Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Kolumne


NEZAKONITO JE POSTOJANJE DVIJE ISLAMSKE ZAJEDNICE U SRBIJI
Procitaj komentar

Autor: Dr. Harun Hadžić
Objavljeno: 09. June 2012. 14:06:13
Dr. Harun HADŽIĆ: Formalno-logičko i gramatičko tumačenje citiranih zakonskih odredbi pokazuje da prijedlog "u" Srbiji, jasno implicira organizacionu vezanost Islamske zajednice za njenu širu organizacionu i hijerarhijsku strukturu koja se nalazi izvan Srbije, a to je, u našem slučaju, najprije IZ-a i Rijaset u Sarajevu, a potom i šira islamska zajednica muslimana u svijetu, jer je Islam univerzalna vjera, a ummet univerzalna zajednica muslimana svijeta. Nedvosmisleno je jasno, dakle, da su sintagma - „Islamska zajednica Srbije“ i sintagma „Rijaset Srbije“, potpuno nezakonite, i, nema logičnog objašnjenja - zašto su državni organi dozvolili njihovo zaživljavanje u praksi i njihov upis u registar (ako su taj upius dozvolili).
Formalno-pravno posmatrano, legitimna Islamska zajednica u Srbiji sa Mešihatom u Novom Pazaru, je, u svom subjektivitetu, pravima i obavezama, potpuno ravnopravna sa pravoslavnom crkvom i ostalim crkvama i vjerskim zajednicama, koje postoje u Srbiji. Shodno pozitivnim propisima, zabranjena je bilo kakva diskriminacija ili upotreba različitih aršina i standarda od strane vlasti prema IZ-i. Sve ono što se, u domenu autonomnosti, sloboda i prava garantuje ostalim crkvama i vjerskim zajednicama formalno-pravno se garantuje i IZ-i.

U članu 21. Ustava Republike Srbije[1] stoji: „Pred Ustavom i zakonom svi su jednaki. Svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije. Zabranjena je svaka diskriminacija, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti...“.
Član 44. Ustava, kaže: „Crkve i verske zajednice su ravnopravne i odvojene od države. Crkve i verske zajednice su ravnopravne i slobodne da samostalno uređuju svoju unutrašnju organizaciju, verske poslove, da javno vrše verske obrede, da osnivaju verske škole, socijalne i dobrotvorne ustanove i da njima upravljaju, u skladu sa zakonom.“
U članu 75. Ustava se ističe: „Pripadnicima nacionalnih manjina, pored prava koja su Ustavom zajemčena svim građanima, jemče se dodatna, individualna ili kolektivna prava. Individualna prava ostvaruju se pojedinačno, a kolektivna u zajednici sa drugima, u skladu sa ustavom, zakonom i međunarodnim ugovorima“.
U članu 80. stav 3. Ustava, isto tako, jasno je rečeno: „Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na nesmetane veze i saradnju sa sunarodnicima izvan teritorije Srbije“.

Sve ove ustavom garantovane vjerske slobode i prava su, dalje, razrađene u Zakonu o crkvama i verskim zajednicama.[2] Tako u članu 4. tog Zakona stoji: „Subjekti verske slobode u smislu ovog Zakona su tradicionalne crkve i verske zajednice...“ U članu 6. Zakona je precizirano: „Crkve i verske zajednice su nezavisne od države i jednake pred zakonom. Crkve i verske zajednice su slobodne i autonomne u određivanju svog verskog identiteta. Crkve i verske zajednice imaju pravo da samostalno uređuju i sprovode svoj poredak i organizaciju i da samostalno obavljaju svoje unutrašnje i javne poslove.“

I, što je veoma važno naglasiti, u članu 7. Zakona je normirano: „Država ne može ometati primjenu autonomnih propisa crkava i verskih zajednica“. Možda je još upečatljivija odredba stava 2. istog člana, koja glasi: „Za izvršavanje pravosnažnih odluka i presuda koje izdaju nadležni organi crkava i verskih zajednica, država pruža odgovarajuću pomoć, na njihov zahtev, u skladu sa zakonom“.

U članu 10. stav 2. Zakona se, dalje, ističe: „Tradicionalne verske zajednice su one koje u Srbiji imaju viševekovni istorijski kontinuitet i čiji je pravni sibjektivitet stečen na osnovu posebnih zakona, i to: Islamska verska zajednica i Jevrejska verska zajednica“.
U članu 15. Zakona se pojašnjava „tradicionalnost“ Islamske zajednice, pa se kaže: „Islamskoj zajednici se priznaje kontinuitet sa pravnim subjektivitetom stečenim na osnovu Zakona o islamskoj verskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije („Službene novine Kraljevine Jugoslavije“, broj 29/1930)“, što znači da subjektivitet IZ-e država Srbija priznaje počev od 1930.godine.


