Intervjui
Mirzet IBRIŠIMOVIĆ, pjesnik
SREBRENICA JE NEKROLOG NAŠE DUHOVNOSTI, O KOJOJ TREBAMO BRINUTI KROZ LUPU POJEDINAČNIH SUDBINA
|
|
Autor: Esad Krcić
Objavljeno: 26. May 2009. 14:05:23
Razgovor sa pjesnikom, dobitnikom prve nagrade za najbolji prozni rukopis u 2008., u okviru književno-kulturne manifestacije "Zija Dizdarević". Od 131 pristigle pripovjetke iz svih krajeva BiH, Njemačke, Češke, Norveške, Srbije itd... najboljom je žiri proglasio priču "Biljeg", pjesnika Mirzeta Ibrišimovića iz Tuzle. Pjesnik Ibrišimović ujedno je i član ovogodišnjeg žirija Petog internacionalnog natječaja za priču Sandžak za Književnu nagradu Srebrenica.
Poezija je moj vid življenja
Bošnjaci.Net: Čestitke za nagradu, dobili ste je za književni oblik - kratka priča, a Vi ste, prije svega, pjesnik!?
IBRIŠIMOVIĆ: Kratka priča je, baš kao i poezija, težak i zahtjevan oblik umjetničkog izražavanja, jer se tema mora kondenzirati a da se ne izgubi na sveobuhvatnosti ideje. Kao pjesnika zanima me međuprostor od ideje do njene refleksije u jeziku. Poezija je moj vid življenja. Pjesnik nema uzrast, a ono što on mora do kraja činiti da bi to zaista i bila kreacija bez natruha virtualna kiča svojstvenog aktuelnoj industrijskoj kulturi, jeste da proširi značenje riječi, izađe iz inventara pojmova i zađe u krajolik krajnosti analitike neizrecivog i neočitog. Kažem da pjesnik treba da slika nesklad između riječi i misli. U spoju izlizanih riječi zapuštenog značenja moguće je začeti novost forme u kojoj se zrcali još jedno lice žića; kroz isječak jednog dojma u raznim gradacijama sadržaja neposredne stvarnosti koja se konstruira. Dakle, pjesnik ne treba da konstatuje zbilju, nego da je stvara. Osjetilnost je, nažalost, odnjegovana jezikom pojmova. Drugačije rečeno, pojmovnik naših stanja i u razgovornom, književnoumjetničkom i publicističkom jezičkom stilu najčešće ograničava spoznaju. U poeziji koja je oslobođena dekora pukog značenja nastojim dokinuti ograničenost perspektive i iznijeti na vidjelo poliperspektivnost istančana duha, između uočenog i naslućenog. Nastojim iznjedriti poetsko viđenje onoga što izmiče opažaju, odnosno našim pogledima ukvarenim i uokvirenim navikama i predrasudama jer su naša saznanja uspavana uznačenim i općepoznatim nazorima. Želim rekonstruirati odljuđene simbole ne bi li se obogotvorila mrtva priroda oka. Inače, smatram da istinski umjetnik mora da uskrsne mrtvi pogled na prizore larvi predmeta stvaralačke prirode. Ipak, umjetnost ne nadmašuje perfekciju prirode dok estetski deformira i dislocira uprošćen, u racio utamničen opažaj. Moja poetika je odraz neočigledne slike prirode.
Ukratko, mene zanima ono što se ne podrazumijeva, a integrira mnoge aspekte bitka.
Hvala na čestitanju, mada smatram da nagrade, općenito, nisu istinski pokazatelj kvalitete kreacije i čovjeka.
Stidimo se tuđe pogani i svoje dobrote
Bošnjaci.Net: U Obrazloženju nagrade žiri je naglasio da tragedija Srebrenice ne prestaje biti izazovom za literarnu obradu, a da Vaša pripovjetka Biljeg oživotvoruje jedan fragment te stvarnosti snažnim pjesničkim zahvatom koji stvarnosno nudi u jednom posve novom pripovjednom diskursu. Što to znači?
IBRIŠIMOVIĆ: Znači da se kroz univerzalnost sudbine jednog čovjeka može dijagnosticirati i liječiti činjenica da je čovječanstvo oboljelo od nedostatka ljudskosti i sindroma gubljenja sudbine. U priči Biljeg, na mikroplanu tragedije Srebrenice, osvijetljena je kompleksnost tek nekoliko bosanskih duša sapetih svojom senzibilnošću, ali je priča univerzalna, napisana nepolitičkim jezikom bez kapaciteta pukog naricanja. Otuda, nagrađena priča za glavni lik ima dječaka Nazima (ar. pjesnik) koji je izgubio moć govora kada su granate uzele nogu njegove sestre, kada mu se mati ugasila kada i njegov glas, kada mu je poginuo otac... kada se iščupan iz rodnog tla i prognan iz jave obreo kao izbjeglica u Tuzli, zaglušen detonacijom emocija i samo se čuje jacija materinih koljena.
Bošnjaci.Net: Žiri navodi da ste točnim, preciznim rezovima u svijest emocije, iznutra rastvorili tzv. kompleks čovjeka bez sudbine, a da ste to postigli sjajnim lirskim slikama i lirskim pasažima, metaforama pjesničkog govora, što je priči dalo dušu kakvu do sada u literarnom svjedočenju o Srebrenici nismo imali.
IBRIŠIMOVIĆ: Mi, Bosanci i Hercegovci, istovremeno smo i ponosni i postiđeni: kroz paradoks ponosni na svoju beskrajnu dobrotu «okruženu» finoćom bosanske avlije, a postiđeni zlom koje nam je naneseno. Stidimo se tuđe pogani i svoje dobrote koja boli. Srebrenica je nekrolog naše duhovnosti o kojoj trebamo brinuti kroz lupu pojedinačnih sudbina, kroz književno-umjetnički pristup i jezik koji nije dekoriran ili kodiran jalovim samosažaljenjem. S obzirom da sam prije svega pjesnik, želio sam se odmaknuti od oplakivanja statističkih podataka učinjenog genocida i poetički proširiti oblik i obim zla, izaći iz inventara pojmova i zaći u krajolik krajnosti analitike onoga što zorno ćutimo ili kazujemo nijemim riječima, emotivnom misaonošću same žrtve, kakav je dječak Nazim. Upravo su te naslijeđene spoznaje o kolektivnom stanju jednog naroda osuđenog na genocid zatvorene u sintaksičke sisteme, tako da sam ih želio dekonstruirati i ispod đubrišta slova ukazati na kompleksnost, ekspresivnost i višeznačnost suglasja emotivnog i misaonog u svakom ponaosob. Isto tako, opirem se mrtvilu individuuma reducirana na artikulisanje pojmovne i tipizirane duhovnosti dekonstrukcijom užeglih riječi zarad novih područja progledala uma obznanjenog u iskustvu sinestezije osjetila nesputanih okamenjenom logikom, u ovom slučaju obznanjenog u iskustvu tragedije gubljenja sudbine.
