Džamija u Logu pod Mangartom Spomenik poginulim borcima

Želja mi je da vam prenesem »sliku« i osjećanja onog što vidjeh jula 2007. i ne davno, aprila 2009., te onog što se u međuvremenu događalo.
Tog jula 2007. prvi put odoh u Log pod Mangartom očaran i nekakvog »čudnog« osjećaja valjda zbog saznanja da sam tu, na mjestu gdje su mi moji zemljaci prije skoro stotinu godina hodali i ginuli.
Ginuli su Bošnjaci i po Monte Meletti za nekog drugog. Vazda za nekog drugog. Kao da nam je drugi preči od nas samih. S obzirom da smo takvi kakvi jesmo i historija nas pamti po ratovanjima pod tuđim zastavama i… vazda za nekog drugog. Vazda za tamo nekog, nikad 'vamo za sebe.
I kad se u zadnjem ratu vlastitim životima odbrani vlastita džava opet odnekud »izmigoljiše« ljigavci. Najprije oni koji BiH ne priznaju i vele »Ne postoji BiH«, «Nije je nikad ni bilo«… al' jest' je bilo onda kad je trebalo istu rušiti, paliti, pljačkati, ubijati… tad je bilo.

SPOMENIK U CENTRALNOM DIJELU GROBLJA-MEZARJA
Sve bih nešto da kažem a strah me da nesto ne zaboravim, propustim. A propustiću, k'o da gledam. Sjećam se, jedne prilike cvjećarka mi reče: «Džaba biraš, ljepša ruža uvijek ostane!«
Upravu je.
I sad, što god da napišem neće se sve reći. Kao prvo, fale mi riječi a kao drugo zaboraviće se.
Helem!
Ima jedno mjesto u Sloveniji gdje se osjećam kao kod svoje kuće. U sjeveroistočnom dijelu Slovenije, u dolini rijeke Soče, u opštini Bovec, uklješteno medju strmim planinama kojima od blještavila snijega ni vrh ne vidiš, nalazi se jedno selo, Log pod Mangartom. Sasvim normalno, jednostavno, tiho…a posebno!?
Posebno što je na strmim liticama i obroncima ovog' dijela »Triglavskog parka« historija pisana herojskim podvizima i krvlju bošnjačkom.
Sa ovim i ovakvim dijelom Slovenije upoznao me je u toku svog' istraživačkog rada moj dobri jaran, dr. Ahmed Pašić. Zahvaljujući ovom momku i njegovoj aktualizaciji ovog kraja do očiju i ušiju našeg naroda dođe odnosno probudi se historija i sjećanje na zbivanja u 1.svijetskom ratu u Soškoj dolini od prije skoro stotinu godina.
Jula mjeseca 2007. god. prvi put sam bio u Logu. I nedavno sam tamo bio.
Ovo selce interesantno je zbog toga što u svojim njedrima čuva humke Austrougarskih boraca poginulih u 1.s.r.

GROBLJE NEKAD – (DO 2007.)
Ipak da bi stvar bila malo jasnija predlažem da se osvrnemo u nazad i malo »začeprkamo« historiju.
13.juna 1878. god. u Berlinu na »Berlinskom kongresu« sastadoše se tadašnje slike i prilike, tj. sile: Njemačka, Austrija, Francuska, V.Britanija, Italija, Rusija i Turska. Bilo je to »vrijeme kad Bosna više nije bila đulistan carevine nego njena otvorena rana koja je krvarila«.
Odlučivalo se i radilo o bosanskohercegovačkoj glavi, glavi bošnjačkoj. Bijaše donešena odluka da Austrougarska dobije mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine što ovi kasnije, uz velike gubitke i neočekivan otpor od strane Bošnjaka i učiniše.
Ista ta Austrougarska je 1915.god. otpočela sa mobilizacijom Bošnjaka i njihovo odvođenje na Soški front. Ovaj, opet bijaše dio jugozapadnog fronta koji se dužinom od oko 600 km protezao italijansko-austrijskom granicom od Švicarske do Tržaškog zaliva. Devedeset kilometara ovog fronta zahvatalo je Slovenačku teritoriju i to njen možda najnepristupačniji dio:visoke planine i dolinu rijeke Soče. U Austrougarskoj vojsci među Njemcima, Madžarima, Austrijcima, Srbima, Poljacima i ostalima učestvovaše i Bošnjaci. Bijahu to ljudi divovi čije podvige popamtiše strme litice i šume koje kriju ostatke i tragove što ih u ljuti Slovenački kamen uklese ruka Bošnjačka. O hrabrosti ovih ljudi svjedoče ordeni za hrabrost čiji su najčešći nosioci bili upravo oni, Bošnjaci. Najviše zahtjeva za dodjelu ovog ordenja, a njihovu dodjelu je spriječio kraj 1.s.r., imadoše upravo oni, Bošnjaci. O tome govore dokumenti i sami ti zahtjevi koji se i danas čuvaju u Bečkom muzeju.
Još jednog »rekordera« 1.s.r dala je BiH. Bio je to Elez Dervišević koji je sa svojih 11.godina bio najmlađi Austrougarski vojnik.

