Prolazio je i četvrti dan od njegova dovođenja.. Čudilo ga je kako u ovom nekadašnjem silosu za pšenicu nikoga ne može prepoznati. U tom, jednom od dva hangara, nije bilo nikoga iz Bijeljine.

Vjerovatno su u drugom, mislio je. Stalno su dovodili i odvodili neke njemu nepoznate ljude, koje su hvatali u područjima koja su zauzeli. U zatvorenom prostoru, jedino svjetlo je dolazilo sa malih prozora, visoko postavljenih na jednom zidu. Ipak bilo mu je lakše od pomisli, da je njegova porodica na sigurnom. Naime, nekoliko dana prije ove fašističke okupacije, poslao je ženu i djecu u Tuzlu. On je ostao kod kuće, iako je ubrzo shvatio da je to bilo besmisleno. Ako je budu htjeli opljačkati ili njega istjerati, samo njegovo fizičko prisustvo u tom slučaju ništa ne znači.

Faruk je znao da je samo pitanje vremena, kada će mu banuti u kuću. I to se uskoro desilo. Ali nije očekivao da će među njima biti i Rile. Skoro ga je bio zaboravio, otkako ga je prije par godina vidio u preduzeću, u kojem je bio rukovodilac kadrovske službe. Bio je natječaj za prijem novog radnika. Komisija za prijem tada je odbila Rileta i primila drugog. Kada se ovaj došao žaliti, Faruk je uzeo njegov spis, da vidi o čemu se radi. Tu je jasno stajalo da nema uvjete za posao i on mu je to tada i rekao. Poslije je čuo da je Rile poručio da će mu se osvetiti. Tada on to nije ozbiljno shvatio, jer čovjek u ljutnji svašta kaže. Tek kada ga je vidio na svojim vratima, shvatio je kako i najbanalniji razlog u ovakvim situacijama ljudima može promjeniti život.
Vrata hangara se uz škripu otvoriše. Među nekolicinom naoružanih stražara bio je i Rile. Faruk odmah shvati da su došli po njega. Rile se uputi prema njemu i reče mu da ustane, te ga upita ima li ličnu kartu kod sebe.

Znao je šta to znači. Gledao je kada bi druge odvodili s ovakvim pitanjem. Nikad se ne bi vratili, a njihove dokumente bi uništavali. Nisu htjeli ostaviti dokaze. Rile mu poče vezati ruke, koje je morao staviti iza leđa. Tada ga neko od njegovih pozva i on ostavi Faruka napola svezanog. Poslije nekoliko trenutaka vrati se i povede ga, zaboravivši da ga nije potpuno vezao. Faruk osjeti da ima samo jedan čvor na rukama. Izvedoše ga iz hangara, a on poželi da ga što prije ubiju, najbolje metkom, kad bi mogao birati. Vani je već padala ranojesenja noć. Rile i još jedan koga su zvali Đoko povedoše Faruka u malu baraku. Ostali odoše do drugog hangara. Baraka se sastojala od dva dijela. Prvi kroz koji su prošli izgledao je kao neka kancelarija, a drugi je bio takozvana „soba za ispitivanje».

Đoko je ostao u prvoj prostoriji, a Rile odvede Faruka u onu drugu u kojoj je bio samo stol i nekoliko stolica. Reče Faruku da sjedne na jednu, a onda mu i noge veza za stolicu. Ostavi ga tako i vrati se kod Đoke. Faruk, ostavši sam, stade vući konop oko ruku. Uspio ga je olabaviti i osloboditi ruke. Onda odveza i noge, ali konop ostavi tako, da izgleda kao da je učvršćen. Samo je strepio da niko ne dođe, dok sve ne stavi u prvobitni položaj. Tada uđe Rile u prostoriju. Bio je naoružan kao i prije, samo što je ovaj put držao i nož u ruci. – Ko sad nema uslove? - obrati se Faruku. Ovaj tada naglo skoči sa stolice i udari ga nogom ispod trbuha. Rile, iznenađeno, posrnu na koljena, a Faruk ga još jednom pogodi nogom u glavu. Ispade mu nož, koji on zgrabi i zabode mu ga u lijevu stranu prsa.