Kosmos jednog stradalnika u Srebrenici dovoljan je da ukaže na apsolutnu uskomešanost cijelog jednog naroda u njegovoj patnji
Bošnjaci.Net: Upravo zbog toga je žiri za vaš rukopis konstatirao: «Nimalo patetike, ali nimalo ni surovosti, nimalo ni resantimana, pripovjedačka optika je gotovo impersonalna s obzirom na predmet priče, a tako osobna s obzirom na sudbinsko u njoj. Tako pojedinačna, a tako univerzalna. Tako emocionalna, a tako suzdržana. SUPERIORNO ISPRIČANA PRIČA!»
IBRIŠIMOVIĆ: Da, moj način umjetničkog izraza je težnja da oslobodim značenja začarana u odrvenjenim riječima. Osvrćem se na stanja nesaglediva smisla čiji je sadržaj samo umjetnošću izreciv. Nema recepta za razumijevanje umjetnosti, zato je moja poetika domišljanje, konstruiranje, ne konstatiranje svakodnevnosti. Takvo napregnuće svih osjetila u jedan po jedan dojam jeste produhovljena poliperspektiva koja kreira promišljanja u slavu vitalnosti izosjećanog, sve na putu nagovještaja prave punoće i apsolutnog. U konkretnom slučaju to znači da je kosmos jednog stradalnika u Srebrenici dovoljan da ukaže na apsolutnu uskomešanost cijelog jednog naroda u njegovoj patnji. Svaki od njih nije samo raskućen, on je i obezličen u boli za ubijenim najmilijim.
Zato sam nastojao razgolititi i formu zla i formu suptilnosti bosanske duše, zarad raznolikosti ispoljavanja sadržaja-zaturen pogled vratiti u oči, odnosno osvijetliti individualnost, finu intimu izgubljenu u mraku općih, poučnih, suvislih i sumornih ideja o časti, svrsi, etici, i užurbanoj dužnosti. Dakle, prevazići instant dovitljivosti, preoblikovati ustaljene frazeme, simbole, šeme mišljenja i osloboditi opažaj od tjeskobe arhetipa koji je izgubio ekspresivnost. Sve su to nadrastanja općeg stanja duha jednog Nazima koji svjedoči bošnjačku čudesnu ljudskost koju nikogovići u strahu mrcvare, ali ne uspijevaju nametnuti svoju tamu niti smrću njegovih bližnjih.
Bošnjaci.Net: Želimo Vam svaku sreću u daljem stvaralaštvu, a na kraju nam recite nešto o sebi, o vašem dosadašnjem i budućem angažiranju kao pisca.
IBRIŠIMOVIĆ: Rođen sam 1956. u Tuzli, u srećnoj kombinaciji Džindić mahale (majka) i Turali-begove mahale (otac). U Sarajevu sam diplomirao na Filozofskom fakultetu, na Katedri za svjetsku književnost, scenske umjetnosti i bibliotekarstvo. Od 1982. godine sam zaposlen u Općini Tuzla, u Ediciji Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji, gdje sam učestvovao u uređivanju i pisanju tri publikovane knjige od preko 4.000 stranica. Danas obavljam uredničko-lektorske poslove u Općini Tuzla. Član sam Društva pisaca. Pišem poeziju, eseje, filozofske oglede, književnu i likovnu kritiku. Saradnik sam mnogih časopisa za kulturu i umjetnost. Također, bio sam član Udruženja folklorista Jugoslavije, gdje sam učestvovao na njihovim kongresima, uglavnom objavljujući istraživanja o nematerijalnoj baštini – karakteristikama usmene književnosti i narodnih običaja sjeveroistočne Bosne. Objavio sam tri zbirke poezije: Providan dan (2001.), Slike neuramljene drvenim slovima (2003.), Vrijeme otporno na sat (2005) i knjigu Pod Nebom materine šamije (2009.) u kojoj su neobjavljene pjesme pod nazivom Gdje se Nebo kopa, priče, izbor iz recenzija, književnih i likovnih kritika i filozofski ogledi o govoru na margini kazivanja pod nazivom Govor kao kopile jezika maternjeg.
Nagrađena priča autora Mirzeta Ibrišimovića
B I LJ E G
Smrt je je jedna neprovjerena glasina.
Ingmar Bergman
Nekada su te planine bile putokazi za Nedođiju i Nebo. Trinaest godina su na dohvat mojih malih nogu bile i šume Brazila, ali sam najviše volio biti indijanac Onaj Koji Ne Daje Petama Vjetra. Ima godina kako se bojim da se planine name strovale. Sabile mi djetinjstvo na njivicu i šljivik u Bajramovićima. Svaki treći dan otac Nakib donosi sebe na dar. Često je ranjen, a vazda obolio od nedostatka sutra. Kaže otac da šejtan ne zna šta radi, a stvarno, granate k’o zunzare, džaba bude tišinu. Otkako su uzele nogu moje sestre Ifete, ne bojim se više zase, samo me boli mezar moje matere Zamire, što se ugasi s mojim glasom. Izgubio sam glas kada je seka dobila nogu na šarafe.
Meni se uvijek činilo da se mati stidjela tuđe pogani. Tek dosta kasnije sam i ja svoju kob osjetio k’o grijeh, ali tih dana, kada je sestra mucala patrljkom a ja se ocu radovao rukama i očima, nisam znao riječi koje prave miris cvijeća s dna limena tanjira. Htio sam reći Hvala ti, Ifeta, pura je bila k’o da ju je mati napravila, ali bih ostao sit i zablenut u sestrin neosakaćen trag. Kako li je tek ona željna matere, s kućnim pragom na leđima.
