Prenosimo dio današnje hutbe koju je sa minbera džamije „Kralj Fahd“ u Sarajevo održao uvaženi dr.hfz. Safvet Halilović.

Dr.hfz. Safvet HALILOVIĆ: Islamska umjerenost podrazumijeva pozitivnu ravnotežu u svim područjima: doktrinarnom (akaidskom), praktičnom, materijalnom, idejnom, pojedinačnom i društvenom. Islam u životu pojedinca djeluje na uspostavljanju ravnoteže između duha i materije, između razuma i srca, između prava i dužnosti, između života na ovom svijetu i pripremanja za Budući svijet.

Bosna i Hercegovina je, barem do sada, u postdejtonskom periodu bila pošteđena ovakvih zlodjela. Bošnjaci, i pored činjenice da im je učinjena velika nepravda tokom agresije na njihovu zemlju ali i poslije Dejtona, nisu, hvala dragom Allahu, posezali za ovakvim radnjama. Terorizam je najprljaviji vid borbe za postizanje određenih ciljeva i kao takav nije legitiman s obzirom da podrazumijeva ubijanje nevinih ljudi i izvođenje akcija koje imaju za cilj da siju strah, anarhiju i pometnju.
Teroristički čin u Sarajevu mediji su tretirali iz raznih uglova a u pojedinim medijima taj zločin je doveden u vezu s islamom putem stavljanja odrednice "islamski", mada islam u suštini nema nikakve veze s tim gnusnim i užasnim zlodjelom. U svijetu je, inače, posljednjih godina postala jedna vrsta trenda da se teroristički napadi u raznim dijelovima svijeta kvalifikuju sa odrednicom "islamski", što ima za cilj diskreditaciju islama kao vjere i svjetonazora. Kada su u posljednjoj agesiji na BiH pravoslavni Srbi ubijali bosanske muslimane, u jednom danu i po nekoliko hiljada, taj teror i strahote nisu kvalifikovani kao "kršćanski". Kada Rusi još ubijaju Čečene u njihovoj zemlji Čečeniji onda niko ne naziva ruski terorizam "pravoslavnim" ili "kršćanskim". Isto je i sa Palestinom, dok židovi sistematki trijebe Palestince u njihovoj hiljadama godina staroj domovini Palestini nikom ne pada na pamet da taj ekstremizam naziva "židovskim", ali ako neko od muslimana, nad kojima se u raznim dijelovima svijeta vrši nasilje, uradi neko zlodjelo onda svjetski mediji to odmah kvalifikuju kao "islamski terorizam". Dakle, očito je da postoje krugovi kojima je stalo do toga da se manipuliše sa ovim pojmovima i pojavama.

"La ikrahe fid-din"
Poznato je da je jedan od temeljnih principa islama u vezi s odnosom muslimana prema drugima sadržan u ovom ajetu: la ikrahe fid-din, što znači: nema prisilnog uvođenja u vjeru. Neosporna je historijska činjenica da su, na onim prostorima gdje su muslimani vladali stoljećima po zakonima svoje svete knjige Kur'ana časnog, druge vjere i njihovi sljedbenici o(p)stali u svom punom vjerskom i nacionalnom identitetu. A to je bilo moguće zahvaljujući činjenici da islam kao vjera, sistem i vjerozakon, nema u sebi ništa što bi opravdavalo teror ili podsticalo na njega. Štaviše, jedno od osnovnih učenja islama, koje se učestalo spominje u Kur'anu u raznim kontekstima, je stalno suprotstavljanje nasilju među ljudima i njihovim međusobnim odnosima. Dakle, ono što se desilo u Bugojnu ne može se ni u kom slučaju opravdavati islamom; naprotiv, islam je kategoričan u osudi takvih zlodjela.

U Islamkoj povelji, koju je napisala grupa eminentnih islamskih učenjaka pod nadzorom uvaženog šejh Jusufa el-Karadavija a čiji je izdavač Svjetska unija islamskih učenjaka (bosanski prijevod je štampan u suizdanju sa El-Kalemom, izdavačkim centrom Rijaseta Islamske zajednice u BiH), između ostalog, iznosi se i ovo:
- Kao što osuđuje nasilje, islam osuđuje i terorizam, zato što je terorizam više od nasilja. Nasilje je upotreba fizičke sile protiv neprijatelja na neodgovarajućem mjestu. Međutim, teror je iskorištavanje moći protiv nekoga s kim ne postoji nikakav problem (ili nesporazum), kao što je slučaj s otmicom aviona, uzimanjem talaca, ubijanjem turista i sličnih, koje otmičar ili ubica ne poznaju i s kojima nemaju nikakav spor. U arapskom jeziku terorizam (irhab) znači zastrašivanje nekoga, izazivanje kod nekoga panike i užasa. Dakle, to znači širenje straha, panike i užasa kod ljudi i sprečavanje ljudi da uživaju sigurnost koja je jedna od najvećih Allahovih blagodati datih Njegovim robovima - kako na to ukazuju riječi Uzvišenoga: ... neka se oni Gospodaru ovoga Hrama klanjaju, koji ih gladne hrani i od straha brani (Kurejš, 3-4). Ovaj časni ajet, zapravo, ukazuje na dvije najveće Allahove blagodati, koje zadovoljavaju dvije najneophodnije ljudske potrebe, a to su pristojan život i zaštićenost od straha. Najgore iskušenje u koje se dovelo društvo, jeste oduzimanje ovih blagodati, nakon čega ljude pogađaju glad i strah…
A u vezi s ideologijom tekfira (proglašavanje muslimana nevjernikom), u spomenutoj Povelji se ističe i ovo:
"Uvjereni smo da temelj odnosa muslimana prema bratu muslimanu treba biti lijepo mišljenje o njemu uz nastojanje da mu se iznađu opravdanja, a ne da ga odmah kleveće i proglašava grješnikom i novotarom, osim ako u vezi s tim postoji izričit dokaz (delil kat'i). Najgore što musliman muslimanu može uraditi je to da ga, bez uporišta u Allahovim riječima i drugim jasnim šerijatskim dokazima koji su kategoričke naravi i oko kojih nema raspravljanja, okvalificira kao nevjernika koji je izašao iz kruga islamskog ummeta. Kategoričnost dokaza podrazumijeva apsolutnu autentičnost (kat'ijjetu-s-subut) i potpuno jasno značenje (kat'ijjetu-d-dilale). Što se tiče dokaza u kojima ima mjesta raspravi i polemiziranju, to se treba protumačiti tako da bude u interesu čovjeka muslimana. Za koga se s pouzdanjem utvrdi da je musliman - on je u islamu, jer ono što je pouzdano (el-jekin), ne može se poništavati nečim u čemu ima sumnje (eš-šekk). Zabilježeni su mnogobrojni vjerodostojni hadisi koji muslimane upozoravaju da jedan drugoga ne kvalificiraju kao nevjernika. Ne treba dozvoliti da se to i u kom slučaju potcijeni - kako ne bi postalo jednostavno da neka skupina kao nevjernike okvalificira svoje protivnike. "Ko nekoga drugoga optuži nevjerovanjem, ili kaže da je Allahov neprijatelj, a to nije istina, ta kvalifikacija se na njega vraća." (Prenose Muslim i Ahmed) "Ako čovjek nekoga drugoga oslovi: 'Nevjerniče!', jedan od njih dvojice će zaslužiti taj naziv. Ukoliko onaj ko je time oslovljen to ne bude, onda se ta riječ vraća na onoga ko ju je izgovorio." (Prenose El-Buhari i Muslim)
Nema sumnje da je tekfir (kvalificiranje nevjerovanjem) izuzetno velik problem za svako društvo. To je, zapravo, i vjerski, i idejni, i društveni prekršaj koji vodi ka onome na šta je Poslanik, a.s., upozorio riječima: "Nemojte nakon mene vraćati se u nevjerovanje, pa da jedni druge ubijate!" (El-Buhari i Muslim)
Shodno tome, počinioci terorističkog akta u Sarajevu su razbojnici i na njih bi, u islamskoj državi, prema naučavanjima časnog Šerijata i islama, bio primjenjen poznati propis hadul-hiraba, što podrazumijeva smrtnu kaznu na vrlo rigorozan način. Ugrožavanje sigurnosti i movine drugih ljudi u miru je gnusan zločin, a ubijanje nevinih ljudi je grijeh koji spada u skupinu najtežih grijeha koji se u islamskim izvorima nazivaju el-mubiqat (najteži, uništavajući grijesi). Postoje brojni sahih-hadisi u kojima je Allahov Poslanik, a.s., pobrojavajući velike grijehe, ubijanje nevinih ljudi svrstao među najteže grijehe. Štaviše, takav grijeh je i neoprostiv jer se tiče tuđeg haka (prava), a nema sumnje da je pravo na život – najveće pravo.
Jedno od karakterističnih obilježja Dženneta, koji je Uzvišeni Allah pripremio svojim dobrim robovima na budućem svijetu, jeste to što je on "Kuća potpune sigurnosti". Zato će meleki njegovim stanovnicima govoriti: Uđite u njih (džennetske bašče) sigurni, straha oslobođeni (El-Hidžr, 46), gdje se nastanjeni ... ničega neće bojati i ni za čim neće tugovati (El-Bekare, 62).
Stoga islam omogućavanje sigurnosti svim ljudima smatra temeljnim ciljevima islamskog zakonodavstva, kao što uzurpiranje sigurnosti običnih ljudi smatra najvećim zlodjelom za koje treba zakonom kažnjavati.

Islam je vjera umjerenosti
Brojne su posljedice terorističkog čina u Sarajevu. Ono u što nema ni najmanje sumnje je to da je ovaj teroristicki napad najbolji poklon neprijateljima Bosne i Hercegovine, Bošnjaka i islama. A ovo troje (Bosna i Hercegovina, Bošnjaci i islam) je međusobno povezano i uvjetovano jedno drugim. Jer, Bosne i Hercegovine, kao države, nema bez Bošnjaka, a Bošnjaka opet nema bez islama. Zbog toga su antibosanske i antiislamske snage spremno dočekale i dobro iskoristile spomenuti napad kako bi napale na islam i Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini.
Imajući u vidu navedeno smatramo korisnim prenijeti dio desetog poglavlja već spominjane Islamske povelje, koja je, a to je svakako važno napomenuti, štampana u okviru Rezolucije Rijaseta Islamske zajednice o tumačenju islama u Bosni i Hercegovini još krajem 2006.godine, a ove godine je štampana i kao zasebna publikacija.
U tom poglavlju, koje nosi naziv Islam je vjera umjerenosti i komplementarnosti, na vrlo jasan, utemeljen i jezgrovit način iznosi se pravac koji trebaju slijediti muslimani u razumijevanju svoje vjere. Naglašava se da je islam označen umjerenošću u svemu i zato je umjerenost temeljna karakteristika i obilježje njegovih sljedbenika. I tako smo od vas stvorili pravednu (umjerenu) zajednicu... (El-Bekare, 143). Islamska umjerenost podrazumijeva pozitivnu ravnotežu u svim područjima: doktrinarnom (akaidskom), praktičnom, materijalnom, idejnom, pojedinačnom i društvenom. Islam u životu pojedinca djeluje na uspostavljanju ravnoteže između duha i materije, između razuma i srca, između prava i dužnosti, između života na ovom svijetu i pripremanja za Budući svijet. Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu (El-Bekare, 201). ... i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu ... (El-Kasas, 77).
U Povelji se naglašava da pretjerivanje u vjeri može biti pogubno za pojedinca i za društvo. Allahov Poslanik, a.s., je rekao: "Čuvajte se pretjerivanja u vjeri, to je uništilo one prije vas." (Prenose Ibn Madže, En-Nesai i Ahmed)
U Povelji se potom ističe da je za muslimane, također, pogubno i labavo pridržavanje vjere, njenih vrijednosti, naučavanja i odredbi. Zato je potrebno držati se srednjeg pravca kao vodilje u svim područjima. Taj pravac (el-vesatijje) odgovara zajednici i na taj način stanje ummeta biva ispravno. Ideja tog pravca može se razumjeti u sljedećem:
- Sredina između zagovornika samo jednog mezheba i onih koji zagovaraju potpuno ukidanje svih mezheba;
- Sredina kada je u pitanju tesavvuf, između onih koji ga prihvataju čak i kada je devijantan i onih koji ga apsolutno odbacuju;
- Sredina između onih koji uzimaju za sudiju razum čak i onda kada je u suprotnosti s kategoričkim šerijatskim tekstom i onih koji u potpunosti isključuju racio čak i u razumijevanju Teksta;
- Sredina između onih koji apsolutno negiraju nadahnuće (ilham) i ne priznaju postojanje ni traga od njega i onih koji pretjeruju u pozivanju na njega, dotle da ga uzimaju kao izvor šerijatskih propisa;
- Sredina između onih koji zagovaraju tvrđe stavove (tešeddud) čak i u marginalnim pitanjima i zagovornika olahkog pristupa čak i u temeljnim pitanjima i principima;
- Sredina između onih koji pretjerano veličaju naslijeđe iako se u njemu pokazuju ljudske slabosti i onih koji naslijeđe odbacuju iako u sebi sadrži divne pouke za uputu;
- Sredina između filozofije idealista koje gotovo ne zanima stvarnost i filozofije realista koji ne vjeruju u visoke ideale;
- Sredina između onih koji zagovaraju filozofiju liberalizma koja veliča pojedinca i nadređuje ga društvu i onih koji pozivaju u društvenu marksističku filozofiju koja veliča društvo i nadređuje ga pojedincu;
- Sredina između onih koji zagovaraju nepromjenjivost čak i kada se radi o sredstvima i instrumentima i onih koji zagovaraju promjene čak i kada je riječ o principima i ciljevima;
- Sredina između onih koji zagovaraju obnovu i idžtihad čak i u osnovama vjere i njenim nepobitnim istinama i onih koji zagovaraju nekritičko slijeđenje (taklid), koji su protivnici idžtihada, makar se radilo o problemima savremenog doba kakvi ranijim generacijama nisu mogli ni naumpasti;
- Sredina između onih koji zanemaruju nepromjenjive šerijatske tekstove pozivajući na ciljeve Šerijata i onih koji zanemaruju opće ciljeve pozivajući se na vanjski smisao Tekstova;
- Sredina između onih koji pozivaju u bezrezervno otvaranje prema svijetu i onih koji pozivaju u neopravdano zatvaranje u sebe;
- Sredina između onih koji pretjeruju u proglašavanju nevjernicima čak i pobožnih muslimana i onih koji su ravnodušni, makar se radilo i o otpadnicima, neprijateljima vjere ili izdajnicima koji rade za neprijatelje muslimana;
- Sredina između onih koji pretjeruju u zabranjivanju tako da izgleda kao da u vjeri nema ništa što je dozvoljeno i onih koji pretjeruju u dozvoljavanju, tako kao da u vjeri nema ništa što je zabranjeno;
- Sredina između onih koji su zaronjeni u prošlost, odsutni iz sadašnjosti i budućnosti i onih koji prošlost zaboravljaju, kao da je žele izostaviti iz vremena a prošlo vrijeme izbaciti iz jezika.
Nema sumnje da ovakvo razumijevanje islama i njegovih naučavanja omogućava muslimanima da ostanu vjerni principima svog časnog Dina i u današnjim, veoma složenim i turbulentnim vremenima a istovremeno ne dozvoljava im da uđu u područje vjerskog ekstremizma i fanatizma. Zato je veoma važno da je spomenuta Povelja štampana kao zasebna publikacija i da je trabala, barem je tako bolpo zamišljeno od strane njenih izdavača, biti uručena svakom imamu i hatibu koji je zaposlen u Islamskoj zajednici u Bosni Hercegovini.
Teroristički napad uSarajevu je tragičan i bolan; njegovi počinioci trebaju biti kažnjeni onako kako su i zaslužili.
Allaha Uzvišenog molimo da se to nikada više ne ponovi!