Čuo je kako Đoko iz druge prostorije dovikuje: - Hajde Rile, šta toliko lupaš. Nije valjda da mu krv piješ. O'ladiće ti se večera. Faruk se samo bojao da Đoko ne uđe, dok već mrtvom Riletu ne skine automat. U glavi je već skovao plan. Trebaće se riješiti Đoke i obući njegovu uniformu, jer je Riletova bila krvava. Kad otvori vrata moraće pucati u Đoku, ali tako da ga pogodi u glavu. Što se tiče pucnjave, to ne bi trebalo biti sumnjivo. U baraci se često pucalo, jer su se likvidacije odvijale svakodnevno. Uzeo je strojnicu i otvorio vrata. Đoko je jeo i kada ugleda Faruka, samo je zaprepašteno uspio izgovoriti: - Šta, ti ... Ovaj ispali rafal na njega i on pade povlačeći za sobom stol i posuđe na njemu. Faruk skide uniformu sa njega, uze kapu, i što je brže mogao, navuče na sebe. Izvadi svoju ličnu kartu i stavi je u džep, iako u tom trenutku nije znao što će mu. Uze oružje i proviri kroz vrata.

Vani je već pao mrak i uzdao se da mu je to sada jedini saveznik. Trebalo je još proći stražarsku kućicu, ali nije znao šta će, ako ga neko prije sretne. Duboko je udahnuo i krenuo prema izlazu. Kako su kamioni stalno ulazili i izlazili, a frekventnost ljudi bila vrlo velika, nadao se da ga neće otkriti. Kada je došao do kućice, kroz prozor je vidio dvojicu unutra. Jedan je razgovarao preko telefona, a drugi je nešto tražio po policama. Faruk navuče kapu, skoro do očiju. Kucnu na staklo, pokazujući da ide vani. Ispred ulaza je bilo parkirano nekoliko automobila i on pokaza rukom, kao da ide prema jednom od njih. Stražar, koji je razgovarao preko telefona i koji ga je vidio, mahnu mu, a on došavši do kola i vidjevši da više nije u vidokrugu čuvara, naglo skrenu prema šumi, do koje je trebalo preći jednu čistinu. Kada se dokopao šume poče trčati iz sve snage.

Noć je bila vedra i tada se sjeti nečega iz mladosti. Bio je u izviđačima gdje se naučio orijentirati noću pomoću rasporeda zvijezda. Po tome bi se mogle odrediti strane svijeta. Trebalo je doći do slobodne teritorije, a nije znao ni koliko je daleko i kuda treba ići. Ipak je nekako ocijenio smjer i nastavio trčati. Nadao se samo da nije pogriješio, jer kad svane, moći će ipak bolje prosuditi. Pretpostavio je da će se ubrzo otkriti šta se desilo i da će poslati potjeru za njim. Zato treba ove noći što više preći i napraviti prednost u odnosu na progonitelje. Ujutro je došao do nekog zaseoka, uspio u jednom dvorištu doći do vode i neke plastične boce koju je napunio. Iako je bio u uniformi nije mogao riskirati da ga neko vidi, pogotovo ako se pročulo da je pobjegao. Mogao je ipak otkriti gdje se nalazi, donekle poznaje ovo područje, iako je iz grada. I tako je prošlo nekoliko dana i noći, hraneći se onim što bi našao u šumi i pijući vodu koju je svu potrošio.

Bio je početak jeseni i vrijeme mu je išlo naruku, te mu je to davalo nadu da ustraje. Najteže mu je bilo prelaziti preko otvorenog polja. Tu je uvjek postojala mogućnost da ga neko vidi. Zato bi uvjek dobro pogledao na sve strane i kada bi se uvjerio da nema nikoga, pretrčao bi taj prostor. Među drvećem se osjećao puno sigurnije. Poslije nekoliko dana, vidio je kako ga snaga izdaje, a noge skoro da nije osjećao. Jedne noći više nije mogao hodati, jednostavno se srušio od iscrpljenosti ispod jednog stabla. Samo je uspio odložiti pušku i osjetio kako ga težak san savladava.


