su jedino brinuli o vrijednosti akcija investicionih fondova. Svi podređeni su morali izmišljati nove briljantne ideje kako i šta prodavati kako bi se još i više povećala vrednost akcija. I oni su to i činili, kaže Nora, bez osvratanja na temelje ni tih kredita, a ni onih koji su ih uzimali.
“Svi su se jedino brinuli o tome kako prodati što više, a zašto i ne bi?” Nora je dalje pojasnila. “Ne zaboravi kada banka nekome da kredit, ona njegov morgedže kasnije proda nekom trećem.”
Svi ti morgedži su na kraju kupljeni skoro pa automatski od velikih kompanija kao što su Freddie Mac i Fannie May. Te su kompanije i bile stvorene isključivo radi toga da kupuju morgedže pa je zato to i bio automatski proces.
Fannie Mae je osnovan u vrijeme druge velike finansijske krize koja je zahvatila SAD. On je stvoren kao državna agencija 1938. kao dio Franklin Roosevelt-ovog ‘New Deal’ plana kako bi obezbjedio likvidnost kreditnoj ekonomiji, kao i da tu industriju otrgne iz kandži monopola velikih investitora. U sljedećih trideset godina međutim, Fannie Mae je zatvorio krug i sam je postao monopol u sekundarnoj trgovini tim kreditima i morgedžima u SAD.
Ljudi koji su bili u ovom biznisu, trgovci kreditima i menadžeri su znali za ovaj automatski proces i spretno su slali morgedže dalje dok su oni sebi pravili profit.
“Problem je u tome što je financijsko tržište kao paukova mreza; ako uzdrmate jedan dio, potrese se ili i propadne i ostatak mreže.,” objašnjava Nora.
Novac koji cirkuliše na marketu je zapravo svačiji novac, to su štedni ulozi građana i firmi. Ako taj novac presuši, citava država je u velikom problemu dok banke ponovo ne stvore dovoljno likvidnosti da mogu ispunjavati svoje financijske obaveze prema klijentima, zaključuje Nora. Kada je ta likvidnost ugoržena, država mora da interveniše a to stvara nove neprijatnosti.
Svi će se ti problemi koji se sada odražavaju na te velike Wall Street firme, bez sumnje vremenom proširiti i na ostatak ekonomije. Povjerenje u finansijske ustanove je poljuljano ili je nestalo. Ljudi više ne žele ulagati, novac ne cirkuliše i to je veliki problem, zaključuje Nora.
Svi znamo da ekonomija zavisi od pozitivnih predviđanja, ali također znamo i da većina ljudi u svijetu žive sa neizvjesnošću i sa vrlo malo likvidnosti ekonomije. Samo je u SAD-u bilo drugačije gdje su ljudi iz nekih čudnih razloga računali da će dobra vremena trajati zauvjek. Većina ljudi svijeta živi u nesigurnosti već jako dugo, a ipak živi. Izgleda da je sada doslo vrijeme da i u Americi život biva kao i u ostatku svijeta. Zato se danas mnogi pitaju koliko su tačna predviđanja nekih zvaničnika da ce čitav svijet stati radi problema na Wall Street-u.
“To je vise stvar psihologije,” kaže Lora.“ Američki mentalitet je bio: kupiš kuću, polahko je otplatiš, staviš koliko možeš u svoj 401K, malo novca odvojiš za penziju, malo uložiš tamo, malo vamo i to je to. Obezbjedio si se dok si živ. Sada to više nije tako izvjesno.”
Kao potvrda ovakvog objašnjenja, Associated Press je javio da je Američki penzijski fond izgubio dve trilijarde dolara u proteklih 15 mjeseci, ili oko 20 procenata ukupne vrijednosti. Osim toga, oko 760,000 radnih mjesta je ugašeno samo ove godine i predviđa se da će stopa nezaposlenosti nastaviti da raste. Budući da sustižu i najnoviji izvještaji o daljem opadanju potrošnje, savezni predsjednik federalnih rezervi Ben Bernanke je upozorio američku naciju na još veću nadolazeću ekonomsku krizu.
