Jugoslovenska država bila je u administrativno-teritorijalnom pogledu podijeljena na šest saveznih jedinica – republika. Vojvodina i Kosovo imale su status autonomnih pokrajina. Politička organizacija Jugoslavije imala je centralističke karakteristike, što se ogladalo najprije u najvećem prilivu finansija u savezne organe vlasti, koji su držali i sve političke poluge u državi. Beograd, kao glavni grad, bio je centar svih političkih, ekonomskih i ostalih subjekata. Komunistički poredak u Jugoslaviji bio je strogo čuvan ponajprije tajnom policijom (UDBA), koja je u svojoj praksi nerijetko pribjegavala i ubijanju. Svaka, imalo sumnjiva osoba u zemlji ili inozemstvu, bila je praćena, a prisluškivanje telefonskih razgovora pojedinaca, institucija, a posebno vjerskih zajednica bilo je uobičajeno. Obavljanje specijalnih zadataka imala je Kontraobavještajna služba (KOS), čiji su agenti – kosovci pribjegavali istim metodama kao i udbaši. Progoni, nasilja, zatvaranja i šikaniranja bili su glavne odlike komunističkih vlasti spram vjerskih zajednica. Ateistički poredak, kojeg su propagirale vlasti, ustremio se na sve vjerske zajednice u Jugoslaviji, posebno na Islam i Muslimane. Velika stradanja vjerskih službenika, izražena prije svega i pojedinačnim i masovnim pogubljenjima, desila su se 1945. godine. Smrt ispred partizanskih mitraljeza pronašli su brojni svećenici, posebno imami, muderisi, alimi i drugi. Progoni i nasilja nastavljeni su i u poratnim godinama. Prijekim sudom ili montiranim sudskim procesima osuđivani su vjerski službenici svih konfesija. Usljed progona i stradavanja u zemlji se uveliko smanjio broj svećenika i imama. Imovina vjerskih zajednica je oduzimana.
Zatvarane su medrese, tekije i džamije. Navedeni muslimanski objekti pretvarani su u magaze, skladišta i kafane. Muslimanska greblja su bila preorana i pretvarana u parkove, gdje su otvarani javni toaleti, a mezarja i nišani uništavani. Zabranjena su vjerska udruženja i štampa. Državni progoni vjerskih zajednica i crkava smanjit će se tek 1960. godine, nakon čega će se postupno ponovno otvarati odgojno-obrazovne i ostale ustanove. Agrarnom reformom oduzeta su poljoprivredna dobra vakufima (muslimanskim vjerskim zadužbinama) i muslimanska zemlja. Nova vlast i država nisu poznavali privatno vlasništvo. Ono je, prema socijalističkom tumačenju, bilo odlika kapitalizma. Zbog sukoba Tito – Staljin, i sama KPJ je bila podijeljena. Uhođenjem od strane tajne jugoslovenske službe (UDBE), hapšenjem i sudskim procesima proganjano je i zatvarano hiljade ljudi. Za te političke zatvorenike osnovani su posebni zatvori, od kojih je najpoznatiji bio onaj na Golom otoku. Ustavom 1963. godine, uvedeno je radničko samoupravljanje i osnivaju se radnički savjeti, a komunističke izmišljotine bile su da su radnici upravljali industrijom, proizvodnjom, privredom i poljoprivrednim objektima. Položaj seljaka u Bosni i Hercegovini poslije 1945. godine, bio je veoma težak. U Cazinskoj krajini došlo je do nezadovoljstva seljaštva zbog siromaštva i teškog položaja. To nezadovoljstvo je preraslo u organizirani pokret za rušenje nasilne komunističke vlasti u Jugoslaviji. Buna je izbila 06. maja 1950. godine, s centrom u Cazinu, ali se uskoro proširila i na Kordun u Hrvaskoj. Akcijom jugoslovenske vojske buna je u krvi ugušena, vođe bune su pobijene, a preživjeli pobunjenici su kažnjeni strijeljanjem ili dugogodišnjim prisilnim radom. Rodbine pobunjenika bile su prisilno preseljene u druge krajeve.
Nedemokratski politički ustav, nedovršena reforma privrede i školstva, pokrenuli su krajem 60-tih I početkom 70-tih godina masovne demonstracije, u prvom redu studenata. U Hrvatskoj se organizirao demokratski pokret «Hrvatsko proljeće», u Bosni i Hercegovini bio je sličan pokret pod nazivom «Mladi muslimani», koji su se zalagali za postizanje nacionalne ravnopravnosti muslimana u Jugoslaviji. Ovi pokreti označeni su kao protivdržavni, a njihovi članovi su uhapšeni i osuđeni na robiju.