ELEZ DERVIŠEVIĆ

Elez Dervišević

Napomenimo još samo to da je ovaj čovjek svoj ovodunjalučki put okončao u Siriji, u Damasku. Puno vremena i prostora bi trebalo da bi se opisala ratna situacija ovog vremena i prostora. Nije mi cilj ulaziti u detalje o toku ovog rata na području Soškog ratišta. Veoma lijepo je to opisano u knjigama W.Schachingera – »die Bosniaken kommen« V.Klavore - »Plavi križ« i u zadnjem izdanju o ovoj temi, knjizi momka kojem se neizmjerno zahvaljujem za znanje koje mi je prenio o ovim dešavanjima.
Riječ je o knjizi koju napisa dr.Ahmed Pašić – »Bošnjaki na Soški fronti«
Želja mi je da vam prenesem »sliku« i osjećanja onog što vidjeh jula 2007. i nedavno, aprila 2009, te onog sto se u međuvremenu dogadjalo.
Tog jula 2007. prvi put odoh u Log pod Mangartom očaran i nekakvog »čudnog« osjećaja valjda zbog saznanja da sam tu, na mjestu gdje su mi moji zemljaci prije skoro stotinu godina hodali ratovali i ginuli.
Ginuli Bošnjaci i po Monte Meletti za nekog drugog. Vazda za nekog drugog. Kao da nam je drugi preči od nas samih. S obzirom da smo takvi kakvi jesmo i istorija nas pamti po ratovanjima pod tudjim zastavama i vazda za nekog drugog.Vazda za tamo nekog,nikad 'vamo za sebe.
I kad se u zadnjem ratu vlastitim životima odbrani vlastita država opet, odnekud »izmigoljiše« ljigavci. Najprije oni koji BiH ne priznaju i vele »Ne postoji BiH«,«Nije je nikad ni bilo«… al' jest' je bilo onda kad je trebalo istu rušiti,paliti,pljačkati,ubijati…tad je bilo. Za njima se pojaviše onda oni što se u Bošnjaštvo zaklinju a o glavi mi rade. Sjetih se jedne nane sa početka rata '92-ge kad u Sarajevu na pitanje »Nano, kako je?« veli: «Eh, kako!? Gore Arkan, dole Salkan!«
U Bošnjaka čvrsta ruka, hrabro srce a tvrda glava. Valjda su to osnovne karakteristike mog naroda koji je zbog toga najjedinstveniji i najsložniji kad je frka…rat.
Upravo takvom je čovjeku u Logu pod Mangartom podignuta impresija u obliku kamenog spomenika. U groblju koje čuva poginule, a sačinjavaju ga četiri terase u čijem centralnom dijelu, rekoh dominira spomenik kipara Ladislava Kofraneka iz Praga koji predstavlja dva vojnika. Jedan je Austrijski lovac a drugi Bošnjak. Stoji Bošnjo prkosno, sred strmih litica sa kojih ni ovce ne mogu sići kad im uspije da se gore uspnu.Jedan dan gledam na tv:popelo se stado ovaca na jednu od litica oko Loga.Ne mogu sići te su ih planinarske spasilačke ekipe spašavale i skidale helikopterom. Šta bi čovjek, plak'o il' se smij'o?
Pogled na ovu od kamena isklesanu ljepotu mami uzdah a još nešto mi se desi što mi tog jula bijaše malo van pravila… uhvatih sebe kako iznad križa učim fatihu.
Među 859 Austrougarskih vojnika poginulih na Rombonu i Čukli nalazi se i 101 Bošnjak koji u to vrijeme na svojim mezarima imadoše križeve i na njima pločice sa podatcima o imenu, rođenju i smrti odnosno pogibiji. Na nekoliko mjesta je u jednu grobnicu pokopano dva pa i više ljudi te se tako može vidjeti npr.da su skupa sahranjeni Kaltak Ahmet i Vaso Vujičić.
I danas te pločice stoje vidjeh to u nedavnoj posjeti samo ovaj put na nišanima.
Zahvaljujući dr. Ahmedu Pašiću te njegovoj inicijativi oko zamjene križeva za nišane na mezarima u ovom groblju otpočela je akcija koju je vodio on sam.Po njegovom odlasku iz Slovenije akciju je preuzela i do kraja uspješno dovela IVSRS (Islamska verska skupnost v Republiki Sloveniji), odnosno IVZ Rep. Slovenije.

