Dr. Safvet HALILOVIĆ: Materijalizam je jedan od dva osnovna pravca u filozofiji, suprotan idealizmu. Inače, idealizam je filozofski pravac koji, nasuprot materijalizmu, smatra da su ideja, svijest i duh primarni, a priroda, postojanje i materija sekundarni. Kao takav idealizam je tijesno povezan s religijom. Nasuprot tome, materijalizam polazi od toga da je svijet po svojoj prirodi materijalan, da materija (priroda) postoji izvan svijesti, da je materija primarna i da je ona izvor osjeta, a spoznaja sekundarna, proizvedena. Na taj način materijalisti su nastojali da eliminišu vjerovanje u Boga i afirmišu ateizam. U ovom prilogu pročitajte o tome kako je materijalizam doživio krah upravo zahvaljujući nauci: umjesto da dokrajče religiju, materijalisti su zapali u ćorsokak, jer je nauka dokazala da svemir ima svoj početak i da nije nastao sam od sebe.

Materijalizam, kao pravac u filozofiji, pojavio se još u staroj Grčkoj (Heraklit, Demokrit, Epikur), a najveći razvoj postigao je u filozofiji 17. i 18. stoljeća, te početkom 19. stoljeća (Bacon, Hobbes, Locke, Spinoza, Lomonosov, Diderot, Holbach, Helvetius, Radiščev, Feuerbach i dr.) Materijalizam zagovara da ne postoji ništa osim materije i da je materija suština svega, i organskog i neorganskog. Polazeći od takvih osnova, materijalizam isključuje i odbacuje postojanje Uzvišenog Tvorca – Boga, koji je stvorio ovaj svijet i tako savršeno ga uredio.
Materijalizam kao pravac koji je afirmisao nauku želeći tako objasniti nastanak života i čovjeka, i na taj način u potpunosti eliminisati vjeru u Boga, doživio je krah upravo zahvaljujući nauci: umjesto da dokrajče religiju materijalisti su zapali u ćorsokak, jer je nauka dokazala da svemir ima svoj početak i da nije nastao sam od sebe.
Konstituirajući se kao filozofski podupirač teorije evolucije, materijalizam 19. stoljeća polazi od konstatacije da je univerzum postojao oduvijek, da nije stvoren i da organski svijet može biti objašnjen jezikom interakcija materije. Međutim, otkrića znanosti 20. soljeća potpuno poništavaju ove hipoteze.
Einsteinova otkrića na polju poimanja vremena imala su snažan utjecaj na svijest mnogih ljudi. Širenje kosmosa, spoznato na osnovu Einsteinovih formula, pokazuje da prostor nestaje kada se vrati na početak vremena. Vrijeme i prostor, kao neodvojive kategorije, imaju zajednički početak. Koncept apsolutnog i vječnog vremena opovrgnut je teorijom relativiteta. Na taj način, vrijeme je postalo relativan pojam, tj. ono ima svoj početak. Treba istaći da to ne znači da je vrijeme, kao što to pojedini misle, pojam koji je proizvod ljudske svijesti i da ne postoji realno u vanjskom svijetu. Naprotiv, matematičkim objašnjenjem međusobne povezanosti vremena, prostora i materije, dokazano je da je vrijeme kategorija koja realno egzistira u vanjskom svijetu. ^[1]
Pretpostavka da je univerzum postojao oduvijek pobijena je otkrićem da je univerzum nastao iz Velike eksplozije (takozvani “Big Bang”), koja se odigrala prije više milijardi godina. Big Bang pokazuje da su sve fizičke supstance u univerzumu postale iz ničega: drugim riječima, one su stvorene. Jedan od najistaknutijih zagovornika materijalizma, ateista filozof Anthony Flew, priznaje: “Kako je poznato, priznanje je dobro za dušu. Ja ću, zbog toga, početi priznajući da ateist mora biti zbunjen savremenim kosmološkim konzenzusom (Big Bang). Zbog toga što izgleda da kosmolozi imaju znanstveni dokaz... da je univerzum imao početak.” ^[2]

Precizna brzina širenja kosmosa
Velika eksplozija ili prasak, također, pokazuje da je univerzum na svakom stadiju bio oblikovan kontroliranim stvaranjem. Ovo je postalo jasno pomoću poretka koji se zbio nakon Velikog praska, koji je bio isuviše perfektan da bi bio formiran od strane nekontrolirane eksplozije. Naučnici ističu da jačina početnog praska određuje brzinu širenju kosmosa. Da je ovo širenje bilo malo malo sporije, sva materija bi se, pod uticajem sile gravitacije, ponovo sažela i kosmos se ne bi mogao formirati. Također, da je širenje bilo malo brže, materija bi se raspršila, odmah bi započeo proces velikog zamrzavanja (Big Chill) i kosmos se ne bi više mogao formirati. Ove činjenice jasno govore da je brzina širenja kosmosa podešena na nevjerovatno precizan način. Veliki prasak nije neka proizvoljna, nasumična eksplozija; svjesno je programirana prema određenom cilju, sa besprijekornim proračunom i realizacijom. ^[3]