Na kraju izgleda da je to tačno i sudnji dan se ubrzano približava? Da li je vrijeme za kupovinu, ili bar lizing nove Nojeve barke? Ipak ima jedan problem, niko više ne nudi kredite!
| Mirsad KRIJEŠTORAC: Bear Stearns je bila jedna od najvećih investicionih banaka na svijetu i među prvima koji su propali u aktuelnoj krizi. Oni su sada već kupljeni od strane JPMorgan Chase Bank-e. Nora vjeruje da je jedan od razloga da je kolaps dosegnuo aktuelne razmjere taj što se stari ljudi koji su vodili te gigantske kompanije nisu mogli prilagoditi novoj realnosti i načinu vođenja biznisa. |
Dosta privatnih fondova ovih dana mjere situaciju drugačije. Nora Zaki je finansijski menadžer jednog od ovih fondova i iako zabrinuta čitavom situacijom oko finasijske krize, ipak ima drugačiji pogled na sve što se događa.
“Vlasnici moje kompanije ne reaguju kao ovi ljudi sa Wall Street marketa,” kaže Nora. ”Ovih dana mi ne prodajemo dionice, tako da još uvjek nemamo gubitaka. Budući da smo u biznisu na duge staze, mi ovih dana zapravo uglavnom kupujemo vrijednosne papire i dionice. To je sve što radimo ovih dana, kupujemo.”
Nora je mirna porodična osoba. Živi u svojoj komfornoj dvospratnoj kući u Boca Raton-u i radi za privatni investicioni fond od 2002. godine. Prije toga je radila za Bear Stern Investment banku kao broker. Inač tiha osoba, Nora postaje živahna kada se razgovara o kupovini i prodaji vrijednosnih papira i robe.
“Ovakve vrste kriza zapravo mogu biti povoljna prilika za zaradu” kaže ona. Pošto ekonomija direktno u najvećoj mjeri zavisi od očekivanja, zbog današnjih neizvjesnosti, cjene su značajno opale. Puno se toga može kupiti jako povoljno.
“Sada na primjer možete kupiti Lehmanove obveznice za 16 centi po dolaru” kaže Nora. “Za godinu dana te dionice bi mogle biti 80 centi po dolaru”
Iako ove kopmanije ispadaju iz biznisa, one i dalje imaju dosta vrijedne imovine. Zato bi oni koji sada kupuju njihove akcije, a koji se bave trgovinom na duge staze, mogli fino zaraditi iako je kalkulacija rizična, objašnjava Nora.
Puno ljudi koji rade na Wall Street-u kalkulišu prihod na duge staze, kaže ona. Ali predvidjati budućnost nije ni lahko ni jednostavno. Trgovci pokušavaju predvidjeti budućnost oko tih kompanija na osnovu historije kompanije, performansa i drugih faktora, ali se često u tim predviđanjima i pogriješi.
Redovni mjesecni izveštaj Investment Company Research-a o američkim industrijskim fondovima od jula 2008. godine, kaže da u ovoj velikoj zemlji ima otprilike 36 hiljada investicionih fondova. Ima dakle puno više fondova nego kompanija koje proizvode.“To je ono što pokreće tržište; ti fondovi a ne samostalni investitori. Zato u te fondove ljudi ulažu novac, čak i svoje penzije kao i ostalu štednju.”
Svi ovakvi fondovi imaju nekog poput Nore da ih nadzire i obračunava. Ipak stvari često nisu logične u svijetu trgovine i ulaganja, pogotovo kada se stvari mjenjaju ovako brzo kao ovih dana. Nora veruje da je korjen trenutnih problema baš u tim promjenama.
“Postoji puno načina da krahirate” kaže Nora. “Može biti zato što uložite svu svoju imovinu u samo jednu vrstu djeltanosti. Pošto vam je sav novac tamo, ako ta djelatnost propadne, vi ste u nevolji. Ne možete se pokriti i igra je za vas završena.”
To se desilo i Lehman Brothers, naglasila je Nora. Imali su previše ulaganja u kredite za nekretnine i kako rate nisu otplaćivane na vrijeme, firma je krahirala. Ipak mnogo se ljudi još uvjek pita kako je moguće da takva kompanija dospije u ovakvu situaciju.