Kad se otac vrati s linije samo gleda da nas se nagleda. Tad je počinjalo vrijeme. Svaka minuta tegli na svoju stranu. Jedna ima ogromne šake da zaklone, druga priča crnim jaucima. Kaže da je i Fikretovca ostala udovica. Crnilo se usirilo oko mene, ali sam mislio da ću progovoriti onog dana kada je otac uveo zaštićenu zonu u avliju. Učinilo mi se da je strah umro u ocu i suncu što se proteglo po cijelu šljiviku, k’o da se materina duša rasplamsala. Čudio sam se kako je jedan namrgođen zvuk uspio proći. Kad je puk’o, zaglušio me i ponovo bacio u demire riječi. Otac, nađubren srcem, propeo se da mi dohvati najplavlju šljivu. Ubi ga dobrota. Usadiše ga da nikne Bosna. Čujem između fatihe i praznine da geler nije bio veći od šljive. Šta i reći poslije govora zemlje po jamtahtima. Otac je i za života bio nebeski ozemljen.
Dobro sam mislio, progovorio sam, ništa drugo mi se nije desilo. Dovršavam očevu rečenicu: Nazime, hoćeš li... prozboriti glasom ili krikom, Nazime, hoćeš li... oca završiti da Bogumilka oživi. Otac je vazda sestru, glasom što razvezuje horizonte bolje od televizije, zvao Bogumilkom, jer je imala teleće oči. Razgoropadio sam svoje poglede, k’o da sam uz'o i materine i očeve, i uspentrao se uz Zmajevac k’o pravcati čovjek sit svoje ljudskosti. Vazda sam mislio da želim liječiti ljude. Kada danas, u bijelu mantilu mislim o tome, raziđem se sa svojom boli nakratko, da se poželimo. Bio sam stidljiv. Ozdravio sam kad sam prestao govoriti. Na očevoj liniji me dočekao Kahriman, s golemim čuđenjem na mene malehna. U očima sam mu pročit'o i sva ostala lica. Svi umnoženi smrću najmilijih. Lahko se bilo privići.
Pogide i Kahriman. Opet mi kletve zanoćile u grlu. Proklete boje, našle zaklon u krošnjama, a Kahriman se zablen'o u njih da mu ne zebe duša bez pancirke. Neka mu Milostivi pokaže pravi put, gdje ne doseže ova nam pamet. Demilitizirani mrak je nastavio pucati po nama. Nisam se džaba oduvijek boj'o mraka. Mjesec k’o velika bakrena tepsija dimirlija raspleo svoju ćeteniju, ali je krv osvjetljavala put. Bili smo zaštićeni k'o izolirani incident, paragrafom 5. i 9. Rezolucije 836. Vijeća sigurnosti UN – a. Na kraju svijeta, tačno na petnaestom kilometru brdovite i gusto pošumljene enklave, naš'o sam djeda Džabira. Ratovi se lijepe za njega i ginu u njegovim uprostodušenim crnim dupljama. Sav je k’o mornarska majica, providan i prošaran plavim venama. One mu sapliću godine pa niko ne bi rek'o da ih ima 74. Zastidio sam se svoje nježnosti samo na kratko jer nije bila u suprotnosti s direktivama UNPROFOR – a, br. 2/95., od 29. 5. 2005.
Tokom noći plavi šljemovi su registrirali eksplozije 275 mitraljeskih i minobacačkih projektila u enklavi. Ukupna situacija nije smatrana dovoljno ozbiljnom, ocijenjena je kao stabilna s pokušajem zastrašivanja. Mene je mučio svrbež i strah da me ne ubije grom dok kunem avet života. Stvarnost je imitirala zbilju, samo sam čekao da ugledam oca i majku. Srećom, srce mi je ostalo u brazdama oko kuće. Ifeta ga plijevi. I onako je za tri broja veće od mojih usukanih grudi. Poslije kiše, nebo k’o da ga je Fudo, iz treće klupe do prozora, tintoplavkom razmelj'o. Uvojci plaveti siđoše s lista na list i Bahriji opet uđe more u oči. Zaigraše k’o baklava u agdi. Obuze me Ramazan. Malo su prizori smrti iskrivili sliku o životu, ali je Ramazan vazda uokviren u zlato lika majke. Sve se tuđilo a Ramazan se tjelesao materinom žrtvom. Kad dušman tad ne uđe kroz tu pukotinu, znao sam da ću još dugo pronalaziti nove ponore.
Ipak, unakaziše i moje utabane staze. Bilo bi lakše da nisam njima osut. Drž'o sam čvrsto sestrinu stisnutu šaku oko ključa kuće. Hitali smo prema Potočarima. Bez bliske ljubavi avlije znao sam da izgledam mlađe od 15. Samo da avlija ne potrči za nama. Nadahnjivala ih je mržnja ali opet prođoh, maskiran u premoreno i obezvremeno tijelo. Djed, povilenio za nama, napokon je taj dan ostario s mogućnošću drugačije smrti. Jedanaesti juli traje evo već četrnaest godina. Svo to vrijeme sam u sukobu s ljubavlju prema tri, četiri, pet hiljada ubijenih. Svi stali u jedno važno saopćenje: Osmog jula 1995. godine Raviv van Ranssen podlegao zadobijenim ranama u 16, 27. Rahmet mu duši!
Tuzlaci su nas dočekali puni bola za ljude i s malo razumijevanja za izbjeglice. Život je iznova počeo boljeti na onom mjestu gdje sam iščupan iz rodnog tla. Život uživo i nije nešto kad me nije strah smrti. Strah me mene izbjeglice. Pretvorio sam se u tu riječ. Oduvijek su mi sve bile mrske jer hoće da me oslove a mutave na svim jezicima. Na jednoj školi piše Kad sam bio mali volio sam školu. Srećom Ifeta nije imala namjeru školski odrastati. U svakom razredu je maštala da umjesto izbjeglice bude učiteljica, pravnica, glumica pa doktorica, ali nismo imali para pa je postala kuharica, k’o mati svoja. Dvaput je pričala kako je sa drugom djecom poput nje i puno teta što su k’o mame, jedne godine išla na more, u Živogošće. Provela se k’o pravi čovjek s obje noge. Doduše, jednom joj se odvrn'o šaraf, ali ona ni mukajet, pa nije na Panonskom jezeru. U povratku je pitala jednu od svojih mama: Znači kad izađemo iz autobusa mi smo ponovo izbjeglice? Poslije više ništa nije pitala. Zazvoni joj mobilni i ona kaže: Mene nigdje nema, nema mog imena ni na nišanu!
