Sead ZUBANOVIĆ: Psiholozi kažu da prilikom izgovaranja neistine ljudi nesvjesno rukom pokrivaju usta jer se na taj način tijelo suprostavlja laži. Rajko Nogo je prikrivanje svojih laži riješio pustivši „morževske“ brkove koji mu i kada govori dopiru haman do donje usne. Tako nema problema dok naprimjer u TV emisiji izmišlja priče o svojim kao „druženjima“ sa Miroslavom Krležom ili Ivom Andrićem, a može bit' samo da je nekad i to najviše u jednom navratu, bio u prilici da im istrese pepeljaru. Dosta i liči na konobara, pogotovo kad zatvori oči slušajući novinara dok mu ovaj postavlja pitanje. I taj adet je sigurno „posudio“ gledajući na televiziji nekog puno umnijeg od sebe. Brkovi mu imaju istu svrhu i kada tvrdi da su njegovi stričevi i ujaci bili narodni heroji NOR-a jer slovom i brojem je evidentiran samo jedan prvoborac u čitavom tom povijesno četničkom kraju. Oni su mu, reče, pomogli kod obračuna sa Mehmedalijom Dizdarom.

Najveća nepravda poslije agresije Srbije na Bosnu je to što, po njenom okončanju, pred lice pravde nisu izvedeni i indirektni ratni zločinci, idejni tvorci i podstrekači mržnje i zla, prije svih književnici pa novinari. O sveštenim licima je iluzorno govoriti. U ovoj prvoj skupini je dovoljno spomenuti literalna (zlo)djela Dobrice Ćosića, Vuka Draškovića, Matije Bečkovića... potpomognutih spisateljskom prekodrinskom braćom kao što su Rajko Nogo i Vojislav Lubarda. Njihov rad i djelovanje sastojao se od tri vezane faze. Prva je bila psihološka priprema srpskog naroda izmišljanjem istorijske nepravde i neminovnost dolazećeg rata kojeg će Srbija, kao morati prihvatiti, zatim umirivanje savjesti svih koji čine, prisustvuju ili budu imali saznanja o strahobalnim zločinima svih vrsta i na kraju po završetku, minimiziranje, negiranje i pravdanje počinjenih zvjerstava, jednom riječju imenovanih genocidom. Nažalost, pomenuti su uspjeli potvrditi tačnost Staljinove tvrdnje da je pisac inžinjer ljudske duše i da je štampana riječ najoštrije i najbolje oružje! Srpski narod im je većinski povjerovao i prihvatio kao svoju, njihovu neosnovanu literalnu mržnju prema svim drugim i drugačijem. Pokazalo se i da je uzalud guru srpske književnosti, autor kultnog književnog djela: „Filozofija palanke“, nedavno preminuli univerzitetki profesor i filozof Radomir Konstantinović za Ćosićeva književna (ne)djela rekao: “Ona se ne analiziraju, nego se nad njima vrši obdukcija ! „Za Nogu kaza da je: „Jedna od najblistavijih zvijezda iz plejade ratnohuškačkog intelektualnog ološa koji piše mediokritetsku poeziju.“ Srbija to nije željela čuti.“ Taj glavni mrzitelj u Srba, Rajko Nogo, bi nagrađen svim mogućim srbijanskim književnim nagradama, po naredbi vožda Miloševića u čijoj je blizini stalno bio“, konstatova njegov vjenčani svjedok, Marko Vešović ili „“kum“ kako pravoslavci kažu. Sada Nogo po medijima bez imalo stida ( a kad ga je imao ) izjavljuje da nikada nije dobio ni jednu državnu nagradu?

Ali sve ima svoj kraj. Potrošen, upotrebljen, iskorišten pa odbačen, oborene glave u Lukavicu, sarajevsku periferiju, na nekakav šumski fakultet kao kobajagi profesor, vrati se nazad preko Drine skupa sa ostalim Beogradu nepotrebnim literalnim „bosančerosima“, nekadašnja prva perjanica „pesničkog“ velikosrpstva. Na evropskom putu njegove matice za takve kao što je on više nema mjesta. Džaba mu je i visoki koeficijent inteligencije ( IQ) čiji je rezultat Nogo učinio dostupnim svim korisnicima interneta( ko zna kome je platio da pod njegovim imenom riješi test !?). Srbiji priča o ugroženim bosanskim pravoslavcima i njihove lažne suze nisu više potrebne. Ima ih koliko hoće taze, od kosovskih Srba isplakanih, ali su joj suvišne jer njenim političarima danas samo prave smetnju.

