ENGLESKI / ENGLISH

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini - Dvije decenije reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića je knjiga koja je izašla povodom 60 rođendana i završetka mandata reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića. Interview sa Reisu-l-ulemom koji je objavljen u knjizi od str. 362-407, uradio je Darko Pavičić, novinar Jutarnjeg lista, iz Zagreba. Interview je rađen u dva navrata u Sarajevu, 2006. i 2008.godine. Nakon objave u knjizi, Bošnjaci.Net su dobili ekskluzivno pravo na objavu. Zbog izuzetno važnih stavova i poruka koje je uvaženi reisu-l-ulema dr. Cerić rekao u ovom interview, preporučujemo ga našim čitateljima, da ga pročitate i podijelite sa vašim prijateljima koji će se okoristiti sa porukama iz interviewa. Još da naglasimo da je "Izdanje ove knjige realizirano zahvaljujući podršci Međunarodog instituta za islamsku misao (International Institute of Islamic Thought - IIIT); Herndon, Virginia & London."

Naslovnica knjige: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini Dvije decenije reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića

Nekoliko mjeseci nakon što je u Zagrebu predstavljena (i s oduševljenjem prihvaćena) Deklaracija europskih muslimana, poslao sam reisu-l-ulemi dr. Mustafi Ceriću knjigu “Sol zemlje” pape Benedikta XVI., knjigu koja je, zapravo, intervju ondašnjeg kardinala Jospeha Ratzingera, tadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere Svete Stolice, s njemačkim novinarom Peterom Seewaldom. Ta je knjiga vrlo zanimljiv razgovor između jednog visokog crkvenog dostojanstvenika, teologa i kreatora crkvene politike i znatiželjnog i dobro pripremljenog novinara, gdje se isprepliću zanimljiva pitanja i još zanimljiviji odgovori o ključnim temama religije, politike, društva, odnosa kršćanstva prema sebi i drugima danas.
Predložio sam stoga reis-efendiji da ja, kao zagrebački novinar, napravim nešto slično zajedno s njim, kako bi se njegova Deklaracija još cjelovitije predstavila, ne samo kao ideja i platforma, nego kao sveobuhvatan projekt toga značajnog čovjeka u našem vremenu, koji je (pokazat će to povijest, dakako) ostavio dubok trag na ovim prostorima. Ideja je bila da taj intervju dotakne sva bitna mjesta na kojima se spajaju “europski (raz)um” i “islamski duh (ili duša islama)” s jedne strane, a s druge da postane svojevrsna “osobna iskaznica” reisu-l-ulemi na njegovim putovanjima Europom i u razgovoru s europskim čelnicima, kako bi bolje mogli spoznati što je to što treba islamu u Europi danas, tj. Europi od islama.
Od toga intervjua do danas prošlo je već nekoliko godina i teško je odgovoriti na pitanje da li smo se u tome vremenu približili ili udaljili od tih “spoznajnih točaka”, koje doslovce vapiju na relaciji islam-Europa i Europa-islam. Možda odgovore nećemo niti dočekati, jer do njih, očito, nije lako doći. Ali je zato lako razgovarati i kada bi razgovora i dijaloga bilo više, bilo bi više i razumijevanja, međusobna poštovanja i suradnje. Mržnju i nesnošljivost lako bi time iskorijenili.
I zato neka ovaj razgovor bude doprinos upravo takvoj viziji svijeta, kojega nijedna deklaracija, nijedna knjiga ili intervju neće moći spasiti, ako ga ne spasimo mi sami. Svatko ponaosob. Bio on reisu-l-ulema, novinar ili netko treći. Sasvim je svejedno. Najvažnije je da se razumijemo. Baš kao što smo se reisu-l-ulema i ja jako dobro razumjeli, premda sam ja pitanja postavljao na hrvatskom jeziku, a on odgovarao na bosanskom!

Kakav je odjek Deklaracije evropskih muslimana?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: O odjeku Deklaracije može se govoriti na tri načina. O tome kako su je shvatili muslimani? Kako su je prihvatili nemuslimani? I jesu li se ostvarila moja očekivanja?
Možda je najbolje da prvo odgovorim na ovo posljednje – moja očekivanja su bila manja nego što su pozitivne ocjene o Deklaraciji. Ideja je bila da ono što sam skupljao više od pet godina stavim na papir. Želio sam da se osobno izjasnim o pitanjima koja se tiču Evrope, islama i muslimana u Evropi te muslimanskog svijeta. Nisam zamišljao da to bude dokument kojeg će usvojiti neko tijelo bilo gdje, nego samo kao ideja o kojoj može da se raspravlja. Prema reakcijama koje sam dosada čuo ili pročitao, osobito nakon ružnih karikatura o Poslaniku Muhammedu, a.s., u Danskoj i Norveškoj, više sam nego zadovoljan. Čini mi se da sam uspio potaknuti Evropu, odnosno njezine vjerske, političke i diplomatske zvaničnike da shvate da i muslimani žive u Evropi, da oni imaju svoja prava i obaveze, te da pitanje evropskih muslimana narasta kao jedno od najvažnijih pitanja 21. stoljeća.
Muslimani su shvatili Deklaraciju kao i svaku drugu deklaraciju koja se pojavila u zadnje vrijeme. To ih nije naročito uzbudilo. Kao što rekoh, u zadnje vrijeme objavljeno je toliko deklaracija o islamu i muslimanima na Zapadu da su mnogi na ovu Deklaraciju gledali kao jednu od mnogih koja neće ništa bitno promijeniti – Zapad će nastaviti pričati svoju priči o “islamskom terorizmu” a muslimani i dalje misliti da Zapad vodi križarski rat protiv muslimana.
Pa ipak, od muslimanskih komentara na Deklaraciju izdvajam komentar ambasadora Akbara Ahmeda, šefa katedre Ibn Haldun za islamske studije u Americi, autora poznate knjige “Živi islam”, koji je o Deklaraciji, između ostalog, rekao:
“Ovaj dokument se čeka već duže vremena (...) Nakon 11. septembra islam se suočava s mnogim izazovima (...) ova Deklaracija (...) pokazuje da islam posjeduje sposobnost, duh i misao da se nosi sa trenutnim izazovima (...) Deklaracija je više crie de coeur (zov srca) nego akademska teza (...) (Zato) čitajte, preporučite i drugima da je čitaju, razgovarajte o (Deklaraciji) i djelujte u njeno ime.”
Što se tiče prijema kod nemuslimana, moram reći da sam prijatno iznenađen ulogom Zagreba, odnosno, Hrvatske. Mislim da je Deklaracija u Zagrebu, medijski, ali i politički, najvruće i najbolje prihvaćena. Čini mi se da je upravo zagrebački prijem Deklaracije imao utjecaja pa su i drugi počeli da se za nju interesiraju. Prisustvo velikog broja diplomata, svjetovnih i vjerskih intelektualaca u Zagrebačkoj džamiji na promociji Deklaracije bilo je doista impresivno. Također, prilika da Deklaraciju uručim nadbiskupu zagrebačkom Bozaniću i predsjedniku Hrvatske Mesiću govori da je Zagreb dobro razumio poruku Deklaracije. Ovome treba dodati i komentar bivšeg predsjednika Slovenije Milana Kučana: “(Deklaracija) je blagovremen i prije svega dobrodošao doprinos raspravama o evropskoj realnosti, o križanju puteva i dilema budućnosti Evrope, njenog identiteta kao i vrijednostima kojima je odana... Oblikovanje i objavljivanje prijedloga Deklaracije evropskih muslimana, svakako je veliki intelektualni, kulturni, politički i duhovni izazov za cijelu Evropu i Evropljane. Razumijem ga kao ozbiljno i odgovorno traganje savremenih načina suživota različitih kultura i civilizacijskih tradicija na evropskom tlu, da bi moguće nesporazume pa čak i konflikte ne samo umanjivali već osigurali tvorevinski zajednički život u odgovornoj ljudskoj zajednici Evropljana.
Prijedlog dr. Cerića, koji dolazi iz sredine teških iskušenja za autohtoni evropski muslimanski svijet, smatram i kao važan doprinos oblikovanja savremenog izgleda Evrope i njene uloge u sve više ovisnom i globaliziranom svijetu. Čini mi se veoma potrebnim. Siguran sam da bi do rasprave o položaju i ulozi brojne muslimanske zajednice u evropskim ljudskim odnosnima kad-tad moralo doći bez obzira na aktualna dešavanja. Zbog stanja u svijetu nakon 11. septembra i u jeku valova nezadovoljstva i nasilja zbog objavljivanja karikatura poslanika Muhammeda, čini mi se ovaj prijedlog još potrebnijim.”
Nakon Zagreba, Deklaracija je prezentirana na Fakulteti islamskih nauka u Sarajevu.
Zadovoljan sam. Deklaracija nije promašila cilj.

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini Dvije decenije reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića Podaci o knjizi: Uredili / Edited by: Aziz Kadribegović Ahmet Alibašić Ekrem Tucaković Lektor / Copy Editor Tarik Jakubović Tehnički urednik / Izdavač / Publisher CNS - Centar za napredne studije Center for Advanced Studies www.cns.ba

Dogodila se svojevrsna inverzija, jer je Deklaracija prihvaćena izvan muslimanskog svijeta s oduševljenjem, a u muslimanskom svijetu s nekom rezervom. Čini mi se da je to i zbog toga što Vi u svojoj Deklaraciji ovoga puta ne tražite samo nešto, nego nešto i nudite?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Muslimani su umorni i zbunjeni. Riječ je, zapravo, o njihovom pomiješanom osjećanju straha i bijesa. Uplašeni su zbog prevelike sile (medijske i vojne) kojom im se svakodnevno prijeti nakon 11. septembra u New Yorku, 11. marta u Madridu i 7. jula u Londonu. I bijesni su zbog nepravde koja im se čini samo zato što su muslimani. Nemojte zaboraviti: 70% prognanih i izbjeglih u svijetu su muslimani; gotovo svi ratovi u svijetu danas vode se u muslimanskim zemljama, gdje uglavnom ginu muslimani.

Deklaracija kao da u toj dilemi reže kroz sredinu između tih dviju krajnosti i poručuje: žao nam je što se to dogodilo, ali to nije slika islama.
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: U muslimanskom svijetu još nema snažne samokritičke svijesti kao načina provjere određenih stavova. Naprimjer, Tarik Ramadan je izdao svoju “deklaraciju”, odnosno Moratorij na smrtnu kaznu. Ustvari, Tarik Ramadan je shvatio da je neprimjereno stalno prikazivanje islama u liku kaznenog zakona po kojem kradljivcu treba odsjeći ruku a bjegunaca treba ubiti. Islam je mnogo viši i mnogo širi od takve predodžbe. Islam je mnogo snažniji i mnogo vitalniji od toga da svoju moć dokazuje na krivičnom zakonu odsijecanja ruke i ubijanja bjegunca. Međutim prijedlog Tarika Ramadana nije prihvaćen kod muslimana. Tarika Ramadana nisu htjeli razumjeti ni na Zapadu. Amerika mu je uskratila ulaznu vizu. Jednostavno, muslimani nisu pripremljeni za tako radikalan zaokret, a Zapad nije spreman da prihvati muslimana koji misli svojom glavom.
Deklaracija evropskih muslimana ima namjeru da mobilizira muslimane da traže svoja prava u Evropi, ali isto tako traži od njih da prihvate neke stvari u Evropi kao svoje. Evropski muslimani se danas nalaze između toga dvoga - onoga što treba da prihvate i onoga što treba da ponude Europi. To je, zapravo, pravi cilj ove Deklaracije – da ponuka evropske muslimane da se javno očituju o svojoj lojalnosti Evropi, ali i o svojim zahtjevima prema Evropi. Nisam umišljen, ali čini mi se da muslimani nisu još na toj razini da bi razumjeli tu glavnu poruku Deklaracije.
Muslimani se moraju suočiti sa Evropom, ali i Evropa se mora suočiti sa muslimanima. Nažalast, trenutno ni jedni ni drugi nisu spremni za to. Svoje prisustvo u Evropi muslimani često naglašavaju na pogrešan način, dok Evropa još izbjegava da prihvati činjenicu o muslimanskom prisustvu.
Politički establišment Evrope ili evropske vlade još nisu prihvatile islam i muslimane kao činjenicu. Iako će mnogi Evropljani kazati da znaju da postoje evropski muslimani, da su oni njihovi komšije, mislim da Evropa još uvijek smatra da je to privremeno pitanje, da su muslimani tu na privremenom radu, da to još nije toliko važno pitanje da bi se Evropa njime ozbiljno bavila. Mislim da se Evropa pritom grdno vara, jer muslimani su u Evropi, oni će ostati tu i što to Evropa prije shvati, bit će bolje za Evropu i, naravno, za muslimane.

Da li stojimo na početku institucionalizacije islama?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: To je za sada samo ideja o kojoj treba razgovarati i koju treba ozbiljno razraditi. Osobno vjerujem da je institucionalizacija islama ispravan put kako za Evropu tako i za evropske muslimane. Ja Evropu razumijem kao složen organizam u kojem su svi elementi pravilno “organizirani” na način koji društvu donosi opće dobro. Dakle, institucionalizacija islama u Evropi znači da se islam “organizira” na način da bude jedan od važnih elemenata u složenom evropskom društvu. Drugim riječima, institucionalizacija islama znači samodisciplinu muslimana u ispunjavanju svojih obaveza i disciplinu Evrope u poštivanju muslimanskih prava.

Zato što Evropa razumije tu terminologiju, zato što traži nekoga s kim bi razgovarala, a on mora biti institucija?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Naravno, jer institucionalizacija znači mnoge stvari. Između ostaloga, jednakopravnost islama. Drugo, institucionalizacija podrazumijeva da muslimani mogu odgajati svoje učitelje (imame i hatibe), koji će biti sposobni da odgovore zahtjevima multikulturnog, sekularnog evropskog društva. To muslimani u Evropi danas nemaju. I treće, Evropa mora da prihvati autohtone evropske muslimane kao svoje rođene, kojima se neće dogoditi genocid kao što se dogodio nama bosanskim muslimanima u Srebrenici 1995. godine. Mi, autohtoni evropski muslimani, ovdje smo domaćini (hosts), a ne, kao što neki hoće da nas vide, evropski duhovi (European ghosts). Mi smo sposobni da predstavljamo sebe kao muslimani i da predstavljamo Evropu kao svoj dom mira i suživota. I mi smo pozvani da artikuliramo muslimanske interese u Evropi, jer muslimani useljenici u startu imaju problema kojeg Evropa zloupotrebljava, posebno u zadnje vrijeme. Ne radi se tu samo o pravu ili zakonu već i o psihološkom stanju koje prati muslimanske migrante u Evropi. Naravno, ja sam zadovoljan činjenicom da je Evropa pružila utočište mnogim muslimanima sa istoka, ali Evropa mora shvatiti da u njoj vjekovima žive muslimani koji nemaju kompleks gosta, već ponos hosta – domaćina.

Radi li se o civilizacijskoj getoizaciji na neki način?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Evropa naprosto ne može da prihvati da postoje autohtoni Evropljani koji su muslimani! Za Evropu je islam još uvijek neka vrsta uljeza. To se, nažalost, sve više naglašava na način da se ukazuje na muslimane kao došljake iz Azije ili Afrike koji, sad eto, traže jednaka prava kao što ih imaju Evropljani - kršćani, katolici, protestanti, koji su tu vjekovima. Činjenica da Evropa nije znala, ili nije htjela da zna, da postoje autohtoni muslimani u Bosni, pa je 1995. god. dozvolila da se dogodi genocid, jasno govori kakav je odnos Evrope prema autohtonim evropskim muslimanima. Dakle, ovdje je riječ o našoj, mislim na autohtone evropske muslimane, borbi na život ili smrt u očuvanju našeg islamskog identiteta u evropskom civilizacijskom okruženju. Evropa je, doista, pred velikim ispitom zrelosti da pokaže svijetu koliko je na moralnoj i civilizacijskoj razini pred muslimanskim pitanjem, posebno pitanjem autohtonih muslimana koji još čekaju da im se jasno i nedvojbeno kaže da im se više neće dogoditi etničko čišćenje i genocid poput bosanskog.

