Avdo HUSEINOVIĆ: Danas, u Crnoj Gori nekažnjeno žive hiljade zločinaca koji su itekako ruke okrvarili ubijajući Bošnjake tokom agresije na BiH u Foči, Čajniču, Višegradu, opkoljenom Goraždu, Nevesinju, Gacku, Mostaru, Sarajevu, te Hrvate u Dubrovniku i okolini.... Ko može garantovati da ti krvnici sutra neće opet ponoviti pokolje, ali ovaj put prvo će krenuti od Crne Gore jer sa Podrinjem su u dobroj mjeri završili. Za Ibrahima sam siguran da ga neće iznenaditi i da im neće živ u ruke, za ove što su sada sluge vlastima, nisam siguran.

„Pročitaćete knjigu „Gdje sunce ne grije“ Ibrahima Čikića. I bićete tužni, bićete bijesni. Tužni, jer se takva nepravda i bol, eto, mogu desiti ljudima, i bijesni jer ćete znati da niti jedan od onih što su osmislili i odglumili predstavu u kojoj su, kao u kakvoj infernalnoj lutkarskoj predstavi, vukli konce laži i igrali se ljudskim životima i istinom, neće pred zemaljskim sudovima odgovarati za ono što je učinjeno“ - napisao je u svom mišljenju o knjizi Ibrahima Čikića, uvaženi Andrej Nikolaidis, čovjek kojeg nisam nikada lično upoznao, a za kojeg me veže to što nam obojici u rodnim listovima, kao mjesto rođenja piše isti grad. Veže nas i bitna činjenica, bitna kako da nije bitna, da smo u istoj porođajnoj sali, u razmaku od samo nekoliko mjeseci prvi put proplakali.

I, eto pročitao sam po drugi put, ovaj put drugo, dopunjeno izdanje Ibrahimove knjige. Pročitao, i kao što Andrej čitaoca upozori, bio bijesan. Tužan nisam bio. Valjda za tugu skoro da i nema više slobodnog stambenog prostora u odajama moje duše i srca.
Zbog čega sam bijesan?

Ne, zbog onih koji su nad Ibrahimom i još 20 Bošnjaka iz Sandžaka u montiranoj crnogorskoj policijskoj akciji „Lim“, sprovodili torturu te 1994.godine. A nad Ibrom je sprovode i u ovim godinama, kad Crna Gora uveliko hita Evropskoj uniji i kao dokaz da je „zemlja apsolutne

U zatvoru je Ibrahim, izložen najbrutalnijim metodama, proveo više od godine, a jedno vrijeme bio posuđen i srpskim krvnicima u Foči, koji su se danima iživljavali nad njim. Prijetili su mu i čajničkim krvnicima, braćom Duškom i Milunom Kornjača. Znajući da je potpuno nevin, Ibrahim je nalazio snagu u svojoj istinskoj religioznosti. Njegova tragedija učinila ga je moralnom gromadom, a njegove dželate šljamom.

demokratije i ljudskih prava“, godina njeguje pravni progon protiv slijepog čovjeka, žrtve crnogorske zločinačke vlasti iz devedesetih. Ne mogu ja biti bijesan na četničinu Zorana Lazovića, jer za mene nema razlike između njega i onih protiv kojih sam se borio tokom srpsko-crnogorske agresije na RBiH. Ne mogu biti bijesan na Momira Bulatovića ili Milu Đukanovića jer su oni u godinama velikog zla doručkovali sa balkanskim kasapinom. Kako da budem bijesan na izvijesne Luku Bulatovića, Vučića Popovića, Tomislava Karišika, Nedeljka Petrovića, Vukića Šukovića..., kad sam siguran, kao što sam siguran u svoju smrt, da ih je odgojila „Istraga poturica“.

