ENGLESKI / ENGLISH

GERMAN: Den Haag: Urteilt Europa über Karadzic oder über sich selbst?

Mr. Mirnes KOVAČ: Da, jasno i precizno, suđenje je pozitivan pravni proces kojeg treba uraditi radi historije. K tome, Karadžić jeste predvodnik, ali nije sam odgovoran za neopisive zločine i genocid počinjene u Bosni i Hercegovini! Dakako, Evropa u Haagu, željela to ili ne, sudi i sebi, svojim promašajima i greškama. To je suđenje svom “establishmentu” (A.J.P. Taylor je među prvima popularizirao ovaj termin u engleskom jeziku da njime označi britansku elitu) koji je svojom politikom, upravo onakvom koja je omogućila Hitleru da pokrene i vodi najmasovnije svjetsko ubijanje, omogućio Karadžiću da vodi svoj krvavi pir u Bosni i Hercegovini.

Ukrao je već 14 godina svoje kazne! Danas mu je 64 godine i već, dodatno, krade još koji dan svog suđenja. Prvo se njegovo hvatanje čekalo, a sada i suđenje… Čeka se i nastoji izbjeći svaka greškica kako mu se slučajno ne bi povrijedilo njegovo “pravo”!? Dakako, njegov je slučaj poput pijadestala na koji se stavlja “zvjerka” kako bi se cijelom selu pokazalo da se, eto, i zlom vuku koji je stada sakatio došlo glave. Evropa neće da shvati da je suđenje Karadžiću jedna vrsta suđenja sebi. Evropi je teško izgovoriti GENOCID u Srebrenici jednako kao što joj nije drago izgovoriti riječ HOLOKAUST. Jer, da nije bilo njenog indolentnog pa i pristrasnog odnosa, nje, koja je sve to promatrala i očekivala da će Karadžić Bosnu i Hercegovinu slistiti i očistiti od muslimana za par sedmica, Zlikovac u ovom formatu i obliku ne bi bio moguć. Na kraju krajeva, to se nije dešavalo na Sjevernom polu, već u samom dvorištu te iste Evrope!

Naime, Evropa i njen establišment su svojim odnosom ako ne proizveli, onda omogućili Zlotvora i ovo suđenje je njemu, njegovom (ne)djelu i njima – Evropi ma koliko ona toga bila (ne)svjesna! I niko ne očekuje pravdu! Ljudske i ovosvjetske dimenzije ne mogu “izvagati” ni njegov zločin, niti utezi pravde mogu ponijeti njegovu težinu! Zlotvor je samo eksponent onih koji su mu omogućili da bude to što jeste.

Krvnik bojkotuje suđenje Zločinci i dalje pod zaštitom međunarodnih ubleha

Kada je jedan od najčuvenijih britanskih historičara svog doba A. J. P. Taylor (Alan John Percival Taylor, 1906-1990) nakon dvadeset od početka i petnaest godina od završetka Drugog svjetskog rata napisao knjigu Porijeklo Drugog svjetskog rata u kojoj je osporio općeprihvaćenu “Ninberšku dogmu” po kojoj je, ukratko, za sva zla ovog najvećeg svjetskog konflikta kriv Hitler i njegova klika, optužen je za revizionizam, pogrešnu interpretaciju događaja i još mnogo toga, a njegova knjiga otvorila je ogromnu lavinu kontroverzi i godinama dugu debatu (desetine knjiga kao odgovor Tayloru). Međutim, problem je ostao u tome što Taylor nije bio neki ludi fanatik, već izgrađen učenjak sa stotinama članaka i desetinama knjiga iza sebe, zavidnom naučnom karijerom. A.J.P. Taylor je bio radikalan utoliko što je odudarao od općeprihvaćene dogme, što je udarao na savjest i prozivao na odgovornost. Ukratko, što je razbio mit s kojim su se svi zadovoljili i na kome se izgrađivala post-ratna Evropa.