Islamska zajednica u Srbiji, sa sjedištem Mešihata u Novom Pazaru, je legitimna vjerska zajednica muslimana Sandžaka i Srbije, sa svojim punim kapacitetom, legalitetom i pravnim subjektivitetom. Ona ima svoj neprekinuti historijski kontinuitet, kao pravni sljedbenik i nastavljač pravnog subjektiviteta Islamske zajednice Sandžaka
Posmatrajući citirane ustavne i zakonske odredbe može se zaključiti slijedeće: Islamska zajednica u Srbiji, sa sjedištem Mešihata u Novom Pazaru, je legitimna vjerska zajednica muslimana Sandžaka i Srbije, sa svojim punim kapacitetom, legalitetom i pravnim subjektivitetom. Ona ima svoj neprekinuti historijski kontinuitet, kao pravni sljedbenik i nastavljač pravnog subjektiviteta Islamske zajednice Sandžaka, koja je, počev od 1993.godine, funkcionisala kroz Mešihat Sandžaka, također sa sjedištem u Novom Pazaru, a koja je, dalje, pravni sljedbenik i nastavljač kontinuiteta Islamske zajednice u Srbiji koja je u doba SFRJ funkcionisala kroz Starješinstvo IZ-e u Srbiji sa sjedištem u Prištini. (Nakon raspada SFRJ i organizovanja Starješinstva IZ-e Kosova, kasnije Mešihata Kosova, neminovno je bilo reorganizirati IZ-e Sandžaka sa sjedištem njenog Mešihata u Novom Pazaru, ali tako da se zadrže i nastave duhovne i organizacione veze sa Rijasetom u Sarajevu, kako je i učinjeno). Ona Islamska zajednica, koja je imala sjedište Starješinstva u Prištini, kao najvišeg organa, bila je dio duhovne i organizacione cjeline Islamske zajednice muslimana u Jugoslaviji sa sjedištem u Sarajevu, gdje je postojalo Vrhovno starješinstvo IZ-e u SFR Jugosalaviji. IZ-a u Sandžaku, definisana 1993.godine, iako organizovana samo kroz Mešihat i opštinske Odbore IZ-e, držala je „vezu“, i izvlačila svoj legitimitet i tradicionalnost iz IZ-e i Rijaseta u BiH. Jer, činjenica je da je IZ-a u BiH imala svoj neprekinuti i neosporni istorijski i pravni kontinuitet sa Mešihatom u Istanbulu i bila njegov legitimni duhovni i pravni sukcesor, te nastavljač tradicionalnosti kada su u pitanju prostori bivših jugoslovenskih zemalja. Naime, bosanske muftije i reis-ul-uleme su imale ovlašćenja (menšure i murasele), izdate od Šejh-ul-islama u Istanbulu, da mogu biti autentični tumači vjere i da mogu imenovati nižu vjersku personalnu strukturu na ovim prostorima, pa su, baš te bosanske reis-ul-uleme, bile priznate i od samog kralja i kraljevske Vlade na cijeloj teritoriji nekadašnje Jugoslavije.

Tumačeći citirane pravne norme - gramatički, logički, istorijski, ciljno... a naročito sagledavajući ih kroz princip – argumentum a contrario (razlog suprotnosti, ili zaključak o suprotnom), iz iznesenog se razumije da na teritoriji Srbije nije pravno moguće osnovati još jednu paralelnu islamsku zajednicu, niti rijaset, sa važećim historijskim kontinuitetom i tradicionalnošću. Jer, na primjer, nikada u Srbiji nije postojala institucija „reisa“, pa ni bilo kakav "novi reis" ne bi mogao biti pravni sljedbenik takve institucije. Institucija „reisa“ nikada nije bila predviđena niti ranijim niti sadašnjim pozitivnim propisima Republike Srbije, pa, samim tim za njeno utemeljenje i ne postoji pravni osnov. U Srbiji (i Crnoj Gori) je, u određenim historijskim periodima postojao isključivo samo „muftija“, a ne i „ reis“. [3]

Kada govorimo o nazivima institucija i organa islamske zajednice, pozitivni propisi Srbije spominju isključivo - muftijstvo, mešihat i muftiju. Isto tako, odrednica „Islamska zajednica Srbije“, ne postoji u važećim propisima ove države. Ti propisi isključivo koriste sintagmu - „Islamska zajednica u Srbiji“. Ovakva pravna regulativa države Srbije, pored suštinske i šerijatsko-pravne valjanosti koja izvire iz šerijatskih propisa, daje i formalno pravnu valjanost jedino postojećoj „Islamskoj zajednici u Srbiji“ čiji Mešihat ima sjedište u Novom Pazaru.

U članu 4. Pravilnika o sadržini i načinu vođenja registra crkava i verskih zajednica, [4] stoji, da se crkve i vjerske zajednice upisuju u registar pod svojim tradicionalnim imenom uz dodatak riječi „u Srbiji“, kako je to već postojeća IZ-a u Srbiji i upisana. U članu 5. istog Pravilnika stoji: „Pod imenom Islamska zajednica u Srbiji u Registar se upisuju legitimni, na osnovu unutrašnjih propisa obrazovani mešihati i muftijstva, kao organizacione jedinice u njihovom sastavu koje prijave“. Ova odredba jasno pokazuje da je obavezno da ime/naziv IZ-e sadrži odrednicu „u Srbiji“, što jedino ima „Islamska zajednica u Srbiji“ sa sjedištem Mešihata u Novom Pazaru. Formalno-logičko i gramatičko tumačenje citiranih zakonskih odredbi pokazuje da prijedlog "u" Srbiji, jasno implicira organizacionu vezanost Islamske zajednice za njenu širu organizacionu i hijerarhijsku strukturu koja se nalazi izvan Srbije, a to je, u našem slučaju, najprije IZ-a i Rijaset u Sarajevu, a potom i šira islamska zajednica muslimana u svijetu, jer je Islam univerzalna vjera, a ummet univerzalna zajednica muslimana svijeta. Nedvosmisleno je jasno, dakle, da su sintagma - „Islamska zajednica Srbije“ i sintagma „Rijaset Srbije“, potpuno nezakonite, i, nema logičnog objašnjenja - zašto su državni organi dozvolili njihovo zaživljavanje u praksi i njihov upis u registar (ako su taj upius dozvolili).