Koliko hiljada njih traži svoj biljeg? Spopali me brojevi a svi su k’o jedna duša, jer možda Merzuk i Mensur leže k’o jedan. Merzukov humerus i Mensurov femur mogu sastaviti rahmet. Meni bi trebalo biti lakše jer znam gdje mi leže mati i otac. Molitve su za žive, da sebi olakšaju. Ali, nismo živi. Većina, obezdušena, tumara od jame do jame da sastavi svoju bol. Ne bi Zemlja niti vrijedila bez njihovih kostiju. Zašto mora biti epitaf iznad svega kad je biljeg ogledalo za neiskrivljen lik. Kosti moje ionako su refren zadata kraja, ali je zato duša već okrilatila. Skončavaju samo odljuđeni, oni što mi retuširaše sudbinu. To se ja samo pravim Holanđanin, ograničen sam ja bosanskom avlijom.
Ustvari, smrt je osamostaljen osjećaj. Ruku pod ruku s uspomenama, boli i truje stanje budnih snoviđenja. Bolest izbjeglica? Ili to samo ja još s grimasom života hinjim da me njegova svrhovitost zanima. Prognan i iz jave. U Mihatovićima se osjećam k’o dječija igračkica u lego kockicama, pun ukočenih značenja. Sinoć se Velida sjeća: Pala je granata, meni se ništa nije desilo, granata je ubila moju mater i brata. Velida je novorođenče, ali ja ne umijem da zaboravim Bajramoviće. Kod mene je sve naopako. Prvo sam bio mrtav s najmanje dvije velike smrti. I na Medicinskom fakultetu sam najčešće s mrtvima. Bajramovići su bili raskoš osjetljivosti. Sve je bujalo čarovitošću. Očajanje je bilo očeva strast. Naročito kad je pušio travu. Lani pokošenu. Uvlačio je dim k’o da će presvisnuti od meraka ili raka. Presvisla je mati. Otac se polahko uglavljivao tamo gdje je ona bila, da manje boli. Sada četiri rane zjape. Zaudaram leševima djetinjstva, matere, oca i sestrine desne noge.
Lamija je sapeta Lejlom. Njih dvije k’o raspukla svjetlost igrale bi se lutaka na nogostupu prilikom mog svakog povratka s linije, kući Ifeti. Razlikovao sam ih tek po tome što je Lejla voljela orahe, a Lamija ih nije htjela uzeti iz moje ruke dok je iskrila, cvrkutala i žuborila. Puška je ušutkivala dijete u meni, a tako bih rado siš'o u neiživljene dane i obasuo se ružičatošću Lamije i Lejle. Igr'o bih se i s lutkama. Onog dana Božije slabosti i prema bogohulnicima, kada su žene još jednom htjele dati život muškarcima i djeci, teta Šehida je trčala jača od svoje snage, sa Lamijom i Lejlom u rukama. Više nije znala pravac za slobodu. Izranjavana, izgrebana, žedna i obezglavljena, privodila je kraju svoj razum na odabir. Dalje je mogla samo sa jednim djetetom. Posljednja granata joj prikova oči za Lamiju, mlađu jednu minutu i lakšu za nepojedene orahe. Starija se možda i sama snađe. Teta Šehida nije dočekala Lejlu, muža, oca i dva brata. Umrla je blaženo raspamećena. Sve ih Lamija balzamira u svoju svjetlost, stasavši u čovjeka već s petnaest godina. Jedino je sapeta Lejlom. Znam to podebljano od juče, kad sam joj izrek'o ljubav a plavet njenih očiju se zakrči tamom Lejle. Ona i ja volimo osjećaj ljubavi svirepošću naše sreće.
Srebrenica je k’o etiketa koju nisam skin'o s nove majice, svi podsmješljivo zure u seljaka. U Bajramovićima sam osjeć'o, sada i razumijem. Jednom, dok su mati i kona Munefisa, kahvenisale žito sa šlagom od behara huseinbegovače nad glavama, čujem: E, moja Fikretovce, toliko sam prije htjela da nekako dam djeci hljeb u šake, a sada samo da mi Nazim hoće progovorit, makar zaplakat. Mati mi je vazda gurala prohu u šake. Sada bih sve dao da sam tada mog'o materi u krilo isplakati strah, tada kada sam šutio muku, a riječi otvrdle i bez značenja. Da bogdom rekoh što sam pomislio: Kako je, mati, lijepa livada na tvojim dimijama. Ili da sam oca, onako utišan, ubijedio da mi se povraća i nebesa od šljiva. Ali tako ne bih znao gdje mu je mezar.
Mihatovići su prestali biti kolektivni smještaj; sada su alternativni smještaj, u Srebrenici je sve isto k’o i prije, a ja sam podstanar u sebi. Konkurencija devastiranih sjenki. Kako i kuda dalje moglo bi eskalirati intervencijom UN – a, ali ako je suditi prema njihovoj direktivi br. 2/95., onda je Izvršenje mandata sekundarno u odnosu na sigurnost osoblja. Bilo je k’o post mortem čovječnosti. K’o da sam post'o kompromis između pepela i sutrašnjice iz druge ruke. Mjesto neizgovorenih i nepojamnih riječi, eto, još je veće, a ja zaglavljen u jučerašnje bezglasje gdje mi je ukopana mati. Pričam epitaf zarad počasti. Dešava se da sam opet zaglušen detonacijom emocija, samo se čuje jacija materinih koljena.
