Vijesti
I MUSLIMANI SU SE MOLILI U SRUŠENOM WTC-U
|
|
Autor: islambosna.ba
Objavljeno: 12. September 2010. 13:09:15
U današnjoj gužvi oko gradnje džamije u blizini nekadašnjeg World Trade Centera, prečesto se zaboravlja da je u multikulturalnom ozračju prije 11. septembra i islam imao svoje mjesto, i da su Al-Qaidini krvoloci ubijali svoje koliko i tuđe.
Na sedamnaestom katu južnijeg od tornjeva-blizanaca bila je uređena soba za molitvu, s mjestom za abdest (ritualno pranje vodom koja je tekla preko 40 kamenova), u kojoj su se Allahu molili svi muslimani iz WTC-a: brokeri, stolari i zidari, racepcionistice i sekretaricek… U tom šarolikom društvu skpa su se, okrenuti Mekki, klanjali i rođeni Amerikanci, i doseljenici koji su stekli državljanstvo, i posjetitelji koji su poslovno došli u WTC, sva lica modernog zapadnog islama. Poslovni čovjek iz Londona, Zafar Sarekashwala, sjeća se da ga je o postojanju te sobe obavijestio poslovni partner Židov:
- Bilo je to tako oslobađajuće, tako mirno. Imao si osjećaj da si u pravoj džamiji. Najbolji dio svega bio je što si bio u epicentru kapitalizma, u New York Cityju, u Svjetskom trgovinskom centru, a imao si taj otok duhovnosti. Mislim da takve kombinacije nije bilo nigdje drugo u svijetu.
Niko na zna tko je tu sobu za molitvu organizirao – većina službenih arhiva nestala je u rušenju blizanaca, a ko je to pokrenuo ne znaju ni imami iz manhattanskih džamija, čiji su se vjernici znali moliti u toj prostoriji. Čak ni nakon što je muslimanski fanatik Ramzi Yousef 1993. podmetnuo bombu u WTC, neprijateljstava nije bilo i nikom nije smetalo što se oni Bogu mole u za to posebno uređenoj prostoriji.
- Mi tu nismo bili stranci. Pripadali smo tamo. Uđeš ujutro u dizalo i pozdraviš kolegu građevinara sa “selam alejkum”, a još petorica njih u odijelima i s kravatama odpozdravi ti “alejkum-selam” – sjeća se električar Sinclair Hejazi Abdus-Salaam, koji je montirao stropne zvučnike u jednom uredu na 49. katu 11. septembra i uspio izaći iz zgrade; hitajući do dogovorenog mjesta okupljanja za slučaj nužde, na križanju Broadwaya i ulice Vesey, najviše se brinuo što nije u gužvi vidio nikog od kolega muslimana od kojih je i doznao za sobu za molitvu.
U sjevernom tornju, brojni muslimani koji su radili u restoranu “Windows of the World” sami su sebi improvizirali prostor za molitvu. Budući da im je pauza na poslu bila prekratka da stignu do najbliže džamije, Masjid Manhattan u ulici Warren, četiri ulice dalje, na stubištu izmeđi 106. i 107. kata raširili bi kartonske kutije od dostava hrane po betonu odmorišta i postavili stolnjak kao prostirku za molitvu. Tokom ramazana bi donijeli svoju omiljenu hranu od kuće i, čim zađe sunce, priredili iftar objed u menzi za zaposlenike.
- Iftar je moje najdraže sjećanje na WTC, to je bilo zbilja posebno – sjeća se Sekou Siby, kuhar koji se doselio iz Obale Bjelokosti. On nije bio u smjeni 11. septembra, ali njegov rođak, kolega i cimer Abdoul-Kaorim Traoré jest, i skupa s konobarom Shabirom Ahmedom iz Bangladeša bio je jedan od šezdesetak muslimana koji su poginuli u napadu na tornjeve-blizance. Šef sale u restoranu, Fekkak Mamdouh iz Maroka, sjeća se kako je par sedmica nakon napada klanjan salat al-Ghaib, molitva za one čije truplo nije očuvano, uz punu suradnju gradskih i saveznih vlasti, koje su dale autobuse za prijevoz imama i ožalošćenih do džamije u Warren Streetu, nadomak ruševina, da bi se dostojno odala pošta žrtvama muslimanima.
Danas se u politički uzavreloj klimi vodi žestoka rasprava oko džamije na mjesti WTC-a, a sobe za molitvu u južnom tornju sjećaju se samo oni preživjeli koji su se tamo molili; čak i John L. Esposito sa sveučilišta Georgetown, vodeći američki stručnjak za islamske studije, u svojoj knjizi “Budućnost islama” samo je jednom usputno spominje. Današnja žučljivost u raspravi oko projekta džamije Park51 najviše žalosti one muslimane koji se sjećaju molitvi u WTC-u, poput Fekkaka Mamdouha, koji kaže:
- To je sramota, sramota, sramota. Ponekad se probudim i pomislim, nisam zbog toga došao u Ameriku. Došao sam ovamo da skupa s drugima gradim ovu zemlju. Ljudi koriste to pitanje za svoje vlastite političke ciljeve. To je smišljeno da bi se podupirala mržnja.
