Sead ZUBANOVIĆ: Eto šta je grijeh tog državnika, prvog našeg predsjednika rahmetli Alije Izetbegovića. Uspio je poremetiti planove krvolocima. I ne samo to. Ostala je iza njega država B i H u svojim granicama i svojom Armijom, prvi put formiranoj i to u kakvim uslovima. Ostale su iza njega i vrijedne knjige da pomognu poluosvještenim Bošnjacima da do kraja otvore oči, a svojim je primjerom pokazao i dokazao da u svakom vremenu čovjek može hodati uspravan ispod zvijezda! Nije poklekao ni pred dušmanom, a ni pred iskušenjima bogatstva. Znamo i da je griješio. I to je ljudski. Najviše su pogriješili oni koji za ovu zemlju ništa nisu učinili niti čine. A kritikovati ne prestaju. Oni sve znaju... Koji su to njihovi rezultati i šta su napravili nakon njegove smrti, pa da možemo reći – Jeste, on im je smetao! On je bio apsolutista. Griješio je radeći sve na svoju ruku.

Šta je to što velikosrpska (četnička) i velikohrvatska (ustaška) politika, potpomognuta domaćim izdajnicima, iz sva tri bosanska naroda, nikada neće oprostiti prvom predsjedniku naše domovine, rahmetli Aliji Izetbegoviću? Zbog čega ga i danas, čini mi se još više, mrze i nastoje sataniziratiti, optužiti, poniziti i da iz obzira prema rahmetliji ne nabrajam dalje njihove pogane nakane. Zašto je na njegov mezar postavljen i aktiviran eksploziv? Koji je to momenat odlučio pa da do danas ne prestaju ogavni nasrtaji na onoga ko se sada ne može ni pravdati ni braniti? Kako mogu sebi dozvoliti i ugledni Bošnjaci da u javnim istupima samo imenom oslovljavaju ovu, za našu državu, historijsku ličnost? Kome i čemu on i mrtav toliko smeta?

Ljudsko dostojanstvo i ponos koji su proizašli iz moralnih načela vjere islama kao i razum pa nastavak tog Allahovog dara pamet, su ono što mu dušmani nikada neće oprostiti. On je odudarao i odudara od prototipa Bošnjaka pravljenog desetinama godina u Beogradu i Zagrebu. Nadaren osobinama navedenim naprijed, prisilno sudbinski dodatno školovan po zatvorima i kazamatima bivše države, zbog nikad dokazane krivice, sa doslovno golorukim i podebelo ideološki i nacionalno neosviještenim narodom iza sebe, uspio je, a mi znamo čijim određenjem, poraziti vojno i politički tri nam susjedne dušmanske tada, a možda i sada, zemlje. Uz to je razgolitio pred javnošću međunarodne politike, posebno evropskih zemalja i postavio ih na povijesni stub srama. I pored svih jada i belaja sačuvao je i na slobodnim dijelovima Bosne provodio ideju suživota, čitavo vrijeme radeći po zaključcima nacionalno izbalansiranog predsjedništva! Uz njega, kao političari, izrasli su Haris Silajdžić, Ejub Ganić, Muhamed Šaćirbegović...

Zaista nije lahko, odnosno nemoguće je, takvu historijsku gromadu smjestiti u vic o Muji, Sulji i Fati. A već tridesetak godina se ismijavajući Bošnjake pripremao teren za zločine. Jer, nema veze kad ubijaš neke smiješne, glupe ljude i siluješ im majke, žene i kćerke. Možeš na tim duducima, prije nego ih pokolješ, zadovoljiti i svoje homoseksualne sklonosti. A za nagradu dobiješ bogatu, lijepu Bosnu za plijen ili njen podobar komad. Znate li šta znači uzeti zvijeri plijen iz kandži? Probajte svom ili tuđem, ako niste u trendu pa ga nemate, psu oteti komad mesa iz usta. Ustvari, bolje da ne probate. Loše bi prošli.

Eto šta je grijeh tog državnika, prvog našeg predsjednika rahmetli Alije Izetbegovića. Uspio je poremetiti planove krvolocima. I ne samo to. Ostala je iza njega država B i H u svojim granicama i svojom Armijom, prvi put formiranoj i to u kakvim uslovima. Ostale su iza njega i vrijedne knjige da pomognu poluosvještenim Bošnjacima da do kraja otvore oči, a svojim je primjerom pokazao i dokazao da u svakom vremenu čovjek može hodati uspravan ispod zvijezda! Nije poklekao ni pred dušmanom, a ni pred iskušenjima bogatstva. Znamo i da je griješio. I to je ljudski. Najviše su pogriješili oni koji za ovu zemlju ništa nisu učinili niti čine. A kritikovati ne prestaju. Oni sve znaju... Koji su to njihovi rezultati i šta su napravili nakon njegove smrti, pa da možemo reći – jeste, on im je smetao! On je bio apsolutista. Griješio je radeći sve na svoju ruku.