Mirzet Ibrišimović Pjesnik Mirzet Ibrišimović je rođen je 1956. u Tuzli, u srećnoj kombinaciji Džindić mahale (mati) i Turali-begove mahale (otac). U Sarajevu je diplomirao na Filozofskom fakultetu, na Katedri za svjetsku književnost, scenske umjetnosti i bibliotekarstvo. Od 1982. godine je zaposlen u Općini Tuzla, u Ediciji Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji, gdje je učestvovao u organiziranju, uređivanju i pisanju tri objavljene knjige od preko 4.000 stranica. Danas obavlja uredničko-lektorske poslove u Općini Tuzla. Član je Društva pisaca. Piše poeziju, eseje, filozofske oglede, književnu i likovnu kritiku. Saradnik je raznih časopisa za kulturu i umjetnost. Također, bio je član Udruženja folklorista Jugoslavije, gdje je učestvovao na njihovim konkresima, uglavnom objavljujući istraživanja o nematerijalnoj baštini – karakteristikama usmene književnosti i narodnih običaja sjeveroistočne Bosne. Objavio je tri zbirke poezije Providan dan (2001), Slike neuramljene drvenim slovima (2003), Vrijeme otporno na sat (2005) i knjigu Pod Nebom majčine šamije, u kojoj su neobjavljene pjesme pod nazivom Gdje se Nebo kopa, priče, izbor iz recenzija, književnih i likovnih kritika i filozofski ogledi o govoru na margini kazivanja pod nazivom Govor kao kopile jezika maternjeg. /Biografija iz rubrike Dobri Bošnjani/ |
Bošnjaci.Net: Čestitke za nagradu, dobili ste je za književni oblik - kratka priča, a Vi ste, prije svega, pjesnik!?
IBRIŠIMOVIĆ: Kratka priča je, baš kao i poezija, težak i zahtjevan oblik umjetničkog izražavanja, jer se tema mora kondenzirati a da se ne izgubi na sveobuhvatnosti ideje. Kao pjesnika zanima me međuprostor od ideje do njene refleksije u jeziku. Poezija je moj vid življenja. Pjesnik nema uzrast, a ono što on mora do kraja činiti da bi to zaista i bila kreacija bez natruha virtualna kiča svojstvenog aktuelnoj industrijskoj kulturi, jeste da proširi značenje riječi, izađe iz inventara pojmova i zađe u krajolik krajnosti analitike neizrecivog i neočitog. Kažem da pjesnik treba da slika nesklad između riječi i misli. U spoju izlizanih riječi zapuštenog značenja moguće je začeti novost forme u kojoj se zrcali još jedno lice žića; kroz isječak jednog dojma u raznim gradacijama sadržaja neposredne stvarnosti koja se konstruira. Dakle, pjesnik ne treba da konstatuje zbilju, nego da je stvara. Osjetilnost je, nažalost, odnjegovana jezikom pojmova. Drugačije rečeno, pojmovnik naših stanja i u razgovornom, književnoumjetničkom i publicističkom jezičkom stilu najčešće ograničava spoznaju. U poeziji koja je oslobođena dekora pukog značenja nastojim dokinuti ograničenost perspektive i iznijeti na vidjelo poliperspektivnost istančana duha, između uočenog i naslućenog. Nastojim iznjedriti poetsko viđenje onoga što izmiče opažaju, odnosno našim pogledima ukvarenim i uokvirenim navikama i predrasudama jer su naša saznanja uspavana uznačenim i općepoznatim nazorima. Želim rekonstruirati odljuđene simbole ne bi li se obogotvorila mrtva priroda oka. Inače, smatram da istinski umjetnik mora da uskrsne mrtvi pogled na prizore larvi predmeta stvaralačke prirode. Ipak, umjetnost ne nadmašuje perfekciju prirode dok estetski deformira i dislocira uprošćen, u racio utamničen opažaj. Moja poetika je odraz neočigledne slike prirode.
Ukratko, mene zanima ono što se ne podrazumijeva, a integrira mnoge aspekte bitka.
Hvala na čestitanju, mada smatram da nagrade, općenito, nisu istinski pokazatelj kvalitete kreacije i čovjeka.
Bošnjaci.Net: U Obrazloženju nagrade žiri je naglasio da tragedija Srebrenice ne prestaje biti izazovom za literarnu obradu, a da Vaša pripovjetka Biljeg oživotvoruje jedan fragment te stvarnosti snažnim pjesničkim zahvatom koji stvarnosno nudi u jednom posve novom pripovjednom diskursu. Što to znači?
IBRIŠIMOVIĆ: Znači da se kroz univerzalnost sudbine jednog čovjeka može dijagnosticirati i liječiti činjenica da je čovječanstvo oboljelo od nedostatka ljudskosti i sindroma gubljenja sudbine. U priči Biljeg, na mikroplanu tragedije Srebrenice, osvijetljena je kompleksnost tek nekoliko bosanskih duša sapetih svojom senzibilnošću, ali je priča univerzalna, napisana nepolitičkim jezikom bez kapaciteta pukog naricanja. Otuda, nagrađena priča za glavni lik ima dječaka Nazima (ar. pjesnik) koji je izgubio moć govora kada su granate uzele nogu njegove sestre, kada mu se mati ugasila kada i njegov glas, kada mu je poginuo otac... kada se iščupan iz rodnog tla i prognan iz jave obreo kao izbjeglica u Tuzli, zaglušen detonacijom emocija i samo se čuje jacija materinih koljena.
Bošnjaci.Net: Žiri navodi da ste točnim, preciznim rezovima u svijest emocije, iznutra rastvorili tzv. kompleks čovjeka bez sudbine, a da ste to postigli sjajnim lirskim slikama i lirskim pasažima, metaforama pjesničkog govora, što je priči dalo dušu kakvu do sada u literarnom svjedočenju o Srebrenici nismo imali.
IBRIŠIMOVIĆ: Mi, Bosanci i Hercegovci, istovremeno smo i ponosni i postiđeni: kroz paradoks ponosni na svoju beskrajnu dobrotu «okruženu» finoćom bosanske avlije, a postiđeni zlom koje nam je naneseno. Stidimo se tuđe pogani i svoje dobrote koja boli. Srebrenica je nekrolog naše duhovnosti o kojoj trebamo brinuti kroz lupu pojedinačnih sudbina, kroz književno-umjetnički pristup i jezik koji nije dekoriran ili kodiran jalovim samosažaljenjem. S obzirom da sam prije svega pjesnik, želio sam se odmaknuti od oplakivanja statističkih podataka učinjenog genocida i poetički proširiti oblik i obim zla, izaći iz inventara pojmova i zaći u krajolik krajnosti analitike onoga što zorno ćutimo ili kazujemo nijemim riječima, emotivnom misaonošću same žrtve, kakav je dječak Nazim. Upravo su te naslijeđene spoznaje o kolektivnom stanju jednog naroda osuđenog na genocid zatvorene u sintaksičke sisteme, tako da sam ih želio dekonstruirati i ispod đubrišta slova ukazati na kompleksnost, ekspresivnost i višeznačnost suglasja emotivnog i misaonog u svakom ponaosob. Isto tako, opirem se mrtvilu individuuma reducirana na artikulisanje pojmovne i tipizirane duhovnosti dekonstrukcijom užeglih riječi zarad novih područja progledala uma obznanjenog u iskustvu sinestezije osjetila nesputanih okamenjenom logikom, u ovom slučaju obznanjenog u iskustvu tragedije gubljenja sudbine.