Na sedamnaestom katu južnijeg od tornjeva-blizanaca bila je uređena soba za molitvu, s mjestom za abdest (ritualno pranje vodom koja je tekla preko 40 kamenova), u kojoj su se Allahu molili svi muslimani iz WTC-a: brokeri, stolari i zidari, racepcionistice i sekretaricek… U tom šarolikom društvu skpa su se, okrenuti Mekki, klanjali i rođeni Amerikanci, i doseljenici koji su stekli državljanstvo, i posjetitelji koji su poslovno došli u WTC, sva lica modernog zapadnog islama. Poslovni čovjek iz Londona, Zafar Sarekashwala, sjeća se da ga je o postojanju te sobe obavijestio poslovni partner Židov:
- Bilo je to tako oslobađajuće, tako mirno. Imao si osjećaj da si u pravoj džamiji. Najbolji dio svega bio je što si bio u epicentru kapitalizma, u New York Cityju, u Svjetskom trgovinskom centru, a imao si taj otok duhovnosti. Mislim da takve kombinacije nije bilo nigdje drugo u svijetu.
Niko na zna tko je tu sobu za molitvu organizirao – većina službenih arhiva nestala je u rušenju blizanaca, a ko je to pokrenuo ne znaju ni imami iz manhattanskih džamija, čiji su se vjernici znali moliti u toj prostoriji. Čak ni nakon što je muslimanski fanatik Ramzi Yousef 1993. podmetnuo bombu u WTC, neprijateljstava nije bilo i nikom nije smetalo što se oni Bogu mole u za to posebno uređenoj prostoriji.
- Mi tu nismo bili stranci. Pripadali smo tamo. Uđeš ujutro u dizalo i pozdraviš kolegu građevinara sa “selam alejkum”, a još petorica njih u odijelima i s kravatama odpozdravi ti “alejkum-selam” – sjeća se električar Sinclair Hejazi Abdus-Salaam, koji je montirao stropne zvučnike u jednom uredu na 49. katu 11. septembra i uspio izaći iz zgrade; hitajući do dogovorenog mjesta okupljanja za slučaj nužde, na križanju Broadwaya i ulice Vesey, najviše se brinuo što nije u gužvi vidio nikog od kolega muslimana od kojih je i doznao za sobu za molitvu.
U sjevernom tornju, brojni muslimani koji su radili u restoranu “Windows of the World” sami su sebi improvizirali prostor za molitvu. Budući da im je pauza na poslu bila prekratka da stignu do najbliže džamije, Masjid Manhattan u ulici Warren, četiri ulice dalje, na stubištu izmeđi 106. i 107. kata raširili bi kartonske kutije od dostava hrane po betonu odmorišta i postavili stolnjak kao prostirku za molitvu. Tokom ramazana bi donijeli svoju omiljenu hranu od kuće i, čim zađe sunce, priredili iftar objed u menzi za zaposlenike.
- Iftar je moje najdraže sjećanje na WTC, to je bilo zbilja posebno – sjeća se Sekou Siby, kuhar koji se doselio iz Obale Bjelokosti. On nije bio u smjeni 11. septembra, ali njegov rođak, kolega i cimer Abdoul-Kaorim Traoré jest, i skupa s konobarom Shabirom Ahmedom iz Bangladeša bio je jedan od šezdesetak muslimana koji su poginuli u napadu na tornjeve-blizance. Šef sale u restoranu, Fekkak Mamdouh iz Maroka, sjeća se kako je par sedmica nakon napada klanjan salat al-Ghaib, molitva za one čije truplo nije očuvano, uz punu suradnju gradskih i saveznih vlasti, koje su dale autobuse za prijevoz imama i ožalošćenih do džamije u Warren Streetu, nadomak ruševina, da bi se dostojno odala pošta žrtvama muslimanima.
Danas se u politički uzavreloj klimi vodi žestoka rasprava oko džamije na mjesti WTC-a, a sobe za molitvu u južnom tornju sjećaju se samo oni preživjeli koji su se tamo molili; čak i John L. Esposito sa sveučilišta Georgetown, vodeći američki stručnjak za islamske studije, u svojoj knjizi “Budućnost islama” samo je jednom usputno spominje. Današnja žučljivost u raspravi oko projekta džamije Park51 najviše žalosti one muslimane koji se sjećaju molitvi u WTC-u, poput Fekkaka Mamdouha, koji kaže:
- To je sramota, sramota, sramota. Ponekad se probudim i pomislim, nisam zbog toga došao u Ameriku. Došao sam ovamo da skupa s drugima gradim ovu zemlju. Ljudi koriste to pitanje za svoje vlastite političke ciljeve. To je smišljeno da bi se podupirala mržnja.