Je li ta žrtva, taj genocid u BiH nad muslimanima, probudio evropsku savjest i uopće prepoznavanje činjenice da su muslimani ovdje, u njezinoj kući, u njezinu dvorištu? Je li to dio Božije poruke s ovim narodom ovdje?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Nije uvijek jasno šta se podrazumijeva pod pojmom Evropa, ali je jasno da ta Evropa, ma šta to značilo, ima puno povijesnih grijeha na svom vratu i zato nije smjela dozvoliti još jedan grijeh genocida nad bosanskim muslimanima. Ne, Bog nije zadovoljan da se čini genocid ili holokaust nad bilo kojim narodom. U našoj tradiciji postoji jedna misao koja kaže: “Vlast može opstati sa ateizmom (kufurom), ali ne može ostati sa nepravdom (zulumom).” Da, genocid u Bosni je iskušenje biblijskih razmjera. Evropa se ponašala kao biblijski Faraon nad Bošnjacima, kao
Izraelićanima, koji su stradali u Srebrenici, ali i preživjeli da bi svjedočili o svom “past overu” (ili pesahu) – prelazu sa obale smrti na obalu spasa.
Bog je spasio Musaa, a.s., (ili Mojsija) i njegov narod da bi mu na Sinaju objavio deset Božijih zapovijedi kao pouku i poruku za sva vremena i sve generacije.
Bog je spasio Bosnu da bi podsjetio Evropu i svijet na deset Božijih (sinajskih) zapovijedi koje važe za sve ljude i u svim vremenima – ne ubij nevina čovjeka.
Nažalost, Evropa se teško liječi od turskog kompleksa. Bosanski su muslimani zbog toga platili najvišu cijenu u krvi. Više od jednog stoljeća oni žive pod snažnim pritiskom turske krivnje. To nije lahko.

Ona se stalno provlači kroz sudbinu ovoga naroda?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Turska krivnja, koja je povijesno prisutna u Evropi, naročito je naglašena u beogradskoj historiografiji, a nije beznačajna ni u hrvatskoj. No, sreća je da u Hrvatskoj ima ljudi koji drukčije misle, koji nisu opterećeni turskim sindromom koliko je opterećena srpska historija. Mada nije kao srpska, ali i opća evropska historija je opterećena turskim sindromom. Dakako, Berlin, London i Pariz nisu opsjednuti turskim povijesnim fenomenom na način kao što je to Beograd, ali ne treba puno pa da se kaže da Turska još nije dobrodošla u EU-u. Nije teško zaključiti zašto – Turska je muslimanska zemlja unatoč činjenici da je više sekularna nego Amerika. Dakle, kad je u pitanju Turska, Evropa se ne može osloboditi svojih predrasuda i predodžbi o tome da je Evropa ekskluzivno kršćanski kontinent.
Ako to imate na umu, onda vam može biti jasno zašto Evropa izbjegava da otvori proces institucionalizacije islama. Uvjeren sam, međutim, da Evropa nema izbora već da to ipak prihvati prije ili kasnije. Nedavno sam razgovarao sa minhenskim kardinalom, koji me je pitao šta se podrazumijeva pod institucionalizacijom islama u Evropi? Odgovorio sam da je to pitanje vrlo složeno i zato nema jednostavnog odgovora. No, ako to pitanje otvorimo, siguran sam da ćemo naći pravi odgovor.
Muslimani su svjesni da nešto treba učiniti u organiziranju islama i muslimana u Evropi. Evropljani, također, osjećaju da je vrijeme da se pitanju islama i muslimana mora prići ozbiljnije i principijelnije. Nažalost, kao što sam već rekao, muslimani se ne snalaze dobro u prezentiranju svojih problema, a Evropljani se još uvijek kolebaju oko toga da li treba ili ne treba islam prihvatiti kao evropsku svojinu. Skoro svaka rasprava o islamu i muslimanima u Evropi završava sa nekim pitanjem oko Afganistana, Iraka, Pakistana, Palestine... Muslimani nemaju izbora već da prihvate tu vrstu diskursa, iako to nije njihov primarni problem. Njihov problem je u Evropi, a ne u Afganistanu ili Nigeriji. Kada se 2003. god. organizirala, prvi put, sveimamska konferencija u Gracu, htjeli smo da razmotrimo naš, muslimanski položaj u Evropi. Međutim nametnuo nam se problem nigerijske fetve o Amini, koja je rodila vanbračno dijete. Od nas se tražilo da osudimo nekoga ili nešto na temelju zapadnih medija koji su uglavnom pristrasni i nepouzdani kad je riječ o islamu i muslimanima. Naravno da smo to odbili. U Evropi želimo govoriti o evropskomuslimanskim pitanjima kojih ima dovoljno da bismo imali vremena baviti se drugim pitanjima.
Dakako, evropski muslimani mogu biti most između Istoka i Zapada pod uvjetom da u Evropi razviju identitet islama sa evropskim iskustvom iz koga treba da zrači islamski duh i evropski um. Evropski muslimani ne mogu rješavati tuđe probleme, ako nisu u stanju riješiti svoje vlastite. A jedan od njihovih velikih problema u Evropi je plemensko ili etničko predstavljanje islama u kome se malo prepoznaje univerzalni islam. U Deklaraciji sam želio upozoriti da je to stanje neodrživo. Muslimani moraju shvatiti da je islam iznad bilo koje nacije, plemena ili etničke grupe. Islam se ne može podvesti pod nisku kulturu “low culture”. Dakako, islam sadrži i elemente niske kulture (low culture), ali pravi smisao islama je u razvijanju visoke kulture (high culture), koja sadrži univerzalne vrijednosti prihvatljive i primjenjive u svako vrijeme i na svakom mjestu, pa tako i u Evropi. Mislim da je Evropa, odnosno Zapad uopće, vrlo dobro mjesto za razvijanje univerzalnog islama koji ne može da dođe do punog izražaja zbog nacionalizma koji nije usrećio muslimanski svijet. Mnogi muslimani tek na Zapadu otkriju ljepotu univerzalnog islama, jer se tu susreću sa zanimljivim fenomenom unutar muslimanske kulturne raznolikosti koju spaja uzvišena ideja islama. Nažalost, muslimani nedovoljno poznaju evropsku povijest da bi primijetili da su najviše evropske vrijednosti slobode i ljudskih prava ne samo kompatibilne sa islamom već da su sve te vrijednosti potekle iz islamskog vrela. Ideja o tome da nema prisile u vjeri je izvorna kur’anska ideja; ideja o tome da svaki čovjek ima neotuđivo pravo na život, vjeru, slobodu, imetak i čast izvorna je ideja poslanika Muhammeda, a.s.

Kako je to moguće ako netko živi 40 ili 50 godina na Zapadu, gdje su mu se rodila i djeca, završila škole...
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: To je moguće zato što muslimani u Evropi nemaju institucionalne zaštite, pa tako ni pravne. Oni su često prepušteni samovolji pojedinaca ili grupa koji zloupotrebljavaju njihovo stanje za svoje ideološke ili političke ciljeve. Ne postoji univerzalna, globalna institucija koja se brine o muslimanima u svijetu u smislu da im daje naputke da bi znali kako da se ponašaju u globalnom svijetu, oko globalnih pitanja. Muslimani djeluju više po instinktu i osjećaju etničke ili nacionalne pripadnosti. Svakako, islam je tu najsnažnija poluga koja im služi da nađu smisao života i da se ne izgube u tako zamršenom društvo kao što je zapadno. Iako dolazi iz seoskih sredina sa navikama patrijarhalne kulture, veliki broj muslimana na Zapadu uspijeva da završi visoke škole i da se zaposle u školama, univerzitetima, bolnicama itd. Veliki dio muslimanske elite živi i radi na Zapadu. To su intelektualci, ljekari, profesori, doktori, koji su na vrhu ljestvice eksperata, posebno u medicini. U SAD-u muslimani su danas na prvom mjestu po broju hirurga.

Kakva je Vaša duhovna ocjena islama u Europi? Na kojoj je razini? Koju bi ocjenu mogao dobiti?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Zanimljivo je zapažanje egipatskog muftije Ali Džume’e. Naime, kad sam mu rekao da se svijet danas ne može dijeliti na tzv. zonu islama i zonu “no-islama” ili rata, nego da postoji srednji put koji se zove “društveni dogovor”, on je rekao, što mi se jako dopalo: “Nije više moguće dijeliti svijet na “dom islama” i “dom rata”, zato što danas ima mnogo nevjernika koji žive u zoni islamskog svijeta i s druge strane, mnogo je vjernika - muslimana koji žive u zoni Zapada, koja bi se, po toj klasičnoj podjeli, mogla zvati “zona rata”. Na temelju te konstatacije ostavljam vam da sami procijenite na kojoj su duhovnoj razini muslimani koji danas žive u Evropi.

Ključno u Deklaraciji je upravo to što govorite: otklon od džihada (rata) i hidžre (selidbe), tj. ona traži društveni dogovor i da se tako otvori novi put. Je li to moguće postići?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: O mogućim putevima u povijesti ne može se govoriti jesu li mogući dok ne napravite prvi korak. Dakle, da biste uopće krenuli nekim putem, morate napraviti taj prvi korak. Ne bih želio da preuveličavam ulogu Deklaracije, niti da izričem neka velika proročanstva, ali mi je drago da se o njoj priča. Naš ideal je da muslimani u Evropi budu jednakopravni, da Evropa shvati da nije jednoreligijski kontinent, da islam bude naturaliziran na evropskom kontinentu i da se muslimani više ne protjeruju iz Evrope. Vjerujem da će za evropske muslimane nestati razlozi za hidžru (selidbu), a time i potreba za džihadom (borbom) za ostanak i opstanak. Nažalost, evropska povijest nije previše optimistična, jer Jevreji su ipak morali napustiti Evropu. Mi smo u Bosni doživjeli to što smo doživjeli – konclogore i genocid – pred očima cijele Evrope. To je predugo trajalo. Evropa nije imala milosti. Koliko će Amerika biti senzibilnija prema tim problemima, vidjet ćemo, ali u svakom slučaju, želim vjerovati u mladu generaciju, u muslimane Evropljane koji su rođeni ovdje, u treću i četvrtu generaciju, koja će napraviti fuziju (spoj) između evropskog uma i muslimanskog duha. Smatram da to treba da bude zahtjev prvoga reda za muslimane u 21. stoljeću. Ako muslimani uspiju da naprave tu fuziju, da spoje evropski racionalni um sa muslimanskim spiritualnim bićem, onda je mnogo toga riješeno. Muslimani treba da priznaju da su sada u podređenom položaju u odnosu na intelektualna i znanstvena dostignuća Evrope. S druge strane, Evropa je preumorna od racionalizma. Njoj je sada potreban duhovni poticaj kako bi preživjela nepoželjne posljedice suhog racionalizma. Ne mislim pritom da Evropa trenutno osjeća potrebu za islamskom duhovnošću, jer je ona isuviše samouvjerena i samozadovoljna da bi to osjećala. Kao što muslimani ne osjećaju potrebu za evropskim intelektualizmom, jer im je sad-zasad dovoljna islamska duhovnost. Muslimani se zadovoljavaju da konzumiraju to što evropski um proizvede.
Pa ipak, Evropi neminovno predstoji snažna duhovna revolucija koja će biti dublja i šira od intelektualne revolucije poznate kao humanizam i renesansa. Kao i onda, tako i sada islam će zasigurno odigrati značajni utjecaj u “duhovnom prosvjećivanju” Evrope i Zapada uopće. Sve je potrošeno što se potrošiti moglo u racionalnom objašnjavanju svijeta. Ostale su duhovne zalihe koje su uglavnom muslimani čuvali, svjesno ili nesvjesno, ali su ih sačuvali na sličan način kao što su svojedobno čuvali i sačuvali evropsku intelektualnu zalihu, koju je Evropa bila bacila na smeće. Činjenica da je danas na Zapadu najčitanija knjiga “Da Vinčijev kod” govori o tome da ljudi traže nešto više, nešto što je izvan i iznad njih samih, nešto na čemu i dan-danas islam najviše insistira.

Povijest poznaje takva razdoblja u kojima su ljudi “tražili više”. Hoću li pretjerati ako kažem, kao što neki govore, da se povremeno može osjetiti identična shizoidna atmosfera sada prema muslimanima koja se osjećala 30-ih godina prema Židovima?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Nisam sklon praviti takve usporedbe, jer su okolnosti potpuno drugačije od onih iz tridesetih godina. Evropa je prešla jedan put i ne može se više vratiti na stanje u tim godinama. Ona je mnogo naučila. Možete misliti što god hoćete o Evropi. Da je licemjerna. Da je kruta i nepravedna. Da je nastala na krvi i ognju. Možete govoriti o njoj i da je nemoralna, ali ima činjenica koju se ne može poreći, a to je da je Evropa eksperiment ljudske povijesti, koji je izveo put od ropstva do slobode, od mitologije do znanosti, od moći do prava i od tzv. teorije države: Platonove, Aristotelove, el-Farabija, Thomasa Moora do legitimnosti države, odnosno onoga što zovemo demokracija. Evropa je, dakle, zagonetka u ljudskoj povijesti. Nemojte zaboraviti - Evropa je porodila Ameriku, bez obzira koliko je Amerika sada to što jest - supersila. Ali nju je Evropa porodila. Amerika je, kako kaže židovski pisac Stanford J. Shaw u svojoj knjizi Turkey and the Holocaust: “Preuzela ulogu Otomanske carevine u zaštiti manjina.” Naravno, Show ovdje misli na Židove koji su protjerani iz Španije 1492. god. i bili zbrinuti ovdje u Sarajevu. On govori iz pozicije svog jevrejskog iskustva u odnosu na Evropu. Sad su se i muslimani našli u tom “evropskom žrvnju”. Pitanje je, dakle - šta muslimani treba da rade?

Vi tvrdite da je moguće istinski živjeti islam i biti dobar Europljanin?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Naravno! Međutim važno je pitanje jesu li muslimani danas u položaju u kome su bili Jevreji i da li će se obnoviti povijest s njima na način da im se dogodi ono što se dogodilo Jevrejima. Mislim da je to ključno pitanje za Evropu i muslimane. Povijest se često ponavlja, nažalost u najgorem obliku. Evropi uvijek prijeti i fašizam i antisemitizam i rasizam. Sad je u Evropi prisutna i islamofobija i nije isključeno da se neće dogoditi muslimanima nešto poput onoga što se događalo Jevrejima, samo ne s istim razlozima. Okolnosti su drugačije. Sve ovisi o tome kako će se svijet regulirati za ovo 21. stoljeće. Držim da je ovo stoljeće ključno u odnosima između islama i Zapada. SSSR je bio kao neka tampon-zona između muslimanskog svijeta i Zapada. Taj zid je srušen. Muslimani i Zapad došli su licem u lice. Nažalost, ni jedni ni drugi nisu dorasli izazovima dijaloga, kao uvjet svih uvjeta za globalni mir i sigurnost. U ovome trenutku, muslimani, kršćani i židovi imaju u rukama tako razornu silu da mogu uništiti zemaljsku kuglu. U takvoj situaciji dijalog nije izraz sile argumenata, već je sila izraz argumenta.
Zapad se osjeća nadmoćno i smatra da i muslimani treba da to prihvate kao realno stanje stvari, kao što to uglavnom prihvata cijeli svijet. Zapad ne razumije muslimanske proteste. Ne shvata zašto neki muslimani odbijaju da se prilagode zapadnom stilu života. Na drugoj strani, muslimani misle da će Zapad ipak jednoga dana razumjeti islam i prihvatiti ga kao svoju vjeru. Muslimani osjećaju da im se uskraćuje istina i da im se čini nepravda i zato nemaju povjerenja u međunarodne institucije, kojim dominira zapadni utjecaj. Ne može se ničim opravdati ubijanje nevine djece i žena u Libanu, niti ljudsko srce može podnositi prolijevanje nevine krvi u svetoj zemlji - Palestini. Irak je postao noćna mora. Nažalost, muslimani protestiraju na pogrešan način. Umjesto mudrosti, vidimo grubost. Umjesto razgovora, vidimo razaranje. Vidimo ubijanje među muslimanima. Jer ako ne bude bilo unutarmuslimanske tolerancije, neće je biti ni izvan toga. Sad je jasno i ljudima na Zapadu da podjela među muslimanima nije ničiji interes. Očito je da je sadašnja generacija muslimana umorna i prezagušena da bi mogla vidjeti neke znakove koji joj se pružaju, da bi mogla otvoriti neka vrata koja se nude na Zapadu. A opet, Zapad je isuviše arogantan da bi mogao da čeka da se dim oko muslimana raziđe. Svi smo sada u tom “dimu”. Imam povjerenje i osjećaj da će sljedeća generacija muslimana tek moći, zapravo, shvatiti šta se dogodilo i postaviti odnose na drugačiji način.