Bošnjaci.Net: Upravo zbog toga je žiri za vaš rukopis konstatirao: «Nimalo patetike, ali nimalo ni surovosti, nimalo ni resantimana, pripovjedačka optika je gotovo impersonalna s obzirom na predmet priče, a tako osobna s obzirom na sudbinsko u njoj. Tako pojedinačna, a tako univerzalna. Tako emocionalna, a tako suzdržana. SUPERIORNO ISPRIČANA PRIČA!»
IBRIŠIMOVIĆ: Da, moj način umjetničkog izraza je težnja da oslobodim značenja začarana u odrvenjenim riječima. Osvrćem se na stanja nesaglediva smisla čiji je sadržaj samo umjetnošću izreciv. Nema recepta za razumijevanje umjetnosti, zato je moja poetika domišljanje, konstruiranje, ne konstatiranje svakodnevnosti. Takvo napregnuće svih osjetila u jedan po jedan dojam jeste produhovljena poliperspektiva koja kreira promišljanja u slavu vitalnosti izosjećanog, sve na putu nagovještaja prave punoće i apsolutnog. U konkretnom slučaju to znači da je kosmos jednog stradalnika u Srebrenici dovoljan da ukaže na apsolutnu uskomešanost cijelog jednog naroda u njegovoj patnji. Svaki od njih nije samo raskućen, on je i obezličen u boli za ubijenim najmilijim.
Zato sam nastojao razgolititi i formu zla i formu suptilnosti bosanske duše, zarad raznolikosti ispoljavanja sadržaja-zaturen pogled vratiti u oči, odnosno osvijetliti individualnost, finu intimu izgubljenu u mraku općih, poučnih, suvislih i sumornih ideja o časti, svrsi, etici, i užurbanoj dužnosti. Dakle, prevazići instant dovitljivosti, preoblikovati ustaljene frazeme, simbole, šeme mišljenja i osloboditi opažaj od tjeskobe arhetipa koji je izgubio ekspresivnost. Sve su to nadrastanja općeg stanja duha jednog Nazima koji svjedoči bošnjačku čudesnu ljudskost koju nikogovići u strahu mrcvare, ali ne uspijevaju nametnuti svoju tamu niti smrću njegovih bližnjih.
Bošnjaci.Net: Želimo Vam svaku sreću u daljem stvaralaštvu, a na kraju nam recite nešto o sebi, o vašem dosadašnjem i budućem angažiranju kao pisca.
IBRIŠIMOVIĆ: Rođen sam 1956. u Tuzli, u srećnoj kombinaciji Džindić mahale (majka) i Turali-begove mahale (otac). U Sarajevu sam diplomirao na Filozofskom fakultetu, na Katedri za svjetsku književnost, scenske umjetnosti i bibliotekarstvo. Od 1982. godine sam zaposlen u Općini Tuzla, u Ediciji Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji, gdje sam učestvovao u uređivanju i pisanju tri publikovane knjige od preko 4.000 stranica. Danas obavljam uredničko-lektorske poslove u Općini Tuzla. Član sam Društva pisaca. Pišem poeziju, eseje, filozofske oglede, književnu i likovnu kritiku. Saradnik sam mnogih časopisa za kulturu i umjetnost. Također, bio sam član Udruženja folklorista Jugoslavije, gdje sam učestvovao na njihovim kongresima, uglavnom objavljujući istraživanja o nematerijalnoj baštini – karakteristikama usmene književnosti i narodnih običaja sjeveroistočne Bosne. Objavio sam tri zbirke poezije: Providan dan (2001.), Slike neuramljene drvenim slovima (2003.), Vrijeme otporno na sat (2005) i knjigu Pod Nebom materine šamije (2009.) u kojoj su neobjavljene pjesme pod nazivom Gdje se Nebo kopa, priče, izbor iz recenzija, književnih i likovnih kritika i filozofski ogledi o govoru na margini kazivanja pod nazivom Govor kao kopile jezika maternjeg.
Nagrađena priča autora Mirzeta Ibrišimovića
Smrt je je jedna neprovjerena glasina.
Ingmar Bergman
Obrazloženje prve nagrade književno-umjetničkih susreta «Zija Dizdarević» Ljudska tragedija Srebrenice ne prestaje biti izazovom za literarnu obradu, no još uvijek se čini dalekim i nedosegnutim izazovom. Priča Biljeg oživotvoruje jedan fragment te stvarnosti snažnim pjesničkim zahvatom koji stvarnosno nudi u jednom posve novom pripovjednom diskursu. Točnim, preciznim rezovima u svijest emocije, pred nama autor (Mirzet Ibrišimović) iznutra rastvara tzv. kompleks čovjeka bez sudbine, kako bi to imenovao mađarski nobelovac Imre Kertész, koji se na našim prostorima opetuje više od četiri desetljeća nakon što se svijet jednom zauvijek svečano obvezao «nie wieder» (nikad više). Sjajne lirske slike i lirski pasaži, metafore pjesničkog govora, priči su dale dušu kakvu do sada u literarnom svjedočenju o Srebrenici nismo imali, osobito u priči. Nimalo patetike, ali nimalo ni surovosti, nimalo ni resantimana, pripovjedačka optika je gotovo impersonalna s obzirom na predmet priče, a tako osobna s obzirom na sudbinsko u njoj. Tako pojedinačna, a tako univerzalna. Tako emocionalna, a tako suzdržana. SUPERIORNO ISPRIČANA PRIČA! ŽIRI: Bisera Alikadić, član Željko Ivanković, predsjednik Enver Kazaz, član Sarajevo, 17. studeni/novembar 2008. godine |
Meni se uvijek činilo da se mati stidjela tuđe pogani. Tek dosta kasnije sam i ja svoju kob osjetio k’o grijeh, ali tih dana, kada je sestra mucala patrljkom a ja se ocu radovao rukama i očima, nisam znao riječi koje prave miris cvijeća s dna limena tanjira. Htio sam reći Hvala ti, Ifeta, pura je bila k’o da ju je mati napravila, ali bih ostao sit i zablenut u sestrin neosakaćen trag. Kako li je tek ona željna matere, s kućnim pragom na leđima.