Naravno, sa stanovišta „svjetovnog prava i stanovišta modernog shvatanja ljudskih prava, ova novoformirana „Islamska zajednica Srbije“, ako to želi, može postojati, ali samo u skladu sa zakonom i odredbama o ljudskim i manjinskim pravima i vjerskim slobodama, koje garantuje i domaće i međunarodno pravo (ne i šerijatsko pravo) i to samo kao nova vjerska organizacija, (nešto slično kako to pravo imaju i razne sekte), ali ne mogu egzistirati kao paralelna tradicionalna islamska zajednica. Zbog nedostatka elementa „tradicionalnosti“ kao i zbog činjenice da već postoji tradicionalna, legitimna, i legalna „IZ-a u Srbiji“, ta nova zajednica bi se eventualno mogla registrovati samo na osnovu člana 5. u vezi sa članom 18. stav 2. sada važećeg Zakona o crkvama i verskim zajednicama, a nikako shodno člana 10. tog zakona. Odredbe člana 5. i člana 18. stav 2., predviđaju „slobodu udruživanja i javnog okupljanja radi ispoljavanja verskih ubeđenja“. Ove zakonske odredbe predviđaju i postupak registracije novoosnovanih vjerskih organizacija, koje, tek od momenta zakonitog upisa u registar, stiču pravni subjektivitet, a ne od 1930.godine, od kada subjektivitet koristi postojeća, legalna, tradicionalna „IZ-a u Srbiji“. U skladu sa članom 18. stav 2., mogu se, dakle, registrovati bilo kakve vjerske organizacije, jer je pravo na vjeroispovijest jedno od osnovnih „ljudskih prava“ savremenog svijeta. No, te „nove vjerske organizacije“ se ne mogu osnivati na imovini, zemljištu, zgradama i vjerskim objektima koji već pripadaju postojećoj legalanoj, legitimnoj i tradicionalnoj „IZ-i u Srbiji“. Dakle, na osnovu važećih propisa u Srbiji može postojati samo jedna islamska zajednica koja je pravni sljedbenik i nastavljač tradicije one IZ-e kojoj je priznat pravni subjektivitet počev od 1930.godine. Samo IZ-a u Srbiji sa Mešihatom u Novom Pazaru, ima taj svoj neprekinuti kontinuitet, tradicionalnost i nasljednu vezu sa IZ-om u Osmanskoj imperiji (Šejh-ul-islamom u Istanbulu) i ona je jedina legitimna i jedina pravilno i zakonito danas registrovana IZ-a u Srbiji.

Iz svega ovoga proizilazi da bi državni organi, u odnosu na IZ-u u Srbiji sa sjedištem Mešihata u Novom Pazaru, morali striktno poštovati odredbu člana 7. Zakona o crkvama i verskim zajednicama, u kome stoji da država ne može ometati primjenu autonomnih propisa IZ-e. U stavu 2. ovoga člana se, naročito, podvlači da „Za izvršenje pravosnažnih odluka i presuda koje izdaju nadležni organi crkava i verskih zajednica, država pruža odgovarajuću pomoć, na njihov zahtev, u skladu sa zakonom“. Pojednostavljeno rečeno, ova odredba znači da legalna i legitimna IZ-a u Srbiji ima pravo da zatraži asistenciju policije, ili sudskih izvršnih organa države Srbije, radi sprovođenja svojih odluka, pa time i odluke o ukidanju, odnosno poništenju bilo kakvih odluka o osnivanju nelegalne „IZ-e Srbije“ u prostorijama, zgradama, objektima i imovini legalne IZ-e U Srbiji.

Imajući u vidu citirane propise, jasno je da je pravno neodrživa tvrdnja da je novoformirana i nelegalna „IZ-a Srbije“ i njen „rijaset“ prva registrovana od IZ-e u Srbiji i njenog Mešihata u Novom Pazaru, te da zbog toga ima jači legitimitet. Jer, IZ-a u Srbiji ima svoj formalno-pravni legitimitet od 1930.godine, a od tog datuma pa ubuduće ona se više ne registruje već samo u registru notifikuje svoje eventualne organizacione promjene.

U članu 18. stav 2. Zakona se govori o uslovima za registraciju novoosnovanih, netradicionalnih vjerskih organizacija, pa se izričito navodi da „Verske organizacije, osim onih iz člana 10. ovog zakona, [5] za upis podnose Ministrastvu zahtjev koji sadrži: 1. Odluku o osnivanju...2.Statut...3.Prikaz osnova verskog učenja..., i 4. Podatke o stalnim izvorima prihoda verske organizacije“.

Iz iznesenog je sasvim jasno da novoosnovana IZ-a Srbije ne može imati tradicionalnost jer je nastala tek 2007.godine, i to nezakonitim „izdvajanjem“ iz legalne IZ-e u Srbiji, te se na tu novu IZ-u i ne odnosi član 10. Zakona, koji govori o tradicionalnim vjerskim zajednicama. Također, ovo znači da ta nova IZ-a i ne može zaposijedati niti smije uzurpirati imovinu, sredstva, zgrade, objekte i sl. koje je ona već, kako je opštepoznato bespravno, uz pomoć države (sic) zaposjela i oduzela od legalne, tradicionalne IZ-e u Srbiji.

