Vejsel Hamz, pjesnik, publicist, istraživač iz Gornej Rapče, općina Dragaš na Kosovu, u 49-toj godini života presio je na bolji svijet. U petak, 15. februara, obavljena mu je dženaza iza džume-namaza i ukopan je na mezarju u svom rodnom selu.

Vejsel Hamza čita svoju poeziju na Prvim pjesničkim susretima bošnjačkih pisaca Kosova, juna 1997. god., održanim u haremu džamije u Mušnikovu, Prizren

Neka Allah dželešanuhu uvede plemenitu dušu Vejsela Hamzu u Džennet. Ono što mi, kao smrtni i griješni ljudi, možemo posjedočiti, stepenom svoje spoznaje, jeste - da je Vejsel svojim djelovanjem na ovome svijetu mjesto u Džennetu zaslužio. Prisutnost velikog broja ljudi - mještana, prijatelja, poznanika, kako iz Gore, tako i iz Župe, Podgore, Opolja, Zura... grada Prizrena, Kuksa iz Albanije..., od svih nacionalnosti, na njegovoj dženazi u rodnom selu, jedna je od potvrda tog ljudskog svjedočenja...

Vejsel je bio prije svega saburli čovjek, koji je razumijevao ljude, vrijeme i prostor u koje je živio. Bio je dobar suprug, otac, brat… u svojoj porodici, dobar prijatelj i saradnik s onima koje je poznavao... Skroman čovjek... vjernik... duhovnjak...
Jedan je od najboljih pjesnika na bosanskom jeziku na Kosovu. (A da je sreće i svebošnjačkog povezivanja, bezbeli bi bila slična valorizacija njegovog stvaralaštva i na sirim prostrima bosanskog govornog područja)...
Mnoge svoje pjesme je objavljivao paralelno i na lokalnom govoru svoga zavičaja ...
Bio je povrijemeno član naše redakcije revije na bosanskom jeziku "Selam" iz Prizrena i našeg časopisa Takvim i redovni saradnik u tim publikacijama sa njegovim brojnim dobrim tekstovima i sa poezijom, od koje je neke svoje sjajne pjesme po prvi put objavio u našoj reviji...
Vejsel Hamza je s nama redovno sarađivao i na početnom organiziranju udruženja oko kruga saradnika revije "Selam" u devedesetim godinama minuloga vijeka, te je učestvovao na svim našim Susretima bošnjačkih pisaca Kosova, prije i poslije rata na Kosovu...

Neposredno poslije rata, aktivno se uključio u konsolidaciji predstavljanja građana Gore u novoformiranoj privremenoj vlasti u općini Dragaš.... Međutim, ubrzo se opet vratio svojim starim i novim pisanim djelima, ali i svom zanatu od koga je radom u Podgorici (Crna Gora) hranio svoju porodicu...
Svoju vrjednu djecu je poslije rata na Kosovu školovao na bosanskom jeziku ...
Bolest i smrt su u Božjoj ingerenciji... Vejsel Hamza je i u svom hastaluku pokazao onu svoju najbolju osobinu - saburluk... Učinio je što je bilo u njegovoj moći da se izliječi. Čak nije mnogo o tome ni govorio drugima, a najmanje se o tome žalio okolo...
Taj saburluk i volju za intelektualnim radom smo jasno primijetili i moja malenkost i novinar Refki Alija prilikom našeg posljednjeg viđenja s njim tokom zijareta u njegovoj kući u Rapči, prije nepun mjesec prije nejgovog preseljenja... Pokazivao nam je svoje zadnje intelektualne napore i radove - između kojih i prevođenje sa staroosmanskog jezika sadržaja nekog starog ćitaba od svog rahmetli star-baboga (djeda), kojem je prilazio s dužnim pijetetom, kao jako vrijednom naslijeđu, što ta knjižica u suštini i jeste...
Iza svakog insana koji preseli na bolji svijet ostaju na ovom svijetu njegova (hajir) porodica i njegovi hajrati, u koje spadaju i pisana djela... Vidjeli smo, Bogu hvala, da su iza Vejsela Hamze ostala hajirli djeca i hanuma, ali su ostala i dobra djela, tj. njegove dobre knjige... Daće Bog da će se s njima ponositi i njegovi najbliži i svi drugi dobri ljudi, a posebno Bošnjaci Kosova... Molimo Boga dž.š. da to Vejselu naknadno upisuje u sevape, po Njegovoj volji i hadisu Božjeg Poslanika Muhammeda, a. s. ...
Još jednom izražavam sabur i selamet njegovoj porodici i jaranima.