Ibro MEHMEDOVIĆ: U ovom drugom poglavlju priče moram da maštam gdje će biti jedan od spomenika Đeneralu Draži. Siguran sa samo u jedno: u Gornjem Milanovcu svakako neće biti podignut spomenik ovom četniku, ali neće biti imenovana ni njegova ulica dok postoji Groblje mladih partizana. Nije isključeno da će neko od patriota pokušati da rehabilituje i ubice Zorana Đinđića dok traje ova mlitava Vlada i patriotska Skupština. Ali ovdje se ne završavaju moje dileme o beogradskoj lopatijadi. Razmišljam da se lako može dogoditi, obzirom da je otkriveno da su Dahije bili Srbi kao turski janičari i srpski zulumćari treba očekivati da će beogradska lopatijada kao nacionalno pitanje zahvatiti i šire područje Dejtonske Velike Srbije.

Radi racionalnog korišćenja prostora i vremena ne želim zamarati čitaoce uobičajnog sažetka teme ili podnaslova, jer se nadam da će svakom čitaocu biti jasno šta sam želio da kažem. Ipak. Smatram da je potrebno da kažem kakva je to metafora – lopata u ovoj priči. Dakle, u novijoj istoriji, lopata ima veoma važnu ulogu u društvu, ne samo za otkrivanje i zatrpavanje, nego, recimo i kao vaspitno i ljekovito sredstvo. O lopati smo mnogo čuli i čitali priču iz Manastira Crna Rijeka. Tamo su najuporniji psihijatriski bolesnici „lečeni“ lopatom, i izgleda da je bilo haira....

Ovo što ja želim da kažem je sasvim drugačiji slučaj. Dakle, lopatijada nije baš neki novi izum u novinarstvu, a ovo što sam napisao beogradska, želim da objasnim lokaciju priče, umjesto onoga „Igrale se Delije – nasred zemlje Srbije“. Evo opet su delije glavni junaci, ali ne nasred zemlje Srbije nego usred bare Ade Ciganlije. Oprostit će mi čitaoci, nadam se, što koristim taj turski toponim – Ada i Ciganlija. Jer, tamo se zapravo priča i dešava. I u ovom slučaju glavno sredstvo za otkrivanje historije je kramp i lopata. Bez toga se u ovoj priči ne bi moglo ništa dokazati, recimo da narodni heroji imaju mnogo gušće kosti nego obični ljudi. Taj fiziološki

Srpski zločinac Mihailović Elektronika i lopatanje Potraga za gustim kostima

podatak će organizatori lopatijade znati da iskoriste i to bi bila glavna stvar ove beogradske akcije. Sve ostalo oko rehabilitacije generala „Vojske u otadžbini“ odobrila je i Narodna skupština Srbije. On je priznat zajedno sa Ravnogorskim pokretom. Jedino je, čini mi se, izgubio Vuk Drašković, jer generalu Draži više nema šta da traži. Ja ne znam ko je sada na redu kako se ne bi ugasila stranka Vuka Draškovića. Osim gustine kostiju, ako do njih dođe široka akcija, možda bi vrijedilo da kažem da u dokate o patriotizmu ovog četnika treba da uđe i podatak da su Ravnogorski četnici u odbrani Kralja i otadžbine ostavili i jedan od svojih suvenira - partizansko groblje kod Gornjeg Milanovca. Dvadeset i pet partizana, a da ni jedan nije stariji od 25 godina, ili pokolja u Limskoj dolini, Šahovića i mnogih drugih četničkih stratišta. Za dokazivanje ovakvih stravičnih podataka nije potrebna ni lopata ni kramp. To je najstravičnija slika četnika od Takova do Vukovara. Ostaje veoma zagonetno pitanje da li su Takovski partizani, Bošnjaci iz Limske doline, ili nevini stanovnici Šahovića, izmasakrirani za otadžbinu ili su samo služili da uveličaju pir četnika iz Vojske u otadžbini za kralja u Engleskoj. Potraga za mjestom ilegalne sahrane Đenerala Draže će se nastaviti obećao je jedan od savremenika istraživanja na Adi Ciganliji. Svi su izgledi da će na mjestu gdje budu pronađene „guste“ kosti narodnog heroja biti podignut veličanstveni spomenik prije nego Ada Ciganlija bude privatizovana. Zatim, koliko će lopata biti polomljeno, a što se tiče finansisjkih troškova – to će valjda platiti prestolonasljednik Kralj Aleksandar.

U ovom drugom poglavlju priče moram da maštam gdje će biti jedan od spomenika Đeneralu Draži. Siguran sa samo u jedno: u Gornjem Milanovcu svakako neće biti podignut spomenik ovom četniku, ali neće biti imenovana ni njegova ulica dok postoji Groblje mladih partizana. Nije isključeno da će neko od patriota pokušati da rehabilituje i ubice Zorana Đinđića dok traje ova mlitava Vlada i patriotska Skupština. Ali ovdje se ne završavaju moje dileme o beogradskoj lopatijadi. Razmišljam da se lako može dogoditi, obzirom da je otkriveno da su Dahije bili Srbi kao turski janičari i srpski zulumćari treba očekivati da će beogradska lopatijada kao nacionalno pitanje zahvatiti i šire područje Dejtonske Velike Srbije.

Da se dogodilo, ne daj Bože, da su Slobo i Tuđman ilegalno sahranjeni kao patriote stvaranja Velike Srbije, koliko bi još bilo potrebno lopata i krampova, obzirom da se historijska istraživanja ne mogu obavljati građevinskim mašinama sa konjskim snagama. Međutim, kako stvari stoje, nakon zadnje emisije o tajnim i javnim govorima između Slobodana i Tuđmana, sjenku na dobru namjeru vođe hrvatskih ustaša stavlja podatak da je Slobodan Milošević tražio od Tuđmana da izagna Srbe iz Hrvatske. Skontao je taj veliki um da će tako pred svjetsku javnost osramotiti Hrvatsku i osloboditi Srbiju za velike podvige u „borbi protiv rata“ za očuvanje SFRJ.

Zašto tako guste kosti Slobe Miloševića i Tuđmana truhnu bez mauzoleja kakav zaslužuju nacionalni heroji

Ima to svakako uzročne veze između Mihailovića i Miloševića. Nepravde je bilo u tome što je Milošević kontrolisao JNA, a Draža samo Ravnogorski pokret kao paravojnu formaciju između partizana i Njemaca. Za rehabilitaciju Đenerala Draže, kako ja laički kontam, glavni razlog je bio što su partizani strijeljali četnike, jer nisu znali da su se oni borili protiv fašizma.

Beogradska lopatijada pomalo dobija oznake pokreta za istinu i nacionalni interes. Međutim, u svakom pokretu ima i onog nazadnog. Po ovom modelu iskopavanje kostiju, što je bio uvod u euforiju naroda da se mora osvetiti, bojim se da nekom neće pasti na pamet ili samo na glavu da u formi priznanja herojstva pokrene premještanje grobnica zločinaca i posljednjeg „rata za mir“. Recimo, zašto da tako guste kosti Slobe Miloševića i Tuđmana truhnu bez mauzoleja kakav zaslužuju nacionalni heroji. Iskopavanje kostiju je zlošutno bešare, pokazalo se to kroz historiju. To je dakako mnogo morbidnije od slavljenja izgubljenih ratova. Knez Lazar je izgubio rat na Kosovu i na istom mjestu je Slobodan Milošević, izgubio „rat za odbranu Jugolsavije“. Poruke sa Gazimestana su izrodile „nebeski narod“ kao ratničku mašinu, a stotine hiljada izbjeglica nisu donije Veliku Srbiju, nego tešku sirotinju...