“Postali su preveliki i preuzeli su veliki rizik,” kaže Nora. “Za bilo koju vrstu spekulativnih ulaganja uvjek imate igru između rizika i profita. Ako nema rizika, nema ni zarade znači rizik je neophodan. Ipak, zato se mora biti i vrlo vrlo oprezan.”
Kao primjer kako su stvari komplikovane, Nora opisuje trnoviti put biznisa sa nekretninama koji mnogi ljudi okrivljuju kao glavni uzrok za aktuelnu krizu. Pošto je bilo samo toliko nekretnina, a svatko je želio da izvuče novac iz njih, mnoge kompanije i fondovi za ulaganje su odlučili da umesto samih nekretnina prodaju osiguranje, kredite i ostale vrijednosne papire vezane za nekretnine, objašnjava Nora.
“Nemojte zaboraviti da su kreditne hipoteke, morgedži, drugačija vrsta robe od nekih drugih proizvoda koji se prodaju,” kaže Nora. “Oni nisu materijalna dobra koja možete videti i opipati. Oni su na kraju ipak dugovi koje ljudi ne žele.”
Kao što je potencijal za pravljenje prihoda od tih varijacija oko kredita i nekretnina rastao, tako su kriteriji za dodjele kredita bili sve blaži i blaži, i na kraju je svako imao pravo na kredit.
“Znate kako je bilo, krediti su bilo odobravani svakome,” kaže Nora. “Ako si imao samo ime i broj socijalnog osiguranja, nisi imao nikakvu kreditnu historiju, ili si imao losu historiju, i dalje nije bilo problema. Svako je mogao podići krediti i dati morgedž.”
Norin bivši poslodavac, Bear Stearns banka je bila u takvom biznisu dodjele i osiguranja kredita i na kraju je propala.
“Oni su imali sopstveni fond, i tu su fulili milijardu dolara u nekretninama,” kaže Nora. “Previše su ulozili u jednu stvar i rizik im se nije isplatio. Ljudi su uzimali kredite za nekretnine koje nisu mogli otplaćivati. Kamata im je bila 6 % prve godine, druge godine je bila 10 % kada više nisu mogli plaćati. I tada je sve pošlo niz brdo.”
Bear Stearns je bila jedna od najvećih investicionih banaka na svijetu i među prvima koji su propali u aktuelnoj krizi. Oni su sada već kupljeni od strane JPMorgan Chase Bank-e. Nora vjeruje da je jedan od razloga da je kolaps dosegnuo aktuelne razmjere taj što se stari ljudi koji su vodili te gigantske kompanije nisu mogli prilagoditi novoj realnosti i načinu vođenja biznisa..
“Sjećam se kakva je bila filozofija kompanije kada sam ja tamo radila,” kaže Nora. “Bivši predsjednik Bear Stearns-a Alan ‘Ace’ Greenberg je imao interesatan pristup poslu. Dao bi novozaposlenom kutiju spajalica za papir i Ace je očekivao da ih radnik koristi sve dok bude radio, jer neće dobiti novu kutiju dokle god radi za njegovu firmu.”
Nora objašnjava da ljudi kao što je Ace nisu imali puno formalnog obrazovanja. Oni su bili samo obični momci koji su počeli u svojim 20-tim kao brokeri, i koji su polahko napredovali penjući se po hijerarcijskoj ljestvici na više funkcije u kompaniji.
Prema pisanoj historiji kompanije, dostupnoj na njihovom web sajtu, i bivši CEO banke James Cayne, koga je uposlio Alan Greenberg, dugogodišnji predsjednik Upravnog odbora Bear Stearns, je započeo kao broker 60-tih godina prošlog desetljeća. Još jedan pokazatelj poslovne filozofije te kompanije je i taj da je čak i predsjednik lično započeo svoj radni vijek u Bear Stearns-u 1949. kao obični službenik koji je napredovao do predsjednika, gdje je ostao do posljednjeg dana postojanja banke 2008.
“Ti su ljudi koliko toliko znali kako se stvari odvijaju na parketu Wall Streeta, ali su se stvari vremenom promijenile,” kaže Nora.