Islamofobija se neprestano hrani novim i novim ludilom. Sada, tako možemo čitati o “bijelim muslimanima”, koji se regrutiraju upravo u ovim krajevima za teroriste, jer oni tamnoputi više ne prolaze, svi ih uočavaju.
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Nedavno sam održao predavanje na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, gdje ima mnogo studenata iz Turske. Govorio sam o reislamizaciji kao reintegraciji muslimana u svijetu, a ne kao izolaciji. Mađarski novinar me tom prilikom upitao: - Mogu li bosanski muslimani povesti evropske muslimane u integraciju u Evropi? Nisam o tome razmišljao, ali sam odgovorio: – Možemo, ukoliko nas u međuvremenu ne pobiju! Dakle, to je ono što je pravi kontekst “bijelih muslimana”.
Evropa ili Beograd, Zagreb, Budimpešta ili neko drugi, treba da znaju da se nakon Daytona nije dogodio nijedan incident. To je spomenula i Condolezza Rice na desetu obljetnicu Daytonskog sporazuma. I sad, nakon svega toga, nas “bijele muslimane” stavlja se u kontekst Al-Qaide, terorizma i svega što s tim ide. Ko to podgrijava? Pa, ti koji su počinili genocid u Srebrenici! Oni koji su napravili logore u Hercegovini. Oni koji su silovali 20.000 žena. Oni koji zabranjuju da se vidi film “Grbavica”... Sve to ima veze sa raspravom o promjenama Ustava BiH. Jer, kad god se pokaže želja da se napravi normalna bosanska država, počne se širiti strah od “bijelih muslimana”. Naravno, bosanski muslimani su zapreka da se podijeli Bosna. Oni su zapreka da se prihvate rezultati etničkog očišćenja. Oni traže da u Busovači bude multikulturna škola. Nakon svega što smo doživjeli, još uvijek su samo bosanski muslimani problem?! Pogledajte paradoks s kojim mi živimo – nakon Srebrenice, nakon što holandska vojska nije odbranila i zaštitila ljude koji su bili pod zaštitom UN-a, a svi su znali šta Srbi spremaju, nakon svega toga što imamo? Mi koji smo to doživjeli, kao muslimani, treba da savladamo strah i da dalje vjerujemo toj vojsci (možete je nazvati kršćanskom, nekršćanskom, ovakvom ili onakvom) i tim ljudima!? Nama, se ne vjeruje zato što se možemo osvetiti. Muslimani treba bez pogovora da vjeruju njima koji su počinili genocid! To je svijet u kojem živimo. To su, dakle, “bijeli teroristi” koji treba da ugroze Evropu! Kakva je to, onda, Evropa? I koja je to, onda, Evropa, u koju treba da vjerujemo?!

Civilizacija straha, koja živi u neprestanom podgrijavanju vlastitoga straha.
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: To je način da se narod homogenizira, ali to je znak slabosti.

Da se vratimo na Vaše tvrdnje da je moguće živjeti istinski islam i biti dobar građanin Europe. Kako?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: To je jednostavno. Pazite, muslimani se doseljavaju na Zapad. Oni u Evropu, na Zapad, dođu s koferom i uspiju da nađu posao, stan, da žive... I hoće da ostanu tu i podižu svoju porodicu. Štoviše, oni osnaže svoj islamski identitet. Osobno sam vidio da su mnogi muslimani upravo zahvaljujući svome dolasku u Ameriku postali svjesni svoga islamskog identiteta mnogo snažnije nego su to njihovi kolege u nekim većinskim muslimanskim zemljama. Naravno, ne treba zaboraviti da se mnogi muslimani utope, izgube, asimiliraju i naprosto zaborave da su muslimani. I to se događa, ali je činjenica da su, u nekadašnjem vremenu, kršćani iz Evrope odlazili u muslimanski svijet i tražili intelektualnu slobodu. I nalazili su je. Kršćanski intelektualci su išli u Bagdad, u Cordobu, u Granadu, gdje su nalazili biblioteke, učili školu. Jedan od njih je bio i Dante Alighieri, koji je u Andaluziji/Španiji dobio ideju kako da napiše svoju “Božansku komediju”. Tako je bilo nekada. Sada je situacija obratna. Sada muslimani odlaze na Zapad, tražeći intelektualnu slobodu i prostor gdje mogu da se dokažu. To je civilizacija koja traje; koja nudi priliku svima koji znaju i mogu da sudjeluju u njezinom podizanju i održavanju. Tako je bilo sa islamskom civilizacijom – podizali su je zajedno muslimani, kršćani, Židovi i drugi. To je tako sad sa zapadnom civilizacijom. I to će tako biti sve dok se Zapad ne zatvori u sebe. Bojim se da se Zapad počeo zatvarati. Počeo se sužavati u uski krug svoje kulture i civilizacije. To je prvi znak slabosti Evrope, koja se zatvara pred Turskom, jer se boji drugačije kulture. Boji se drugačijeg načina života. A kada neka civilizacija dođe u stadij fobije, kad se počne zatvarati, kada počne sumnjati u sebe i u druge, to je početak njezinog kraja. Ne mogu da shvatim da je Zapad naletio na zamku straha od terorizma na način kako su to teroristi postavili. Očito, Zapad nije toliko snažan kao što se mislilo. Nije u stanju da savlada strah, koji sam širi okolo, svjesno ili nesvjesno svejedno je. Šta treba da rade male nacije, ako su veliki tako uplašeni? Šta treba da radimo mi u Bosni nakon svega što nam se dogodilo? Šta treba da rade žene Srebrenice?

U svom samorazumijevanju Europa o sebi govori kao o kršćanskom kontinentu, tj. o svojim kršćanskim korijenima, premda je nedvojbeno da je u njezinoj izgradnji sudjelovao i islam?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Sama potreba da se evropski kontinent zove kršćanski govori o tome da to nije tako. Jer, ako to jeste, onda nema potrebe to govoriti! To znači da Evropa nije sigurna u svoj identitet i potrebno je da to naglasi i kaže, a samim tim kada to kaže, znači da je to manje od onoga što jeste. Na isti način, imamo danas u svijetu da se jako puno država zovu islamskim državama. Znate zašto se one zovu islamskim? Zato što one to nisu. Uvijek govorim da se pogledaju klasična djela velikih muslimanskih autora, kod kojih nigdje nećete naći naslov s islamskim atributom. Govori se o razumu, o vjeri... uvodu u povijest, kao Ibn Haldun, ali se zna da je to s islamskog iskustva. Ili obratno, kada dođete na Zapad, veliki mislioci poput Kanta, Hegela, Descartesa, ne pišu niti jednu svoju raspravu s kršćanskim predznakom. Ali kada ih uzmete čitati, sve što je u njih ugrađeno jest njihovo kršćansko iskustvo. Dakle, ja ću biti sretan kao musliman, ako u svome životu doživim da muslimani nemaju više potrebe ikome da govore da su muslimani, ali ono što rade, ljudi će prepoznati da se radi o muslimanima.

Prezentiraju li muslimani svojim životom dovoljno kvalitetno svoju vjeru?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Ne, i to je ono ključno na što smo htjeli ukazati u Deklaraciji. Ima nešto što je evidentno, a to je stanje kulturne nesigurnosti, kao što je pozicija muslimana u zadnja dva stoljeća. Postoji jedno čudo, tj. u muslimanskoj povijesti postoji zagonetka koju se ne može objasniti, a to je da se početkom 7. stoljeća, iz perspektive beduinske svijesti i svijeta, razvija ideja islama, koja za kratko vrijeme uspijeva da savlada dvije civilizacije. Da ih upije. I da osvoji prostor u tako kratko vrijeme, koliko znam, kao presedan u povijesnim razmjerima. Sada, kada povjesničari to imaju na umu i pred sobom, ne mogu to racionalno objasniti. Naravno, mi muslimani objašnjavamo da je to bila Božija volja, ali racionalno, historijski, teško je objašnjivo. I druga zagonetka u muslimanskoj povijesti je da je ta civilizacija, koja je bila inspiracija za čitav svijet po razvoju nauke, tehnike, tehnologije, sačuvala intelektualnu baštinu Evrope u Bagdadu, Cordobi, Granadi, da je u 17., a posebno u 18. stoljeću, potpuno iskopčana iz glavnog toka povijesti. Muslimani su odjedanput izgubili političku moć, ekonomsku i naučnu, i jednostavno su bačeni na marginu povijesti.
U 18. stoljeću, 85 posto zemaljske kugle bilo je pod kontrolom tri velike sile: Velike Britanije, Francuske i Italije. Najveći dio toga globalnoga svijeta prethodno su bili muslimani. Od Afrike, Azije, Indije i Indijskog potkontinenta, Bliskog Istoka, Balkana... Od 18. stoljeća do današnjih dana, muslimani se bore da se vrate u glavni tok povijesti. Dakle, da se vrate u povijest. I zadnja dva stoljeća muslimanske borbe žele da skrenu pažnju na sebe i da se uključe u globalna zbivanja i dobiju neko mjesto utjecaja. Oni su ta zadnja dva stoljeća praktično objekt događanja, a ne subjekt povijesti. Naravno, za to vrijeme Britanci nisu ostali u Egiptu i Indiji, Francuzi nisu ostali u Alžiru, Italijani su morali napustiti Libiju, na Bliskom Istoku postoji palestinski problem, na Balkanu je ovo što imamo, muslimana nema više u Španiji itd. U tom nastojanju da se vrate u povijest, muslimanima su se nudila dva puta. To je - sekularizacija ili islamizacija. Turska je, zajedno s Tunisom i drugima, izabrala put sekularizacije, imajući s vremena na vrijeme sporadične pokrete za islamizaciju muslimana, odnosno vraćanje islamu, tj. reislamizaciju.
Muslimani danas žive s tim iskustvom sekularizacije, koja nije njihov originalni produkt. Njega se nastojalo presaditi kao evropsko iskustvo (što i jest) i to u dva aspekta: metafizički i politički. Metafizički u smislu da se ponudi muslimanima da žive ovaj svijet kao da Boga nema, jer to je glavna teza sekularizma, a u političkom smislu, odvajanje tzv. institucije crkve od institucije države. Muslimani nikada nisu prihvatili metafizički sekularizam, donekle su adoptirali ovaj politički sekularizam i sada se može govoriti da je sekularizam u muslimanskom svijetu ipak neuspio. On nije prošao. Muslimani se sada nalaze u procesu reislamizacije. Ključno je pitanje svih pitanja za muslimane: kojim će pravcem ta islamizacija ići! Hoće li ići prema izolaciji, odnosno stvaranju tzv. islamske zone, gdje će se zolirati i imati nešto poput neke svoje islamske civilizacije ili će ići prema integraciji sa svijetom, sa Zapadom, s Istokom, Sjeverom, Jugom itd. Trenutno, onoliko koliko mogu procijeniti, integrativne snage u muslimanskom svijetu još su slabašne i još nema dovoljno intelektualne kritične mase koja može da okrene muslimane prema tome integrativnom aspektu. Postoji šutljiva većina i glasna manjina, koja nudi muslimanima izolaciju. Kakav će rezultat ovoga takmičenja unutar samih muslimana biti, niko ne može predvidjeti. Mogu samo poželjeti i pozvati muslimane da ne nasjedaju na izolaciju.

Nije li ta želja za izolacijom, zapravo, ostvarenje davnoga sna o panislamskoj državi – hilafetu - koja je sama sebi dovoljna?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Institucija hilafeta je jako daleko od stvarnosti. Ta ideja postoji kod mnogih muslimana, ali kako sada stvari stoje, institucija hilafeta neće biti ostvariva jako dugo. Ne bih rekao nikada, ali dugo, sigurno, neće biti.

Vi ste u Deklaraciji definirali koje skupine muslimana žive u Europi. Ali kako definirati njihove navike, standarde i životne potrebe? Odnosno sve ono što je ključno za njihovo prepoznavanje.
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Navike, potrebe i životna očekivanja muslimana koji žive ovdje, posebno treće generacije koja je rođena u Evropi, ne razlikuju se mnogo od ostalih Evropljana u Evropi. Njihove navike su vrlo prepoznatljive: škola, karijera, dobar posao, dobra zarada, imati dobru kuću, dobar automobil, brinuti o porodici... Naravno, pripadati svojoj zajednici. Njihova očekivanja su da žive slobodno, da žive u slobodi, da ih zaštiti država u kojoj žive, da ostvaruju neke svoje osobne ideale... Ali tu postoji jedna razlika koja se tiče muslimana u Evropi, jer oni po definiciji još uvijek nisu ravnopravni sa svim evropskim građanima i već sam jednom rekao da je moja ambicija i legitimna želja da smatram normalnim da jednoga dana musliman bude minister vanjskih poslova Evropske unije. Ne kažem da on treba biti ministar vanjskih poslova Evropske unije kao Javier Solana, zato što je musliman, ali hoću da kažem da se njega ne smije spriječiti da to bude zato što je musliman. I to je razlika! Ali Evropa je trenutno daleko od toga da prihvati da neki musliman bude ministar za ozbiljne stvari, a ne ministar-ikebana, samo da bi se mogao pokazivati kada dođe neko iz svijeta. Kada Evropa dođe na tu razinu, onda će to biti neka sasvim drugačija Evropa nego sada. Međutim imamo problem koji je muslimanski, jer mislim da muslimani niti nemaju tih ambicija da idu ka tom cilju, zato što smatraju da je on nedostižan. Budućnost Evrope s ovim tempom napretka i razvoja kojega ima, ako bude mogla da savlada sebe u smislu da se razvija da bude otvorena, sjajna je. Bit će mnogo sigurnija nego u protivnom. Samo da vas podsjetim, u vrijeme halife Abdurrahmana III., koji je vladao 50 godina u Španiji, njegov ministar vanjskih poslova bio je Jevrej. Naravno, to je poruka i muslimanima u svijetu da je bilo moguće tako nešto. I obratno, da Evropi nije nepoznata ta činjenica. Znate koji je argument muslimana koji to prate? Oni kažu da su, možda, zbog toga muslimani i protjerani iz Španije, zato što im je ministar bio Jevrej (smijeh).

Jednom ste rekli kako ste se našli u poziciji da imate moralnu dužnost Europljanima objasniti islam, kao vlastiti način odanosti vjeri, ali istodobno i patriotsku dužnost da muslimanima predstavite Europu u granicama vlastite racionalne sposobnosti?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Bio sam u jednoj muslimanskoj zemlji, da joj ne spominjem ime, i razgovaralo se o problemu koji se ticao te zemlje i tražilo se od mene da podržim pritužbu na Zapad u odnosu na tu zemlju, zato što se radi o islamu. Očekivalo se od mene da, kao musliman, pokažem patriotizam i ljubav prema toj zemlji, što treba već pokazati zbog same činjenice da si gost. Onda sam postavio pitanje: koje ti imaš pravo veće od mene da upotrebljavaš islam za svoj patriotizam? Zašto se ja, kao Evropljanin, isto tako ne mogu služiti islamom za svoj evropski patriotizam? Zašto bih ja kao Evropljanin napadao mjesto u kojem živim. Naravno, slobodan sam da kritiziram i da ukazujem na mnoge pojave, ali ne možemo generalizirati, jer ti moraš shvatiti da dolazim iz te Evrope. I trebam se vratiti u tu Evropu. A ja, kao Evropljanin, imam osjećaj i pravo da pokažem svoj evropski patriotizam. Naravno, ne znam zašto Bog nije poslao nijednog poslanika u Evropu. Nijedan poslanik nije Evropljanin. Možda zato što smo isuviše dobri da nam ne trebaju Božiji poslanici ili nam ni vjerovjesnici Božiji ne mogu ništa pomoći. Ne znam koji je razlog. Mi smo sve pozajmili s Istoka. Sve što imamo od religija, pozajmili smo s Istoka. I mi Evropljani moramo biti toga svjesni, pa upravo zbog toga moramo prihvatiti ravnopravnost da sunce izlazi na istoku i da nas jednako grije. Sve religije su nastale na istoku i one nas jednako griju! Moji djedovi i pradjedovi su prihvatili islam. Ja sam njihov praunuk i ponosim se na to. Sretan sam zbog toga. Nekim komšijama bilo je ponuđeno nešto drugo, kršćanstvo, judaizam, i oni su to prihvatili. Oni su, sigurno, na to ponosni i njima je lijepo. I ako mi Evropljani to shvatimo, onda će nam biti lakše. Jer, ako sebi u glavu unesemo da treba da bude neko od nas superiorniji u odnosu na druge, onda stojimo na početku vlastitog kraja. Čitao sam skoro El-Gazaliju, koji je rekao da je svaki čovjek koji misli da je bolji od drugoga ohol i arogantan, jer kaže da ako vidiš mlađega od sebe, kaži da je on bolji, jer nije zgriješio koliko sam ja. Ako je stariji od tebe, onda kaži da je više klanjao i molio se Bogu, išao u džamiju. Ako sretneš čovjeka koji je učen, kaži da je bolji od mene, jer mu je Bog dao učenost, a meni nije. A ako sretneš neznalicu, kaži da on je bolji od tebe, zato što on griješi iz neznanja, a ja griješim u znanju! Dakle, kazna je za mene mnogo bliža nego za njega.