Probudio ga je dodir hladnog čelika, koji mu je pritiskao sljepočnicu.
Otvorio je oči i vidio da je to cijev „kalašnjikova“. Pogledao je gdje mu je automatska puška, ali na mjestu gdje ju je ostavio, nije je bilo. Nije mogao vjerovati da su ga pronašli. Pa zar poslije ovoliko vremena i svega što je prošao. Polako je dizao pogled na čovjeka koji mu je držao cijev oružja na čelu.

Ugledao je zelenu beretku označenu starim bosanskim grbom sa glavama Saracena. – Stani, ja nisam četnik – reče čovjeku sa uperenim oružjem. Ovaj malo pomaknu pušku i upita ga: - Pa ko si ti,onda ? – Ovo je samo uniforma koju sam oteo, pobjegao sam iz Batkovića – u jednom dahu Faruk odgovori. Tek tada vidje da ih još ima. Osim ovoga ispred njega, za kojeg je zaključio da je glavni, još jedan je bio sa istom oznakom, dvojica su imali kape „s ljiljanima“, a jedan duge kose imao je crvenu traku na čelu na kojoj je arapskim slovima nešto pisalo. Osim njega, ostali su ga radoznalo gledali. – Evo, moja lična karta – reče Faruk, te je izvadi iz džepa i dade onome koji ga je držao na nišanu. Ovaj je pogleda i reče mu: - Pa ne ličiš baš na ovoga sa slike. – Pa kako će i ličiti, vidiš da izgleda kao avet – dodade drugi koji je stajao pored njega. – Hajde, govori – reče mu onaj prvi.

Tada je rekao što je mogao kraće, svoju priču. Kada je završio, onaj glavni odloži pušku i reče: - Ja sam Zike, vođa ove grupe. Ovaj pored mene je Nurko, ona dvojica iz Patriotske lige su Huska i Amir, a onaj gologlavi je Ringo. On je isto iz Zelenih beretki. Znaš što piše na onoj traci što mu je na glavi. To znači da se ne boji smrti – predstavi Zike svoje suborce. – Pa šta vi radite ovdje ? - upita Faruk. Zike, poslije male pauze, samo mu kratko reče: - Mi smo komandosi. – Jeste li daleko od kuće ? – ponovo će Faruk. – Kako ko. Vidiš, onaj je najdalje – pa pokaza na Ringa – Kad sam ga već spomenuo, on ti pogađa nožem metu sa 20 metara. Nastupao je i u cirkusu. Znaš ono, kad postave ženu ispred neke ploče, pa je gađaju noževima između prstiju i blizu glave. – Imate li hrane ? – obrati im se Faruk.

Huska tada izvadi pola štruce hljeba i dade mu. Nakon što ju je cijelu pojeo, Zike mu dodade čuturicu sa vodom. Poslije, Faruk poče skidati uniformu, a Amir mu predloži: - Znaš šta, ostani u toj četničkoj odori. Nismo nikad doveli zarobljenika, pa da vidimo reakcije. Zike se na to okrenu Faruku: - Samo ti to skini, nećemo riskirati. Lako je s našima, ali raja će ga linčovati, prije nego što im se objasni. Vratiše mu pušku i pođoše. Poslije izvjesnog vremena, Zike reče da stanu, jer su blizu rova. – Zeleno! – viknu lozinku. – Volim te, zeleno! – ču se odgovor. – Hajdemo! – pozva ostale. Dođoše u rov. Jedan „brko“ iza mitraljeza ih upita: - Kako je bilo, momci ? – Ništa novo, klasika. Malo smo onim seljačinama priredili vatromet – odgovori Zike. Krenuše ponovo. Sada su mogli ići da se ne skrivaju.


U praskozorje toga dana, mala grupa ljudi se šutke vraćala uskim putem u koloni, jedan po jedan. Bili su zaokupljeni svojim mislima i brigama, ne obraćajući pažnju na predio kojim su se kretali. Uostalom, to je za njih bio već uobičajeni ritam života, odbrane u ratu, na koji su se navikli. Samo je jedan čovjek, htio upamtiti što više detalja, uvjeren da je ovo najljepši put kojim je do sada prolazio. Put u slobodu.
U daljini su se vidjele kuće i prvi pijetli se oglašavali. Nad Teočakom je izlazilo sunce.