Bez pravnog osnova je i tvrdnja - da "IZ-a Srbije sa sjedištem u Beogradu" izvlači svoj legitimitet iz menšure nekadašnjeg muftije niškog koji je, navodno, najranije uspostavljeni muftija na ovim prostorima i to još 1862.godine, pa je samim tim ta nelegalna "IZ-a Srbije" pošto je, navodno, „prva u vremenu (pa je navodno samim tim) jača i u pravu“ od legalne IZ-e u Srbiji sa sjedištem u Novom Pazaru, koja je po takvim tvrdnjama navodno osnovana tek 1993.godine (kao IZ-a Sandžaka), a sve to, opet navodno, shodno pravnom principu – prior tempore potior iure (prvi u vremenu jači u pravu). Ovakva tvrdnja je, najprije, nelogična, a svakako i apsurdna i kontradiktorna jer je neosporno da je novonastala IZ-a Srbije „nastala“ izdvajanjem iz već postojeće, legalne IZ-e, tako da ne može biti starija od one iz koje se izdvojila. Narodski rečeno - ne može kćerka biti starija od majke. S druge strane, pravno i historijski posmatrano, takva tvrdnja je neodrživa i iz razloga što pomenuti niški muftija ne predstavlja kontinuitet islamskog vjerskog organiziranja na području Srbije. Naime, nije tačno da je niški muftija prvi muftija na prostorima nekadašnjih jugoslavenskih zemalja, jer su muftije najprije imenovane u Sarajevu - još 1519. godine.[6]

Treba naglasiti da je u Srbiji, kao i u čitavom Osmanskom carstvu, islamska vjera funkcionisala kroz zvanične državne organe Osmanskog carstva i nije bilo posebne organizacije IZ-e (sama država je istovremeno obavljala funkciju islamske zajednice). Međutim, kada je Osmanska Turska bila prinuđena da Srbiji da samostalnost, tada je na ovim prostorima i prestalo funkcionisanje osmanskih organa vlasti pa samim tim i funkcionisanje islamske zajednice. Srbiji je, naime, davana postepena samostalnost aktima sultana tzv. hatišerifima 1829., 1830. i 1835.godine, kao i drugim međunarodnim ugovorima, kada je Srbija dobila samoupravu a zadržala samo vazalni odnos prema Osmanskom carstvu. Taj labavi vazalni odnos se ogledao u plaćanju „danka u iznosu od 2.300.000 groša godišnje... ali ...poslije dobivanja samouprave, Srbija ide dalje svojim vlastitim putem, ona ima svoj samostalan razvoj, pri čemu se, kadkad, u odnose među Srbima miješaju strane sile.“[7] Ovo znači da je Srbija od vremena dobijanja tri pomenuta hatišerifa pa do Berlinskog kongresa 1878. kada se u dokumentima ističe da je stvarno uspostavljeno niško muftijstvo, napravila prekid u funkcionisanju islamske zajednice na svojoj teritoriji. Slično je, i u isto vrijeme, učinila i Crna Gora. Čak su, tada, preostali muslimani na područjima Srbije i Crne Gore toliko proganjani i ubijani, da su, današnjim rječnikom rečeno - etnički bili potpuno očišćeni. Jer, Osmansko carstvo se nalazilo u naglom slabljenju, između ostalog, zbog buđenja arapskog nacionalizma i separatizma, zbog stalnih pobuna na Balkanu, ratova sa Rusima, te ratova u drugim dijelovima Carstva. Zato se slobodno može ustvrditi da bilo kakva vjerska organizovanost pa ni islamska zajednica u Srbiji tada nije ni postojala. „Koju godinu pred Berlinski kongres, preciznije 1876.godine, iseljeno je muslimansko stanovništrvo iz četiri okruga na jugo-istoku Srbije, jer su oni tada priključeni Srbiji. Prema tome, sudbina muslimanskog stanovništva u vranjskom, niškom, pirotskom i topličkom okrugu, kada su oni pripojeni Srbiji, bila je ista kao što je to, nešto ranije, bilo sa njihovim zemljacima u Srbiji – morali su biti iseljeni“.[8]

Kada se govori o broju muslimana u Srbiji ovoga perioda može se istaći i slijedeće: „1873.godine broj muslimanskih žitelja u Nišu smanjen je na tri i po hiljade, a 1884. godine, njihov broj je sveden na 5,49% i to su uglavnom bili Cigani islamskog opredeljenja, jer su samo oni mogli ostati da žive u Nišu, kao i drugim gradovima Srbije. Porušeni su svi muslimanski javni, vrlo brojni profani i sakralni objekti i sve što je iza njih ostalo, sa izuzetkom jedne džamije“.[9] Koliko je bila nepriznata i neprihvatljiva, ne samo vjera islam, nego i sve što je imalo veze sa turskom tradicijom i islamom u tadašnjoj Srbiji, plastično govori i citat iz knjige Povijest islama, orijentaliste Tomasa W. Arnolda, kojeg navodi dr Ejub Mušović, a koji kaže: "Već 1887.godine, zatekao sam od petnaest beogradskih džamija samo još jednu. Na Bajrakli džamiji, koju je izgradio sultan Sulejman Veličanstveni, bili su izbijeni vrata i prozori, dok je Karadža džamija služila kao plinski rezervoar za Narodno pozorište.... Upravnik Biblioteke Šafarik tražio je da se jedna od najlepših beogradskih džamija - Batal džamija, pretvori u nacionalni muzej. Jača od toga bila je zapovest ministra Blaznavca da se džamija poruši, što je i učinjeno. Sve što je od muslimanske baštine ostalo svelo se na po jednu džamiju u Beogradu i Nišu, na turbe i ostatak hamama u Beogradu...Šteta je...što su Srbi u svom osvetničkom žaru sravnili sa zemljom mnoge građevine samo zato što su ih podsećale na turska vremena".[10]