Gdje ste rođeni? U kakvoj obitelji? Kakvo Vam je bilo djetinjstvo?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Rođen sam u skromnoj muslimanskoj porodici Cerića. U zaseoku varoši Gračanice, koje se zove Veliko Čajno. Postoji i Malo Čajno, koje je još manji zaseok od moga. To je jedina porodica Cerića. Znam za svoga dedu, amidžu, zatim svoga babu i nema više niko od Cerića u tome mjestu. Što znači da je moj pradjed (što nisam nikad detaljno ispitao) vjerovatno došao blizu Visokog, u Veliko Čajno, nekim poslom. Korijeni Cerića su iz okolice Prijedora ili Bosanske Dubice, odnosno iz Krajine. Ne znam da li se sljedeća teorija može potvrditi, ali korijen moga prezimena vodi iz korijena “asker” ili vojnik, pa je moja intepretacija da je “cer” bio nekada “ćer”, što je, zapravo, riječ na turskom koja znači vojnik – janićeri, janičari kako mi to kažemo ovdje. A kao neku indikaciju da bi to moglo da bude, nalazim u Šabanovićevoj knjizi “Bosanske kapetanije”, gdje navodi da je jedan od kapetana u Bosanskoj Dubici i Krajini bio Cerić. Što znači da je to bila porodica nekih vojnih lica. Je li to zaista tako, morao bih dosta istraživati.
Ali, premda sam rođen u okolici Visokog, kada sam se rodio nije bilo govora o visočkim piramidama, ali sada i one postoje.
Moja majka je iz Župče kod Breze i ona je porijeklom od Abdukića. Nisam zapamtio svog dedu i nanu s materine strane, jer su umrli prije nego što sam se rodio, ali znam da mi je dedo Huso bio veliki trgovac. Njegov jedini sin Mustafa, moj daidža, završio je šerijatsku gimnaziju i po njemu sam dobio ime. On je u Visokom bio poznat kao kadija. Šerijatska gimnazija je u to vrijeme bila najelitnija škola između dva rata. Moj daidža je imao važnu ulogu u društvu, premda nikad
nije bio član Partije, ali je zbog svojih sposobnosti bio dugo direktor Doma zdravlja u Visokom itd. Moja daidžična Sadža živi u Zagrebu. Hoću da kažem da se u toj porodici njegovala sklonost prema Zagrebu.
Imam četiri sestre i jednoga brata. Naš otac je bio rudar, radio je u rudniku Goruša. Živjeli smo skromno i kada sam završio osnovnu školu, babo me dao u Gazi Husrev-begovu medresu, koja je u to vrijeme bila privatna škola koja nije ulazila u režim drugih škola u Jugoslaviji. Dakle, nisam imao pravo na zdravstveno osiguranje, nikakve učeničke povlastice koje su imali drugi đaci. Medresu sam završio 1972. i 1974. sam otišao u Kairo, 1978. završio itd.

Jeste li bili primljeni u pionire, omladince... Jeste li bili na radnim akcijama?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Ne sjećam se dana kada je bilo primanje u pionire. Možda je razlog u tome što me majka poslala u školu prije nagodinu. Upisivalo se u sedmoj godini, a mene je majka upisala u šestoj godini. Bilo nas je šestero i ona kaže da je htjela da nas se oslobodi, pa me poslala ranije u školu. Zato sam osnovnu školu završio prije nagodinu, ali sam je jako teško završio. Imali smo mnogo učitelja iz Crne Gore. Često sam bježao i skrivao se u džamiji. Nisam imao ljubav prema toj školi, nego više prema onome što ću biti kasnije. Dakle, hodža, imam... Tako sam osnovnu školu završio s dobrim uspjehom. Kada sam se prijavio u medresu, nisam prošao na prijemnom prvi put. Zato sam pauzirao tu godinu, jer sam imao viška jednu godinu, ali sam privatno radio s nekim učiteljima. Posebno sa Džemalom Salihspahićem, koji je sada direktor medrese u Visokom. Kada je sljedeće godine bio prijemni u medresi, opet sam se prijavio i opet nisam prošao. Dakle, dva puta. No, pošto sam u međuvremenu savladao tehniku učenja Kur’ana, tadašnji reisu-l-ulema je otvorio seminar za imame i hodže, jer mnogi koji su završavali medresu nisu htjeli da budu hodže, nego su išli u neke druge profesije. Zato se pojavio manjak hodža u Bosni. Njihov položaj je bio jako težak. Nije im bila osigurana niti plaća, niti druge stvari koje su ljudi imali. Taj je seminar trajao osam mjeseci i za to vrijeme se postajalo hodžom. I taj kurs od osam mjeseci smatrao se kao prvi razred Gazi Husrev-begove medrese, koja je tada bila jedina medresa i trajala je pet godina. Poslije toga sam otišao u drugi razred medrese i završio Gazi Husrev-begovu medresu s odličnim uspjehom, tako da sam bio oslobođen mature. Bilo nas je šest koji smo te godine oslobođeni mature. Mi smo bili “štrajkačka generacija” te 1972., jer smo u medresi štrajkovali i tražili da nam se uvede matematika, fizika, hemija, biologija, jer je naša medresa bila svedena samo na vjerske predmete. Malo je bilo povijesti, nešto biologije, što nas je dosta uznemiravalo, jer smo bili uskraćeni mnogih informacija koje su naše kolege imale. Naravno, ništa nije bilo od toga, medresa je bila zatvorena, mi smo poslani kući, morali smo se poslije ponovno upisati da bismo nastavili. Nakon medrese sam otišao u vojsku.

Gdje ste bili u vojsci?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Bio sam u Brčkom četiri mjeseca i onda sam prekomandovan. Ne mogu da se sjetim imena jednoga pukovnika, ali mislim da je bio Hrvat i znao je što znači škola više od drugih. Mislim da je išao u bogosloviju, pa je napustio. Imao je neke simpatije prema meni i kad je bila prekomanda rekao mi je: “Ti ideš u Sarajevo.” Tako da sam došao u Titovu kasarnu u Sarajevu i ostatak sam proveo u intendantskom odredu. Bio sam kurir, nosio sam poštu, zato što su u tom intendantskom vodu uglavnom bili polupismeni ili nepismeni, a mi s medresom smo bili kao pismeni, pa smo imali ulogu da držimo “političke časove”, u smislu da objašnjavamo šta je jučer pisalo u novinama. Raznosio sam poštu i radio u nekom komandnom centru, gdje sam pekao kahvu oficirima i naplaćivao je. Kupovao sam kahvu na pijaci i naplaćivao im je par dinara, ne sjećam se koliko je bilo. Nemam nekih posebnih uspomena, nisam zapisivao datume ni kad sam ušao ni kad sam izašao.

Kakav Vam je bio prvi dan u službi?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Posve sam mlad ušao u taj posao, takorekuć, još kad sam bio dijete. Ne znam da li sam to, uopće, i mogao po nekim šerijatskim kriterijima, jer nisam imao ni 15 godina, kad sam prvi put klanjao teraviju privatno jednom čovjeku u selu Vjesolići. Naime, hodža koji je mene učio u mojoj džamiji u Gračanici, u Lozniku, bio je Osman ef. Kaplan, koji je bukvalno bio nepismen – nije znao čitati ni pisati bosanski. Dakle, latinicu. Ali je znao Kur’an. On je bio trgovac i služio je u toj džamiji i kod njega sam išao na vjeronauk. Bio je dobar čovjek, blag. Nosio je stare bosanske dimgaće i uvijek je nosio fes. Nije nosio kravatu. Bio je jako lijep, uredan i čist. Rekao bih da je bio dobar učitelj i onoliko koliko je on znao, toliko nam je i prenosio. Pošto sam dobro učio Kur’an i imao dobar glas, on me vrlo rano zapazio. Imao je prijatelja, koji je također bio trgovac, koji je želio da ima svoga imama, odnosno teravih-imama uz ramazan u svojoj privatnoj kući. Bilo mu je daleko ići u džamiju, pa je htio da sve ima kod kuće. Mene je ef. Kaplan preporučio upravo u vrijeme kada sam pauzirao godinu u školi. I to su bila moja prva iskustva kao imama, hodže, koji su mi najdublje ostali u sjećanju. Još uvijek se toga jako dobro sjećam. No, sreća da ni taj čovjek nije bio dobro učen, pa sam ja vjerovatno pravio greške koje on nije zapažao. Ali za njega je bilo najvažnije da sam imao dobar glas i da sam zadovoljio njegove kriterije. On je bio jako korektan, a kad sam se kasnije vraćao sa studija, Osman ef. Kaplan se jako ponosio i svijetu je, svojim kolegama, govorio: “Ja sam njemu hodža bio.” To su one stvari koje se ne mogu dijeliti, koje nisam doživio ni u Americi, ni u Evropi. Nigdje. To možeš samo doživjeti kod kuće, u Bosni.

Kako ste doživjeli dolazak u Chicago, gdje ste bili imam?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Istina, već sam bio završio studij na kairskom Al-Azharu i radio sam kao imam u Gračanici, ali sam, ipak, potpuno nespreman išao u Ameriku. O toj zemlji znao sam da je tek velika država i da u njoj žive neprijatelji Jugoslavije, veoma važni u našem rasporedu unutrašnjih i vanjskih neprijatelja. Znao sam da su tamo ustaše, četnici, balisti, pripadnici Handžar-divizije... Bez znanja riječi engleskoga jezika, išao sam, zajedno s obitelji, jer mi se reklo da moram ići u potpuno nepoznat ambijent, nesnađen koliko god sam nesnađen mogao biti. Kad sam stigao, uputili su me u crnački kvart u južnom dijelu Chicaga, na učenje engleskog jezika, pa su me odveli na Univerzitet, a da uopće nisam znao reći što tu želim, nego sam imao prevodioca koji je umjesto mene govorio. Upisao sam se kod profesora Fazlur Rahmana na Institut za orijentalne i bliskoistočne jezike i civilizacije. Četiri godine kasnije sam dobio diplomu doktora islamskih studija. U međuvremenu, Amerika mi se otvorila kao čudo. Pored engleskog, francuskog, njemačkog i arapskog, učio sam turski, a tom jeziku učio me jedan Jevrej, Robert Dankoff, kojem sam beskrajno zahvalan. Znate, nas u Bosni često vole vrijeđati da smo Turci, a mene je Jevrej naučio turskome, čiju nijednu riječ nisam prethodno znao, tako da sam mogao prevoditi djela turskih pisaca i pjesnika, recimo Kemala Jašara. Doktorirao sam u ponedjeljak, a već u srijedu sam se vratio u Zagreb. Pobjegao sam iz Amerike, premda sam imao ponudu da na Univerzitetu postanem junior i na neki način naslijedim profesora Fazlura Rahmana, ali znao sam da, ako ostanem samo jedan dan u Chicagu, neće biti nikakve šanse da se vratim.

Zašto?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Uza sve uvažavanje moga porijekla i moje ljubavi prema islamu i studija na velikom Al-Azharu, cijenim da je najljepši i najproduktivniji dio moga života tih pet godina provedenih u Americi. Ta zemlja je nevjerovatan fenomen, laboratorij života, gdje ništa nije riješeno, sve je upitno i sve se mora dokazivati. Ja mislim da Allah sve određuje, pa i postojanje Amerike kao takve i smatram da je ona nešto najviše što je ljudski um mogao proizvesti kao slobodni ambijent u kome se pojedinac može u potpunosti dokazati. I danas pamtim osjećaj kad sam, prvi put, u Chicagu sjeo za stari “macintosh” i shvatio da me niko neće pitati zašto sam nešto napisao, niti će neka politička komisija raspravljati o mome tekstu. Bio je to trenutak kad sam se oslobodio autocenzure. Osjećaj slobode je nešto najljepše što čovjek iz Amerike može ponijeti. U toj zemlji se rodilo i moje dvoje djece, koja imaju i američka državljanstva, tako da Ameriku, a posebno Chicago, doživljavam kao ono što bih svim muslimanima poželio da imaju. Govorim to bez ikakvog računa i potrebe da nešto o Amerikancima dokazujem, ali mene je Amerika naučila da budem slobodan čovjek, da se borim za svoja prava, da svijet vidim šire i više. U Americi sam razumio vrijednost univerzalnosti islama, jer sam znatno dublje i tačnije mogao vidjeti islamski svijet u svoj njegovoj raznolikosti nego iz perspektive Kaira. Zahvalan sam toj zemlji i na neki način se osjećam njezinim dužnikom. Upravo zbog toga, dijelom spontano, a dijelom s umišljajem, napade na New York doživio sam na poseban način.

Jeste li Vi hafiz? Kakvi su, zapravo, hafizi ljudi?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: U stara, klasična vremena, niko se nije ozbiljno mogao baviti islamskom naukom ako nije bio hafiz. Egipćanima je na Al-Azharu bio jedan od uvjeta da tokom studija, za četiri godine, nauče cijeli Kur’an napamet. To dođe kao normalno i to se podrazumijeva. Ti se ljudi u Egiptu i ne zovu hafizi kao kod nas, da se posebno ističu. Svi oni koji dođu k nama iz Egipta, naprimjer, za ramazan, oni su hafizi. Kod nas se hafizima nazivaju zato što sada nije kao što je nekad bilo. I ja nisam hafiz u smislu da sam položio pred svojim profesorom cijeli Kur’an napamet. Pošto smo bili stranci na Al-Azharu, mi smo morali naučiti trećinu Kur’ana napamet. Naravno, ako si bio vredniji, mogao si i pola. Ali se od nas nije tražilo da učimo cijeli Kur’an, jer se smatralo da s jednom trećinom onoga što je u Kur’anu možemo zadovoljiti potrebe, nećemo skrenuti s Pravoga puta. Najvažnije je bilo da znamo pravilno čitati i tumačiti, da znamo arapski jezik itd. Međutim kad sam se vratio iz Kaira, kao imam u Gračanici sam od 1978. do 1981. dobio želju da učim. I dolazio sam u Sarajevo, kod hafiza Kamila Silajdžića i kod njega sam prošao dosta toga, ali sam otišao u Kairo, pa u Chicago... No, to što sam kod njega naučio zadržao sam i sada dosta znam i mogu prepoznati kada neko citira Kur’an, je li to kur’anski tekst ili nije. Ali nisam hafiz. Moj zamjenik je hafiz i kada nešto ne znam, onda njega pitam.

Je li Vam “glava u Kur’anu”? Razmišljate li kroz dan u kur’anskim ajetima, u nekim običnim situacijama?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: To je dobro pitanje. Hoću vjerovati da je cijeli moj život u nekom kur’anskom svjetlu. Da li me to svjetlo Kur’ana uvijek osvjetljava i da li sam uvijek dostojan toga svjetla Kur’ana, nešto je što ne mogu ocijeniti, ali u ključnim pitanjima, u graničnim pitanjima, naravno da je izvor iz kojega donosim sud i odluku svakako Kur’an. Ima situacija koje, ne bih rekao, nisu kur’anske, koje bi se, možda, mogle dovesti u vezu s Kur’anom, ali one su u hodu i, možda, nekad nemam vremena ili nisam u prilici da odmah provjerim da li je to iz Kur’ana. Ali otkad znam za sebe, tamo od petnaeste godine, osjećam da živim s Kur’anom. Vi znate da se svake godine, uz ramazan, u svim džamijama prouči Kur’an od početka do kraja. Svake godine se obnavlja. Kad sam bio imam u Gračanici i kad sam imao manje obaveza nego sada, mnogo sam više učio Kur’an. Obaveze koje sada imam često mi oduzimaju tu slast da učim Kur’an. Naime, bio bih jako nesretan kad ne bih mogao izravno učiti ili čitati Kur’an i izravno ga razumijevati. Vjerovatno sami sebi učinimo da nam neke stvari budu drage i lijepe i to razvijamo, ali ja ne bih mogao zamisliti svoj život bez Kur’ana. To je tolika ovisnost da je teško zamisliti uopće da bih mogao ijedan dan biti bez Kur’ana, da kažem da nije u mojoj blizini. Ako ništa drugo, barem da ga vidim, da nešto pročitam. Pet puta mi klanjamo i svaki put učiš nešto iz Kur’ana. Dakle, Kur’an je sastavni dio našeg života.