Kažu da je rođen u selu Borije koje se nalazi na pola puta između Kalinovika i Nevesinja. U Sarajevo su ga doveli rođaci 1954. godine kao navodno siroče, a vjerovatno su lagali jer je to bio provjeren način da se u to doba dođe do smještaja, hrane i garderobe uz besplatno obrazovanje. Naučili su se kmetovi još od janjičara kako se može ništa ne plaćati, a omogućiti djeci da završe visoke škole. Oni što ga dovedoše,rekoše, ako im je bilo vjerovati i tako bi upisano, da je tad imao devet godina. Zaista je u najmanju ruku smiješno kako je Rajko mnogo kasnije Beograđanima objašnjava da mu je „Nogo“ ustvari nadimak koji je „evoluirao“ u prezime?! Vjerovatno je iz zavičaja do Sarajeva došao pješke, „nogom“,pa ga prozvaše Nogo. Dodatak Petrov je kaže dobio po ocu Petru, a stvarno prezime reče da mu je Rašović i potiče iz plemena Marka Miljanova! Ovdje se ni SIPA ne bi mogla snaći. U Srbiji kad se nečemu ibrete kažu „budibog snami“. Na isti način se obrazovao i Rašo Karadžić kome je otac imao dovoljno para samo za voznu kartu do glavnog grada BiH. Tu su se njih dvojica upoznali i na indetičan način završila osnovno, srednje i stekli fakultetsko obrazovanje, a poslije,naravno, kao dinarsko-durmitorski intelektualci prioritetno došli do radnih mjesta. Njihov sadrug čitavo vrijeme bi i Marko Vešović. Iz tog sloja pravoslavne seljačke djece, takozvanih domaca, tadašnja UDBA je za svoje potrebe dugo regrutovala provjereno odane i „kvalitetne“ doušnike. Jedan od njih je i Vojislav Šešelj. Nogo je za jako kratko vrijeme, po sticanju diplome, postao urednik časopisa Lica i sekretar udruženja književnika BiH, pa urednik u izdavačkoj kući „Veselin Masleša“. Dvije godine je pisao književne kritike za list Odjek od kojih je kasnije izdao knjigu naziva Još si živ, koja kao da je sad, svojim naslovom, adresirana baš na njega i dobio „Brankovu nagradu“. Dobitnik je i „Nagrade Svjetlosti“ kao i „Zmajeve nagrade“. Partijski ideolozi su mu otvorili vrata afirmacije i berićetne egzistencije i normalno, rješenje stambenog pitanja. I pored svega što mu je dao ovaj grad, nikada se zbog svog ruralnog porijekla nije osjetio njegovim stanovnikom. Iz tog razloga sigurno i piše ovako mu prijeteći:

Grade kad te srušim-to će biti skoro
tvoj siroti duh uklet će da luta
baš kao što ja sam oko tebe moro
ponad zvjerinjaka.
Da, strašnog li puta!

Odradio je golem posao za UDBU uključujući i ujdurmu koja je završila smrću Maka Dizdara, a kada je 1982 godine njegov špijunski i prokazivački „rad“ razotkriven, povučen je, iz po njega bezbjedonosnih razloga, u Beograd. Samo Jedan Bog zna koliko je studenata, a poslije ljudi od pera i često eminentnih kafanskih gostiju tog vremena u Sarajevu pretučeno i „propištalo majčino mlijeko“ zbog njegovih dojava. Saznalo bi se to jedino kada bi mogli progovoriti podrumski zidovi stanica milicije kao i sarajevskog i zeničkog zatvora u kojima su dotični bili palicama „prevaspitavani“. Svoju ulogu potkazivača ili žargonski rečeno „šmekera“, onih koji loše govore o režimu, vješto je krio glumeći političkog disidenta. Lajao je protiv vlasti, a svojevremeno je recitovao za Titov rođendan 25. maj lično slavljeniku vlastite patriotske pjesme! Zamijenjen je Radovanom Karadžićem svojim domskim drugom, pokazaće se, jako podobnim likom za predstojeće „krvave radove“. Krajem osamdesetih godina kada su sve maske pale, poručio je nekadašnjim svojim prijateljima i sugrađanima putem srbijanskih medija:“ Zar se braća muslimani ne boje naše krvi ne namirene“? A kasnije na ovo dodao:“ Mi moramo pokusati svoju porciju krvi“. Ni Drakula se ne bi postidio ove „umjetnikove“ krvožednosti. Ima li bolje potvrde poslovice da :“ Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“ od naprijed navedenih riječi kao i od ovih Rajkovih mračnih stihova pjesme koja nosi naslov „Dozivanje oca“:

Sad
vid i sluh izoštri
Zove te nerođeni
i pre i posle Hrista ćelava sova huče
Onom ko razaznaje da si nam rod rođeni
U crkvi poju oče
a odjekuje Vuče.



Kada bi trebalo analizirati ovu nebulozu moralo bi se reći da nazovi pjesnik, životinju, zvijer koja je sinonim krvoločnosti, vuka, smatra ocem svih Srba, a u pravoslavnim crkvama se, po njemu, ne moli Bogu, nego vjernici izgovarajući molitvu u stvari dozivaju kurijaka. Imao je pravo Enver Dizdar kada ga je davno nazvao dobro hranjenim predvodnikom čopora. I jezik kojim piše mu je vučiji, crn, pun mraka i otrovne mržnje...

Evo kako su ga opisali njegovi nekadašnji prijatelji, prvo Gojko Berić novinar lista Oslobođenje u svojoj kolumni naslova: „Zapisi mutivode Rajka.“ – Prodoran i kočeperan dinarac, neprilagođen društvenim konvencijama, prgav, nije krio svoje geslo:“ Kako ko, ja đonom“. Kafanski noćobdija, imao posla sa policijom koja ga je jednom greškom pretukla zamjenivši ga s nekim kriminalcem. Zazirao je od svog zemljaka Mladića, pomalo ga se i plašio, ali je Radovana Karadžića obožavao. U knjizi „ Zapiši to Rajko “ mu je posvetio jednak broj stranica kao Andriću, Krleži i Selimoviću zajedno. Za svog prijatelja iz djetinjstva on kaže:“ Radovan je uljudan, blag i blagorodan čovjek. On nije nikakav guslarski tip, ali guslati ume. Nogi je srbovanje životno zanimanje. Druženjem sa Karadžićem je liječio svoj kompleks niskog rasta. Zbog visine mu je kasnije i propala uloga prvog kod Srba u BiH“. Treba li na ovom mjestu napomenuti da je R. N. član rukovodstva udruženja koje se bori da dokaže nevinost Radovana K., durmitorskog monstruma.

Marko Vešović, svojevremeno veliki prijatelj i „saborac“ dotičnog, za Rajkov riječnik reče da mu je trećina popovski, trećina guslarski i trećina liričarski. Kroz tekst „Vlah bez voznog reda“ napomenuo se na riječi koje je Nogo uputio njegovoj supruzi Hrvatici dok mu je ona čestitala rođenje sina. Rekao joj je da je „bijela Latinka“ što je bio kraj njihovog dugogodišnjeg prijateljstva. Citirao je slijedeće njegove stihove pjesme „Balada o tramvaju“ iz jedne od nagrađenih knjiga kao primjer tipične stupidarije.

- Iz tunela u nebeske dveri
ranama kad overiš vizu
sa ljudima spanđaše se zveri
u tom tramvaj uđe u remizu