No, treba reći to da je tačno da je niški muftija, kasnije, postojao u okviru Srbije i da je on istovremeno bio i šerijatski sudija, koji je poznat po tome što je sam sebe „stavio“ pod ingerencije Šejhul islama u Carigradu, pa je, samoinicijativno, bez znanja i priznavanja od strane državne vlasti Srbije, za svoje ožalbene odluke tražio drugostepene odluke Šejh-ul-islama, što se kosilo sa državnim suverenitetom Srbije.[11] Dakle, 1862. godine, Niš i niški muftija, nisu pripadali Srbiji već Turskoj, skupa sa Sandžakom, pa današnja „IZ-a Srbije“, koja smatra pozitivnom činjenicom najraniji izlazak Srbije iz halifata, ne može imati veze sa tim muftijom i biti njegov pravni sljedbenik i nastavljač kontinuiteta, jer je taj muftija te godine funkcionisao u okviru hilafeta (skupa sa Sandžakom) a ne u okviru kneževine Srbije. Tek odlukama Berlinskog kongresa iz 1878. godine, pomenuta „četiri okruga: vranjski, niški, pirotski i toplički su ušli u sastav Srbije“. [12] Osmanska Turska je, međutim, uspjela da se uz pomoć tadašnjih velikih sila izbori za neka prava muslimana u samostalnoj Srbiji - tek na Berlinskom kongresu 1878.godine. Naime, pod pritiskom Turske, odredbu člana 35. Berlinskog ugovora, koji je predviđao vjerske slobode građanima Srbije, Srbija „je odmah 1878. pretočila u član 77. Zakona o uređenju oslobođenih predela, kojim se ’građanima muhamedanske kao i građanima svake druge zakonom priznate vere’ potvrđuje pravo i sloboda da ravnopravno obavljaju ’verozakonske obrede veroispovesti svoje’. Pored toga, imenovan je i muftija, kao muslimanski vjerski poglavar, sa sjedištem u Nišu.“[13]

O tome koliko je uopšte bilo moguće ostvarivati prava muslimana u tadašnjoj Sbiji i vršiti muftijsku dužnost, možemo saznati iz riječi profesora Mustafe Imamovića, koji ističe: „U stvarnosti, muslimansko se stanovništvo iz četiri novopripojena okruga (niški, pirotski, toplički i vranjski, m.p.) skoro u cijelosti, milom ili silom, iselilo“. Eto, kakvu „menšuru“ je mogao imati tadašnji niški muftija. On, skoro da i nije imao muslimana pod svojim vjerskim ingerencijama. S druge strane, dostupni podaci govore da je po popisu iz „1878. godine, u Novopazarskom Sandžaku bilo registrirano devedeset hiljada trista četrdeset osam muslimana, i, sedamdeset jedna hiljada petsto pet hrišćana“.[14] Ovaj broj muslimana, ukazuje da je "islamska zajednica" na prostoru Sandžaka i tada, kao i danas, imala potrebnu nacionalnu, odnosno vjersku supstancu, to jest respektabilan broj muslimana, pa time i neosporni legitimitet, nacionalnu i vjersku organizacionu strukturu – muftije, kadije i sl.

Dakle, pozivanje na niškog muftiju, pa i kad bi novoformirana nelegalna "IZ-a i Rijaset Srbije" danas imali formalno-pravnu valjanost, ne daje nikakvu šerijatsko-pravnu snagu, jer oslanjanje na niškog muftiju iz 1862.godine ni pravno ni istorijski nije moguće u smislu dokazivanja legitimiteta IZ-e na prostoru Srbije. Na tom području muslimana ni nakon Berlinskog kongresa nije bilo, kako to Ejub Mušović, dalje, navodi: "...muslimani Srbije su se u potpunosti iselili i to oni za koje možemo tvrditi da su u dominirajućem broju bili srpskog porekla. Muslimani koji su ostali da žive u Sandžaku, gde ih još jedino ima u Srbiji, nisu potomci srpskog već, naveli smo to, crnogorskog, bosanskog, hercegovačkog i delom malisorskog porekla. Oni iz Srbije, izuzimajući mali deo odseljenih prema Bosni, nestali su za svagda".[15]