Koji dio Vam je najdraži?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Bogohulno je gradirati Kur’an, koji je ajet bolji, koji je slabiji. Međutim postoje neki glasoviti ajeti. Zavisi od toga kad si ga čuo, u kojoj situaciji, kakvog si bio psihičkog stanja dok si slušao itd. Nedavno sam bio u Madisonu, na Wisconsin univerzitetu i tamo je jedan Amerikanac musliman poslao nešto sjajno – izdvojio je deset kur’anskih ajeta koji govore o Mojsiju, Isau, o Izraelćanima itd. I kada to čitaš, ako ne znaš što je, možeš misliti da čitaš Stari ili Novi zavjet. On je stavio tih 10 izvadaka iz Kur’ana i tražio da se pogađa je li to Stari zavjet, Novi zavjet ili Kur’an. I kada sam bio u Madisonu, na Lubaru institutu, gdje je bilo mnogo profesora i studenata, tražio sam da mi donesu taj DVD, da to pročitaju i odrede odakle je tekst. Naravno, mnogi su kazali da se radi o Starom zavjetu ili Novom zavjetu, a kada su završili, kazao sam: “Vidite, svi ovi citati su izvadci iz Kur’ana. Evo, vidite, vi čitate isto što ja čitam!” Zato, ako me baš pitate, onda mi je drago čitati to što čitaju i drugi. Što čitaju i kršćani i Jevreji. A to je, zapravo, tzv. hijeropovijest ili približavanje likova koji su odredili naše psihičko i svako drugo stanje. To su Adem/Adam, Nuh/Noa...

Što Kur’an kaže o neprijateljima? Ili o prijateljima?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Kur’an često govori ovako: nije isti onaj koji vidi i onaj koji ne vidi, nisu isto mrak i svjetlost itd. I ima jedan kur’anski ajet gdje se kaže da (dr. Cerić izgovara rečenice prvo na arapskom – op.a.) “nije isto dobro i zlo, ako se tebi nanese zlo, ti vrati dobrim”. I sljedeći ključni: “Jer na taj način ćeš vidjeti da onaj koji ti je bio jučer ljuti neprijatelj, on će ti postati vatreni prijatelj”. Naravno, to je, kako to zove El-Gazalija, koji je napisao “Dragulje Kur’ana”, jedan od tih dragulja iz dubine. Naravno, pazite, neki ljudi neće duboko da plivaju. Oni ostaju u plićaku, a kada ideš po plićaku onda udariš nogom o hrid, ubodeš se na morskog ježa. Ali kada ideš u duboko, možeš pronaći dragulje.
Ima druga kategorija, koja govori da je šejtan najveći neprijatelj i da su prijatelji šejtana tvoji neprijatelji. Znači, prijatelji tvoga neprijatelja su i tvoji neprijatelji.

Pitao sam to i zbog toga što su Amerikanci masovno počeli čitati Kur’an nakon 11. rujna, ne bi li u njemu dešifrirali uzroke terorističkog napada.
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: U svim svetim knjigama, pa tako i u Kur’anu, možeš naći ono što želiš. Ako hoćeš da nađeš tekst koji će ti opravdati neprijateljstvo prema nekome koga si već odredio kao neprijatelja, naći ćeš to i u Kur’anu. I obratno, ako hoćeš da tražiš prijatelje, možeš i to pronaći u Kur’anu. To je stvar interpretacije. Nažalost, Amerikanci ako traže u Kur’anu ono što kažete, oni će to i naći. Naći će da je Kur’an motivirao te ljude da to urade. Naravno, ja s druge strane mogu naći mnogo više ajeta koji će odgovoriti da se tamo ne može naći ta motivacija. Zavisi sve od toga što hoćeš. Ima jedno pravilo – ako hoćeš da imaš neprijatelja, možeš ga imati u sekundi. Ali ako hoćeš da imaš prijatelja, onda treba mnogo više truda i strpljenja. Tu je došlo do pucanja povjerenja i toga trenutka kada se izgubi to povjerenje, onda svi oni koji su na suprotnim stranama traže argumente. Ne mora ih tražiti u Kur’anu, nego gdje god hoće. Ipak se ne slažem s takvim pristupom, jer je on zlonamjeran. Zašto? Ako neki kršćanin uradi neki prijestup, ili Jevrej, svejedno, muslimani neće tako postupiti (barem zasad, a mislim da će to tako i ostati) upravo zato što imaju veliko poštovanje prema Mojsiju, Isusu, Muhammedu, a.s., kao i prema svim Božijim poslanicima. Bez obzira što mi Kur’an stavljamo ispred Starog i Novog zavjeta, to su za nas objavljene knjige. Mi muslimani iz naših vjerskih razloga ne možemo kazati, ako nam neko nešto i uradi, da je zato odgovoran Mojsije ili Isus. Nije Isus odgovoran za genocid u Srebrenici! Nisu Stari i Novi zavjet, Evanđelje, odgovorni za genocid u Srebrenici! Ili u Bosni i Hercegovini za konc-logore. Ne može se govoriti o tome ako je neki musliman napravio grešku da je za to kriv Kur’an, Muhammed, a.s., ili islam. Nekima sam to tumačio i neki su shvatili a neki nisu. Upravo teroristi, bilo koje boje (premda sada kad spomeneš muslimana pomisliš, kako kažu, na tri stvari – ima nafte, piramida ili eksplozije) žele da ih se naziva islamskim teroristima. Zato što oni sebe tako identificiraju s milijardu i petsto miliona ljudi.

Zašto se to naziva muslimanskim fundamentalizmom i terorizmom, a Hitleru se nije govorilo da je kršćanski fundamentalist?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Zato što nisu svi muslimani teroristi, ali su svi teroristi muslimani. Ne bih sada prozivao kršćane ili nekoga drugoga, ali očito je da je islam zbog toga što ga se proziva na takav način, i Muhammed, a.s., vrijednost i izazov tome. Jer onda kada nisi moćan, kada ne znaš ili kada nemaš argumente, ideš stavljati etikete. I onda je najlakše kazati da su oni zbog toga takvi što je njihova vjera islam takva. Ili Kur’an i Muhammed, a.s. A Muhammed, a.s., nema veze s time! Evropa i Zapad u cjelini sada gledaju samo političko lice islama i ništa drugo ne vide. Jednostavno su slijepi. Ne želi se vidjeti kulturno lice islama, duhovno lice islama, pa ni ekonomsko. Za Zapad postoji samo politički islam. Ali, vidite, muslimani nisu dobro verzirani i obučeni u političkim vodama i zato pokušavaju da politička pitanja suprotstavljaju teološkim argumentima, što je, zapravo, nespojivo i ne može se doći ni do kakvog rješenja. Zato treba govoriti političkim jezikom i osloboditi islam te zloupotrebe koja postoji na Zapadu (upravo u Deklaraciji govorim da je islam žrtva Istoka i Zapada). Licemjerno je, naprimjer, u odnosu na zapadnu tradiciju i kulturu, da predijevaju ime Ibn Sinau i Ibn Rušdu. Ako bi bilo kojeg Evropljanina pitao ko je bio Ibn Sina ili Ibn Rušd, ne bi znali odgovor, a oni su bili muslimani, Arapi. Ali ako ih pitaš ko je bio Avicena, znali bi da je bio vrsni filozof koji je utjecao na Tomu Akvinskog, kad je on pisao svoju “Summa teologia” itd. A Toma Akvinski je jako dobro znao ko je Ibn Sina i od njega je mnogo toga pozajmio. Zašto se njima moralo promijeniti ime? Po kojoj logici? Nije ostalo to jedno lice islama koje bi bilo prepoznatljivo svima, da se prepoznaju po imenu i prezimenu. Po toj logici, tradiciji i navici, trebalo je predjeti ime i Osami bin Ladenu. I nazvati ga, naprimjer, Smith. Jer kada bi upitao sada u Evropi ko je Osama bin Laden, svi bi znali. Zna se da je Arap, musliman i da je terorist. Evropa treba da ima te neke babaroge, jer na temelju njih treba imati heroje. Nema više SSSR-a, pa treba te evropske heroje zvati da idu negdje tamo da spašavaju Evropu od nekog Osame bin Ladena koji će naletjeti odnekud... Meni je neobjašnjivo zašto Evropa u sadašnjoj svojoj moći ima potrebu za tim. To ništa ne opravdava i ja nemam odgovora na pitanje zašto su ti ljudi toliko neodgovorni i izazivaju sudbinu muslimana u čitavom svijetu. Ako je iko na ovoj zemaljskoj kugli zainteresiran za globalni mir i sigurnost, to su onda muslimani, jer muslimani žive na svim dijelovima ove zemaljske kugle. Nekorektno je povezivati neki događaj na Dalekom Istoku, ako ga je učinio neki musliman, i mene zbog toga prozivati u Evropi, koji s tim nemam nikakve veze. To je više nego nekorektno. Ali je jako teško u svijetu u kome mi živimo, sa ovakvim svijetom kakav je, biti oslobođen toga, te generalizacije i tih stereotipa. Imam iskustva kad nam dođu neki novi Evropljani ili ambasadori i sretnemo se prvi puta i dotični me onda obavještava da on zna muslimane, jer je vidio nekog Afganistanca, bio je u Afganistanu, pa zna da su to muslimani. A onda mu kažem: “Nema potrebe da ideš u Afganistan, jer ja sam ti taj musliman! Drugi puta kada imaš potrebu da kažeš da si vidio muslimana u Evropi, evo mene!” To su ti stereotipi, kao da se hoće dati poruka da su oni negdje tamo, a mi smo ovamo. Trebat će dosta vremena Evropi da se od toga izliječi. Ako će se uopće izliječiti. Ali, evo, tu smo da to liječimo.

Kako ste osobno doživjeli 11. rujan?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Po povratku s posla sam, kao i obično što to i inače činim, uključio CNN. Na ekranu je bio natpis “Braking News” i vidio se neki plamen. Premda je prizor nalikovao na nešto što je već viđeno u filmskome spektaklu, što sam duže gledao, počeo sam shvaćati da se događa nešto strašno. Nisam shvaćao šta, premda sam prepoznao New York. Bio sam šokiran i teško sam mogao razabrati osjećaj koji je u meni prevladavao, ali, po svoj prilici, bio je to osjećaj straha. Nisam znao kome će napad na New York biti pripisan, ali, sjećajući se Oklahome i toga da je taj napad odmah bio pripisan islamskom fundamentalizmu, nastojao sam odagnati pomisao da su ovo izveli muslimani. Bio sam svjestan kakve bi to moglo imati posljedice, prije svega za Bosnu, a onda i za sve muslimane u svijetu. I danas me drži osjećaj straha, ali više ne za muslimane, nego za to kamo čovječanstvo ide. Ko je taj koji danas može biti primjer pravljenja Nuhove lađe? U Kur’anu se kaže da je Nuh bio zahvalan Božiji rob; bio je zahvalan, ali njegov narod nije bio zahvalan. Bog je njega uputio da gradi lađu, dok su mu se svi drugi smijali. Jedanaestog septembra sam pomislio, i žarko zaželio, da se predsjednik George W. Bush ne osveti. Bilo bi dobro kad bi mogao izdržati kao svijetla tačka i primjer svima drugima u svijetu kako se ne smije koristiti pravo na osvetu. Kad iskoristite pravo na odmazdu, vi gubite pravo na moralnu superiornost, a toga je dana Amerika bila moralno superiorna. To bih usporedio s bosanskim primjerom. Bosanska borba za opstanak je imala moralnu superiornost sve dok se nisu dogodili zločini u Grabovici i Čelebićima. Rekao sam to i našim generalima kad sam bio u Haagu. Da su u ono vrijeme, te strašne 1993., pitali Sarajlije jesu li za osvetu, vjerujem da bi devedeset posto njih odgovorilo: Da! Kao i devedeset posto Amerikanaca. Ali na taj način se gubi moralna superiornost. Ja sam naivno priželjkivao da je barem Amerika sačuva.
Oni obični, pravi Amerikanci, koji žive na svojim farmama, u nekim manjim mjestima, oni su paradigma dobrog čovjeka na zemaljskoj kugli. To su neopterećeni ljudi, koji su spremni da ti pomognu, koji te ne pitaju kojoj vjeri pripadaš... Štaviše, radoznali su. Ako počneš da pričaš kojoj vjeri pripadaš, oni će te pažljivo slušati. Bit će im to zanimljivo, čak će te početi voljeti upravo što nisi isti, njihove vjere. Jer je taj obični čovjek želio da vidi nekog drugačijeg, zato što zna da postoji neki drugi svijet, koji je malo drugačiji. Taj tipični Amerikanac je paradigma današnjeg civilizacijskog dobrog čovjeka. S druge strane, imate drugu Ameriku, jer se Amerika nikada ne može posmatrati s jednoga ugla, pa ju je nezahvalno generalizirati kao superdobru ili superlošu, zato što ona ima sve, i jedno i drugo. Mislim da ima mnogo više dobra, koje isijava i koje može poslužiti svijetu danas. No, ima ta druga Amerika, koja počinje ljude da zabrinjava, jer u nekim trenucima ne ponaša se na razini očekivanja onih malih naroda i malih ljudi, kad se tiče tri fundamentalne vrijednosti ove civilizacije, a to su: sloboda, ljudska prava i demokratija. Kad sam bio u Birminghamu, ali i u Davosu, imao sam potrebu da zahvalim Amerikancima što su zaustavili rat u Bosni i Hercegovini i na Balkanu, ali nas male narode zabrinjava što Amerika više govori o tzv. sigurnosti nego o slobodi. Jer ako oni imaju nesigurnost i ako oni moraju da pričaju stalno o toj sigurnosti, a zaboravljaju ljudsku potrebu za slobodom, onda nešto nije u redu. Onda nešto ne funkcionira. Mora biti neko u svijetu ko će voditi računa o slobodi. Želim citirati rahmetli Aliju Izetbegovića, koji je rekao kako neki hoće da pomognu, ali ne mogu, neki mogu, ali neće. SAD su jedina zemlja na svijetu, barem ono što mi znamo, koja još uvijek hoće i može da pomogne i da se umiješa u neke stvari u svijetu, koje bi trebale da afirmiraju ove tri spomenute vrijednosti – slobodu, ljudska prava i demokratiju.

Ali uglavnom ako je u njihovom interesu?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Ja nemam pravo da njima uskraćujem njihovo pravo da imaju svoje interese. Ali, da Vam kažem, sasvim je legitimno u svijetu u kojemu živimo imati interes. I kad se čovjek ženi, valjda pored ljubavi ima i neki interes. Nije baš sve iz ljubavi, nego ima i interesa. I kada se to dvoje spoji, onda je to mnogo bolje. U ovom slučaju, kada se spoji neka moralna potreba, moralna motivacija i interes. Uzet ćemo činjenicu da postoji nešto što je postalo gotovo kao neki anahronizam, da je intervencija Amerike u Iraku više zbog nafte i ostaloga, zato što se ustanovilo da nema oružja za masovno uništavanje itd. Ostavljam to po strani i povjesničari će to dokazati. Velike sile, supersile i onaj ko ima moć, ima pravo na licemjerje. Slabi nemaju pravo na licemjerje. To mogu samo moćni, koji će pomagati i jednu i drugu stranu. Ali, što se tiče Bosne i Hercegovine, nas ovdje, mislim da je ovdje prevladala više ta moralna odgovornost i moralni osjećaj nego što je neki bukvalni interes. Mi ovdje nemamo nafte, nekih bogatstava... U kojem obimu je ta moralna motivacija, kad se ona sukobljava i kad ona gubi na težini pred interesom, ja kao Bosanac, iz ove pozicije, ne želim puno oko toga spekulirati. Želim da vjerujem da su Amerikanci ovdje došli iz moralnog, etičkog idealizma, koji su htjeli da pokažu svijetu, da unatoč svemu što se zbiva, smatraju da je to bio grijeh, da je to neodrživo, da ne može tako svijet postojati, na principu genocida, uništavanja jednog naroda, kao što je bosanski, kao što su bosanski muslimani. Vidite, mi smo danas ovdje, u Sarajevu, 2006. je godina, lijepo razgovaramo... Moglo se dogoditi, hvala Bogu da nije, da možda neki drugi novinar umjesto ove priče priča neku drugu priču “once upon a time...” Nisam pesimista niti imam neke apokaliptičke ideje, ali odnosi u svijetu koji vladaju nisu jednostavni, što smo mi, bosanski muslimani, tek kasnije shvatili. Ako si naivan i vjeruješ u moralnost, onda se tek na kraju suočiš sa svime; kao što mi je rekao jedan profesor u Kuala Lumpuru: “Shvati, rat je biznis.” A ja to nisam mogao da shvatim, da rat može biti biznis. Naravno, naučio sam kasnije da je rat biznis, da dvojica koja preko dana jedan na drugog pucaju, preko noći trguju. To je ono što morate naučiti, ali u tim kompliciranim odnosima Istoka i Zapada, jedna supersila svakako gleda stvari drugačije nego što ih ja posmatram. E, sada, u kolikom procentu je toga moralnoga motiva, koliki je procenat interesa ili nečeg trećeg veliko je pitanje.