Sva društvena zbivanja u Jugoslaviji slala su jasne signale za reorganizaciju unutrašnjih odnosa u državi. Jugoslavija je dobila novi ustav 1974. godine, kojim su veće ovlasti dobile republike u odnosu prema centralnoj vlasti. Isti ustav napokon, priznao je zasebnu nacionalnost muslimanima, tako što je nacionalna pripadnost izražena u famoznom «velikom M» (Musliman). Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine, uslijedila je ubrzana ekonomska i politička destabilizacija Jugoslavije.
Vlast u državi preuzelo je Predsjedništvo sastavljeno od predstavnika svih republika i autonomnih pokrajina, te generalštaba tzv. «Jugoslovenske narodne armije». Politički status Bosne i Hercegovine bio je daleko od ravnopravnosti spram drugih republika. Pored ekonomskih i političkih promjena, Jugoslavija se suočila s jačanjem srpskog nacionalizma, izraženog u stvaranju Velike Srbije, čisto etničke države, što je u najvećoj mjeri uzdrmalo i srušilo Jugoslaviju. Nacionalizam je otvoreno bio izražen u odnosima Srba spram Albanaca u Autonomnoj pokrajini Kosovo. U otvorene sukobe već od 1989. godinem koji su kulminirali 1990. godine, umiješala se i tzv. «Jugoslovenska narodna armija», koja je izlaskom tenkova na ulice pokrenula vanredno stanje.
Krah na političkoj sceni dogodio se na XIV kongresu Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, održanoj početkom 1990. godine. Pod utjecaj srpskih nacionalista predvođenih voždom Slobodanom Miloševićem, Partija je doživjela slom, i počeo je raspad Jugoslavije, države koja je bila tamnica za Muslimane. Komunističke laži su, da je opstanak Bosne i Hercegovine zavisio od postojanja jugoslovenske države. O opstanku Bosne i Hercegovine od srednjeg vijeka do danas odlučivali su «dobri Bošnjani», Bosanci i ostali narodi probosanski orijentisani. Bosna i Hercegovina je bila jedina od šest jugoslovenskih republika gdje nijedna etnička grupacija nema apsolutnu većinu: Muslimani su činili 44 procenta, Srbi 31 i Hrvati 17 procenata, a stanovništvo je do početka agresije od strane susjeda sa Istoka i Zapada, bilo pomješano po cijeloj teritoriji republike Bosne i Hercegovine.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, ima dugu predhistoriju. Uvijek su postojale aspiracije bilo sa Istoka ili Zapada (Beograda ili Zagreba), prema bosanskohercegovačkoj zemlji. Namjera je bila da se neki dijelovi ili cijela BiH pripoji susjednim državama koje su imale megalomansko osvajačke ambicije i tim ambicijama – nacionalističkim programima očito su ispred naziva svoje države stavljale pridjev «velika». Od toga nije bio pošteđen u bližoj i daljoj prošlosti ni jedan balkanski nacionalistički program (Velika Srbija, Velika Hrvatska, Velika Bugarska, Velika Albanija i drugo). Jedino nikada nije postojala ideja o stvaranju
«Velike Bosne». Nacionalno buđenje kod Srba oduvijek je imalo klicu imperijalne, hegemonističke politike. Srpski historičari, književnici, geografi i političari izmišljali su da su Srbi najveći narod na Balkanu, da su «nebeski
narod», da je neophodno da baš oni izvrše nacionalno okupljanje i ujedinjavanje jugoslovenskih naroda.
Ovakav program ozvaničen je 1844. godine, u «Načertanije» (Nacrtu) ministra Srbije Ilije Garašanina. Ovaj dokument bio je u tajnosti više od pola stoljeća i objavljen je tek 30-tih godina XX stoljeća.
Upravo, nacionalno pitanje i konstantna srpska namjera da zadrže dominaciju slabila je bivšu Jugoslaviju, a nju nije ojačala ni nagodba sa Hrvatima 1939. godine (Sporazum Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka), koja je direktno izvršena na račun podjele i nestanka Bosne i Hercegovine. Identičan sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine postignut je u Karađorđevu 1991. godine (Sporazim Slobodana Milioševića i Franje Tuđmana).