U osnovi A.J.P. Taylor je u svom djelu osporio općeprihvaćenu “Ninberšku tezu” koja je od krivice za rat štitila svjetske vođe i druge države. “… Postojalo je jedno objašnjenje koje je zadovoljilo sve i izgledalo je kao da je iscrpilo sva sporenja. To objašnjenje je bilo: Hitler. On je planirao Drugi svjetski rat. Samo njegova volja ga je prouzrokovala. Ovo objašnjenje očigledno je zadovoljilo “pobornike otpora” od Churchilla do Nameira. Oni ga cijelo vrijeme bijahu nudili, i već ga bijahu davali prije nego što je rat izbio. Mogli su reći: “Jesmo li vam rekli. Nije bilo alternative odupiranju Hitleru od prvog časa.” Objašnjenje je također zadovoljilo “popustljivce.” Oni su mogli ustvrditi da je popuštanje ili smirivanje bilo mudra, i bila bi čak uspješna, politika, da nije bilo te nepredvidive činjenice da je Njemačka bila u rukama jednog ludaka. Nadasve, ovo objašnjenje je zadovoljilo Njemce, osim jednog malog broja nepokajničkih nacista. Nakon Prvog svjetskog rata, Njemci su pokušali da krivicu prebace sa sebe na Saveznike, ili da postignu da niko nije kriv. Jednostavnija je operacija prebaciti krivicu sa Njemaca na Hitlera. On je bio sretno mrtav. Možda je Hitler i načinio mnogo više štete Njemačkoj dok je bio živ. Ali, nadoknadio je to svojim konačnim žrtvovanjem u Bunkeru. Nema te količine posthumne krivnje koja bi njemu naštetila. Krivica za sve – Drugi svjetski rat, koncentracione logore, gasne komore – mogla se natovariti na njegova nimalo opiruća ramena. Sa Hitlerom krivim, svaki drugi Njemac mogao je tvrditi svoju nevinost; a Njemci, prije toga najenergičniji protivnici utvrđivanja krivaca za rat, sada su postali njeni najčvršći zagovornici.” (A.J.P. Taylor, The Origins of the Second World War, Touchsone, New York, 1961, str. 11-12).

IGRE SA ŽRTVAMA GENOCIDA!!! Evropa u Haagu, željela to ili ne, sudi i sebi, svojim promašajima i greškama. To je suđenje svom “establishmentu”

Upravo A. J. P. Taylor i njegov diskurs mi se danima mota po glavi dok pratim početak “najvećeg” suđenja “najvećem” (je li on doista najveći?) zlikovcu Evrope nakon Drugog svjetskog rata – i dakako – ne da mi se da o tom događaju razmišljam ikako drugačije od načina na koji je to činio ugledni engleski historičar.

Da, jasno i precizno, suđenje je pozitivan pravni proces kojeg treba uraditi radi historije. K tome, Karadžić jeste predvodnik, ali nije sam odgovoran za neopisive zločine i genocid počinjene u Bosni i Hercegovini! Dakako, Evropa u Haagu, željela to ili ne, sudi i sebi, svojim promašajima i greškama. To je suđenje svom “establishmentu” (A.J.P. Taylor je među prvima popularizirao ovaj termin u engleskom jeziku da njime označi britansku elitu) koji je svojom politikom, upravo onakvom koja je omogućila Hitleru da pokrene i vodi najmasovnije svjetsko ubijanje, omogućio Karadžiću da vodi svoj krvavi pir u Bosni i Hercegovini. I ne samo to, Evropa to, nažalost, nastavlja činiti: Evropa je nakon Drugog svjetskog rata prihvatila Zapadnu Njemačku kao rješenje, sistematski provela de-nacifikaciju i danas ima ujedinjenu Njemačku kao svoju najjaču ekonomsku i političku predvodnicu. U Bosni i Hercegovini tako nije postupila: Nakon rata i genocida u Bosni i Hercegovini Evropa je propustila od srpskog entiteta napraviti “Zapadnu Njemačku” barem po pitanju de-nacifikacije. Naprotiv, u bosanskoj verziji “Zapadne Njemačke” Hitler se otvoreno veliča na javnom servisu Republike Srpske! Premijer takve “zloslutne” tvorevine javno pruža podršku osuđenim ratnim zločincima (Možda će i po Karadžića jednog dana poslati Vladin avion?). Sjeme zločina nije iskorijenjeno već je ono ovakvim odnosom Evrope samo privremeno uklonjeno, a bojimo se da je njegovo “klijanje” samo pitanje vremena!