U vezi s ovom činjenicom čuveni fizičar Paul Davies je rekao: “Teško se oteti utisku da su sadašnje strukture univerzuma, koje su očito toliko osjetljive na male alteracije u brojevima, bile pažljivo smišljene... Po izgledu, čudesno poklapanje brojčanih vrijednosti koje je priroda dodijelila njenim fundamentalnim konstantama, zasigurno ostaje prisiljavajući dokaz za jedan svjesni element kosmičkog dizajna.” ^[4]
Ista činjenica natjerala je američkog profesora astronomije Georgea Greenstaina da kaže: “Nakon što smo pregledali sve dokaze, uporno navaljuje misao da je neko natprirodno posredništvo ili, radije, Posredništvo, moralo biti umiješano u nastanku kosmosa.” ^[5]
Dakle, evidentno je da materijalistička hipoteza (da život može u potpunosti biti objašnjen jezikom interakcija između materije) ne može biti (od)branjena pred snagom argumenata koje nude otkrića savremene znanosti. To naročito dolazi do izražaja kada je u pitanju porijeklo genetske informacije, koja određuje sva živa bića, a koja se nikako ne može objasniti bilo kakvim čisto materijalnim posredništvom. Jedan od vodećih branitelja teorije evolucije, George C. Wiliams, priznaje ovu činjenicu u članku kojeg je napisao 1995. godine, kada kaže: “Evolucionisti-biolozi propustili su da shvate da oni rade sa dva, više ili manje, nesamjerljiva domena: domen informacije i domen materije... gen je paket informacija, a ne stvar... Ova nestašica opisivača čini materiju i informaciju dvoma odvojenim domenima postojanja koji se moraju diskutirati odvojeno, u njihovim vlastitim jezicima.” ^[6]
Navedena situacija je jedan od brojnih dokaza koji ukazuju da postoji nadmaterijalna Mudrost, koja čini da genetska informacija postoji. Nemoguće je za materiju da proizvede informaciju unutar same sebe. Direktor Njemačkog saveznog instituta za fiziku i tehnologiju, profesor Werner Gitt, primjećuje: “Sva iskustva pokazuju na to da je za pojavljivanje informacija potrebno postojanje slobodne volje, jednog razuma koji će koristiti svoj sud i kreativnost... Ne postoji zakon prirode, ne postoji fizički proces i ne postoji materijalistički proces koji može uzrokovati da informacija sama od sebe nastane u materiji.” ^[7]
Navedene znanstvene činjenice jasno ukazuju da su univerzum i sva živa bića kreirana od strane Kreatora, koji ima vječnu snagu i znanje, tj. od strane Boga. Što se tiče materijalizma, Arthur Koestler, jedan od najčuvenijih filozofa u savremenom dobu, kaže: “Materijalizam ne može više za sebe tvrditi da je znanstvena filozofija.” ^[8]

Znanstveni kolaps materijalizma
O znanstvenom kolapsu materijalizma postoje brojne studije koje su pisali, i koje još pišu, naučnici diljem zemaljske kugle. Smatramo korisnim ovom prilikom spomenuti profesora Miroljuba Petrovića koji je, inače, osnivač i direktor Centra za prirodnjačke studije u Beogradu (Srbija) i Sakramentu (SAD). On je autor brojnih studija u kojima, koristeći dostignuća savremene nauke i tehnologije, dokazuje da u svemiru postoji Superiorna Inteligencija, koja je živa i koja je savršeno uredila ovaj svijet. U svojoj knjizi Nauka i problem smrti, u odjeljku Tehnologija bez premca, iznosi veoma interesantne primjere. Navest ćemo neke fragmente iz tog djela:
Svakodnevno slušamo i čitamo o najnovijim dostignućima na polju nauke i tehnologije. Porast znanja je tako veliki da neke procjene ukazuju da se svakih pet godina prikupi više znanja nego tokom cijelog predhodnog perioda ljudskog postojanja. Širom svijeta organizuju se sajmovi gdje se izlažu najnoviji modeli kompjutera, automobila, mobilnih telefona, satelitske opreme i drugih dostignuća savremene nauke. Međutim, ako bismo otišli u prirodu i prošetali se nekom livadom ili šumom, naišli bi na mnogo veća čuda tehnologije i dizajna. Jedan najobičniji mrav je nebrojeno puta složeniji sistem nego bilo koji model automobila. Jedna najobičnija muha je milijardama puta složenija od bilo kojeg aviona ili svemirskog broda. To je razlog zašto naučnici često koriste modele iz prirode da bi projektovali svoje modele. Tako su inžinjeri jedne kompanije konstruisali najnoviji model helikopteta proučavajuću građu i let vilinog konjica. Dodajmo da vilin konjic ima najsloženije oči u prirodi. Svako njegovo oko sadrži više od 30.000 sočiva.
Poznato je da su naučnici u stanju da prave veoma male motore i pumpe koje se koriste prilikom hiruških zahvata. Ako bi vas neko pitao, da li su naučnici u stanju da naprave takvu malu pumpu koja bi mogla da se smjesti na jedan kvadratni milimetar, vi biste vjerovatno odgovorili da bi „možda mogli tako nešto da učine“ A, da li bi naučnici mogli da da naprave hiljadu malih pumpi koje bi stale na jedan kvadratni milimetar? Sigurno da ne.
Poznato je da hrana koju čovjek unosi, ulazi u želudac gdje se vari. Iz želuca, svarena hrana ulazi u tanko crijevo gdje se hranjivi sastojci prebacuju u krvotok i raznose po cijelom tijelu. Na jednom kvadratnom milimetru tankog crijeva ne nalazi se jedna, niti hiljadu, nego 200 miliona pumpi koje rade na prebacivanju hranjivih sastojaka u krvotok.
Najprostiji živi sistem, na nivou jedne ćelije kao što je bakterija, predstavlja nešto mnogo složenije i uređenije nego bilo koji grad na svijetu. To je lijepo ilustrovao jedan molekularni biolog: “Da bismo shvatili realnost života pomoću otkrića molekularne biologije, ćeliju moramo uveličati hiljadama miliona puta, dok ne bi dobila prečnik od 200 kilometara i ličila na ogromni svemirski brod, dovoljno veliki da prekrije grad kao što je London ili New York. Ono što bismo tada vidjeli bio bi objekat nenadmašne složenosti i savršenog dizajna.“ On dalje kaže: “Na površini ćelije možemo zapaziti milione otvora, nalik ulaznim hodnicima u ogromnom svemirskom brodu, koji se otvaraju i zatvaraju da bi omogućili stalan prolaz materija koji ulazi i izlazi. Ako bismo ušli kroz jedan od tih otvora, našli bismo se u svijetu najviše tehnologije i nezamislive složenosti.“
Treba zapaziti da živi sistem u prirodi na određeni način liči na knjige koje ljudi pišu. Kao što se u knjigama nalaze određene informacije, tako svi živi sistemi sadrže izuzetno složene informacije zapisane u genima. Najprostiji živi sistem sadrži u sebi složeniju informaciju nego bilo koji kompjuterski program koji je čovjek napravio. A čovjek, u svakoj od svojih 12 hiljada milijardi ćelija sadrži toliko informacija koje bi mogle da se smjeste u 900 tomova enciklopedije.
Mogli bismo u nedogled da govorimo o tome kako su živi sistemi složeni i kako oni izuzetno funkcionišu. Ali, nas u ovom trenutku ne interesuje kako oni funkcionišu, već kako su nastali. Dakle, kako su nastali živi sistemi? Da pođemo najprije od nečeg jednostavnijeg. Kako je nastala jedna knjiga? Možda će neko reći da je knjiga nastala u štampariji, ali to je pogrešan odgovor. Knjiga je nastala u umu pisca. Informacija ne može da nastane u štampariji. U štampariji informacija može samo da se prenese na papir.
A sada, da postavimo pitanje koje je za nas od velike važnosti: kako su nastali živi sistemi koji su mnogo složeniji od bilo čega što je čovjek napravio?
Danas postoje tri odgovora koje naučnici nude kao odgovor na ovo pitanje. To su: 1. živi sistemi su nastali slučajno, sami od sebe; 2. žive sisteme je stvorila Superiorna Inteligencija koja postoji u svemiru; 3. ne znamo kako su nastali živi sistemi.
Mnogi naučnici danas vjeruju da su živi sistemi nastali nakon velike eksplozije koja se navodno desila u svemiru prije oko 15 milijardi godina. Sa druge strane, postoje naučnici koji smatraju da izuzetno složena informacija koja postoji u živim sistemima, kao i njihova izuzetno složena građa, nisu mogli tako da nastanu. Oni tvrde da mora da postoji Superiorna Inteligencija u svemiru koja je stvorila ove izuzetno složene sisteme, zajedno sa informacijom koja se nalazi u njima. Njutn, Mendel, Paster i drugi naučnici koji su postavili temelje nauci, zastupali su to mišljenje, baš kao i mnogi savremeni naučnici. Poznato je da jedan od osnovnih zakona u biologiji (ili nauci o životu), zakon biogeneze, kaže kako nastaju živi organizmi. Taj zakon kaže da „živi organizmi nastaju samo od živih organizama“, i to je ono što vidimo svuda oko nas. Psi nastaju od pasa, mačke od mačaka, insekti od insekata, a ljudi od ljudi. Nikada nećemo vidjeti da živi organizmi nastaju od nežive materije. Iz svega ovoga izveden je jasan zaključak da u svemiru mora postojati Superiorna Inteligencija, koja je živa. I ono što je glavni zaključak, odnosi se na vječnost. Svi naučnici se slažu da nešto mora biti vječno u svemiru. Zastupnici kocepta slučajnog nastanka vjeruju da mrtva materija postoji od vječnosti. Ukoliko bi to bio slučaj, onda života ne bi bilo u svemiru, jer živo nastaje samo od živog. Jedina mogućnost jeste da život mora biti vječan u svemiru. Tako su naučnici došli do nedvosmislenog zaključka da u svemiru mora postojati Superiorna Inteligencija, koja je živa i vječna. U nauci se to Biće naziva Tvorac. (Miroljub Petrović, Nauka i problem smrti, Beograd, 2008., str. 110-115)

Profesor Džaner (Caner) Taslaman u svojoj izvrsnoj studiji Veliki prasak, filozofija i Bog ističe da teorija Velikog praska u pet bitnih tačaka opovrgava sve oblike materijalističke filozofije. Oni koji su svoj sistem vjerovanja, ponašanja i etike zasnovali na temeljima takvih filozofija, trebali bi ih, naglašava profesor Taslaman, temeljito revalorizirati. Potom on spomenute tačke rezimira u sljedećem:
1. Kosmos nije postojao oduvijek. Na taj način je opovrgnuta osnova materijalističke filozofije, koja naučava da je materija jedino što realno postoji.
2. Formule teorije relativiteta su međusobno povezale prostor i vrijeme. Na taj način je dokaz da kosmos ima početak ujedno i dokaz da vrijeme ima svoj početak. To, zapravo, znači da su u zabludi bili materijalisti, koji su vrijeme razumijevali kao vječan i neovisno postojeći entitet.
3. Procesi koji su pratili Veliki prasak dokazuju da je u kosmosu prisutno svjesno, razumno stvaranje. Time je dokazano da materijalistička filozofija kojom se negira djelovanje svjesnog Stvoritelja nije ispravna.
4. Materijalizam je koncept koji naučava da su materija i kosmos nepromjenjivi i neuništivi te da se oni vremenom neće istrošiti. Međutim, postupni procesi razvoja u kosmosu dokazali su sasvim suprotno. Razumijevanjem činjenica da se kosmos širi, postojanja entropije, te života zvijezda, pokazalo se da je konstatni i nazustavljivi proces promjena ustvari jedino što se ne mijenja.
Kao što nije oduvijek, kosmos isto tako nije ni zauvijek. Kao i čovjek, a i sva ostala bića, kosmos će umrijeti. Time je opovrgnut i temeljni materijalistički aksiom. ^[9]

Francis Collins – od ateiste do teiste
Također, istaknuti znanstvenici na početku 21. stoljeća su iznijeli veoma interesantna zapažanja u vezi s ovom tematikom. Jedan od njih je i američki znanstvenik Francis S. Collins, jedan je od najznačajnijih svjetskih istraživača u području genetike, značajan po svojim zaslugama u otkrivanju gena odgovornih za neke od najtežih ljudskih bolesti (leukemija, cistična fibroza, huntingtonova bolest itd.). Collins je bio voditelj Human genom projecta (HGP), a 2000. godine, u prisustvu tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona, objavio je javnosti da je otkrivena tajna ljudskoga genetskog koda; otkriće koje ga je, kako sam tvrdi, ispunilo strahopoštovanjem, jer je otkrio „najčudesniji od svih jezika“, jezik koji je dotad znao samo Bog – božiji jezik!
Na tragu tih istraživanja Collins je napisao svoje čuveno djelo Božiji jezik, koje je postalo svjetski bestseler. To je knjiga u kojoj se na izuzetno zanimljiv način objedinjuje Collinsovo osobno intimno životno iskustvo (put od ateista do vjernika), njegova znanstvena otkrića i istraživanja u području genetike. On je, također, pokušao odgovoriti na neka konkretna pitanja koja muče današnjeg čovjeka, kao npr.: Kako Bog može dopustiti toliko patnje na svijetu?, Kako racionalna osoba može vjerovati u čuda? itd. Na kraju, Collins iznosi veoma važne zaključke, pa kaže:
"Ako pripadate onima što vjeruju u znanstvene pristupe, ali ste skeptični u pogledu vjere, ovo je dobar trenutak da se zapitate koje su to barijere koje vas priječe da potražite sklad između tih dvaju svjetonazora. Jeste li zabrinuti time da vjera u Boga zahtjeva upadanje u iracionalnost, kompromitiranje logike, čak i intelektualno samoubojstvo? Nadam se da su argumenti predstavljeni na stranicama ove knjige omogućili barem djelomičan protuotrov za to shvaćanje i da će vas uvjeriti da je od svih mogućih svjetonazora ateizam najneracionalniji. Je li vas možda odbilo licemjerno ponašanje onih koji propagiraju vjeru? Ponovno, imajte na umu da se čista voda duhovne istine prenosi tim zahrđalim spremnicima koje zovemo ljudska bića, stoga nas ne treba začuditi da katkad ta temeljna vjerovanja mogu biti uvelike iskrivljena... Jesu li vas uznemirili neki pojedinačni filozofski problemi vjere, kao što je pitanje o tome zašto Bog pun ljubavi dopušta patnju? Shvatite da su nam velik dio te patnje nanijela upravo naša vlastita djela ili ona drugih ljudi, i da je to, u svijetu u kojem ljudi prakticiraju slobodnu volju, neizbježno... Možda vam samo nije ugodno prihvatiti ideju da sve ono čime znanost raspolaže nije dovoljno da bi se odgovorilo na ijedno važno pitanje?... Možda jednostavno niste posvetili dovoljno pozornosti i vremena ozbiljnom razmatranju duhovnog svjetonazora... Život je kratak. Stopa smrtnosti i u budućnosti će biti ista, za svakog po jedna smrt. Pojasniti duhovni život samom sebi može biti neopisivo osnaživanje vlastitih sposobnosti." ^[10] (Novi horizonti, br. 149, januar 2012.)

Fussnote:
^1] Caner Taslaman, Veliki prasak, filozofija i Bog, Dobra knjiga, Sarajevo, 2008., str. 28.
^2] Henry Margenau, Roy A. Vargesse: Cosmos, Bios, Theos, La salle IL: Open Court Publishing, 1992., str. 241. Navedeno prema: Harun Yahya, Podvale terorije evolucije, Sarajevo, 2001., str. 152-153.
^3] Caner Taslaman, nav. djelo, str. 124.
^4] Paul Davies, God and the New Physics, New York, Simon and Schuster, 1983., str. 189.
^5] Hugh Ross, The Creator and the Cosmos, Colorado Springs, CO: Nav-Press, 1993., str. 114-15.
^6] George C. Wiliams, The Third Culture: Beyond the Scienfitic Revolution, New York, Simon and Schuster, 1995., str. 42-43.
^7] Werner Gitt, In the Beginning Was Information, CLV, Bielefeld, Germany, str. 107, 141.
^8] Arthur Koestler, Janus: A Summing Up, New York, Vintange Books, 1978., str. 250.
^9] Caner Taslaman, Veliki prasak, filozofija i Bog, str. 100, 101.
^10] Francis S. Collins, Božiji jezik, s engleskog prevela Ksenija Jurišić, Profil International, Zagreb, 2008., str. 224-226.