Tako se Bosna i Hercegovina neprestano nalazila između onih koji su zagovarali ideju «Velika Srbija» i «Velika Hrvatska». Zanimljivo je, da su obje strane, bez obzira na nagodbu kovale potajne planove da osvoje i prisvoje cijelu BiH, i u tome su imale gotovo istovjetne programe (šta učiniti sa stanovništvom koje nije srpsko odnosno hrvatsko?). To se potvrdilo odmah na početku Drugog svjetskog rata, u kome su nacionalističko-fašističke formacije četnika i ustaša bile u međusobnom sukobu, ali su često bile spremne da sarađuju u Bosni i Hercegovini, a bilo je takvih slučajeva i na kraju XX stoljeća. Velikosrpski nacionalistički i fašistički programi formulisani su već 1941. godine. Prvi je rigidni program advokata Stevana Moljevića, jednog od četničkih ideologa iz Banja Luke, koji je on iznio u memorandumu od juna 1941. godine. Da bi se to realiziralo neophodno je pripojiti Srbiji sve zemlje u kojima žive Srbi. U četničkom programu od septembra 1941. godine, izričito je naglašeno da u takvoj Srbiji ima mjesta samo za srpski živalj. Samo četiri mjeseca kasnije počeli su veliki pokolji muslimanskog i hrvatskog stanovništva posebno u istočnoj Bosni.
Dragoljub – Draža Mihailović, komandant četničke vojske i Ravnogorskog pokreta napisao je u jednom naređenju decembra 1941. godine, da četnički pokret ima za cilj stvoriti «Veliku Jugoslaviju» i u njoj «Veliku Srbiju – etnički čistu». U tu «Veliku Srbiju» naravno ulazila bi i BiH «etnički očišćena». Antiteza ovog četničkog projekta nastala je u oslobodilačkom ratu (1941 – 1945.) a što je rezultiralo poznatim odlukama ZAVNO BiH-a o BiH kao državi naroda koji žive u njoj i reafirmaciji srednjovjekovne bosanske državnosti. Agresija na BiH imala je jasne historijske, teorijske i praktičke političke okvire. U planovima u agresiji 1992. godine, bilo je predviđeno uništiti Bosnu i Hercegovinu, razbiti svaki oblik njene državnosti, i na taj način te političke motive ne pripisati onome ko to doista čini, nego optužiti druge nacionalne faktore - fundamentalizam, a iza tog paravana u stvari ostavlja se slobodan prostor za djelovanje četništva i ove nacional – fašističke ideologije. Planiralo se da Bosna i Hercegovina nestane, stvarala se lažna slika da Bosnu ruše Bošnjaci, koji svoj nacionalni preporod i nacionalne konture ne mogu izvršiti bez bosanskih državnih okvira. Sve je bilo zamišljeno na principu «munjevitog rata» etničkog (genocidnog) čišćenja, gdje bi se u kratkom vremenskom roku stvorili bitni uslovi za objedinjavanje srpskih zemalja u kojima nema više nesrpskog stanovništva (danas je nažalost takva slika Istočne Bosne i Istočne Hercegovine). Nosioci ovog nacionalističkog i fašističkog projekta vješto su ukalkulisali i međunarodne faktore. Svjesni smo da jedinstvene Evrope više nema, nema dipolarnog svijeta, Berlinski zid je srušen 1990. godine, a još nema efikasnog sistema kolektivne bezbjednosti.
Genocid u BiH nad Bošnjacima sa kulminacijom Srebrenice i svim zločinima i stradanjima tokom agresije na BiH (1992–1995) godine, je slika savremene Evrope III milenija. Proglašavanjem četnika za antifašiste za mene znači falsifikovanje istine i historije. Zakonom ih priznati za antifašiste je najteža zloupotreba vlasti, a to su učinile odavno Skupština Srbije i Skupština Republike Srpske. Evropa dozvoljava da se fašizam kumulira pod nazivima i znamenjima tzv. «nacionalnih demokratskih partija», a pod tim znamenjima u Bosni i Hercegovini izvršeni su najveći zločini i genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu, te na kraju XX stoljeća. Četnici i drugi naciofašisti sve rade s ciljem uništenja BiH i nestanka Bošnjaka, te pokušavaju da vode svijet u pakao i uništenje.
Bosni i Hercegovini je potreban novi ustav, za normalnu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu, koji bi osigurao ljudska prava, mir i zajednički interes svih građana. Gaženjem humanističkog prava Bošnjaka, posebno iz Srebrenice, svijet se vraća u vremena barbarstva i divljaštva, ili razdoblje fašizma iz Drugog svjetskog rata, odnosno kraja XX stoljeća.

Autor je Predsjednik OU Muzeja Sarajeva