Također, nije pravno održivo pozivanje na rješenje - ukaz Mihajla Obrenovića i Državnog savjeta Kneževine Srbije iz 1868.godine[16] i isto povezivati sa niškim muftijom i pravnim osnovom za današnje formiranje rijaseta Srbije, jer, kako je već rečeno, u to vrijeme Niš nije pripadao Srbiji, a sama tadašnja Srbija (beogradski pašaluk) je već bila etnički očišćena od muslimana. Pomenutim ukazom Mihajla Obrenovića izdatim 18.maja 1868. godine, u stvari je samo „muslimanskom džematu u Beogradu predata na korišćenje Bajrakli džamija, određena pomoć za njeno izdržavanje i određene plate vjerskih službenika.“ [17] Naravno da se ovaj ukaz Mihajla Obrenovića može protumačiti kao početak tolerisanja vjere islama u Srbiji, ali ne i kao pravni osnov za uspostavu rijaseta i ne kao početak priznavanja pravnog subjektiviteta islamske zajednice u Srbiji. Ovdje, kao jasan argument može se navesti i činjenicu da je „Godine 1872. iz Bosanskog pašaluka ponovo izdvojen Novopazarski Sandžak kome je priključen i Niški Sandžak. Na ovaj način je obrazovan poseban Novopazarski vilajet“ [18] koji, također nije pripadao Srbiji, već Osmanskoj imperiji. No, i pod pretpostavkom da je tada niški muftija i bio muftija Srbije i kao takav dobio menšuru od Šejhul islama, on ne bi imao „jače“ pravno utemeljenje od današnje IZ-e u Srbiji i Sandžaku sa Mešihatom u Novom Pazaru i ne bi mogao poslužiti kao adut današnjem "rijasetu Srbije". Ovo zbog toga što se na njega ne bi mogao primijeniti princip „prvi u vremenu jači u pravu“ jer vremenski „raniji“ izlazak niškog muftije i same Srbije iz hilafeta i nadležnosti Šejhul islama, (izlazak iz ingerencija darul-islama), sa stanovišta šerijata nije pozitivna, nego negativna referenca, pa se tu primjenjuje obrnuti princip – „prvi i dugotrajniji u grijehu slabiji u pravu“ jer izlazak iz hilafeta nije dobro djelo nego grijeh. Dakle Sandžak, skupa sa BiH, koji su duže i u neprekinutom trajanju ostali u okvirima halifata i šejhul islama[19] imaju jače pravo da zadrže kontinuitet i tradicionalnost IZ-e.

Ovdje se, uzgred, može istaći i primjer pravne (ne)utemeljenosti osamostaljenja IZ-e u Crnoj Gori, nakon raspada SFRJ, čiji "rijaset" današnja „IZ-a Srbije“, često poteže kao argument u cilju dokazivanja valjanosti nelegalnog srbijanskog "rijaseta". Historijske i pravne činjenice koje su navedene kod "IZ-e Srbije", analogno važe i za "IZ-u i Rijaset u Crnoj Gori". Naime, često se nastoji potencirati kao pozitivna činjenica to što je "IZ-a u Crnoj Gori" „prva od Bosne i Sandžaka izašla iz ingerencija hilafeta i šejhul islama iz Istanbula“ pa zbog toga navodno ima jači legitimitet čak i od IZ-e u BiH, a nekmoli IZ-e u Srbiji i Sandžaku. Pored onoga što je rečeno u odnosu na niškog muftiju i stanje muslimana u Srbiji, u vezi nastanka i šerijatsko-pravne utemeljenosti crnogorske IZ-e navodimo i slijedeće: „Situacija u Crnoj Gori, koja je Berlinskim kongresom, također, stekla nezavisnost, bila je slična onoj u Srbiji. Ratovima i odlukom Kongresa pripali su Crnoj Gori značajni bošnjački gradski centri: Nikšić, Podgorica, Spuž, Berane, Kolašin i Bar. Ovi su gradovi, kao i muslimanska sela u plodnim dolinama, odmah bili izloženi velikom imigracionom talasu siromašnog pravoslavnog stanovništva sa okolnih planina. Većina bošnjačkog stanovništva u međuvremenu je pobjegla u Bosnu i Hercegovinu, Sandžak, Kosovo i Albaniju. Od tada je počelo lutanje[20] mnogih bošnjačkih porodica iz današnje Crne Gore, ne samo po Balkanu nego, istovremeno, sve do Anadolije, Sjeverne Amerike... Oni koji su ostali činili su malu islamsku zajednicu, sa crnogorskim muftijom na čelu, čije je sjedište bilo prvo u Starom Baru, a potom u Podgorici“. [21] Iz ovog citata se vidi da su IZ-a u Crnoj Gori, kao i njen muftija, uspostavljeni slično kao i "IZ-a Srbije" i niški muftija, i stekli svoj legitimitet tek nakon Berlinskog kongresa 1878.godine. Dakle, i ovdje se mogu istaći isti argumenti - da ovo ne znači da IZ-a u Crnoj Gori ima jače šerijatsko pravno utemeljenje nego što ga ima IZ-a u BiH i Sandžaku, koje su ostale vremenski duže u okviru ingerencija menšure Šejhul islama iz Istanbula, i vremenski duže bile dio islamske države „darul-islama“, a samim tim bile izvan državnih granica Srbije i Crne Gore i svakako imale daleko veći broj vjernika-muslimana.