Kompanija je prerasla iz brokerske firme u velikog investitora. Ljudi su ranije trgovali samo s akcijama i obveznicama, ali je čitav proces postao mnogo komplikovaniji kada se počelo trgovati finacijskim i burzanskim derivatima. Stvarima koje se nisu mogle vidjeti, a često teško i zamisliti.
“Tako su se ti stari momci počeli osjećati pregaženo,” kaže Nora. “Oni zapravo nisu mogli razumjeti nekog doktora ekonomije iz elitne škole koji se kockao se novcem firme. Taj je doktor možda shvatao šta je radio, ali osoba koja ga je nadzirala, osoba koja vodi računa o novcu, nije.“
Vremena su se promijenila, ljudi su se promijenili, pa se i ono s čim se trgovalo također promijenilo.
“Stvari se odvijaju vrlo brzo,” kaže Nora. “Od onoga kako je bilo prije samo nekoliko godina, kada je za bilo kakav kredit bilo potrebno da imate 20 % učešća, da imate dobru kreditnu historiju, sve se to odjednom promijenilo. Bez ikakvog učešća i bez ikakve gotovine mogli ste kupiti bilo što.”
Kako nisu shvatili nova vremena i promjene umjesto toga oni koji su vodili te firme su obraćali pažnju na papirne spajalice.
“Da, spajalice,” kaže Nora. “A interesatna je i priča kako se zaposlio i sam Jimmy Cayne.”
Bivši CEO banke je bio dobar u igranju bridža. Predsjedniku odbora Greenbergu se dopadalo kako se Cayne karta pa ga je radi toga i zaposlio. Cayne je inače bio propali student koji je napustio studije ekonomije. Ipak, bio je dobar u kartanju i stalno je pobjedjivao u toj igri rizika. Greenberg je vjerovao da Cayane to može raditi i na berzi.
“Jimmy i jeste postao uspješan broker posto je znao sve strategije rizika,” rekla je Nora i dodala, “ali onda su se takvi momci zatekli u vrlo drugačijem svijetu. Ono s čime su oni trgovali 70-ih i 80-ih se promjenilo.”
Wall Street Journal je izvjestio da je Cayne, koji je ostao CEO kompanije od 1993. do 2008. kada je kupljena od Chase-a, čak nije bio u New York-u kada su Bear Stearn-ovi fondovi propali u julu 2007 samo radi učešća na kartaskom turniru. Ovaj je događaj po mnogim analitičarima jedan od velikih uzroka trenutne globalne finansijske krize. Ipak Cayne-ova ljubav prema bridžu nije bila uzdrmana svime time. U martu 2008., kada je Bear Stearns bila na ivici potpunog bankrota, iste novine su izvjestile da je Cayne otišao da se karta i na drugom turniru, ovog puta u Detroitu. I tako godinama, dok se on kartao menadžeri su nadgledali proces i trebali voditi računa da je sve u najboljem redu. Ipak, prirodom njihovog menadžerskog radnog mjesta, oni su imali drugačiji cilj, objašnjava Nora.
“Morate shvatiti da ljudi koji rade u ovom procesu nisu plaćeni na osnovu kvaliteta svog rada,” objašnjava Nora. “Čak su i menadžeri prije svega plaćeni na osnovu vrijednosti akcija na berzi, a ne na osnovu njihovog kvaliteta rada. A kada je svako plaćen na osnovu vrijednosti određenih samo količinom prodaje, sistem onda stimuliše bjesumučnu prodaju a ne i odgovornost.”
Radi ovako organizovanog procesa, potražnja za kreditima je tako vrtoglavo rasla, ukazala je Nora. I pošto je kreditna historija onih koji su tražili kredite uglavnom bila loša, kamatna stopa pod kojima su oni dobijali kredite je rasla. Visoke kamatne stope su davale veći procenat zarade onima koji su incirali prodaju tih kredita. I svi su bili umješani u ovaj process staranja zarade prodajom novih kreditnih proizvoda oko nekretnina, osiguranja, morgedža i hipoteka.
