Jahja FEHRATOVIĆ: I samo je Božjom matematikom veseli Čeda dozvolio da prave pačarvu od njega, kada je radi kolača u vlasti porekao politiku na kojoj je gradio imidž i kojom nas umalo ne prevari, promrmljavši da Republika Srpska nije genocidna i da je Kosovo srpska muka. Ono za Vuka mu nekako i progunusmo, ali ovim je zacementirao liberalnu demagogiju kao ono vaktile američki gangsteri svoje neprijatelje

Poslije jake kiše rijeka, ako ne prelije, ono bar nagna sve ono smeće što se u sušnom periodu kačilo u korito da otpluta nizvodno. U nas je bar to golim okom lahko vidljivo, jer su nam rijeke nakljukane otpadom da te, kada u ljetnom periodu na razmaku od 50 metara prolaziš pored njih, zapahne smrad i uhvati tegoba. Zato je kiša blagodat. No, čovjek je tijesan te mu nekada i nije pravo što ta voda iznese smeće na vidjelo jer prepozna nešto što je i sam krišom bacio nadajući se da će ga bujica namah odnijeti i ne sluteći da će ga smrad sopstvenog đubreta ugušiti. I oni koji nisu bacali smeće u rijeku jednako osjećaju taj bazdeš, a ruku na srce i jednako su krivi, jer nije dovoljno samo ne bacati, već ne dozvoliti da drugi bacaju.

Kada se to smeće nagomila toliko da ga ni vodena bujica ne može odnijeti, u normalnom svijetu se organiziraju akcije čišćenja, pa svi potegnu da raščiste kako im ne bi smrdjelo pod prozorima i kako se ni oni ni njihova djeca ne bi trovali. Organizator je dužan da sve pozove na tu akciju, da pripremi teren, alarmira javnost na svaki mogući način, ali nije kriv ako se ljudi ne odazovu, ako je nekom milo da mu smrdi pred nosom, ako drugi neće rad hatara da se zamjeri bacaču smeća, ako trećeg trovač plaća da baca to smeće u rijeku, ako četvrti od te divlje deponije gradi karijeru, pa ove prethodne kupuje, ucjenjuje, krade i pljačka, a oni na to odgovaraju: „Hvala predsjedniku! Hvala ministru! Hvala gradonačelniku!“ Organizator će počistiti što može, napraviti branu smeću da ne smrdi pred njegovim pendžerima, a ovi neka sebe virusiraju tim smećem.

Tako ponekad sam sebi objašnjavam našu realnost i trudim se razumjeti poziciju nas samih poslije svega što nam se izdešavalo proteklih godina sa posebnim skiciranjem izbornog i postizbornog vremena. No, ni tada nisam najsretniji i odbijam prihvatiti da smo baš toliki zulumćari svom rodu i porodu, odbijam nam na nezrelost, neslobodu, sputanost, ahmakluk, ubijenost i svašta nešto drugo. Privučem kapke očima, zažmirim i prisjetim se nane Fate odžaklije Orlovića iz Konjević Polja i njene osmogodišnje ustrajnosti da iz svojih avlija otkloni civilizacijsku nepravdu, iako su je svi dušmani pritisli, a svi njeni napustili. Usporedim i ona 2.500.000 KM koje su joj nudili da popusti i 20 eura s kojima su nas kupili, pa mi se izmiješa ponos zbog nane Fate i stegne muka u trbuhu zbog tih 20 eura. Te ti ne znam šta ću sa sobom. Jedino što tada prvi put povjerujem onom Dodiku kada kaže: „Lako je ovdje sa Rasimom. I ja bih lako u Bosni da imam Rasima, nego imam neke druge s kojima moram da se nosim i vodim političku borbu, a ona je uvijek teška.“ I razumijem ga što bi mu bilo lakše s Rasimom i što mu je teško sa nanom Fatom. Zato ne mogu odoljeti da ne citiram nanu Fatu: „Kaže Dodik: ‘Fato, Srpska Republika ti daje milion i po, a ako ti je stalo za pare, evo ti i od mene milion maraka i neka crkva ostane.’ Ja ne dam! Za mene je to običan papir. Ne dam ja moje avlije, što ti meni daješ pare? A ti kad imaš tolike pare, fino, nosi ovo iz moje avlije. On uveče, na televiziji, kaže da sam luda žena. Valjda što neću tolike pare. E, neću. Zar da ja za dva i po miliona maraka zločincima prodam kosti deset hiljada naših ljudi pobijenih u Srebrenici; zar da ja za ta dva i po miliona zločinačkih maraka prodam kosti moga rahmetli Šaćira, koga su oni ubili; zar da im prodam kosti moga rahmetli svekra, koji je mome Šaćiru ostavio u amanet da orlovićki imetak čuva k’o oči u glavi; zar da im prodam kosti desetine generacija Orlovića koji su stoljećima ukopavani u toj zemlji!?“

Poruka za pamćenje: Fata Orlović, nepotkupljiva

Ne da nana Fata ni za dva i po miliona maraka, a mi se prodadosmo za dvadeset eura. E zato bi Dodik volio Rasima, a ja Boga mi nanu Fatu, pa rekoh da mu ovako javno ponudim trampu i miran Balkan!

Taman tako razmišljam kad ono gruhnu vijest: „Muftija Zukorlić će prijaviti boraviše u Srebrenci.“ Navru mi suze na oči, od radosti ili od jeda - ne znam, samo znam da mi je nekako lahknulo u duši i da sam prekinuo sabirati i oduzimati, da me više ta postizborna matematika ne tangira toliko. Čini mi se da polahko shvaćam višu matematiku i da mi ona nekako godi.

Samo je Božjom matematikom određeno da se dogodi to što se dogodilo kako bi Muftija pozvao Nikolića da ode u Srebrenicu, a ovaj rekao da u Srebrenici nije izvršen genocid. I samo je Božjom matematikom veseli Čeda dozvolio da prave pačarvu od njega, kada je radi kolača u vlasti porekao politiku na kojoj je gradio imidž i kojom nas umalo ne prevari, promrmljavši da Republika Srpska nije genocidna i da je Kosovo srpska muka. Ono za Vuka mu nekako i progunusmo, ali ovim je zacementirao liberalnu demagogiju kao ono vaktile američki gangsteri svoje neprijatelje.

A o ovim našim sitnišem što će još četiri godine da pluta niz Rašku, Vidrenjak, Grbavicu, Lim i Ibar i da nam bazdi pred nos, više ne želim ni da se bavim. Zapušit ću obje nozdrve i sa distance promatrat kako se sve za svašta zakačilo i širi bolesti. Neću mu dati da preskoči u moju avliju dok sam živ i dok u meni kuveta ima. A Vi dragi prijatelji, saberite i oduzmite, volja Vam ogradite svoje dvorište i zatvorite prozore da Vam u kući ne bazdi, volja Vam širom otvorite kapiju da prodre kal iz kaljuže. Jedno je sigurno, Božja matematika stiže svačiju svijest i savjest.

Tekst je objavljen i na portalu e-novine.com