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, sve do ukidanja halifata i Šejh-ul-islama 1924.godine, nije prekinula pravni kontinuitet i sponu sa Šejh-ul-islamom u Istanbulu. Za svo to vrijeme i Sandžak je bio pod menšurom Šejh-ul- islama, kroz sponu sa Rijasetom u BiH, a i na osnovu svoje političke autonomnosti koja mu je data članom 25. Berlinskog ugovora 1878. godine, i Carigradskom, odnosno Novopazarskom konvencijom 1879.godine, i čija teritorijalna autonomnost je trajala do okončanja Balkanskih ratova 1913.godine. Dakle, postaje sasvim jasno da, biti vremenski duže u okviru hilafeta i pod menšurom Šejh-ul-islama, pravno-šerijatski je jače od vremenski kraćeg boravka i ranijeg izlaska iz ingerencija hilafeta i Šejh-ul-islama. Sa stanovišta islama, raniji izlazak iz hilafeta ne daje pozitivne nego negativne poene za današnju "IZ-u Srbije i IZ-u u Crnoj Gori" koje potenciraju svoju samostalnost i nevezanost za Rijaset u Sarajevu. Vezanje "IZ-e i rijaseta Srbije“ i Crne Gore za vremenski ranije osamostaljenje niškog i barskog muftije (ranije nego su se osamostalile muftije Bosne i Sandžaka), kako smo istakli, nije pozitivna nego negativna šerijatsko – pravna referenca. Stoga je logično zaključiti da je organizaciono i duhovno vezivanje Mešihata u Novom Pazaru i IZ-e u Srbiji, s jedne strane, za bosansko-hercegovačku IZ-e i Rijaset u Sarajevu, danas, ne samo potrebno, nego i šerijatski ispravnije za organizovanje IZ-e na području Sandžaka i Srbije i svih bivših jugoslovenskih republika. Pogotovo, što je ova povezanost i organizaciono jedinstvo svih IZ-a na teritoriji nekadašnje Jugoslavije već jednom bilo ostvareno, pa se za njihovo ponovno povezivanje nalazi uporište u principu „općeg interesa – maslaha“. [22] Samo se na taj način može ostvariti valjana spona i šerijatska subordinacija organa IZ-e, sve do halife i dalje do Božijeg Poslanika. Činjenica je da se Sandžak i Bošnjaci Sandžaka nikada u svojoj historiji, u duhovnom smislu, a dugo vremena ni u političko-državnom smislu, nisu separisali od Bosne i bosanskih Bošnjaka. Ova veza IZ-e, i ubuduće, ne samo da može nego i nema razloga da ne bude - i duhovna i organizaciona i hijerarhijska. To, kako smo već istakli, ne zabranjuje niti pozitivno domaće - srbijansko, a ni međunarodno pravo.

Reference:
1]Važeći Ustav Republike Srbije je objavljen u „Službenom glasniku RS“ broj 98/2006.
2]Ovaj Zakon je objavljen u „Službenom glasniku RS“ broj 36/2006.
3]Vidi šire: Fikret Karčić: Šerijatski sudovi u Jugoslaviji 1918-1941, ITF Sarajevo, 1986. str. 83
4]Objavljen u „Sl. Glasniku RS“, broj 64/2006.
5]Riječi „osim onih iz člana 10. zakona“, znače da se vjerske zajednice iz člana 10. ne registruju, već one imaju kontinuitet i tradicionalnost na osnovu Zakona iz 1930.godine. A taj član 10. Kako smo i rekli decidno navodi da je Islamska vjerska zajednica u Srbiji tradicionalna. Ovdje, takođe treba podvući da je 1930.godine Srbija samo priznala IZ-u, i njenu tradicionalnost, ali to ne znači da ta tradicionalnost izvorno datira samo od te godine, nego još od objave Kur'ana i dolaska Muhammeda a.s. i prvog uspostavljanja zajenice mulsimana u istoriji. Dakle ova tradicionalnost je stvar vjerskih propisa, a priznanje od strane države je dobro i pravno korisno ali ta činjenica ne utiče na tradicionalnost i šerijatsku valjanost same IZ-e, koja traje shodno svojim vjerskim izvorima i kanonima.
6]Fikret Karčić: Opšti pogled na istorijat muftijske službe kod nas, Takvim za 1987. Sarajevo, str 113.
7]Avdo Sućeska, Ibidem, str. 247.
8]Ejup Mušović: Ibidem, str. 148.
9]Ejup Mušović: Ibidem, str. 150.
10]Ibidem, str. 175-176
11]Fikret Karčić: Šerijatski sudovi u Jugoslaviji, Ibidem, str. 27.
12]Ejup Mušović: Muslimansko stanovništvo Srbije od pada Despotovine (1459) i njegova sudbina, Slovo, Kraljevo, 1992. str. 146.
13]Mustafa Imamović: Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997. str.349.
14]Ejup Mušović: Ibidem, str. 154.
15]Ibidem, str. 177.
16]Vidi član 3. tzv. Ustava “IZ-e Srbije”, kao i intervju predsjednika “Vrhovnog Sabora IZ-e Srbije” h Miralema Hodžića dat listu “Glas javnosti” od 01.03.2007.godine.
17]Enes Durmišević: Uspostava i pravni položaj Rijaseta Islamske zajednice u BiH 1882-1899, Magistrat, Sarajevo, 2002, str. 154.
18]Historijski razvoj Sandžaka, podatak sa zvaničnog site Mešihata u Novom Pazaru (2007).
19]Sandžak je bio u sastavu hilafeta sve do Balkanskih ratova 1912.godine.
20]Ovo lutanje, stradanje i iseljavanje muslimana iz Crne Gore, opisao je i nedavno preminuli bošnjački književnik Husein Bašić u svojim romanima - Od Karadaga do Karabaga.
21]Mustafa Imamović: Ibidem, str. 350.
22]Opći interes bošnjaka i, naravno, svih muslimana na našim prostprima jeste da budu međusobno povezani i vjerski objedinjeni u jednu IZ-u. Prof. dr Sulejman Topoljak u svojoj knjizi Uvod u metodologiju islamskog prava, između ostalog o općem interesu kaže: “Uvažavanje općeg interesa u skladu je s prirodom i duhom islamskog prava, osnovom na kojoj počiva i ciljem zbog kojeg je došao”. Prof. Topoljak dalje citira imami Šatibija koji je rekao – “Šerijat je propisan da ostvari i realizuje ljudske interese na ovome svijetu….” Također citira El Izz b. Abdusselama, koji je rekao – “Sav šerijat počiva na mudrostima i ovosvjetskim i onosvjetskim ljudskim interesima…” Govoreći, dalje, o saglasnom mišljenju, tj. konsenzusu, odnosno idžmau, prof. Topoljak ističe: “Postoje brojni dokazi koji potvrđuju autoritativnost konsenzusa kao izvora islamskog prava. Evo samo nekih dokaza: 1. Uzvišeni je rekao ‘Svi se čvrsto Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte.’(Alu Imran, 103.)” Dalje, profesor Topoljak pojašnjava: “U ajetu se muslimanima zabranjuje nejedinstvo i naređuje im se da budu složni, a to je konsenzus. Postupati suprotno konsenzusu, znači raditi na njihovu razjedinjavanju. Suprotstaviti se uputama citiranog ajeta je haram, tj. zabranjeno, što znači da je konsenzus šerijatsko pravni dokaz, jer da nije ne bi bilo haram postupati suprotno.” Jer, nastavlja prof. Topoljak, “Onog koji se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacit ćemo ga u Džehennem, a užasno je on boravište.” (En Nisa, 115.) U ovom smislu je važno napomenuti da postoji konsenzus islamskih učenjaka de je razjedinjavanje muslimana haram. Vidjeti šire: Dr Sulejman Topoljak, Uvod u metodologiju islamskog prava, Prvi dio, Novi Pazar, 2006. Str. 183 i 251.