Kad se otac vrati s linije samo gleda da nas se nagleda. Tad je počinjalo vrijeme. Svaka minuta tegli na svoju stranu. Jedna ima ogromne šake da zaklone, druga priča crnim jaucima. Kaže da je i Fikretovca ostala udovica. Crnilo se usirilo oko mene, ali sam mislio da ću progovoriti onog dana kada je otac uveo zaštićenu zonu u avliju. Učinilo mi se da je strah umro u ocu i suncu što se proteglo po cijelu šljiviku, k’o da se materina duša rasplamsala. Čudio sam se kako je jedan namrgođen zvuk uspio proći. Kad je puk’o, zaglušio me i ponovo bacio u demire riječi. Otac, nađubren srcem, propeo se da mi dohvati najplavlju šljivu. Ubi ga dobrota. Usadiše ga da nikne Bosna. Čujem između fatihe i praznine da geler nije bio veći od šljive. Šta i reći poslije govora zemlje po jamtahtima. Otac je i za života bio nebeski ozemljen.
Dobro sam mislio, progovorio sam, ništa drugo mi se nije desilo. Dovršavam očevu rečenicu: Nazime, hoćeš li... prozboriti glasom ili krikom, Nazime, hoćeš li... oca završiti da Bogumilka oživi. Otac je vazda sestru, glasom što razvezuje horizonte bolje od televizije, zvao Bogumilkom, jer je imala teleće oči. Razgoropadio sam svoje poglede, k’o da sam uz'o i materine i očeve, i uspentrao se uz Zmajevac k’o pravcati čovjek sit svoje ljudskosti. Vazda sam mislio da želim liječiti ljude. Kada danas, u bijelu mantilu mislim o tome, raziđem se sa svojom boli nakratko, da se poželimo. Bio sam stidljiv. Ozdravio sam kad sam prestao govoriti. Na očevoj liniji me dočekao Kahriman, s golemim čuđenjem na mene malehna. U očima sam mu pročit'o i sva ostala lica. Svi umnoženi smrću najmilijih. Lahko se bilo privići.
Pogide i Kahriman. Opet mi kletve zanoćile u grlu. Proklete boje, našle zaklon u krošnjama, a Kahriman se zablen'o u njih da mu ne zebe duša bez pancirke. Neka mu Milostivi pokaže pravi put, gdje ne doseže ova nam pamet. Demilitizirani mrak je nastavio pucati po nama. Nisam se džaba oduvijek boj'o mraka. Mjesec k’o velika bakrena tepsija dimirlija raspleo svoju ćeteniju, ali je krv osvjetljavala put. Bili smo zaštićeni k'o izolirani incident, paragrafom 5. i 9. Rezolucije 836. Vijeća sigurnosti UN – a. Na kraju svijeta, tačno na petnaestom kilometru brdovite i gusto pošumljene enklave, naš'o sam djeda Džabira. Ratovi se lijepe za njega i ginu u njegovim uprostodušenim crnim dupljama. Sav je k’o mornarska majica, providan i prošaran plavim venama. One mu sapliću godine pa niko ne bi rek'o da ih ima 74. Zastidio sam se svoje nježnosti samo na kratko jer nije bila u suprotnosti s direktivama UNPROFOR – a, br. 2/95., od 29. 5. 2005.
Tokom noći plavi šljemovi su registrirali eksplozije 275 mitraljeskih i minobacačkih projektila u enklavi. Ukupna situacija nije smatrana dovoljno ozbiljnom, ocijenjena je kao stabilna s pokušajem zastrašivanja. Mene je mučio svrbež i strah da me ne ubije grom dok kunem avet života. Stvarnost je imitirala zbilju, samo sam čekao da ugledam oca i majku. Srećom, srce mi je ostalo u brazdama oko kuće. Ifeta ga plijevi. I onako je za tri broja veće od mojih usukanih grudi. Poslije kiše, nebo k’o da ga je Fudo, iz treće klupe do prozora, tintoplavkom razmelj'o. Uvojci plaveti siđoše s lista na list i Bahriji opet uđe more u oči. Zaigraše k’o baklava u agdi. Obuze me Ramazan. Malo su prizori smrti iskrivili sliku o životu, ali je Ramazan vazda uokviren u zlato lika majke. Sve se tuđilo a Ramazan se tjelesao materinom žrtvom. Kad dušman tad ne uđe kroz tu pukotinu, znao sam da ću još dugo pronalaziti nove ponore.
Ipak, unakaziše i moje utabane staze. Bilo bi lakše da nisam njima osut. Drž'o sam čvrsto sestrinu stisnutu šaku oko ključa kuće. Hitali smo prema Potočarima. Bez bliske ljubavi avlije znao sam da izgledam mlađe od 15. Samo da avlija ne potrči za nama. Nadahnjivala ih je mržnja ali opet prođoh, maskiran u premoreno i obezvremeno tijelo. Djed, povilenio za nama, napokon je taj dan ostario s mogućnošću drugačije smrti. Jedanaesti juli traje evo već četrnaest godina. Svo to vrijeme sam u sukobu s ljubavlju prema tri, četiri, pet hiljada ubijenih. Svi stali u jedno važno saopćenje: Osmog jula 1995. godine Raviv van Ranssen podlegao zadobijenim ranama u 16, 27. Rahmet mu duši!