A nije. Vrijeme koje protiče sve više pokazuje i dokazuje da se taj čovjek dogovarao, savjetovao, činio šuru kao i naš poslanik. I to ne sa bilo kim. Sem članova predsjedništva kod donošenja važnih odluka tražio je mišljenje onih ljudi i stručnjaka čije je to naučno područje bilo. Za razliku od ovih današnjih prepotentnih, umišljenih, pohlepnih političara koji su spremni čitavu državu držati na ledu <-i>dok im se ne da funkcija koju žele i kao takvi iz svog okruženja izbacuju sve one čiji bi intelekt mogao razotkriti njihovo neznanje, sujetu i nesposobnost. Takvu političku, nazovi, ličnost za koju kažu da je za ove dvije godine vladavine više razvalio Bosnu nego Dodik za svojih šest, rahmetli predsjednik je jedino odbio vidjeti kada je bio na samrtnoj postelji. Zar i ovaj istiniti momenat ne govori o karakteru i vidovitosti, gospodina Izetbegovića. Pitam se, šta li je toliko teško i neoprostivo učino dotični da ga u svojim zadnjim ovozemaljskim trenutcima života vrati sa svojih bolesnčkih vrata čovjek koji je opraštao i neoprostivo. Branio je od osuda javnosti i one koji su ga optužili i osudili na zatvor i tako odvojili od djece i supruge koji su ostali bez hranioca. Razgovarao je i pregovarao sa krvolocima za vrijeme i poslije rata, a sa njim se odbio halaliti. Nešto golemo, nešto plaho krupno je bilo u pitanju, a sada se naslućuje i šta!

U tri navrata, upoznavajući trojicu ljudi iz različitih životnih sfera na različitim mjestima i drugim povodom, uvjerio sam se u tačnost ovoga o čemu pišem. Kroz agenciju za zaštitu autorskih prava stupih u kontakt sa gospodinom Mirzom Hajrićem. Prodoran, promišljen ekonomista sa osjećajem za izvagati u trenutku vrijednost onoga o čemu se treba, odnosno ne treba razgovarati. Ničim opterećen, mladalačkih nazora i pogleda čovjeka koji je živio na hladnom zapadu, pragmatičan, pronicljiv i spreman da svoje mišljenje zaista detaljno elaborira. Drugi čovjek u ovom nizu je bio uvaženi profesor i književnik Džemaludin Latić. Nježna pjesnička duša osuđena na ljubav, govorila je iz njega kroz svaku riječ, svaki izraz lica i pokret. Popismo prvu zajedničku kahvu skupa sa majkama Srebrenice poslije skoro očajničkog pokušaja da svojim stihovima, pred američkom ambasadom, pokušamo uticati na način održavanja općinskih izbora. Imao sam osjećaj da srce ovog insana, u kom je prije svega vjera u Tvorca svih svjetova, ide ispred njega u životu i da su se već mnogi ogriješili neshvatajući da njegova vjernička iskrenost nema ni grama hile u sebi. Advokat Sead Hodžić, pravnik, par ekselans, hladan po pitanju struke kao zakonski paragrafi o kojima govori, natjerao me svojim gostovanjem na TV-u da mu čestitam i dotadašnje komšijsko pozdravljanje obogatimo jednim iskrenim razgovorom i za mene novim saznanjem da je i on kao i naprijed spomenuta dva gospodina bio u timu rahmetli predsjednika.

I pored svih jada i belaja sačuvao je i na slobodnim dijelovima Bosne provodio ideju suživota, čitavo vrijeme radeći po zaključcima nacionalno izbalansiranog predsjedništva!

Zajednički imenitelj do kojeg dođoh kroz razgovor sa njima je da su se ti česti sastanci obavljali po rahmetlijinoj želji. Bio je prema njihovom viđenju zahvalan slušalac i nije ih prekidao u razgovoru, mada mu mnogo toga što bi čuo nije bilo po volji. Znao je pocrvenjeti slušajući ih, ali nikome nije osporavao njegov stav. Važne odluke je donosio tek poslije mnogobrojnih i dugih konsultacija. Ono što je mene fasciniralo je to što se i pored svojih godina, svog iskustva i znanja kao i funkcije, nije stidio pitati za savjet druge. A tako je činio i Muhammed a. s. koji je obavljao šuru (dogovor) po pitanju poljoprivrednih radova, političkih odluka pa i ratne strategije sa onima koji su u tome imali iskustva. Poručio nam je tako da nije pametan onaj koji sve zna, nego onaj koji pita onoga koji zna. A vidite šta se nama Bošnjacima dešava iz neznanja. Izgubili smo između dvadeset pet i trideset posto državnih funkcija koje nam pripadaju po ključu, a evo sada od nas traže još jedno ministarsko mjesto kao uslov da RS verifikuje raspad koalicije SDP-SDA. Presjednik manjeg entitea se javno hvali da je iz državnog budžeta prošle godine uspio oteti jedanaest posto novca. (Nije spomenuo koliko mu je u tome pomogao tadašnji predsjedavajući, a sadašnji, bože nas sačuvaj, ministar državnih finansija). Ministra državne bezbjednosti, Bošnjaka, policija manjeg entiteta pred kamerama TV RS u Sarajevu? Privodi na saslušanje u njegovu kancelariju, a on se u prolazu pravda, govoreći novinarima – Ja sam čist, ja sam čist!

I šta se desi poslije ova tri primjera, osim što je šesto policajaca u dva navrata izvršilo okupaciju i pretres Maoče u kojoj žive tzv. vehabije, poslali u svijet snimke o islamskim teroristima, a zaobišli i u širokom luku zaobilaze ravnogorce (četnike). N i š t a! Ništa jer ovi ljudi Bošnjaci u vrhu često neznaju svoj posao. Naučeni kroz vrijeme na individualan, a ne timski rad stide se priznati, prvo sebi, da nisu popili svu pamet svijeta pa umjesto da taj već genetski feler mijenjaju, tvrdoglavo idu iz greške u grešku i tako postaju svjesno i nesvjesno dušmani narodu koji ih je birao. Da ovaj put ne spominjemo njihovu sve prisutniju pohlepu i zbog toga Bosnu punu zaklanih volova zbog kile mesa. Kadrovska politika je rak rana bošnjačkog naroda. Dodajmo tome većinu truhlih medija koji će zbog svojih mecena učiniti sve da ometu pošten rad rijetkih sposobnih i odgovornih pojedinaca u vlasti, eto razloga zašto smo tu gdje se trenutno nalazimo. Gradonačelnik Sarajeva naprimjer, dijeli funkcije mimo nacionalne zastupljenosti i tako opet Bošnjake dovodi u podređen položaj. Neka taj način raspodjelu funkcija predloži kolegama iz Banja Luke, Trebinja i Pala pa zatim Mostara, Stoca i Čapljine. Vidjet će kakav mu odgovor slijedi. Doduše, čujem da se nešto slično dešava i u Tuzli!

I na kraju uvijek ono pitanje: Šta je pisac htio da kaže navodeći za primjer rahmetli prvog predsjednika suverene Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića i način njegovog rada i razmišljanja? Evo slikovitog odgovora.

Dok je u Fudbalskom klubu "Sarajevo" igrao sadašnji selektor naše reprezentacije i jedan od ponajboljih fudbalera rođenih na ovim prostorima Safet Sušić, trajala je kroz većinu sezona agonija i borba za opstanak ovog mlađeg sarajevskog ligaša. Ovaj fenomenalni igrač je obavezno izvodio sve jedanesterce, kornere, slobodne udarce, aute, a znalo se da će odmah završiti na klupi saigrač, ako mu nije u datom momentu, po njegovoj procjeni, dodao loptu. Pričalo se da trener bez Sušića nije mogao odrediti tim.

U prvoj sezoni po njegovom odlasku u inostranstvo F.K. Sarajevo osvaja šampionsku titulu! Što će reći, samo timski rad donosi uspjeh, a veličina pojedinca je da svoje kvalitete podredi uspjehu kolektiva (čitaj države). Treba napomenuti da je tako radeći i razmišljajući kasnije, Safet postao nezamjenjljiv reprezentativac one, bivše domovine i prva violina francuskog ligaškog fudbala.

Dušmani ostvaruju jedinsvo u cilju zla koje im je, nažalost, vodilja na putu planiranog uništavanja Bošnjaka i njihovih tragova postojanja, a Bošnjaci još nisu formirali odbrambeni front i linije otpora prema agresorima i njima odanog dijela domicilnog stanovništva, izdajnika svoje domovine. Ciljna tačka, konačna odrednica, svjetlo prema kome svi skupa moramo ići je samo jedna riječ. B O S N A ! Svi politički putevi, bez razlike na stranačka opredjeljenja, desno, lijevo ili centar, moraju voditi ovome konačnom odredištu. Zakasnili jesmo, ali još kasno nije. Ovaj imperativ mora biti ispred svih pojedinačnih i stranačkih interesa jer bez nje, majke Bosne, neće biti ni nas, svejedno gdje se nalazili. Djecu bez majke, siročadima nazivaju!
Voljeti i braniti svoju otadžbinu je farz, sveta obaveza.