Avdo HUSEINOVIĆ: Nije mi prvi put da sam na sudu izravno sa zločincima. Već sam stekao rutinu. I to ne sa običnim malim zločincima, nego baš onima koji su itekako okrvavili ruke. Nakon svega, postaje mi jasnije, da bi oni sutra izvršili još veći pokolj i da bi tada samo ispravili neke greške koje su počinili tokom posljednjeg genocida, jer sad su i stariji i iskusniji, i znaju kako se može zločin pametnije obaviti, kako može proći nekažnjeno, bez dokaza. I oni nakon svega imaju poučna isksustva koja bi rado primijenili u nekom novom genocidu, a siguran sam da će ta iskustva prenijeti na svoje nasljednike, jer oni imaju ključnu stvar u rukama, a to je ugovor s prokletnikom.

Bio sam svjedok na suđenju „crnogorskom monstrumu sa Grbavice“ Veselinu Batku Vlahoviću.

Na sudskom pozivu pisalo „da se pozivam 30. maja 2012. godine u 9 sati u Sud BiH u Sarajevu, ul. Kraljice Jelene, sudnica broj 4, na glavni pretres kao svjedok Tužilaštva BiH, po optužnici T 20 0KTRZ 00000852 05 i T 20 0 KTRZ 0001205 11 u krivičnom predmetu protiv optuženog Veselina Vlahovića“.

Ustao sam u sedam sati i 10 minuta, a moj jaran Hamo je u pola osam već došao po mene da me odveze do Suda. Dok se probijamo kroz kilometarsku sarajevsku jutarnju gužvu, šutim jer ni kahve još popio nisam, a moj Hamkan vodi monolog: „Eh, da mi je to pašče ufatiti đe u prostoriji, pa da se ja i on pomarišemo. Lahko mu je bilo po Grbavici ubijati nemoćne i silovati nezaštićene. Samo da me puste 20 minuta da ga naklofam. Kakav on bokser, ma to je miš najveći. Ja bih ga dva puta sastavio pod bradu i bacio pod noge, pa kad padne, onda nogama udar'o, udar'o, sve dok čujem da štene diše.“

Uzesmo novine na semaforu na Dolac Malti i dok ih, po svakodnevnom pravilu, listam od kraja, prvo gledajući čitulje, Hamo nastavlja svoju viziju marisanja Batka. Umalo mu ne rekoh: „Daj, Hamo, tek smo ustali, ugasi se.“ Međutim, prešutio sam, mada mi je „njegov nokaut Batka“ već bio dojadio. I stigosmo pred SUD BiH. Ušao sam u prostoriju, gdje ću sačekati dok svoje svjedočenje ne završi uvažena Edina Kamenica, novinarka „Oslobođenja“, žena koja je prva počela pisati o stravičnim Batkovim zločinima na Grbavici i čije je pisanje prvo razotkrilo tu količinu zla koje je ovaj zločinac iz Nikšića tokom 1992. godine posijao u centru Sarajeva. Dok je Edina svjedočila, iskoristio sam priliku da nakratko porazgovaram sa Borisom Grubešićem, portparolom Tužilaštva BiH i da mu dam kopije svojih filmova, koji bi trebali poput filma „Krvavi ples po šeheru“ koji je uvršten u optužnicu protiv Batka, optužiti i svjedočiti protiv još desetina krvnika u drugim procesima za ratne zločine. Mislio sam da će Edina završiti za 20 minuta, jer otprilike sam se toliko zadržao, kada sam svjedočio u slučaju Batkovog saučesnika Saše Baričanina, prije nešto više od godinu dana, koji je prvostepeno osuđen na 18 godina zatvora za ubistvo porodice Balvanović na

Krvolok koji je čionio zločine po narudžbi srpsko-crnogorskog vođstva: Veselin Vlahović, monstrum sa Grbavice

Grbavici i koji je uhapšen zahvaljujući svjedočenju u filmu „Krvavi ples po šeheru“. Međutim, Edina je oduljila preko sat vremena. Onda uđe tužilac Behaija Krnjić i kaže mi da će biti pauza od 20 minuta. I, nakon pauze ulazim u sudnicu. Čitam zakletvu, a preko puta mene taj krvnik, kakvog Sarajevo nije upamtilo. I, traju ispitivanja Tužilaštva o tome kako sam skupljao dokumentaciju za film, ko su mi izvori, kako sam pronašao ključnog svjedoka koji je uživo gledao Batkova zlodjela, da li je sve u filmu autentično i zasnovano na dokumentaciji... Pravo uzbuđenje će nastupiti kada je došlo na red da me ispituju Batkovi advokati. Jedan od njih me odmah na startu pokušao isprovocirati pitanjem: „Odakle mi argumentacija, da je Slobodan Milošević Balkanski kasapin, kako ga ja oslovljavam u filmu?“.

- Gospodine, to je termin koji je u medijima širom bivše Jugoslavije zaživio kao legitiman. Mi smo ga u Bosni uvezli iz Srbije jer su ga tako prvo počeli oslovljavati srbijanski novinari, među prvima novinari magazina „Vreme“. Mislim, da biste trebali to znati kao čovjek koji živi od toga što brani ratne zločince, - odgovorio sam advokatu.
-
Međutim, nastavi dalje i kaže: „Gospodine Huseinoviću, Vi tvrdite u filmu da je Grbavica bila kraljevstvo četničkog ludila tokom 1992. godine. Odakle to Vi znate i ko su po Vama četnici?"