VRH



Ostali prilozi:
» ŠTA LI SU NAM TO NAPISALI DRAGAN I MILORAD, PORUKOM SA ZIDA PLAČA
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 28. March 2024 14:47
» DA LI JE BOSNA I HERCEGOVINA ZAISTA „NEMOGUĆA ZEMLJA“?
Mehmed Meša Delić | 26. March 2024 16:43
» BOSNO MOJA, DIVNA I NEKADA BILA MILA, PRKOSNA I SRAMOTNA
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 26. March 2024 16:38
» PRIJEDORSKA RAMAZANSKA SJEĆANJA
Samir Hadzalić | 25. March 2024 15:26
» PLAĆENE UBOJICE BOŠNJAŠTVA
Sead Zubanović | 24. March 2024 13:46
» UMJETNIKOV COGITO
Faruk Dizdarević | 22. March 2024 14:00
» IZLOŽBA „OTETA ZEMLJA“
Akademik Džeko Hodžić | 21. March 2024 14:05
» NESPAŠAVANJE HERCEGOVINE, LIČI NA VELEIZDAJU "TROJKE"
Nada Starijaš Al Issa | 21. March 2024 13:56
» NIČIJI DANIS TANOVIĆ
Šemso Agović | 21. March 2024 13:40
» RASKRINKRIVANJE CIONISTIČKIH LAŽI
Dr. Sead Alić | 20. March 2024 13:33
» MIRO I MILAN SU ŽIVI SVJEDOCI ISTINE RODNOGA SARAJEVA!
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 17. March 2024 22:41
» ZID OKO GAZE SIMBOL JE MASMEDIJSKIH ZIDOVA
Dr. Sead Alić | 17. March 2024 18:04
» JA NISAM BOSANAC I HERCEGOVAC!
Mr. sci. Džavid Begović | 17. March 2024 17:58
» SANDŽAČKI ISTORIJSKI USUD
Velija Murić | 17. March 2024 17:52
» DA LI JE CARIGRADSKA KONVENCIJA ODVOJILA SANDŽAK OD BOSNE?
Mehmed Meša Delić | 17. March 2024 14:12
» OTVARANJE MUSLIMANSKIH UMOVA, ALI I SRCA
Dženan Hasić | 15. March 2024 15:33
» BOŠNJAK, BOSANAC I NARCISOIDNA NAKLAPANJA
Suad Karamustafić | 12. March 2024 13:13
» SVJETLOST RAMAZANA MJESECA KOJI OBASJAVA CRNU GORU
Božidar Proročić, književnik i publicista | 11. March 2024 17:53
Ostali prilozi istog autora:
» NI NACIJA NI GRAĐANI?
17. March 2023 13:57
» ESEJ O “G(L)ADNIM GODINAMA”
20. November 2022 14:55
» SANDŽAKLIJE I ALBANSKA NACIJA
28. February 2021 15:30
» O BOSANSKOM TRONOŠCU
17. October 2020 03:48
» DNEVNIK JEDNOG IZOLANTA
06. April 2020 12:24
» BOSANSKA NACIJA I BOSANSKA DRŽAVA
19. September 2019 16:52
» DA LI SE SJEĆAŠ, SARAJEVO
06. July 2014 03:06
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif