Zijad BEĆIREVIĆ: Zaduženost vlada u SAD i Evropi ukazuje na usporavanje rasta globalne ekonomije, što vodi usporavanju privredne aktivnosti, padu realnog dohotka, povećanju nezaposlenosti, i vodi u recesiju. Strah od nove recesije ide od Wall Streeta do Evrope i Kine. U Kini već ima nagovještaja inflacije, čime se povećava uvjerenje da i neke druge evropske zemlje, osim indiciranih, neće moći vraćati svoje dugove. A dugovi se jednoga dana moraju platiti, što će ugroziti životni standard građana.

Dugovi zemalja sve više rastu, i sve ih je teže držati pod kontrolom; Visoki dugovi vode u bankrot, a bankrot uz bankrot u opšti globalni privredni kolaps
Jednoga dana dugovi se moraju platiti, a tada ih plaća narod, na teret svog životnog standarda i egzistencije

Ovih dana sve više ekonomista izažava zabrinutost za opše stanje globalne ekonomije, koje svijetu ponovno prijeti novom privrednom krizom, novom recesijom. Još nismo zaboravili i osjećamo teške posljedice globalne ekonomske krize iz 2008. godine, koja je kao i ona tridesetih godina iza sebe ostavila pustoš i svijet zavila u crno.

JOŠ SE OSJEĆAJU POSLJEDICE EKONOMSKE KRIZE IZ 2008.: Ekonomska recesija 2008. snažno je pogodila privrede posebno razvijenijih zemalja, a usporila privredni rast ostalih. Bila je to kriza sistema. Prvo je zahvatila neke segmente američkog finansijskog sitema: kreditiranje nekretnina, proširila se na bankarski sitem, osiguranje, fondove, burze. Iz SAD se proširila na evropske finansijske institucije, bankarstvo, burze, pa se obrušila na realni sektor. Kriza je duboko produbljena padom potrošnje, jer su se potrošači morali odricati kupovina, a proizvođači su bili prisiljeni snižavati cijene, ukidati radna mjesta i otpuštati radnike. Nadajući se većem padu cijena potrošači su se ustezali od novih kupovina, čekajući nova pojeftinjenja, što je smanjilo prihode firmi, a proizvodnju gurnulo u stagnaciju. Zbog pada cijena proizvođači su bili prisiljeni na restriktivnu štednju, prije svega smanjivanjem plata, ukidanjem radnih mjesta, odustajanjem od ulaganja u investicije, spajanjem sa srodnim djelatnostima, što je uzrokovalo pad proizvodnje i nezaposlenost. Zbog smanjenih plata i izgubljenih poslova građani nisu mogli podmirivati svoje obaveze, pa zaostaju u otplati kredita, radi čega propadaju manje banke, štediše gube novac od štednje, a kriza pogađa velike finansijske institucije i veće banke. Tada je zabilježen rekordan pad proizvodnje, BDP i zaposlenosti. Stvarni troškovi krize i dalje se mjere milionima izgubljenih radnih mjesta, bilionima dolara propale štednje i hiljadama bankrotiranih firmi, što je duboko posljedično i preskupo za ove generacije.
Kriza 2008. obuzdana je optimističkim ulaganjem novca u vrijedonosnice, što je diglo cijene akcija, a istovremeno su smanjene kamatne stope u Americi i Evropi. Sa ubrizganim novcem pokrivena je praznina nastala zbog neotplaćenih kredita. Time su, nakon rekordnih padova burzovnih indeksa, indeksi značajno porasli.