Odgovaram bez razmišljanja: - Četnici su sljedbenici mračnih ideja i zlodjela zločinca Draže Mihailovića, koji su počinili genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu. Na Grbavici je postojala jedinica kojom je komandovao četnički vojvoda Slavko Aleksić. Rehabilitacijom tih Mihailovićevih ideja, 1992. godine, došlo je i do pokolja na Grbavici, kao i širom BiH.

- Je li Batko pripadao četnicima? – prekida me advokat.
- Na TV snimcima koje vidimo, on nosi šubaru i kokardu, glavna četnička obilježja, a bio je blizak i sa vojvodom Aleksićem i njegovim zamjenikom Veljkom Papićem, - odgovaram.

Advokat me mrko pogleda i prepusti svom kolegi. Ovaj polahko ustaje, i pokušava me dalje isprovocirati.

Azru Pecar, krvnik Vlahović je ubio na dva mjeseca prije nego što je trebala krenuti u prvi razred osnovne škole Goran Čengić, rukometni reprenzetativac Jugoslavije kojeg je ubio crnogorski zlikovac Vlahović

- Gospodine svjedoče, kako možete tvrditi u filmu „Krvavi ples po šeheru“, da je Veselin Vlahović Batko koristio eksperiment, tako što je znao poredati desetak Bošnjaka jednog uz drugog, i onda opaliti iz puške papovke, da provjeri koliko ljudi može jedan metak iz papovke ubiti. Odakle to vi znate, da li ste vi to vidjeli?

Odgovaram: „To ne znam ni ja, a ni vi. To zna Vaš klijent zločinac i čovjek po imenu Božo Debelenogić, ratni komandant na Grbavici 2, koji je sve to detaljno opisao u svojoj knjizi „Balija“. Debelonogić je to opisao kao svjedok događaja. Trebali ste prije ovog procesa pročitati tu jako važnu knjigu.

Nastavljaju me dalje gađati apsurdnim pitanjima koja nemaju veze sa procesom krvniku Batku. Pa u jednom momentu, pokušavajući me prikazati kao nepouzdnaog svjedoka, pitaju „gdje sam proveo rat“. Kažem da sam bio pripadnik Prve slavne - 111. viteške brigade Armije RBiH u Sarajevu, na šta obojica se advokata smješkaju i vrte glavom. Slijedi pitanje, otkud ja znam da je Batko ubio Gorana Čengića, bivšeg rukometnog reprenzetativca Jugoslavije, da li imam svjedoka za to.

- Svjedoka nemam, a kako da ih bude, kad ih je monstrum sve pobio, - odgovaram.

I, trajalo je to nadmudrivanje. Čak sam počeo uživati u njihovom unakrsnom apsurdnom ispitivanju. Batkovi advokati su uglavnom odustajali od pitanja jer sam ih uvlačio u svoje "minsko" polje po kojem nisu umjeli hodati.

Najveći dio vremena provednog u sudnici, proveo sam posmatrajući krvnika u oči. Nijednom me nije pogledao. Oborio je pogled u jednu tačku i samo grizao usne. Dok sam ga posmatrao, vidio sam lik Azre Pecar, šestogodišnje sarajevske djevojčice, koju je krvnik ubio na dva mjeseca prije nego što je trebala krenuti u prvi razred osnovne škole. Osjetio sam da je bila tu, imao sam osjećaj da me ta mala sarajevska djevojčica bodrila da bar na ovaj način dohakam monstrumu.

Svašta mi je kroz glavu tutnjalo u tih 45 minuta suđenja. Abdul Rovčanin, kojem je Batko 1992. godine na Grbavici ubio sina Faruka, sedam mjeseci i šest dana, prije mene sjedio je na ovoj istoj stolici za svjedoke i kazao: “Ja potičem iz plemena koje mora krvnu osvetu sprovesti i ne interesuje me koliku će Sud dati kaznu Batku; meni je on razorio porodicu.”

Dok gledam krvnika, obećah sebi, prvo što moram ovih dana uraditi, jeste da pronađem i upoznam Abdula, te mu stegnem ruku. To je prvi Bošnjak za kojeg znam, koji je 17 godina nakon završetka genocida obećao ono što su mnogi do sada trebali uraditi.

Još nešto. Nije mi prvi put da sam na sudu izravno sa zločincima. Već sam stekao rutinu. I to ne sa običnim malim zločincima, nego baš onima koji su itekako okrvavili ruke. Nakon svega, postaje mi jasnije, da bi oni sutra izvršili još veći pokolj i da bi tada samo ispravili neke greške koje su počinili tokom posljednjeg genocida, jer sad su i stariji i iskusniji, i znaju kako se može zločin pametnije obaviti, kako može proći nekažnjeno, bez dokaza. I oni nakon svega imaju poučna isksustva koja bi rado primijenili u nekom novom genocidu, a siguran sam da će ta iskustva prenijeti na svoje nasljednike, jer oni imaju ključnu stvar u rukama, a to je ugovor s prokletnikom.

Monstrum je oborio glavu i ništa govorio nije. Udaljen je od mene svega metar i 70 centimetara. U neka doba uhvati me huja, što taj peksin koji je ubio nekoliko stotina nedužnih ljudi, samo obara glavu, ne smije ni da me pogleda bar preko oka. Sudija Božić je kazao: „Hvala vam, vaše svjedočenje je završeno“. Ustao sam i samo čuo riječi jarana Hame: “Da mi ga je samo bilo naklofati i klofati sve dok čujem da diše“. Rastajem se sa tužiocem i njegovim saradnicima sa dogovorom: “Vidimo se na suđenju, kad uskoro ulovimo i ostatak Batkove bande.“