Kako onda protumačiti da se upravo Amerika jednom rukom najčvršće drži za antiislamsku histeriju i njome maše, a spašava dio islamskog svijeta na Kosovu, u BiH... koji su na životu opstali zahvaljujući samo njezinoj inicijativi.
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Bojim se da je prestroga ocjena da je Amerika u zoni antiislamske histerije. Mislim da to Amerikanci ne znaju biti. Barem ja hoću u to vjerovati. Naravno, u Americi postoje ljudi koji su rasisti, ne vole crnce, Špance, ljude plavih ili svijetlih očiju. Priznajem, ne želim da vjerujem da je Amerika u nekom antiislamskom pokretu. To, naravno, ništa ne mijenja u činjenici, ali moje je pravo da to vjerujem. Mnogo je argumenata koji se mogu podastrijeti da se vidi da Amerika nije antiislamska. Ona može da ne bude proislamska. Između islamofobije i islamofilije - može se biti između. Muslimani, možda, očekuju malo više od ljudi da budu islamofili i, možda, upravo zato što neko nije islamofil, oni ga proglašavaju da je islamofob. No, ne znači ako neko nema simpatije prema muslimanima da je on protiv muslimana. Ali nakon iskustva koje Amerika ima poslije 11. septembra, ne može se ne znam što očekivati. Neki su, dakako, pretjerali, ali to ide više na štetu američkog imidža nego što je to stvar muslimana u čitavom svijetu. S druge strane, više se plašim kako će Evropa savladati taj islamski fenomen muslimana nego Amerika. Mislim da je budućnost muslimana u Americi mnogo perspektivnija i bolja nego što je budućnost muslimana u Evropi. To je moja teza, jer koliko mogu da čitam, Evropa se, čini mi se, prestrojava u antiislamskom stavu. Upravo zbog one turske krivnje o kojoj smo govorili prije, koje nikako ne mogu da se oslobode. Amerikanci toga nemaju. U svojoj knjizi “Who are we?” Samuel Huntingon pokušava da uči Amerikance da budu ekstremisti, nacionalisti, da se reduciraju i getoiziraju u odnosu na druge civilizacije, plaši Ameriku od hispanizacije, proklamira da Amerika treba da zaštiti anglosaksonsku i protestantsku kulturu itd. Mislim da sam u pravu i neka to ostane zapisano: Amerikanci ne znaju biti nacionalisti! Unatoč svojim željama, mislim da Huntingon neće moći naučiti Amerikance da budu nacionalisti i ekstremisti. Svjestan sam onoga što bi se moglo prigovoriti Americi, zato što je to teška stvar o kojoj ona mora razmisliti, jer to nije samo u njenom interesu, nego i u interesu svijeta, koji ima simpatije prema Americi. Njihova teza da “onaj ko nije s nama je protiv nas” pokazala se pogrešnom. Bez obzira na trenutak u kojem je rečena, ona ne stoji i ona je nesretna izjava, koja Americi ne treba. Koliko god sam tužan zbog 11. septembra, jer je kod mene poremetio neke stvari koje sam želio da gajim, u istoj su mjeri za mene tužne činjenice zatvora u Iraku, Guantanamu, gdje su ljudi zatočeni a da im se ne kaže jesu li krivi ili ne. Jednoj ozbiljnoj državi, koja ima ambiciju da bude primjer za čitav svijet, nešto se takvo ne smije dogoditi. To se nije smjelo dogoditi Amerikancima. Naravno, moj glas je slabašan odavde iz Sarajeva, ali cijenim da imam neku potrebu da to kažem. Osjećam to svojom obavezom i svojim pravom. Ako to Amerikanci umiju da shvate kao izjavu jednog “gorkog prijatelja” (mi u životu imamo slatke i gorke prijatelje), onda pristajem da budem gorki prijatelj. Jer ovdje je dolazilo k meni mnogo Amerikanaca, koje sam primao, i prema meni su bili gorki prijatelji. Nisam ih baš tako slatko prihvatao kada su mi davali savjete, na kojima sam im sada vrlo zahvalan. Vrlo sam zahvalan na tome što su uradili i što sam ih poslušao. Stoga osjećam pravo da to ja sada kažem njima. Zato što ti “slatki prijatelji” daju šećera, od kojega ti se povećava krvni pritisak. Ali ako popiješ malo limuna, kiselog i gorkog, poslije će ti biti jako korisno za tvoje zdravlje.

Može li se razumjeti muslimana, običnog čovjeka, da mrzi američku politiku?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Prvo bi trebalo definirati šta je to obični musliman. Što se tiče američkog pitanja, kod muslimana postoji sveopći konsenzus da vanjska politika SAD-a nije korektna. I to je konsenzus u cijelom muslimanskom svijetu, jer to dugo traje i kroz to vrijeme se stvorila takva slika. No, nije Amerika jedina kriva za sve to. Postoji mnogo krivaca i u arapskom svijetu, primjerice, za stanje u Palestini, apsolutno. Muslimani koji ne idu dublje i dalje, sigurno imaju percepciju da je američka vanjska politika pristrasna i nije korektna.

Vaše dvoje djece ima američko državljanstvo?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Da, imaju američko državljanstvo, američki pasoš.

Pruža li im to više slobode kada se negdje kreću?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Ne trebaju vize. Moj sin studira u Beču i ne treba mu viza kada putuje. Ali budući da ima i bosanski pasoš, neće morati plaćati školarinu, jer je na snazi još uvijek austrougarsko obećanje da će studentima sa svojih nekadašnjih prostora osigurati besplatno školovanje u Austriji. To je jako zanimljivo. Amerikanci, naprimjer, plaćaju studij. Tako da mu je nekad bolje biti Bosanac, a nekad Amerikanac (smijeh).

Što kaže islam o samoubojicama? Kada se pojavi vijest o bombašu-samoubojici, automatski ga se identificira s muslimanom?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Ideja o samoubilačkom ratovanju nije muslimanska ideja. To je japanska ideja. Zbog toga pitanja sam nedavno kupio knjigu “Historija kamikaza” ili kako su nastale kamikaze. Ima jedna ideja koja kaže: možeš mi uzeti kuću, zemlju, možeš me protjerati, ali ne možeš mi uzeti dušu i pravo da umrem kako ja hoću. Kada se govori o tome, onda se uglavnom misli na ono što se događa u Svetoj zemlji. Mislim da je taj način borbe za palestinska prava pogrešan. On je kontraproduktivan. No, jedno je to što se događa u Palestini, a drugo teoretsko pitanje samoubice. Samoubojstvo je grijeh, jer je život Božiji dar i kao takvoga niko ga nema pravo omalovažavati i uništavati. Samoubojstvo kao čin, izvan konteksta svih ovih zbivanja, prema islamu je grijeh. Ono što se događa u Palestini i Izraelu je na razini osobnog iskustva i ne može se podvoditi pod islam. Pogrešno je to podvoditi pod islam s jedne i s druge strane, jer je to stvar kamikaza, koje se mogu pravdati kako god žele, jer ako hoćete da to uradite, naći ćete načina kako ćete to uraditi. Ne osjećam se ugodno što se sve te stvari podvode pod islam, pa nas se stalno dovodi u poziciju da nešto moramo objašnjavati, a mi nismo kompetentni da to objašnjavamo. Ja se ne osjećam kompetentnim da objašnjavam zašto neko ide u smrt da bi dokazao svoj slučaj ili zašto izraelski vojnik ide za tenkovima u Jenin i ruši sve pred sobom. Ono što je relevantno reći je da se u Svetoj zemlji ne vodi sveti rat, nego da u njoj vlada sveti mir. A sveti rat, ako već hoćete da ga tako zovete, nema razlike ako imate organiziranu vojsku koja ubije toliko i toliko ljudi ili djece i nekoga ko se organizira, pa samoubilački ubije toliko i toliko ljudi. Ne vidim neku veliku razliku u učinku toga zločina koji se učini nad nevinim civilima. Pazite, nema niko pravo monopola na osvetu, nema niko monopol na bol i nema niko monopol na dobročinstvo. Nema tu monopola! Ne možete kazati da je OK osveta za nešto i kazati da se oni zbog toga i toga svete. Tu se može doći samo do toga da se niko nikome neće svetiti i da se uspostavi sveti mir i da se kaže: nećemo mi napadati vas, nemojte ni vi nas i idemo da rješavamo pitanje mirnim putem. Ono što bih ja poručio našim Palestincima – a imamo simpatija i za jedne i za druge, jer su Jevreji mnogo učinili za Sarajevo i da održimo tradiciju prema Jevrejima, koju su moji pradjedovi imali, koji su primili Jevreje u Sarajevo 1492. – je da su samoubilački napadi kontraproduktivni u onome što oni žele da postignu i dobiju, kako bi svijet razumio tu njihovu borbu za opstanak. Isto tako smatram da je kontraproduktivno što Izrael želi da riješi problem vojnim putem i mislim da on mora da shvati da živi u okruženju 250 miliona muslimana. Kao što ja u Bosni moram da shvatim činjenicu da živimo u okruženju 400 miliona kršćana na evropskom kontinentu. Ne možete godinama prijetiti vojnom silom, jer ima nešto što se zove čast i ponos, što se ne može kontrolirati, zato što se ne može vladati ljudskim dušama. Može se čovjek protjerati, uzeti mu kuću, ali ima nešto što ostaje kod njega i što mu se ne može oduzeti. I Izrael to mora da shvati, kao što Palestinci moraju mijenjati svoj odnos prema sebi, prema svojim životima i razumjeti da svijet, koji to posmatra, ne odobrava, jer je takav način borbe kontraproduktivan.

Čekaju li, zaista, onoga tko se na takav način žrtvuje za islam na nebu stotine djevica, kako se često može čitati u zapadnim medijima kada se govori o islamskim samoubojicama?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Ja nisam bio tamo i ne znam čekaju li. Ne bih želio, praktično, da odgovaram na to pitanje, osim da kažem da ima jedna molitva u Bibliji ili negdje drugdje, koja kaže: „Bože daj mi strpljenje, ali odmah!“ Postoji, naime, pogrešno shvatanje i to želim posebno muslimanima ukazati, da neki hoće instant-raj. Raj, odnosno džennet, postiže se strpljenjem, dugotrajnim i napornim radom, žrtvom koja nije tako instantna da kažete: “Hoću džennet i dajem svoj život da bih ga dobio.” Mnogo je teža ova druga varijanta da bismo zaradili džennet i tamo sreli hurije, kako mi kažemo i sve one druge džennetske blagodati koje nas čekaju.

Što je taliban? Često, kada se spominju muslimani, uz njih se veže i pojam talibana? Tko su talibani?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: To je istovremeno jednostavno i komplicirano pitanje. Jednostavno je u smislu da je postojala potreba u Afganistanu, nakon komunističkog iskustva, da muslimani Afganistana intenziviraju svoju reislamizaciju. I oni su kroz tu potrebu napravili obrazovni proces koji su nazvali – taliban. Taliban je na arapskom jeziku “student”. Znači, to je pokret studenata koji su željeli osvježiti svoje znanje o islamu i u taj proces su ušli ne samo djeca i tinejdžeri nego i stariji. Taj pokret kroz školu i potrebu da se produhove, da nauče islam i osvježe svoje znanje, vremenom je prerastao u nešto što je nama sada poznato kao način mišljenja, kao sistem, državni projekat i nekakav vojni pokret. Prije toga, ono što je bilo vezano uz otpor SSSR-u u Afganistanu, to su bili afganistanski mudžahidi. Pošto sam ja tada, 80-ih godina, bio u Americi, kad je Afganistan bio aktuelan, zanimljivo je bilo da je pojam mudžahida u Palestini bio politički osuđivan, a pojam mudžahida u Afganistanu tumačen je kao “borac za slobodu”. To je, naravno, preraslo u političku terminologiju.
Ono što je komplicirano i što i za nas predstavlja poteškoću da razumijemo sve detalje s naše pozicije jeste u tome što je talibanska interpretacija islama postala interpretacija isključivosti i neka vrsta nasilja. Muslimane s kojima se ja susrećem u svijetu jako zna iritirati što su talibani minirali budističke spomenike, koji su preživjeli prije toga cijelu islamsku povijest. Tamo su dolazili mnogo pametniji i mnogo učeniji ljudi, vojskovođe itd. i to niko nije dirao, ali su ovi talibani smatrali da to treba dignuti u zrak. To je, stvarno, neobjašnjivo.

Ali takvi potezi svijetom su proširili mišljenje da je sam islam takvo učenje koje sve oko sebe što je različito želi “dići u zrak”?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Generalizacija je uvijek lakša nego zadubiti se u neki problem. Ta generalizacija talibana i identifikacija sa svim muslimanima je, za ljude koji su neupućeni, vrlo prihvatljiva, jer je jednostavna samim tim što je vezana za islam. Identifikacija s lošim, s predrasudom, koja ima jedan primjer, u odnosu na sve ostalo je, nažalost, nešto što prati sve nas. Kada bi mene neko tako upitao šta mi pada prvo na pamet kada se spominju neke religije, mogao bih da kažem da je to, na primjer, inkvizicija, o čemu bih najradije razgovarao. Zato što to za onoga drugoga predstavlja problem. I obratno, ako nekoga hoćete da stavite na vruću stolicu, onda mu nametnete kompleks talibana, odnosno taj stereotip. Svi mi moramo imati neke razloge zašto jesmo ono što jesmo i zašto nismo ono što nismo. U tome i jest ljudska slabost. Moja vrijednost i civilizacijska razina se mjeri po tome koliko sam u stanju da nadvladam samoga sebe u odnosu na potenciranje stereotipa o nekom. Ali da bi neko imao dobro mišljenje o nekom drugom, on treba mnogo energije da uloži da bi došao do tog nekog intelektualnog ili duhovnog stanja, jer je uvijek lakše loše misliti o drugom, koji je različit od tebe. Pogotovo ako imate medije koji to svakodnevno pothranjuju. Lakše je prihvatiti sve stereotipe nego ih se nastojati osloboditi. Imao sam u tome pogledu različitih upita, naročito poslije 11. septembra, u susretu s nekim ljudima s kojima smo na Zapadu razgovarali. Uglavnom su nas suočavali s nekim pitanjima koja su jako teška - poput nasilja u Kur’anu, nasilja u islamu, džihada, položaja žene itd. – do te mjere da ima onih koji su onako izravno, bez pardona, tražili ili sugerirali da mi promijenimo Kur’an i izbacimo neke tekstove iz Kur’ana, jer kao oni nisu civilizacijski na način na koji bi to oni htjeli. Jasno, lahko je to kazati u Evropi, gdje imaš većinu. Ali to govori više o tim ljudima, kakvog su karaktera. Moj odgovor je bio: “Da sam i ja pod tim pritiskom medija, koje vi slušate i informacija koje dobivate, vjerovatno bih i ja tako mislio.” Mi smo svi žrtve takvih predrasuda, koje se stalno šire. Budući da je došlo do konflikta do kojega je došlo, bilo je jako jednostavno širiti ih dalje, jer ljudi lakše slušaju i lakše prihvaćaju nešto negativno o drugima nego ono što je pozitivno.