Bijesan sam na pojedine Bošnjake Sandžaka. One koji su izdali Ibrahima, one koji su bili žrtve a danas se zahvaljuju svojim dželatima na „gostoprimstvu, humanosti i čojstvu“ koje su im te 1994.godine pružali u Bijelom Polju, tokom boravka u „sobama hotela visoke kategorije“. Tako na suđenju Čikiću, tvrde neki od njih, poput poslušnika Ferida Mehovića. Zašto su pojedini Bošnjaci Sandžaka onog dijela u CG, pristali da budu sluge zločincima i u vremenu kad ne moraju? Zbog čega svjedoče u korist dželata? Zašto su pristali da budu murtati (izdajice, otpadnici)? Andrej reče „da zločinci neće odgovarati pred zemaljskim sudovima“, što znači da im ostaje samo ona pravda, gdje ni najskuplji i najbolji advokati pomoći ne mogu, gdje neće biti nagodbe sa Tužilaštvom, gdje ne mogu biti svjedoci pokajnici... E, ta kazna čeka i one koji su bili žrtve, a danas lažno svjedoče, za šaku koristi od aktuelne crnogorske vlasti koja je odgovorna i za akciju „Lim“. Neće se moći pred Njim pravdati da su morali jer Ibrahim je svjedok da nisu morali. Moj Jusuf Trbić iz Bijeljine, koji je u aprilu 1992.godine, preživio torture Arkanovih, Mauzerovih i krvnika četničkog vojvode Blagojevića, pa danas o tome piše u knjigama, oči u oči s dželatima u Bijeljini na televiziji svjedoči o njihovim zločinima, svakodnevno im svojim prisustvom na bijeljinskim ulicama poručuje da neće proći nekažnjeno, svjedok je da se ne mora izdati vlastita patnja i žrtva vlastitog naroda.



Ima sličnih primjera i u Prijedoru, Zvorniku, Bratuncu, ...
Gdje su među današnjim Bošnjacima, crnogorskog Sandžaka geni bošnjačkih vitezova, onih koji su se suprostavljali krvoločnim zločincima kroz historiju? Da li ova izdaja vlastite patnje i stradanja vodi do novih Šahovića u nekoj bližoj budućnosti. Da li Bošnjak, zatvorski doktor Rasim Agić Zele,

Jedan od novinskih članaka

misli da će proći nekažnjeno što je te 1994.godine, pregledajući izmučenog Ibrahima, koji se obojen modricama jedva kreće, napisao nalaz u kojem piše „da nema tragova nasilja“. Hajde, ako je morao tada, može sada, ako se imalo boji Gospodara svih svjetova, ako mu je bar imalo stalo do Hipokratove zakletve, kazati: “Bio sam natjeran, morao sam, ali sad ću vam reći istinu, da je moj brat musliman, častan i nevin čovjek Ibrahim iz poštene sandžačke porodice Čikića, bio unakažen od batina“. Rasime Agiću još nije kasno. Danas, Bošnjaci se plaše popiti kahvu u Bijelom Polju sa Ibrahimom, pa čak i oni koji su mu bliža rodbina, školski drugovi, oni što su sa njim momkovali, a oni koji su zajedno sa Ibrahimom bili žrtve tokom akcije „Lim“, pod strahom iz devedesetih, ni sada 2012.godine ne smiju da mu se jave na ulici, dok mnogi časni crnogorski intelektualci, poput advokata Prelevića, Milana Popovića, Milike Pavlovića, Nebojše Medojevića..., rizikuju svoju slobodu i život, tako što ustaju u njegovu odbranu. Dok jedan od najvećih živućih intelektualaca koje sam upoznao, prof. dr. Milan Popović iz Podgorice, na osnovu montiranog sudskog procesa i policijske torture nad Ibrahimom Čikićem, napiše i objavi roman „Ibrahim 2044-1994“, u Bijelom Polju, znalo se dešavati da poslije izlaska iz zatvora, kad Ibrahim dođe na namaz u džamiju, Bošnjaci napuste saff.

Čikić je 100% invalid, skoro slijep čovjek! Tadašnja vlast Crne Gore, do dan danas nije odgovarala. Ovaj „slijepi snajperista i terorista“ bio je optužen u 17. tačaka, između ostalog da sprema snajpersko djelovanje po Bijelom Polju, rušenje mostova, miniranje tunela...

U zatvoru je Ibrahim, izložen najbrutalnijim metodama, proveo više od godine, a jedno vrijeme bio posuđen i srpskim krvnicima u Foči, koji su se danima iživljavali nad njim. Prijetili su mu i čajničkim krvnicima, braćom Duškom i Milunom Kornjača. Znajući da je potpuno nevin, Ibrahim je nalazio snagu u svojoj istinskoj religioznosti. Njegova tragedija učinila ga je moralnom gromadom, a njegove dželate šljamom. Postao je simbol pobjede dobra nad zlom. Negdje, 1996. godine, crnogorska vlast je priznala grešku i Ibrahimu isplatila odštetu. No, za krvave metode mučenja ovog invalida, niko još nije odgovarao. Ibrahim je priču o zločinačkoj akciji „Lim“ internacionalizovao, a veliku pomoć u tome je pored neovisnih crnogorskih medija i intelektualaca, imao i od ove naše web stranice i njenog ideologa Esada Krcića. Pitanje je dana kad će akcija „Lim“ doći na tapet međunarodnih istražitelja, koji će zatražiti istragu i protiv odgovornih iz crnogorske vlasti, bez obzira što će ih njihove bošnjačke sluge pokušavati spasiti.

Kada sam uhapšen bio je mjesec ramazan, i ja sam bio u postu. Tada nisam jeo deset, dvanaest sati ništa, i to moje izgladnjivanje i torutura trajala je četiri dana u Foči, u specijalnim prostorijama gdje su reflektori, gdje su specijalne naprave za mučenja, go kao od majke rođen, sva četiri dana, dok su se isljednici smijenjivali svaka dva sata, a od elektrošokova, palica, pendreka, kupanja golog ispod mlazeva vode, pa izvođenje vani na snijeg i tako dalje. Tri puta klanje, tri puta strijeljanje i na kraju svega toga scena koju su mi napravili, kada su vidjeli da nemam šta priznat. Lahko je priznat kada ima šta da se prizna, ali kada su zaista vidjeli da nemam, onda su mi napravili scenu klanja djeteta, sina Alija, koji je tada imao 54 dana, kako su mi rekli da oni znaju da sam ja vjernik, da će oni zaklati dijete i pomiješati ga sa svinjetinom i donijeti mi da ja prekinem post i tako dalje. I kada ni to klanje nije ostavilo traga na mene, onda su mi napravili situaciju silovanja žene i sestre. To je bio najstravičniji udarac na mene i ja sam tada doživio nervni slom i danima se poslije toga nisam oporavio - piše u svom svjedočenju Ibrahim Čikić. Zar treba komentarisati ove monstruozne metode, na kojima bi crnogroskim monstrumima i nacisti pozavidjeli.

Naslovnica trećeg dopunjenog izdanja Naslovnica romana dr. Popovića

Bez obzira na sve, Zoran Lazović i ostali, siguran sam danas više cijene „svog neprijatelja“ Čikića od svojih bjelopoljskih i rožajskih sluga sa muslimanskim imenima.

Da li danas, oni sandžački Bošnjaci, koji vjeruju onima koji su progonili i ubijali njihovu braću i sestre, imaju razloga da budu „sigurni u svoju slobodu i blagostanje pod kapom vlasti crnogorske“. Da ih podsjetim, 11. aprila 1992.godine, kada je Murat Šabanović, vidjevši kako Arkan kolje Bošnjake po Bijeljini i Zvorniku, zaprijetio da će dići u zrak Hidrocentralu Višegrad, veliki broj Bošnjaka je od straha pobjegao prema Goraždu, većina osuđujući Murata. Murat je taj blef napravio, da bi izvukao narod jer je bio svjestan da se grad ne može braniti, a da će se narod sačuvati u brdima istočne Bosne, gdje četnici neće moći olahko sprovoditi pokolje. Tri dana kasnije, Užički korpus bivše JNA je ušao u međunarodno priznatu BiH i okupirao Višegrad. Komandant Užićkog korpusa zločinac Dragoljub Ojdanić, pozva sve Bošnjake da se vrate u grad i na svoje poslove u višegradskim preduzećima. U Goraždu nekakva bošnjačka organizacija „Forum građana“, potrpa njih nekoliko hiljada u autobuse i vrati ih. Na lokalnom višegradskom stadionu, Ojdanić im kaže „da se vrate na svoja radna mjesta, da budu lojalni vlastima, da će imati sigurne plate za svoj rad i da ih niko neće dirati, a da će se on obračunati sa „grupicama džihadista“ koji su željeli pokušati zavaditi narode, koji su željeli zlo njihovom gradu...“ I, Ojdanićevo obećanje potraja 20 dana, a onda bez najave poče klanje na ćupriji Mehmed paše Sokolovića, paljenje žena i djece u kućama, bacanja Bošnjaka u Drinu... I, uglavnom su žrtve bili oni koji su se iz Goražda vratili na posao u Višegrad.

Danas, u Crnoj Gori nekažnjeno žive hiljade zločinaca koji su itekako ruke okrvarili ubijajući Bošnjake tokom agresije na BiH u Foči, Čajniču, Višegradu, opkoljenom Goraždu, Nevesinju, Gacku, Mostaru, Sarajevu, te Hrvate u Dubrovniku i okolini.... Ko može garantovati da ti krvnici sutra neće opet ponoviti pokolje, ali ovaj put prvo će krenuti od Crne Gore jer sa Podrinjem su u dobroj mjeri završili. Za Ibrahima sam siguran da ga neće iznenaditi i da im neće živ u ruke, za ove što su sada sluge vlastima, nisam siguran. Pričao mi jednom Ibrahim:
„Uhapšen sam, iako sam bio spoprocentni invalid. Da apsurd bude veći moje dijete koje je tada imalo 54 dana je proglašeno kao opasan mudžahedin i terorista i o njemu se u medijima pisalo kao o opasnom teroristi. Bilo je dana kad sam ih molio, da ubiju mene i moju porodicu. Knjigu sam odlučio napisati zbog agresivne politike mijenjanja historije, za neke buduće generacije da ne zaborave sva zla koja su se desila. Ona govori o svemu, o imenima i prezimenima, o glavnim organizatorima policijske akcije 'Lim' koju je planirao Slobodan Milošević. To je bio strašan zločin nad Bošnjacima. I danas, kad ovakav slijep dođem u Bijelo Polje, dole nastane mobilno stanje. Sve podrhtava. To je neobjašnjivo normalnom svijetu ali je tako, to je slika današnje Crne Gore. Moj najveći grijeh poslije izalska iz zatvora jeste što nisam pristao da budem kupljen od Mila Đukanovića. Velike su cifre nuđene za moju šutnju, ali patnja mog naroda i mene se ne kupuje, ona nema cijene.“

Možda mi toga sada, kada naš narod sa svih strana lome burni talasi nevremena, nismo svjesni, vjerovatno ova naša generacija neće to ni doživjeti, ali ime Ibrahima Čikića, jednog dana će u glavama i domovima nerođene bošnjačke djece od Amerike, Kanade, Luksemburga, Holandije, Njemačke, Turske, Skandinavije, Australije do Bosne i Sandžaka, zračiti posebnom toplinom i ponosom, dok će imena Bošnjaka, poput Rasima Agića, Rahme Bande, Rifata Veskovića, Umera Hadžića, Ferida Mehovića..., katilovih poslušnika, koji su izdali brata, zauvjek zaudarati sa smetljiišta bošnjačke, a Boga mi i crnogorske historije.