RECESIJA 2008. UTICALA NA SVE ZEMLJE SVIJETA: Međunarodna svjetska kriza i recesija svjetske privrede ozbiljno je uticala na ekonomiju u svim krajevima svijeta, jer je tokom recesije u skoro svom zemljama smanjena stopa privrednog rasta, posebno u razvijenim ekonomijama. Prema podacima svjetske banke recesija je tada najjače pogodila srednju i istočnu Evropu. Međunarodna trgovina je bila glavni kanal kojim se kriza proširila na cijeli svijet. Posebno posljedično kriza se odrazila na stanogradnju, automobilsku i prerađivačku industriju. Krizom je posebno teško pogođen Japan, SAD, ugrožena Ruska ekonomija, ekonomije zemalja Južne Amerike, a zahvaćene su sve burze od Frankfurta do New Yorka.
Globalna ekonomska recesija 2008, kao i ona nikad zaboravljena 1929., kod većine zemalja izmjenila je način upravljanja privredom. Nakon krize nastupio je period sa naglašenom ulogom države, što je donekle potisnulo eru tržišnog fundamentalizma, ali i izmjenilo shvatanje o ulozi državnog intervencionizma, koji u određenim uslovima može štetiti i povećati krizu, jer destimuliše i umanjuje privatnu inicijativu.

POČETAK NOVE KRIZE MOGUĆ NA TLU AMERIKE:
I ovaj put, kao 2008, početak krize moguč je na tlu Amerike, prije svega iz razloga što temeljni uzroci prethodne recesije nisu otklonjeni. Oporavak svjetskog gospodarstva je još krhak i neujednačen, opterećen rastućim američkim nacionalnim dugom, visokim rastućim dugovima evropskih i drugih zemalja, skepsom zbog pada kreditnog rejtinga SAD (sa AAA na AA+) i praćen nedovoljnim nastojanjem Evropske centralne banke da smanji dugovanja evropskih zemalja. Visoke razine duga i viškovi u trgovinskoj razmjeni među pojedinim zemljama, te stagnacija zarada, i dalje ugrožavaju stabilan rast. Američki dugovi dodatno su povećani rastućim vojnim izdatcima, velikim stimulativnim paketima ekonomskog potsticaja i kreiranjem skupih predizbornih programa, uključujući reformu zdravstvenog sistema. Administracija predsjednika Obame „hrve” se s nasljeđenim disproporcijama, ali se stanje ne može tako brzo promjeniti. Uz to, i dalje je prisutna restriktivna politika MMF. Sve to dovelo je do povećanog straha od recesije i uslovilo pad cijena nafte, na razinu najnižu u posljednje dvije godine. Strah od krize vraća vjeru zlato, koje svi kupuju, iako ovih dana dostiže neslućeno visoku cijenu (čak $ 1.870 za uncu).
Američka ekonomija raste sporije od očekivanja. Iako je u zadnjih nekoliko mjeseci uposleno novih 1,400 hiljada radnika, još uvijek je bez posla 14 miliona radno sposobnih amerikanaca. U maju ove godine uposleno je svega 54.000 radnika, najmanje u zadnjih 8 mjeseci, što drži stopu nezaposlenosti na 9,1%. Predsjednik Obama je pri nedavnoj posjeti Chrysleru ponovio uvjerenje da oporavak ekonomije SAD ide uzlaznim putem, potkrepljujući to i uvođenjem novih smjena u automobilskoj industriji. Kritičari ekonomske politike predsjednika Obame tvrde da su porezi preveliki, državni programi preglomazni , enormna regulativa i previsoka državna potrošnja, što stvara nesigurnost i vraća unazad. Oni smatraju da SAD prijeti fiskalni kolaps, ako se istim putem nastavi. Kako reče jedan od ekonomista „ U kočiji je više ljudi nego onih koji je vuku”. Iako američke banke i privatni sektor posjeduju oko 2.000 milijardi kapitala, finansijsko tržište je nesigurno i strah od recesije postoji. U Centralnoj američkoj banci misle da bi ovakvo stanje američke ekonomije moglo potrajati još dvije godine, radi čega će se kamatne stope do sredine 2013-te zadržati na rekordno niskom, skoro nultom nivou.

DUŽNIČKA KRIZA TRESE ZEMLJE EU: Ekonomska i finansijska kriza sve jače tresu zemlje eurozone. Nakon Grčke i Portugala na udaru su se našle Španija i Italija. Većinu zemalja EU muče visoki budžetski deficiti i dužnički problemi. Italija ima najveći državni dug na svijetu, 1,900 milijardi eura. Čak 17 zemalja EU, koje imaju euro kao zajedničku monetu, ima usporen ekonomski rast, što otežava dužničke probleme, a ima odraza na sve zemlje EU i veći dio svijeta, posebno SAD ( što se nedavno manifestovalo strmoglavim padom dionica na njujorškom Wall Streetu). Od Njemačke, kao glavne poluge u eurozoni, očekivao se snažan zaokret naprijed, ali je zabilježen ekonomski rast od svega 0,1%, praćen povećanjem nezaposlenosti i novim rastom državnog duga. Posebno zabrinjava sve veća nezaposlenih mladih, koja je danas najviša nakon Drugog svjetskog rata. Evropi je očigledno potreban novi evropski koncept života, u kome će mladi naći svoje mjesto.
Ako se evropska dužnička kriza proširi izvan tih zemalja, tada bi i druge visoko zadužene zemlje ( koje još nisu) zapale u teškoće, posebno na planu posudbi novca. Sve to slabi moć bankarskog sistema i potkopava ekonomije, naročito dužničkih zemalja. Prioritet za dužničku krizu evropskih zemalja su efikasna kratkoročna rješenja. Ako evropski lideri ne nađu rješenje za dugove, naredna godina biće posebno nesigurna i teška za investitore.

DUGOVI DRŽAVA UBRZANO RASTU: Dugovi su toliko narasli, da bi mogli planetu gurnuti u propast, ako uskoro ne budu smanjeni. Ukupan dug u svijetu procjenjuje se na 95 bilijuna dolara, a u zadnjih 20 godina uvećan je za 4 puta. Sa rastom dugova rastu i kamate. Po mišljenju eminentnih svjetskih ekonomista, ako dug zemlje iznosi preko 90% BDP (Bruto društveni proizvod), privredni rast počinje stagnirati, a zemlja zapada u krizu. Najveći dužnik su Sjedinjene države, koje duguju $ 13 biliona. Dugovi V. Britanije su 5 puta veći of BDP, Japana 4 puta, a Irske i Islanda 8 puta veći od BDP... Dug Kine je 159% od BDP, Indije je 129%,... Najmanji dug od razvijenih zemalja ima Rusija , 71% BDP. Po ocjeni MMF prvu skupinu najugroženijih dužnika svijeta čine: Grčka, Italija, Portugal i Japan. U drugoj skupini su SAD, V. Britanija, Španjolska, Island, Irska, a nova potencijalna dužnička krizna područja su: Australija, Danska, N. Zeland, J. Koreja i Norveška.
Od država bivše Jugoslavije najviše duguje Hrvatska, 46 milijardi eura ili 100% BLD. Hrvatska je iz zajmova izgradila savremene puteve, a dug sa države prevalila na preduzeća koja upravljaju putevima. Javni dug Srbije je sa 8,7 milijardi 2008. porastao je na 11,5 početkom 2011-te, što predstavlja 67% od BDP. Slovenija duguje 42 milijarde eura, što je 20% iznad vrijednosti godišnjeg BDP, s tim što je dug javnog sektora 60% od BDP. Dug BiH je 5 milijardi eura ili svega 40% od BDP. C. Gora (bez dugova banaka) duguje 1,4 milijarde eura, što je 44% BDP. Makedonija nema problema s dugovima. Duguje svega 2,5 milijarde eura, što predstavlja 33% od BDP, ali joj predstoje skupa ulaganja u energetiku. Problem država bivše Jugoslavije je što imaju nekontrolisani rast uvoza, visok porast javne potrošnje i spoljnotrgovinskog deficita, bez dostatnog rasta proizvodnje i produktivnosti.

UMNOŽAVANJE DRŽAVNOG DUGA: Vlade država pozajmljuju novac i uvode svoju državu i građane u dužnički odnos, bez dovoljno odgovornosti i osjećaja za realnost. Kada državi treba novac, vlada ga uzima od centralne državne banke, kojoj kao protuvrijednost daje obveznice, koje štampa i odredi im vrijednost. Tim obveznicma koje je dala centralnoj banci vlada se obavezuje otplatiti dug u određenom roku. Uzeti novac od centralne banke je dug i napravljen je iz duga. Vlada ga daje bankama , da podmire potrebe za novcem. On im služi kao depozit, od kojeg najmanje 10% moraju odvojiti u rezerve banke, a 90% će dati firmama i građanima kao kredite. Znači kreditni potencijal (tih 90% od vladinih depozita) je napravljeno iz vazduha. Kada korisnici iz tih 90% depozita podignu kredite, staviće ih na svoje račune kod banaka, od kojih će banke opet 10% ostaviti u svoje rezerve, a 90% plasirati kao nove kredite, i tako kružno u nedogled. To znači da se iz svakog depozita (stvorenog od čistog zraka) može napraviti 9 puta više novca. A taj novac je dug. Tako vrijednost novca pada, a državni dugovi rastu.
Zaduženost vlada u SAD i Evropi ukazuje na usporavanje rasta globalne ekonomije, što vodi usporavanju privredne aktivnosti, padu realnog dohotka, povećanju nezaposlenosti, i vodi u recesiju. Strah od nove recesije ide od Wall Streeta do Evrope i Kine. U Kini već ima nagovještaja inflacije, čime se povećava uvjerenje da i neke druge evropske zemlje, osim indiciranih, neće moći vraćati svoje dugove. A dugovi se jednoga dana moraju platiti, što će ugroziti životni standard građana.
Ne treba zaboraviti da je spasavanje svijeta od ekonomske krize i kolapsa 2008. godine koštalo 15 biliona eura, što je dodatno povećalo dugove, posebno dugove industrijskih zemalja. Ukupni dugovi bogatih zemalja narasli su i kroz zaduživanje preduzeća, preko građana koji su maksimalno koristili svoje kreditne kartice i preko finansijskih firmi koje su imale veliki uticaj na ekonomiju.

PROTIV KRIZE SE MOŽE SAMO DOGOVORNO I ZAJEDNIČKI: O dužničkoj krizi i njenim mogućim posljedicama ovih dana raspravljano je na sastanku najrazvijenijih zemalja svijeta G-20 ; svoje stavove i mišljena razmjenili su lideri vodećih zemalja svijeta ; zakazana je konferencija ECB-Evriopske centralne banke, a najavljen je i skori samit zemalja G-7. Glavna pitanja su posljedice smanjenja kreditnog rejtinga SAD, evropska dužnička kriza i njen uticaj na bankarski sistem. Cilj je udružiti napore i dobiti načelnu saglasnost za zajedničko djelovanje. A postići zadovoljavajući nivo i održati rast globalne ekonomije nije moguće bez uspješne saradnje ekonomskih i političkih lidera.
Na globalnu ekonomsku politiku i ekonomsku politiku EU sve vise utiču socijalni nemiri, koji su se javili kao nastavak „Arapskog proljeća” u Atini, Madridu, Londonu…

EVROPA TREBA EKONOMSKU VLADU: Prije par dana, u težnji za većim ekonomskim i političkim jedinstvom zemalja EU, evropskoj javnosti su se u duetu obratili njemačka kancelarka Angela Marker i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Oni se zalažu za uspostavu Evropske ekonomske vlade, a sa njom i Evropskog monetarnog fonda, što neki od njihovih neistomišljenika iz Brisela smatraju kao težnju za uspostavu veće kontrole nad eurozonom i eurom, a time i nad budžetima članica. Uspostava ekonomske vlade Evrope vodila bi nekoj vrsti federalizacije i ukrupnjavanju Evrope u formi države. Njihova nastojanja za većim jedinstvom nisu umanjila zabrinutost za stanje u ekonomiji. Iz zemalja EU upućuju se zamjerke i SAD zbog ignorantskog odnosa prema ekonomskim problemima evropskih zemalja, koji se u krajnjoj konsekvenci prenose i na SAD.

SAD I DALJE VODEĆA SVJETSKA EKONOMIJA: SAD su i dalje najjača svjetska ekonomija, koja se još nije sasvim opravila od nedavne recesije, što ima za posljedicu rast državnog duga. Nakon pada boniteta SAD, cijeli svijet sa povećanom nervozom prati promjenu vrijednosti na burzanskim tržištima. Snižavanjem boniteta novi krediti i za SAD će biti skuplji, a uticaj lidera na burzanska kretanja manji.
Najveći vjerovnik SAD je Kina, koju visoka potraživanja čine sve nestrpljivijom . Kina ekonomski raste, ali već osjeća višak proizvodnih kapaciteta i sve više udare inflacije. Prilikom nedavnog posjeta Kini, kojom SAD žele povratiti povjerenje u ekonomsku moć, američki podpredsjednik Džo Bajden (Joe Biden) je istakao da Kina i SAD nose ključnu ulogu i dijele veliku odgovornost za globalnu stabilnost u svijetu, u kom cilju se traži od Kine da poveća vrijednost svoje valute u odnosu na dolar.
Osjetljivo burzansko tržište ne reaguje samo na činjenice već i na glasine, koje govore da su njemačke i francuske banke u nevolji jer drže velika dugovanja evropskih zemalja, te da bi i kreditni rejting Francuske mogao biti umanjen, kao američki. Strah od nove recesije u SAD porušio je burzanske indekse kako na evropskom, tako na azijskom i australijskom tržištu. Od aprila o. g. dionice nekih vrlo stabilnih kompanija izgubile su preko 20% vrijednosti, a zarade američkih radnika čuvane u dionicama za penzionerske dane izgubile su od prošle godine do 40%.

IMA MJESTA OPTIMIZMU: Mnogi su očekivali na svjetskim tržištima polet i zamah. To se nije dogodilo. A nije se dogodilo jer nije bilo dovoljno opšte podrške, koja bi privredni oporavak učinila održivim.
Američka investiciona banka predviđa da bi ovakva finansijska politika, kakvu sada vodi 27 zemalja EU i SAD, ako se brzo ne promjeni, mogla dovesti svijet u stanje recesije, ali bi recesija bila znatno blaža, jer je globalna svjetska ekonomija ipak spremnija nego što je bila 2008. godine.
Izlaz iz krizne zone je prije svega moguć zajedničkim nastupanjem na tržistu, rješavanjem dugova, uz neodložno smanjivanje javne potrošnje i poreza. Potrebne su antirecesijske mjere sa kojima će se povećati zaposlenost i mjere monetarne politike za koje postoje uslovi. Uz to, politika mora biti više u službi ekonomije, a ne u nadređenom položaju. Dok se god politika stavlja iznad i ispred ekonomije, postojaće uslovi da se ekonomska odgovornost izbjegne i politizira.
I pored svih nedaća globalne ekonomije, MMF predviđa da će svjetska privreda, zahvaljujući Kini, Indiji i zemljama ubrzanog industrijskog razvoja ove godine ostvariti rast od 4,6%, mada će privredni rast industrijski razvijenih zemalja biti svega 1,3%.
U nadvladavanju postojećih ekonomskih teškoća i danas nam je, kao u vrijeme posljednje krize, više od svega potreban optimizam, ali optimizam zasnovan na realnim vrijednostima. Uslov za to je veće ekonomsko jedinstvo.