Je li to uporno pojednostavljivanje i ponavljanje dovelo do nečega što se nazvalo “islamski terorizam”, što je samo u sebi proturječno?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Postoje određeni termini ili stereotipi koji s vremenom, što ih više ponavljate, sve manje postaju uvjerljivi za one koji slušaju. Muslimani su u zadnja dva stoljeća imali nekoliko stigmi, koje su im lijepljene na leđa, kao što je, recimo, panislamizam, onda, fundamentalizam, pa nacionalizam, fedaizam, džihadizam... Evo, u zadnje se vrijeme govori o “džihadizmu”. Dolaziš tako u situaciju da je najbolji način da se suprotstaviš tome ne tako da vičeš da nisi, nego da kažeš da to jesi. I kad kažeš: “Jesam ja to što govoriš”, onda on prestane to da govori. Što se više braniš od toga, potreba onoga drugoga je jača da ti to govori, jer te to dekomodira. Jedan od razloga što su ti takvi stereotipi negativne konotacije je upravo to da te dekomodira, da te uvrijedi, da ti nanese neku ranu i stalno drži pod pritiskom. Najveća usluga koja se pravi teroristima je da im damo kvalifikaciju “islamskog terorizma”. Upravo je to najveća usluga teroristima, jer je sasvim drugačije kada nekoga izolujete od 1,5 milijardu ljudi ili kada ih identificirate s njima. On upravo to i želi. A zašto se to lijepi islamu, mislim da je posljedica u općem odnosu prema islamu na Zapadu, u političkim krugovima i krugovima koji još uvijek nisu prevladali te stereotipe, koji se šire o islamu još iz srednjeg vijeka.

Kako komentirati činjenicu da je Europa na početku rata mrtvo-hladno promatrala eutanaziju muslimana na ovim prostorima, a danas ona traži načina kako da uspostavi dijalog i pruži dijalošku ruku islamu?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Prvo, taj pojam Evrope je jako rastezljiv i jako je teško ustanoviti ko je ta Evropa, ali moramo kazati da je bit Evrope, barem u onom političkom smislu, u osovini Berlin-London-Pariz. Iako ne treba zanemariti i druge zemlje, posebno skandinavske te da je bivši SSSR velikim dijelom tu. Jako je teško ustanoviti šta je ta Evropa, ali ima jedna konstanta da ta Evropa ipak još uvijek živi, mada je mnogo toga sanirala, od posljedica Prvog i Drugog svjetskog rata. Jer su oni, a posebno Drugi svjetski rat, Evropu podijelili u nekoliko zona. U odnosu na Balkan, gdje spada i BiH, Evropa ima različite interese i različite želje utjecaja i moć utjecaja. Tu je i Austro-Ugarska monarhija, koja je ovdje bila ne baš tako kratko vrijeme, ostavila svoje tragove. No, ima nešto što ne treba zanemariti, a to je da je Balkan uvijek bio mjesto plodne regrutacije. Zanimljivo je da velike imperije, počevši od Rimljana, pa do Otomanske imperije, Austro-Ugarske i komunističke internacionale, dok god su imale podršku i mogle da regrutiraju ljudski potencijal s Balkana, dotle su postojale i opstojale. Sve dotle dok je Otomanska imperija imala utjecaj i imala Balkan, ona je i bila imperija. Onoga trenutka kad je to izgubila, ona više to nije bila, već se reducirala na jednu nacionalnu državu, tj. Tursku. To isto važi, praktično, za Austro-Ugarsku. Čim je izgubila Mađarsku, prestala je biti imperijom. Onoga trenutka kad je SSSR izgubio Poljsku, Bugarsku, Rumuniju i jugoistočnu Evropu i Balkan, on je prestao biti ono što je bio. Sve azijske zemlje su ostale u nekom odnosu prema bivšem SSSR-u, ali to više nije SSSR. U takvom odnosu i evropski centri, kao što su: London, Berlin i Pariz, ipak su zadržali neke uspomene iz tih i takvih događanja. Nemojte zaboraviti da je prošlo stoljeće započeto ratom, koji je počeo u Sarajevu i prošlo stoljeće je završeno ratom u Sarajevu, agresijom na Sarajevo. To je zanimljiva simbolika! Iako se, naizgled, iz centra može posmatrati da je ovo periferija, to je vrlo značajna periferija u evropskim odnosima. Mi smo samo žrtve tih sukoba interesa i to u trenutku kada je bivša Jugoslavija došla u krizu i kada je u jednom trenutku došlo do kolapsa i države i društva (do kolapsa države je došlo zbog kolapsa društva, jer je ono napustilo lažnu ideju na kojoj je bilo uspostavljeno – socijalizma, komunizma). Kada se ta matrica, kao ćilim izvukla ispod nogu, onda je to društvo kolabiralo, a za njim i država. I šta je ostalo? Etničke zajednice koje su se grupisale oko svojih stožera, a u našim uvjetima stožer je bila ili nacija ili religija ili kombinacija oboga. Sad se ta Evropa prema Bosni odnosila ne više kao sila univerzalnih vrijednosti, nego se i ona određivala prema tim stožerima. I svak je gledao u svoga srodnika u stožeru. I Hrvati i Srbi, ako ćemo konkretizirati stvar, bili su bliže tim centrima moći nego što smo bili mi Bošnjaci. Nas se željelo svesti na vjersku kategoriju i za razliku od albanskog slučaja na Kosovu, mi govorimo isti ili sličan jezik, pa diferencija u definiciji ko smo mi, ko su Bošnjaci je da su Bošnjaci muslimani. Ne možemo kazati da su muslimani Bošnjaci, jer ima muslimana koji su druge nacije. Ali kada hoćemo da definiramo ko su Bošnjaci, u onom najvećem smislu, onda možemo kazati da su Bošnjaci muslimani. U toj kategoriji nama je uvijek bilo potrebno oslanjati se na islam, zato što Bošnjaci nisu uspjeli ili imali snage ili priliku da razviju svoj bosanski patriotizam i nacionalizam, kao što su to Hrvati i Srbi, oni su živjeli u nekoj sjeni hrvatskog i srpskog nacionalizma, bježeći u jedan širi svijet, koji se zove islam. Zato se naglašavao naš vjerski identitet više nego nacionalni. U neku su ruku Bošnjaci i napravili grešku, što nisu mnogo više razvili svoj nacionalni identitet, u smislu pripadnosti državotvornosti i nacionalnog osjećanja vezanog za tlo, nego su od neprilika, koje su im dolazile od hrvatskog i srpskog nacionalizma, bježali u islamski univerzalizam. Tamo su se osjećali, na neki način, ugodno, jer su imali obrazloženje ko su i šta su, ali se s vremenom pokazalo da je taj nedostatak bosanskog nacionalizma, u pozitivnom smislu, slabio njihovu otpornost da brane svoju državu, BiH. Evropa je vjerovala Miloševiću da će on iz Beograda riješiti vrlo brzo pitanje raspada bivše Jugoslavije, tako što će Slovenci otići, s Hrvatima će malo zaratiti i poslije će doći nekakav mir. A s Bosnom to i nije neki problem, jer se radi o muslimanima, o kojima Evropa ionako nema nekog posebnog osjećaja, a daleko su od onih koji bi im mogli pomoći. Ključni Huntingtonov argument sukoba civilizacija jeste Bosna i da se identificiramo više s onima koji su nam negdje daleko nego koji su nam u Evropi bliski, što je, naravno, njegova zlonamjerna poruka, koja nam ništa nije pomogla. Mislim da su nas svi potcijenili. Prvo, muslimanski svijet nije uopće znao da mi postojimo i kad su nas otkrili, nisu imali nikakvu strategiju u odnosu na to šta bi trebalo uraditi za muslimane u BiH. Oni su imali emotivni odnos i emocijama su nas pomagali. Naravno, pomagali su i materijalno, ali iza toga nije stajala nikakva strategija u smislu da se sačuvaju, pomognu i osposobe ti muslimani da mogu stati na svoje noge. Bila je to više sporadična pomoć. Evropa je smatrala da vjersko pitanje više uopće nije važno pitanje, da bi se ona morala baviti nekim muslimanima u smislu da ih treba odbraniti. Nažalost, naš problem u BiH nije zato što smo Bošnjaci, jer nas nisu ovdje ubijali kao Bošnjake, nego upravo kao muslimane. To je za nas vrlo, vrlo tužna poruka, ali je istinita. Evropa je, praktično, i kroz Bosnu, neslućeno i ne želeći, sebe identificirala s nekim starim stereotipima i na sebe navukla sram srednjovjekovne Evrope, koja je poznata po inkviziciji. Ovoga puta tu inkviziciju nije provodila Crkva. To nije bilo oficijelno u ime Crkve, ali jesu ostaci nekih evropskih nakaradnih poimanja, koji su se ispoljili ipak u nekoj dozi križarske logike, u smislu da ti muslimani, koji žive u BiH, nisu toliko vrijedni da bi trebalo nešto posebno učiniti da ih se spašava. Mislim da se Evropa od toga neće dugo oporaviti.

Sarajevo nazivaju “europskim Jeruzalemom”, zbog susretanja i suživota triju religija. Nisam dugo bio u Sarajevu i čini mi se da je na ulicama drukčije, da se snažnije osjeća prisutnost islama, što se osobito vidi u odijevanju (pokrivanju) djevojaka i žena. Jeste li islamizirali Sarajevo? Može li takvo Sarajevo postati svojevrsno duhovno središte europskog islama, tj. ono što bi Europa mogla očekivati?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Ne mislim da se Sarajevo puno izmijenilo, kao što smo se mi izmijenili u odnosu na Sarajevo. Sada, kada dolazite u Sarajevo, zapažate mnogo toga što prije niste zapažali. Uvijek ste u Sarajevu mogli čuti ezane, uvijek ste imali djevojke koje su bile pokrivene, ali to nije zapadalo za oko, jer nije bila koncentracija fokusirana na to. Sad se više fokusira, ali ima jedna činjenica, a to je da ima u Sarajevu onih koji su prebjegli iz Foče, Višegrada itd., tako da je Sarajevo napunjeno stanovništvom kojega prije nije bilo. S druge strane, Sarajevo su napustili mnogi koji su u njemu živjeli, poput Srba, Hrvata. To nije zato što je Sarajevo postalo više ili manje islamsko. Mislim da se Sarajevo nije ništa izmijenilo u svom karakteru, u svome duhu metropole, u kojoj možete vidjeti i naći sve što možete vidjeti u svim evropskim gradovima. Želim Vas uvjeriti da kada odete u London, u nekim četvrtima, možete naći mnogo čistije muslimanske kvartove nego što ih možete naći u Sarajevu. I mnogo ćete više vidjeti djevojaka i žena koje hodaju pokrivene i prepoznati da su tu muslimani nego što to možete u Sarajevu. Pa čak i u Zagrebu. Otiđite na zagrebački Trg bana Jelačića, pa ćete vidjeti koliko će proći djevojaka, koje su pokrivene, iz zagrebačke džamije. Ali to u Zagrebu nećete toliko primijetiti. Jedan je novinar sjedio na Baščaršiji i brojao je sve pokrivene koje je zapazio. Ali nije brojao one koje nisu pokrivene! Naravno da je zapamtio samo one koje su pokrivene i kaže mi da ih ima jako puno. Rekao sam mu: “Vidite, one koje nisu pokrivene mnogo su opasnije. Samo ako ih dirnete. A one pokrivene koje ste vidjeli, te su jako, jako miroljubive i od njih ništa Evropi neće biti.” Kažem Vam, one što nisu pokrivene mogu da budu mnogo “opasnije”, na temelju nečijih predrasuda da je Sarajevo islamizirano. Jeste, Sarajevo je grad u kojem je bilo 72 i više džamija. Sarajevo je sada grad u kojem ima toliko i više džamija i u kojem se njegovala tradicija da je bila medresa, uvijek je bila ulema, uvijek je bio duhovni centar Balkana i Evrope. Može li Sarajevo postati neki duhovni centar Evrope i biti neka inspiracija u svakom pogledu? Nisam previše oduševljen tom idejom da je Sarajevo islamski centar Evrope. Muslimani imaju svoj centar i to su Meka i Medina. Nisam oduševljen tom idejom, jer smatram da ne možemo biti kompletna i prava mjera onoga što evropskim muslimanima treba, ali možemo biti neka vrsta inspiracije. Pogrešno je oduzimati pravo Sarajevu da sudjeluje u evropskom životu muslimana, da ono bude inspiracija, ali nisam siguran da treba da bude centar, zato što po svome broju i po svemu ne možemo podnijeti tu odgovornost i taj teret, koji bi evropski muslimani zahtijevali od nas. No, mi imamo pravo i obavezu da sudjelujemo u kreiranju Evrope, u kojoj će evropski muslimani biti ravnopravni. I to je neupitno. Pod uvjetom, naravno, da preživimo evropsku povijest. Naša braća u Španiji nisu preživjela evropsku povijest. Nadam se da ćemo mi, na balkanskom poluotoku, ovakvi kakvi smo, moći preživjeti evropsku povijest i u tome smislu biti nekom motivacijom za Evropu, da i ona sebe preispita u odnosu na samu sebe. Evropa je bogatija s jednom Bosnom i s jednim Sarajevom upravo u tom koloritu vlastite povijesti, baštine, duhovnosti.

Je li se u Bosni dogodila inflacija gradnje džamija?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Bio bih najsretniji kada se o tome pitanju ne bi tako razgovaralo, da li ima previše ili premalo džamija, da li ih treba praviti ili ne treba. Sve što ljudima treba, oni će to praviti. Da ljudima ne trebaju džamije, oni ih ne bi ni pravili. No, dva su argumenta na našoj strani što se tiče džamija. U Bosni i Hercegovini je najviše porušeno džamija. Operiramo s brojem od više od 1.000 džamija koje su porušene u agresiji na Bosnu, uključujući i monumentalne džamije u Foči i Banjoj Luci. Aleksandar Popović u svojoj knjizi “Muslimani Jugoslavije”, prije rata, između ostaloga je skrenuo pažnju i markirao da postoje tri zapreke, on to nije rekao eksplicitno, već ja to interpretiram, za stvaranje velikosrpske politike. To su: medresa, džamija i hodža. Ne mogu drugačije tumačiti nego da je to bila instrukcija paravojnim jedinicama i JNA. U svako selo u koje su ušli, svaki grad, prvo su porušili džamiju. U Kotor-Varošu je zapaljena džamija zajedno s imamom i džematlijama, ljudima. A bilo je pokušaja da se bombarduje i medresa u Sarajevu. Još se uvijek vide tragovi. To je taj naš argument, u kojem kažemo kako očekujemo da nas ljudi pitaju, kako nam mogu pomoći da se oprave te džamije koje su porušene u svakom selu. Ne samo da su porušene nego je i kamen odvezen s toga prostora, da se nikako više ne može prepoznati da je išta bilo. To se dogodilo i u Stocu. Još 1993. sam predlagao, kada su nam prigovarali da su muslimani rušili crkve, i sada predlažem, da sve crkve koje su porušene po Bosni i Hercegovini, za koje pravoslavni i katolici kažu da su srušili muslimani, mi smo, Islamska zajednica, spremni obnoviti. A neka oni obnove naše džamije. Mislim da je to vrlo fer. Odgovaraju nam da to nije rušila Katolička crkva. Točno, ali nisu došli valjda neki Meksikanci ili Eskimi pa ih porušili. Valjda se zna ko je srušio Ferhadiju u Banjoj Luci, gdje nije bilo rata i nikakvih granata. Za njeno rušenje, usred bijela dana, trebali su kamioni i kamioni da izvuku sav onaj kamen!
Drugi argument koji mi imamo na našoj strani je da su za vrijeme komunizma postojala područja, kao što su novogradnje, gdje urbanistički nije bila predviđena izgradnja džamija. Komunisti su smatrali da je religija umrla, da joj nema povratka i nema potrebe za džamijom. I tamo gdje se u Sarajevu može primijetiti da postoje nove džamije, gdje prije nisu bile, one su napravljene tamo gdje nije bilo dopušteno prije da se grade. Kao što je, naprimjer, na Ilidži ili u Novom Gradu, na Ali-pašinom Polju. To su novogradnje, gdje nije bilo ni crkve ni džamije. Mi, zapravo, imamo malo džamija u odnosu na to koliko nam je potrebno.
Govore nam zašto se prave džamije a ne fabrike, jer ljudi treba da se zaposle. Slažem se s tim, ali mi, Islamska zajednica, nismo kvalificirani da pravimo fabrike. Ljudi koji daju za džamije sredstva i donacije hoće dati samo za džamiju. I mi ih stvarno uložimo u džamiju. Međutim novac koji dolazi za fabriku, odnosno s kojim bi se trebala napraviti fabrika, nekako ga mace pojedu dok dođu do te fabrike. I onda nema fabrike. Zato treba pitati one koji treba da prave fabrike zašto ih ne prave. Gdje su pare koje su primili za te fabrike. Mi nismo zaduženi da pravimo fabrike, nego da podižemo džamije i mi to radimo koliko možemo.