GROBLJE-MEZARJE DANAS
Između ove moje dvije posjete desio se jedan nemili dogadjaj. Jedan dan nacionalističkim obilježjima upravo na ovom groblju neko pošara 74 muslimanska nišana.

VANDALIZMU NIGDJE KRAJA NEMA
Izmedjuostalih bijahu pošarani i Hrvatski,Srpski,Austrijski i Italijanski.Ista stvar se desila u šest ostalih grobalja u toj regiji.Vandale još traže.Bar tako kažu.
Ne dugo poslije toga očistiše se i obrisaše ovi simboli. Za sad je sve čisto, uvjerih se u to svojom nedavnom posjetom. Taj put sam fatihu proučio nad nišanom. Na grobu-mezaru Ahmeta Kaltaka i Vase Vujičića stoji križ i nišan. Nikom' ne smeta samo vandalu što sam sebi smeta pa iz tog pasjaluka švrlja i šara gdje god stigne.
U toku zadnje, familijarne, posjete i djeca bijahu veoma raspoložena pa me iznenadi spremnost najmlađeg, Ahmeda da pozira. Dok ga je stariji sin Elmedin držao u naručju pred spomenikom on raširio ruke kao da hoće da zagrli i spomenik i svu Sošku dolinu skupa sa grobljem-mezarjem u kojem, što je veoma interesantno ni jedan »brežuljak« nije potonuo.

Mnogo je toga što se ima vidjeti u ovom dijelu Slovenije. Svaki mi je odlazak u Log pod Mangartom nešto posebno. Valjda zbog tog našeg naroda što je bio i u velikom broju ostao u Soškoj dolini.
Situacija u Sloveniji danas je takva kakva jest.Još uvjek se Bošnjaci trbuhom za kruhom kreću Slovenijom. Kupili su odnosno kupuju zemlju za izgradnju IKC-a u Ljubljani. Kad god da se džamija u Sloveniji sagradi neće biti prva!? Prva je bila u Logu pod Mangartom?! Da, baš tu u toku prvog svjetskog rata.Sagradiše je pripadnici BH4 (Hercegovački bataljon), a danas joj se ni za kamen ne zna.

DžAMIJA U LOGU POD MANGARTOM
Fotografije potvrđuju njeno postojanje a meni se čini da je ta džamija razlog više što se u Logu pod Mangartom osjećam kao kod svoje kuće. Ovdje bi se za sad završilo moje kazivanje o ovoj temi. I sad tačno znam da nisam rekao sve ono što sam mislio. Nek' ostane, ako Bog da za drugi put iako mi je jasno da će i tada puno toga ostati ne rečeno i nenapisano. Baš onako kako reče ona cvjećarka sa početka ovog' mog pisanja.
Iz Loga se uputismo preko Italije i nadmorske visine od 1600 metara suhom cestom sa čijih je strana na toj visini sunčanim zrakama prkosio snijeg visine pola metra koji se polahko otapao i stvarao ne potočić nego rijeku koja se obrušavala niz litice do nizine u kojoj je u svojoj tišini ostao spomenik i groblje-mezarje u kojem »ostadoše« naše fatihe i dove Allahu Džellešanuhu da ovaj hrabri bošnjački narod obraduje Džennetom. Amin!