Menadžeri kompanija su jedino brinuli o vrijednosti akcija investicionih fondova. Svi podređeni su morali izmišljati nove briljantne ideje kako i šta prodavati kako bi se još i više povećala vrednost akcija. I oni su to i činili, kaže Nora, bez osvratanja na temelje ni tih kredita, a ni onih koji su ih uzimali.
“Svi su se jedino brinuli o tome kako prodati što više, a zašto i ne bi?” Nora je dalje pojasnila. “Ne zaboravi kada banka nekome da kredit, ona njegov morgedže kasnije proda nekom trećem.”
Svi ti morgedži su na kraju kupljeni skoro pa automatski od velikih kompanija kao što su Freddie Mac i Fannie May. Te su kompanije i bile stvorene isključivo radi toga da kupuju morgedže pa je zato to i bio automatski proces.
Fannie Mae je osnovan u vrijeme druge velike finansijske krize koja je zahvatila SAD. On je stvoren kao državna agencija 1938. kao dio Franklin Roosevelt-ovog ‘New Deal’ plana kako bi obezbjedio likvidnost kreditnoj ekonomiji, kao i da tu industriju otrgne iz kandži monopola velikih investitora. U sljedećih trideset godina međutim, Fannie Mae je zatvorio krug i sam je postao monopol u sekundarnoj trgovini tim kreditima i morgedžima u SAD.
Ljudi koji su bili u ovom biznisu, trgovci kreditima i menadžeri su znali za ovaj automatski proces i spretno su slali morgedže dalje dok su oni sebi pravili profit.
“Problem je u tome što je financijsko tržište kao paukova mreza; ako uzdrmate jedan dio, potrese se ili i propadne i ostatak mreže.,” objašnjava Nora.
Novac koji cirkuliše na marketu je zapravo svačiji novac, to su štedni ulozi građana i firmi. Ako taj novac presuši, citava država je u velikom problemu dok banke ponovo ne stvore dovoljno likvidnosti da mogu ispunjavati svoje financijske obaveze prema klijentima, zaključuje Nora. Kada je ta likvidnost ugoržena, država mora da interveniše a to stvara nove neprijatnosti.
Svi će se ti problemi koji se sada odražavaju na te velike Wall Street firme, bez sumnje vremenom proširiti i na ostatak ekonomije. Povjerenje u finansijske ustanove je poljuljano ili je nestalo. Ljudi više ne žele ulagati, novac ne cirkuliše i to je veliki problem, zaključuje Nora.
Svi znamo da ekonomija zavisi od pozitivnih predviđanja, ali također znamo i da većina ljudi u svijetu žive sa neizvjesnošću i sa vrlo malo likvidnosti ekonomije. Samo je u SAD-u bilo drugačije gdje su ljudi iz nekih čudnih razloga računali da će dobra vremena trajati zauvjek. Većina ljudi svijeta živi u nesigurnosti već jako dugo, a ipak živi. Izgleda da je sada doslo vrijeme da i u Americi život biva kao i u ostatku svijeta. Zato se danas mnogi pitaju koliko su tačna predviđanja nekih zvaničnika da ce čitav svijet stati radi problema na Wall Street-u.
“To je vise stvar psihologije,” kaže Lora.“ Američki mentalitet je bio: kupiš kuću, polahko je otplatiš, staviš koliko možeš u svoj 401K, malo novca odvojiš za penziju, malo uložiš tamo, malo vamo i to je to. Obezbjedio si se dok si živ. Sada to više nije tako izvjesno.”
Kao potvrda ovakvog objašnjenja, Associated Press je javio da je Američki penzijski fond izgubio dve trilijarde dolara u proteklih 15 mjeseci, ili oko 20 procenata ukupne vrijednosti. Osim toga, oko 760,000 radnih mjesta je ugašeno samo ove godine i predviđa se da će stopa nezaposlenosti nastaviti da raste. Budući da sustižu i najnoviji izvještaji o daljem opadanju potrošnje, savezni predsjednik federalnih rezervi Ben Bernanke je upozorio američku naciju na još veću nadolazeću ekonomsku krizu.
Na kraju izgleda da je to tačno i sudnji dan se ubrzano približava? Da li je vrijeme za kupovinu, ili bar lizing nove Nojeve barke? Ipak ima jedan problem, niko više ne nudi kredite!