(kakve su mu tek one nenagrađene pjesme?). Nekadašnji njegov „nerazdvojivi sadrug“,Vešović, pomenu i povremeno navraćanje u Sarajevo i lokanje bez kojeg Rajko nije mogao sa ostalima koje mu, kada se zapij, nije bilo po starom.Dolazilo je do svađe jer su ga često napominjali na podle prijave i ono što je učinio mnogim zajedničkim im prijateljima dok je bio stanovnik ovoga grada pa je jedne prilike Nogo rekao: „Nosite se u materinu. Od svih vas jedini Sidran ima dušu“. Evo kako se kasnije pravdao zašto je pio skoro danonoćno, pokušavajući tako umiriti savjest, zna se od čega: „ Dok sam bio mlad i živeo u Sarajevu, sveprisutnost politike nije se mogla podneti bez rakije.Bez takve anastezije moralni ljudi ne mogu podnijeti ni diktaturu ni demonkraturu.“ Ovako i prostitutke pričaju o svom poštenju, bez namjere da ih uvrijedim poređenjem sa dotičnim. Na kraju ga Marko počasti riječima da je „Rajko Petrov Nogo srpski nacista, prononsirani kliconoša velikosrpskog nacionalizma! Oponašajući Vuka, ovaj put Karadžića i inspirisan njegovom vulgarnom zbirkom pjesama Crveni ban na ovakve i slične konstatacije R. N. odgovori: „Priznajem da sam pred huškačima mira-blatomira ratni huškač i da sam time nanio štetu opštoj srpskoj stvari koja je do tada čvrsto stajala kao što sad visi.“ Baš umjetnički dostojanstven odgovor. „Svak' se češe tamo gdje ga svrbi“ rekoše davno. Medicina je odavno dokazala direktnu vezu alkohola i impotencije. Sigurno je za vrijeme danonoćnih pijanki padao u alkoholičarski delirij preživljavajući halucinacije pa je ovako kasnije u svojim ratnohuškačkim nazovi stihovima opisavao šta mu se pričinjavalo da je vidio:

Konjanike crne i čalme bijele
mrke kaurine i gavrane vrane
Vuke i hajduke i tankovrhe jele
koce i konopce svilene gajtane.

Na ovom mjestu bi se morala objasniti i Vešovićeva uloga pogotovo u poratnim događanjima. Praveći sebi dobru čeku za vrijeme koje dolazi, po Karadžiću i Nogi počeo je doslovno pljuvati iznoseći pikanterije iz njihovih života tek pod granatama, kada je sve šta se i zašto se dešava postalo kristalno jasno i zadnjem duduku u Bosni. Napadajući ih, liječio je ustvari svoju frustraciju i svetio im se zato što ga kao osnivači nisu pozvali u svoje četničke redove, a smatrao se skupa sa svojom spisateljskom sposobnošću doraslijim i sposobnijim nego što su mnogi koji su bili tamo. Posebno Nogo čije je književne (ne)kvalite savršeno spoznao jer se sa njim družio, kako reče, dvadeset i sedam godina, a da se ne govori o Radovanovom škrabanju. Nasmijavao je narod objašnjavajući kako Karadžić nije služio JNA zbog nekontrolisanog mokrenja u krevet i u svojim dvadesetim godinama, kao i prepričavajući neuspjeli pokušaj mokrenja Rajka Noge po plamenu „Vječne vatre,“ ( Bože me sačuvaj naziva) spomeniku oslobodiocima Sarajeva.iz 1945 godine. Podilazio je Bošnjacima pišući često o zločinu u Šahovićima koji su Dedijer i Đilas davno objelodanili. Ratno prisustvo u Sarajevu, a i nije ni imao gdje otići, iskoristio je da u javnosti zauzme visoku poziciju. Sa te kote, iz zasjede, svojstveno crnogorskom hajdučkom kukavičkom poimanju ratovanja, njegovi preci tako ubiše gaziju Smail agu Čengića, koristeći za grudobran lik, djelo i pozamašno tijelo „malo morgen“ nezavisnog novinara i vlasnika sedmičnika Naši Dani Senada Pećanina, počeo je poslije rata da napada redom sve bošnjačke intelektualce koji progovoriše o nacionalnoj podređenosti i žrtvama naroda kome pripadaju. Na takav način, evo do danas, on dokazuje četnicima kakvog su kapitalnog junaka od pera „zaboravili“ pozvati i velikom funkcijom činovati i kolika im je to istorijska greška! Njegovog selektivnog poslijeratnog granatiranja, riječima punih laži ogromnog kalibra, nije bio pošteđen ni jedan Bošnjak za kojeg se makar jednom čulo u Rs-u. Krenuo je od rahmetli prvog predsjednika Alije Izetbegovića pa onda redom: profesor Džemaludin Latić, akademik Muhamed Filipović, zatim tadašnji Reis Mustafa Cerić, akademik Nedžad Ibrišimović, magistar Fatmir Alispahić, direktora TV 99 Adila Kulenović, a na kraju između ostalih „strada“ podosta naivni, njegov kroz dugo vrijeme nerazdvojni prijatelj, Abdulah Sidran. Izvinjavam se izostavljenim bošnjačkim intelektualcima jer zna se da je Marko, kao što je to učino i Maku, „pucao“ iz svih raspoloživih mu medija širom čitave BiH na svakog Bošnjak koji je pokušao progovoriti istinu o tragičnom historijskom usudu svog naroda. Samo sam siguran u jedno, da se na njegovom nišanu nikada nije našao Enver Kazaz. Vjerovatno da je u pitanju neki podobar razlog? Važno je napomenuti da se klevečući i pišući svoje mirnodopske pamflete i optužnice sam razotkrio, napadajući ponovo slovo „h“ u bosanskom jeziku, da je on taj koji je rahmetli Mehmedaliji Dizdaru prijetio da će puškoma raspraviti to što optužuje Srbe za izbacivanje pomenutog suglasnika iz govora Bosne! Gebelsovska Đogina ratna paljanska propaganda prema Vešovićevim mnogobrojnim tekstovima punim mržnje spram isključivo bošnjačkog, pogotovo ismijavanja islamskog se sada čini kao mala maca. Na kraju, zaključak koji prizilazi iz cjelokupnosti njegovog pisanja je ovakav: „Bošnjak ima pravo biti Bošnjak i musliman može biti musliman u Bosni, ali samo onoliko koliko mu ja, Marko Vešović dozvolim.“ Toliko, od strane SDS-a 1991 godine izignorisanom, a samim tim još mnogo, mnogo uvrijeđenom Marku, da se zna!

Popularni pisac i za života vrli ljubitelj „dobre kapljice“, Dario Džamonja, Rajkov vjerni saradnik na uništavanju alkohola svih vrsta, njihova dugogodišnja „druženja“ i osvitanje uz čašicu opisao je ovako: “Redovno sam ga spasavao od batina zahvaljujući svojim poznanstvima, zbog njegovih provokacija upućivanih kafanskim gostima koje je činio u alkoholisanom stanju( naivni Dario nije znao da je to Nogo činio smišljeno i planski u nastojanju da nađe žrtvu za dojavu). Naše dugogodišnje prijateljstvo je puklo u jednoj minuti kada me je u Beogradu počeo ubjeđivati da bolje zna kako je Srbima u opkoljenom Sarajevu nego ja koji sam prije tri sata došao sa Marin Dvora (namjeravao je uz Rajkovu pomoć otići u Ameriku porodici, ženi i kćerkama). Naljutio se na moje riječi da im je isto kao i ostalima. Na izlaznim vratima mu ljutito rekoh - Eto, ako će ti biti lakše slagaću ti da svaki dan pri ulasku u svoju zgradu moram pregaziti hrpu novopoklanih sarajevskih Srba. Ljilja (Nogina supruga) me smirivala i molila da ne idem nazad jer je tamo rat. U vojnom avionu u koji se ukrcah polupijan i nervozan, ni sam ne znam kako, upitaše me gdje sam to bio pa se vraćam u Sarajevo. Nisam slagao kada im rekoh da sam upravo sahranio prijatelja.“

A da bi se kompletirao portret neke ličnosti potrebno je navesti nešto rečeno autobiografski. Evo šta kaže o svom poimanju ljubavi autor knjiga koja između ostalih nose i ovakve, baš intresantno živopisne naslove: Zimomora, Zverinjak, Bezakonje, Hajdučija, Planina i počelo, Rodila me majka koza ...-- „Ja volim samoubilački – krvnički, nemilosrdno i brutalno. Neću drugačije Ko to može da izdrži, a upoznah samo jednog (valjda sebe). Moja je krv moj put do tebe. Njemu je zaista falilo riječi da opiše svoju mržnju, kad mu je definicija ljubavi ovakva? Nikada se ne smije zaboraviti slijedeća Nogina rečenica koja je sami plafon zla i javni poziv Srbima na totalno istrebljenje jednog naroda, odnosno genocid do zadnjeg Bošnjaka:“ Nas i ne treba da ima, sve dok oni postoje“.