Tuzlaci su nas dočekali puni bola za ljude i s malo razumijevanja za izbjeglice. Život je iznova počeo boljeti na onom mjestu gdje sam iščupan iz rodnog tla. Život uživo i nije nešto kad me nije strah smrti. Strah me mene izbjeglice. Pretvorio sam se u tu riječ. Oduvijek su mi sve bile mrske jer hoće da me oslove a mutave na svim jezicima. Na jednoj školi piše Kad sam bio mali volio sam školu. Srećom Ifeta nije imala namjeru školski odrastati. U svakom razredu je maštala da umjesto izbjeglice bude učiteljica, pravnica, glumica pa doktorica, ali nismo imali para pa je postala kuharica, k’o mati svoja. Dvaput je pričala kako je sa drugom djecom poput nje i puno teta što su k’o mame, jedne godine išla na more, u Živogošće. Provela se k’o pravi čovjek s obje noge. Doduše, jednom joj se odvrn'o šaraf, ali ona ni mukajet, pa nije na Panonskom jezeru. U povratku je pitala jednu od svojih mama: Znači kad izađemo iz autobusa mi smo ponovo izbjeglice? Poslije više ništa nije pitala. Zazvoni joj mobilni i ona kaže: Mene nigdje nema, nema mog imena ni na nišanu!
Koliko hiljada njih traži svoj biljeg? Spopali me brojevi a svi su k’o jedna duša, jer možda Merzuk i Mensur leže k’o jedan. Merzukov humerus i Mensurov femur mogu sastaviti rahmet. Meni bi trebalo biti lakše jer znam gdje mi leže mati i otac. Molitve su za žive, da sebi olakšaju. Ali, nismo živi. Većina, obezdušena, tumara od jame do jame da sastavi svoju bol. Ne bi Zemlja niti vrijedila bez njihovih kostiju. Zašto mora biti epitaf iznad svega kad je biljeg ogledalo za neiskrivljen lik. Kosti moje ionako su refren zadata kraja, ali je zato duša već okrilatila. Skončavaju samo odljuđeni, oni što mi retuširaše sudbinu. To se ja samo pravim Holanđanin, ograničen sam ja bosanskom avlijom.
Ustvari, smrt je osamostaljen osjećaj. Ruku pod ruku s uspomenama, boli i truje stanje budnih snoviđenja. Bolest izbjeglica? Ili to samo ja još s grimasom života hinjim da me njegova svrhovitost zanima. Prognan i iz jave. U Mihatovićima se osjećam k’o dječija igračkica u lego kockicama, pun ukočenih značenja. Sinoć se Velida sjeća: Pala je granata, meni se ništa nije desilo, granata je ubila moju mater i brata. Velida je novorođenče, ali ja ne umijem da zaboravim Bajramoviće. Kod mene je sve naopako. Prvo sam bio mrtav s najmanje dvije velike smrti. I na Medicinskom fakultetu sam najčešće s mrtvima. Bajramovići su bili raskoš osjetljivosti. Sve je bujalo čarovitošću. Očajanje je bilo očeva strast. Naročito kad je pušio travu. Lani pokošenu. Uvlačio je dim k’o da će presvisnuti od meraka ili raka. Presvisla je mati. Otac se polahko uglavljivao tamo gdje je ona bila, da manje boli. Sada četiri rane zjape. Zaudaram leševima djetinjstva, matere, oca i sestrine desne noge.
Lamija je sapeta Lejlom. Njih dvije k’o raspukla svjetlost igrale bi se lutaka na nogostupu prilikom mog svakog povratka s linije, kući Ifeti. Razlikovao sam ih tek po tome što je Lejla voljela orahe, a Lamija ih nije htjela uzeti iz moje ruke dok je iskrila, cvrkutala i žuborila. Puška je ušutkivala dijete u meni, a tako bih rado siš'o u neiživljene dane i obasuo se ružičatošću Lamije i Lejle. Igr'o bih se i s lutkama. Onog dana Božije slabosti i prema bogohulnicima, kada su žene još jednom htjele dati život muškarcima i djeci, teta Šehida je trčala jača od svoje snage, sa Lamijom i Lejlom u rukama. Više nije znala pravac za slobodu. Izranjavana, izgrebana, žedna i obezglavljena, privodila je kraju svoj razum na odabir. Dalje je mogla samo sa jednim djetetom. Posljednja granata joj prikova oči za Lamiju, mlađu jednu minutu i lakšu za nepojedene orahe. Starija se možda i sama snađe. Teta Šehida nije dočekala Lejlu, muža, oca i dva brata. Umrla je blaženo raspamećena. Sve ih Lamija balzamira u svoju svjetlost, stasavši u čovjeka već s petnaest godina. Jedino je sapeta Lejlom. Znam to podebljano od juče, kad sam joj izrek'o ljubav a plavet njenih očiju se zakrči tamom Lejle. Ona i ja volimo osjećaj ljubavi svirepošću naše sreće.
Srebrenica je k’o etiketa koju nisam skin'o s nove majice, svi podsmješljivo zure u seljaka. U Bajramovićima sam osjeć'o, sada i razumijem. Jednom, dok su mati i kona Munefisa, kahvenisale žito sa šlagom od behara huseinbegovače nad glavama, čujem: E, moja Fikretovce, toliko sam prije htjela da nekako dam djeci hljeb u šake, a sada samo da mi Nazim hoće progovorit, makar zaplakat. Mati mi je vazda gurala prohu u šake. Sada bih sve dao da sam tada mog'o materi u krilo isplakati strah, tada kada sam šutio muku, a riječi otvrdle i bez značenja. Da bogdom rekoh što sam pomislio: Kako je, mati, lijepa livada na tvojim dimijama. Ili da sam oca, onako utišan, ubijedio da mi se povraća i nebesa od šljiva. Ali tako ne bih znao gdje mu je mezar.
Mihatovići su prestali biti kolektivni smještaj; sada su alternativni smještaj, u Srebrenici je sve isto k’o i prije, a ja sam podstanar u sebi. Konkurencija devastiranih sjenki. Kako i kuda dalje moglo bi eskalirati intervencijom UN – a, ali ako je suditi prema njihovoj direktivi br. 2/95., onda je Izvršenje mandata sekundarno u odnosu na sigurnost osoblja. Bilo je k’o post mortem čovječnosti. K’o da sam post'o kompromis između pepela i sutrašnjice iz druge ruke. Mjesto neizgovorenih i nepojamnih riječi, eto, još je veće, a ja zaglavljen u jučerašnje bezglasje gdje mi je ukopana mati. Pričam epitaf zarad počasti. Dešava se da sam opet zaglušen detonacijom emocija, samo se čuje jacija materinih koljena.