Psiholozi kažu da prilikom izgovaranja neistine ljudi nesvjesno rukom pokrivaju usta jer se na taj način tijelo suprostavlja laži. Rajko Nogo je prikrivanje svojih laži riješio pustivši „morževske“ brkove koji mu i kada govori dopiru haman do donje usne. Tako nema problema dok naprimjer u TV emisiji izmišlja priče o svojim kao „druženjima“ sa Miroslavom Krležom ili Ivom Andrićem, a može bit' samo da je nekad i to najviše u jednom navratu, bio u prilici da im istrese pepeljaru. Dosta i liči na konobara, pogotovo kad zatvori oči slušajući novinara dok mu ovaj postavlja pitanje. I taj adet je sigurno „posudio“ gledajući na televiziji nekog puno umnijeg od sebe. Brkovi mu imaju istu svrhu i kada tvrdi da su njegovi stričevi i ujaci bili narodni heroji NOR-a jer slovom i brojem je evidentiran samo jedan prvoborac u čitavom tom povijesno četničkom kraju. Oni su mu, reče, pomogli kod obračuna sa Mehmedalijom Dizdarom. Ovo je sigurno istina jer sada se tek vidi koliko je vlast u Sarajevu tog vremena bila četnička. Iz pomenutog intrvjua moram izdvojiti jednu rečenicu koja je ipak otkrila njegovu grižnju savjesti.- „Nakon Maka sam se zarekao sebi da nikada više neću ući u raspravu ni sa kim“. Pa onda opet laži: „Mak je umro jer je bio vremešan čovjek koji je imao problema sa srcem, a tog ljeta su vladala velike vrućine.“ Da, po Rajku čovjek od pedeset i tri godine je jako, jako star i bilo mu je krajnje vrijeme za umiranje. A on sada ima najmanje šezdeset osam godina i još je živ. Začudo. A najveća mu je muka što zna da nije i neće nikada napisati niti jedan stih koji bi se mogao mjeriti sa rahmetlijinim. Razlog je jednostavno objasniti, Mehmed je Bosnu volio i pisao iz ljubavi, a on samo umije da mrzi. Zaboravio je da rekoše umni ljudi:“ Poslije Maka nema poezije“ pa pokuša pišući pjesmu o Dučiću oponašati Dizdarov način kalufljenja stiha i obruka se otkrivši ne htijući svoje divljenje spram neprevaziđenom stilu pisanja istog. Inače, ne samo njemu, nego svim srbijanskim „pesnicima“ markantni Stočanin je vječita kost u grlu. O njegovim djelima se u Srbiji još uvijek najviše „ćuti“, a ime mu se napada. Baš interesantno. Oko Kamenog spavača tolike godine srbijanski kritičari samo kruže, kao mačka kad obilazi času vrelog mlijeka. A zna se razlog. Oni ne smiju Dizdarovim pjesmama, makar on bio i mrtav, izaći na megdan!

Brat Nikole Koljevića i pored njegovih upornih molbi, prekljinjanja, pa i prijetnji, Svetozar, čitavu devedeset drugu godinu je odbijao da izađe iz Sarajeva. Srpski specijalci u laži, književni biografi, za taj period njegovog života napisaše da je imenovani proveo u „kućnom pritvoru“?! Brat Bore Stjepanovića popularnog filmskog i pozorišnog glumca, Duško je poginuo od četničke granate u Dobrinji. Osta, mada mu sve bi organizovano da je bez ikakvih problema mogao skupa sa porodicom otići. Majka mu je i umrla u Beogradu, ali nikada nije htjela da povjeruje u to da su joj sina u glavnom gradu BiH ubili Srbi! Na tada jako moderno kao iščuđavanje i obavezno postavljenje pitanja u Srbiji:“ Ko to puca po Sarajevu?“ pomenuti Bora Stjepanović svom nekadašnjem profesoru na Akademiji „Bati-duši“ Mihajloviću jasno i glasno odgovori da to čine Srbi, a ovaj mu tiho reče: „Verujem ti, ali to ne smem sebi da priznam. Jer kad bih priznao, morao bih da zaključim da smo najgori narod na svetu.“ Eto zašto su velikom dijelu stanovništva u Srbiji kao lijekovi za smirenje, prije i poslije spavanja, dugo trebale literalne i sve druge vrste laži. Rajka i njemu sličnu bratiju porijeklom iz Bosne na kraju, kad im više nisu bili potrebni, pravoslavna braća „ lepo, bratski ispratiše“ preko Drine. Jer samo diktaturama trebaju doušnici. Šteta, jer im je trebalo još samo malo vremena pa da savladaju „ekavicu“ tako je ne bi danas „mešali“ i miješali sa maternjom ijekavicom. Na njihovu žalost tamo gdje su sada, nikada nije bilo, a ni danas nema ni tramvaja ni pruge. Ali nema veze. Gusle su opjevale što šta pa pa zašto ne bi mogle i ovo: Rajko Nogo ode u remizu, umro Slobo on pao u krizu.

Zoran Đinđić, ubijeni srbijanski predsjednik na predavanju studentima u Banja Luci pošteno reče: „ Vi ste ovde samo kolateralna šteta loše političke procene u Beogradu.“ Nažalost, iako velika većina naroda u Rs-u zna da je ovo istina, uporno se ponaša kao i Srbi u Srbiji za vrijeme agresije na Bosnu, neće da vjeruju ni svojim očima, ni svojim ušima. Jer oni kroz vijekove imaju svoje mitove, slijede svoje voždove i nije im uopšte važno što im ti „voždi“ često znaju biti slijepi, kao što bi Slobo pa oni u Kninu ili kao što je ovaj, po svom prezimenu genetski stočar iz Banja Luke. A, Knin i Banja Luka nisu baš tako daleko. Podsjeti na to svoj narod, Rajko! Iskreno ispričan, tvoj životni primjer bi im najlakše otvorio oči i potvrdio istinitost Đinđičevih riječi. Ali, nemoj zaobići onaj veoma važan detalj kada si početkom rata na VMA u Beogradu preko veza i poznanstava uspio proglasiti svoga, itekako zdravog, sina Vladu vojno nesposobnim! Za tvoje šovinističke ideale ginuli su tuđi sinovi. A na kraju, pošto si ti „uman čovek“, objasni bosanskim pravoslavcima, svojim zemljacima, kako je „majčica“ Srbija sebe spasila i dobro naplatila od kvarne Evrope izručenja Hagu izhavještenog doktora Dabića, đenerala u pelenama Ratka, na svakom suđenju uplakanu Bilju, Momu obrvaša i redom sve one državljane BiH koji su dospjeli na međunarodne potjernice zbog ratnih zločina

Sarajevski novinar, Mile Stojić, sječajući se Oskara Daviča (1909-1989) o čijem modernističkom pjesničkom radu ovdje nažalost nije riječ, ispričao je jedan događaj spočetka osamdesetih godina kada je ovaj već starac, aktivni učesnik NOR-a, Jevrej koji je u izraelsko-egipatskom ratu bio na strani Arapa, profesor filosofije i pariški đak doselio u Sarajevo bježeći iz Beograda od kako on reče: „narastajućeg srpskog fašizma i anusa“ (tako je nazivao SANU). Zaista je za njegovu biografiju još važno napomenuti da je pet godina odrobijao zbog svog komunističkog ubjeđenja, a kasnije, po izlasku iz zatvora 1940 godine isključen iz SKJ i nikada više nije postao njegov član! Eliminisali su ga Milovan Đilas i polupismeni velikosrbi okupljeni oko njega u vrhu partije zbog kompleksa svoje inferiornosti spram dominantne Davičove intelektualne veličine, a kao razlog spočitavali su mu, između ostalog, druženje sa Miroslavom Krležom. –„Na jednom od predavanja koje je u Sarajevu održao u tadašnjem Udruženju književnika govorio je o opasnosti od srpskog nacionalizma koji je želio uništiti Jugoslaviju. U zadnjem redu pripit je sjedio Rajko Nogo i stalno dobacivao: „Ko to tamo mrmlja, zapita se Davičo i ugledavši provokatora izađe pred govornicu i zasukujući rukave glasno opsova - Jesi li to ti Nogo, majku ti j..., ja se četnika nisam bojao ni kada su bili naoružani pa se ne bojim ni danas! Događaj je svojom šokantnom groteksnošću postao komičan, ali je drčni Nogo kao pokisao ustuknuo pred neustrašivom starinom i udaljio se u nepoznatom pravcu.“