Pročitao sam jednu Vašu izjavu u kojoj poručujete ljudima da ne žive od vjere, nego za vjeru?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Kada maturanti završe medresu, onda im se kaže: “Nemojte živjeti od islama, nego živite za islam.” U smislu da vjeru ne pretvore u komercijalu, da ne budu profesionalni muslimani. Islam je više od profesije. On je način života, sudbina. Ta je poruka na mjestu, kada se kaže ljudima da ne prave trgovinu od vjere. Vjera treba da bude motivacija da služite nekome, a ne da se služite nekim. Vjera nije sredstvo putem kojega ostvaruješ ovozemaljske dobiti. Ona je više od toga – ideal, smisao života, koji čovjeka treba motivirati da je u službi nekome i da tome nekome pomogne, a ne samo da tražiš pomoć.

Što je s tvrdnjom da su muslimani ljudi o čijoj vjeri više drugi pričaju nego oni sami?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Kroz moje susrete u međunarodnim konferencijama, primijetio sam da se najviše govori o islamu. Do te mjere da sam morao jednom da kažem: “Ja bih želio da čujem nešto o vašoj vjeri, da prestanemo stalno pričati o islamu.” Drugi zaista mnogo pričaju o islamu, postoje orijentalistike, studiji na fakultetima širom svijeta, na Zapadu, na Istoku, svugdje se raspravlja o islamu, i to mnogo detaljnije, ozbiljnije, pa čak i dublje, ponekad, nego što to sami muslimani čine u svome svijetu. Muslimani to uzimaju kao Bogom dano i o tome ne treba puno raspravljati, premda mislim da treba da se raspravlja, zato što treba otkloniti neke nejasnoće i da neki detalji budu bliži. I da na taj način samim muslimanima bude jasniji islam. U mnogim stvarima muslimani baš nisu dovoljno upoznati sa svojom vjerom, osim s onim što su tradicionalno naslijedili. A najčešće je to površno.

Kaže se kako postoje muslimani i ljudi s muslimanskim imenom.
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: To je samorazumljivo, jer se za svaku religiju može tako kazati, da postoje formalni muslimani i vjernici i oni koji prakticiraju vjeru. Znaju što su, ko su, gdje su... A postoje i oni koji nose samo ime.

Vi često znate reći: “Svi smo mi potomci Ademovi, a Adem je od zemlje.”
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: To je čuvena izreka Božijeg Poslanika, pred smrt, na zadnjem hadžu, koji je obavio u 63. godini života. Kada je obavio taj zadnji hadž, održao je čuveni govor na Arefatu i kad je rekao da smo “svi mi sinovi Ademovi, a Adem je od zemlje. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti bijelac nad crvenim ili crnim, niti crnac nad bijelcem, osim po karakteru, po moralu”. To je ono što ja osobno doživljavam kao veliku prednost islama, koju muslimani nisu dovoljno znali iskoristiti i nisu je institucionalizirali u svjetskim razmjerima. To znači da nema rasne diskriminacije. Pazite, tek 1963. godine se u Americi ukida zakon o rasnoj diskriminaciji i segregaciji. Ukida se zakon da crnci sjede na jednom mjestu u autobusu, a bijelci na drugom itd. Kad sam bio u Birminghamu, vidio sam kako izgleda taj autobus. A Muhammed, a.s., u 7. stoljeću objavljuje takvu fenomenalnu i univerzalnu misao. Smatram da muslimani nisu dovoljno poradili na njezinom marketingu i plasmanu, nisu je dovoljno eksploatirali kao princip i borili se za to da dostigne univerzalne vrijednosti globalnih razmjera. No, globalne se ideje sporo mijenjaju. Od ideje o opravdanosti ropstva i ukidanja ropstva, uspostavljanja slobode kao univerzalnog principa, trebala su stoljeća da se ona promijeni. Aristotel je umro u uvjerenju da se neki ljudi rađaju kao gospodari, a neki kao robovi. On je u to vjerovao i to je bila njegova filozofija. Te neke “jednostavne ideje” često trebaju mnogo vremena da se u ljudskoj svijesti promijene. Vidite koliko je trebalo vremena da se promijeni ideja o rasnoj diskriminaciji, pa da se čak poziva i na Boga, dokazujući kako je to neopravdano.
Ima, također, još jedna ideja koja je originalna islamska, a to je ideja o neprisiljavanju u vjeri. Nema prisile u vjeri. To je iz 7. stoljeća. Imate u Kur’anu vrlo jednostavnu misao, prema kojoj nema inkvizicije, nema ubojstva zato što neko mijenja vjeru itd.

Čekajte, ali što je sa slučajevima u tzv. islamskom svijetu, gdje stradavaju kršćani, čak i svećenici koji su druge, tj. kršćanske vjere?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: To se, naravno, kosi s ovom idejom i mišlju koja je izrečena. Ona je izrečena u vrlo zanimljivim okolnostima, kada je neki plemenski vođa u Medini došao Božijem Poslaniku i rekao da mu je sin prešao na drugu vjeru i da ga je u islam vratio silom. Onda je došla objava koja kaže – nema prisile u vjeri. Nama to sada izgleda tako obično i jednostavno, jer imamo Povelju o ljudskim pravima, UN, deklaracije o ljudskim pravima... Treba to zamisliti u ono vrijeme, u onome svijetu. Mislim da muslimani nisu povijesno iskoristili da tu ideju promoviraju i da je plasiraju u svijet kako bi postala idejom svih, a ne samo muslimana.
I treća stvar, koja je posebno karakteristična za islam, jeste da je Muhammed, a.s., u 7. stoljeću ukinuo instituciju svećenstva.

Odnosno monopol svećenika na duhovnu istinu.
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Tako je. On ukida svećenstvo i kaže da ga u islamu nema. Vidite koliko je trebalo Evropi vremena da kroz reformizam dođe u neku ravnotežu, od monopola na istinu kroz instituciju, do toga da se ljudima omogući da sami čitaju Bibliju. Važno je što institucija kaže, jer i mi zagovaramo institucionalno učenje islama, koje ima svoju vrijednost, ali isto tako ono nije nepogrešivo. Muhammed, a.s., ukinuo je instituciju svećenstva kada je ono bilo strahovito snažno, kada ljudi nisu znali ni za šta drugo do svećenstva, za koje se vjerovalo skoro da su vanzemaljski ljudi. U takvoj situaciji izaći s takvom grandioznom idejom, znači duboko zasjeći u povijest. O tim trima stvarima – ne rasnoj diskriminaciji, nema prisile u vjeri i nema monopola na duhovnu istinu – muslimani bi trebali više govoriti i identificirati se. Jedan od razloga zašto muslimani imaju problem sa Zapadom i Zapad s muslimanima je u tome što se muslimanima stalno govori i stalno im se nameće osjećaj krivnje, nepoželjnosti, da nemaju pravo da budu dobri. Naprosto se osjeća da neki ljudi imaju monopol na dobročinstvo, monopol na to da su oni dobri, a onaj drugi loši po definiciji. Pretpostavljam da se time želi postići efekat da ti ljudi budu bolji, ali šta se događa, muslimani prihvataju takav diskurs i ne uspijevaju da izađu iz tih negativnih konotacija i da preokrenu stvar u svoju korist, tako da će pričati o tim pozitivnim stvarima i njih naglašavati i prakticirati. Onda bi se taj val negativnog odnosa na taj način umanjio, ako ne i eliminirao. Mi smo, čini mi se, u procesu koji će dugo trajati, da bi se došlo do neke ravnoteže.

Znate onaj vic kada dolazi čovjek u kafić, naruči piće i kada je spazio da do njega stoji Židov, izvadi pištolj i ubije ga. Odmah. Ni da trepne. Predao se policiji i oni ga pitaju: “Dobro, zašto ste ga ubili? Što vam je uradio.” “Meni ništa, ali znate li što su oni uradili našem Isusu?” “Čovječe, pa to je bilo prije 2000 godina”, kaže policajac. “Uh, ja sam to tek jučer čuo”, odgovori ovaj. Čini se da za neko elementarno neznanje danas ne postoji izgovora ni s jedne strane. U etičkom smislu, postoji Dekalog kao svojevrsna zajednička platforma svih velikih vjera.
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Za tu bismo temu trebali napraviti posebnu knjigu, jer je to suviše važno pitanje. Uvjeren sam da problem između tri abrahamovske/ibrahimovske religije – judaizma, kršćanstva i islama – nije u razlikama, već u sličnostima. Mi imamo problem sa svojim sličnostima! Nije problem kako ćemo prevladati razlike ili kako ćemo prihvatiti razlike drugih, nego kako ćemo živjeti sa svojim sličnostima. Jer mi se bojimo sličnosti. U strahu od tih sličnosti mi onda produbljujemo razlike, kojih, zapravo, nema u bitnim stvarima. Recimo, pitanje kosmogonije, mi imamo zajedničko uvjerenje da je Bog stvorio svijet. Adem i Hava ili Adam i Eva su nam otac i majka. Mi imamo Nuha ili Nou i njegovu lađu, koja je spasila čovječanstvo. Kod Jevreja imate molitvu, koju oni govore pet puta isto kao što i mi pet puta klanjamo, na način: Bože, blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu, kao što si bogoslovio Ibrahima... Jevreji imaju sličnu molitvu, gdje im je paradigma blagoslivljanja Ibrahim. Mojsije ili Musa, a.s., Božiji je poslanik, kome je Bog izravno govorio. Bog čak ni Muhammedu, a.s., nije izravno govorio, nego preko posrednika, meleka, zvukova, zvona i kroz san i viđenje. Samo se kaže da je Bog izravno govorio Musau, a.s., na brdu Sina, kad je primao deset Božijih zapovijedi. Isa, a.s., sin je Merjemin, kako mi kažemo. Rođen je od djevice Merjeme. I to su nama zajedničke stvari. Naravno, postoje razlike, jer muslimani vjeruju da je on sin Merjemin, a ne Božiji sin, niti da je razapet na križu. To je naše uvjerenje, ali također među samim kršćanima postoji rasprava o tome da li nešto jest ili nije. Nama je Muhammed, a.s., posljednji Božiji poslanik i Kur’an je objavljena knjiga, a kršćani i Jevreji ne mogu biti indiferentni prema tome, priznali to ili ne. Oni ne mogu ne uzeti u obzir ne postojanje Kur’ana i Muhammeda, a.s.

Što Europa i Europljani moraju naučiti o islamu?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Mnogo toga Evropa mora da nauči o islamu. Uvijek je jedno najvažnije i od njega sve ostalo kreće – Evropa treba da nauči jednu nužnu stvar od koje kreću sve druge, a to je da je ona viševjerski kontinent. Da je ona kontinent s više vjera i da je islam u Evropi evropska religija. Islam je evropska religija! Da ne govorimo evropski islam, nego da kažemo da je islam evropska religija, kao što je to kršćanstvo. Ne bih govorio o tome čija je Evropa. Je li ona kršćanska ili islamska ili jevrejska, nego da kažemo obrnuto: koja religija pripada Evropi, a ne kojoj religiji Evropa pripada? Ne kome Evropa pripada, nego koja religija pripada Evropi. U smislu da kažemo da islam pripada Evropi i kršćanstvo pripada Evropi, a ne da govorimo kome Evropa pripada, da li kršćanima, muslimanima ili Jevrejima. Ili, naravno, svima zajedno. Evropa ima i pravo i obavezu da kaže: “Islam je i moja religija.” Na isti način kao što kaže da je i kršćanstvo evropska religija. Mislim da je to ključno pitanje za Evropu, ali istovremeno mislim da ona nije spremna to da shvati. Ona je sada u nekoj konfuziji. Evropa je pokušala u zadnjih nekoliko stoljeća da uspostavi novu ideologiju tzv. demokratskog liberalizma, koji je mješavina ateizma i koječega drugoga. U najmanju ruku, prema religiji se odnosilo indiferentno. U smislu: živimo život kao da Boga nema. Engleski filozof David Hume je tumačio da moral nije stvar religije, nego svakog čovjeka. Ako čovjek sam sebe vidi u ogledalu i kaže da je to dobro, onda je to i dobro. I nema se potrebe pozivati ni na kakve izvore religijske vrijednosti, kao što su deset Božijih zapovijedi ili tome slično. On je govorio i da se živi život kao da Boga nema. Dakle, vjerovatno ga ima, ali ti živi kao da Njega nema. Evropa ima to iskustvo, čija se validnost sada osporava u čitavom svijetu, pa i u samoj Evropi. Evropa se sada vraća nekim religijskim vrijednostima, rekao bih, dosta konfuzno. I postavlja se pitanje – čemu se Evropa vraća? Da li se Evropa vraća religiji kao birokraciji, kao instituciji ili se Evropa vraća religiji kao moralu, kao vjeri. Postoje, naime, tri izraza koja se razlikuju. Barem ja razlikujem između pojma vjere, religije i morala. Vjera je osobni čin i dar Božiji, kojeg svako ima. Svako na ovoj zemaljskoj kugli ima tu dozu vjere ili povjerenja bez kojega nije moguć individualni ljudski život. Mi svi u sebi nosimo tu klicu vjernosti. Kažu da je Dželaludin Rumi govorio: “Išao sam u crkvu da nađem Boga. Nisam ga našao. Išao sam u sinagogu da nađem Boga. Nisam ga našao. Išao sam u džamiju da nađem Boga i nisam ga našao. Vratio sam se kući i našao sam Boga u svom srcu.” To je vrlo zanimljiva sufijska konstatacija, da u svakom čovjeku, u njegovoj duši postoji nešto božanskog duha. Što bismo rekli po Kur’anu, da je Allah, dž.š., udahnuo svoga duha u Adema. To niko ne može oduzeti i to je privatna stvar. U toj vjeri u jednom smo svi isti, da postoji ta vjera, ali se, možda, razlikujemo u količini toga. Drugi pojam je religija. Ona je organizirana vjerska zajednica, koja ima birokraciju i hijerarhiju. Ništa što postoji na ovome svijetu nije bez razloga i postoje razlozi da ljudi uspostave religiju kao Crkvu. Međutim kada se raspravlja o tome, treba razlikovati da li je neko vjernik ili nevjernik, u smislu ako njegovu vjeru cijenimo po tome kakav je njegov odnos prema birokraciji vjere ili organizaciji vjere, koju on ne prihvata, ili njegov odnos prema vjeri kao Božijem daru. Mislim da tu treba praviti razliku, jer, zapravo, ne postoje nevjernici. U našem jeziku ne postoji originalna riječ, odnosno korijen riječi koji izražava nevjeru. Jer da biste rekli da je neko protiv vjere, ne možete naći korjenitu riječ. Kao što imamo dobro i zlo. To su dva korijena. Ali ako hoćete za nekoga da kažete da nije vjernik i da ne vjeruje, morate upotrijebiti prefiks “ne”. To nije samo u našem jeziku nego i u latinskom – teizam i ateizam. Vi samo nešto negirate, a ta negacija sama po sebi znači da nešto postoji, samo što to vi negirate. Ali ono postoji po svojoj prirodi. Jako je zanimljivo da u našem jeziku ne postoji korjenita riječ za nevjerovanje. To mnogo govori, jer je jezik najbolji pokazatelj nekih realnosti u kojima živimo. Ako u jeziku nešto nije moguće izraziti, kao takvo, korjenito, znači da je upitno da li to uopće postoji. Zato mislim da ne postoje nevjernici. Svaki je čovjek vjernik na svoj način. Postoje “nevjernici” koji ne prihvataju određenu strukturu i organizaciju vjerskog života.
Postoji nešto što se zove moral i što se opet razlikuje od religije. Motivacija da budeš dobar ili loš u religijskom tumačenju ima dva načina: metod kada ti se nešto uljepšava (kada budeš dobar, Bog će te nagraditi) i obratno (da će te Bog kazniti za ono što loše činiš). Za uspostavljanje moralnih vrijednosti na principu privlačenja obećanjima ili prijetnjom kazne kod nekoga funkcionira, a kod nekoga ne funkcionira. Nekad su ljudi mnogo skloniji da prihvate moralne vrijednosti i da budu dobri, ako im se obeća nešto lijepo, nego ako ih se kažnjava. Imam iskustvo u svom životu da nikad, ako sam nekome rekao da je loš nije postao bolji, ali imam primjera kada je neko bio loš, pa sam mu kazao da bude dobar, on je nastojao da bude dobar. Tu je u pitanju način kako mi dajemo sudove o tome šta je dobro, a šta loše, ali u svakom slučaju, Evropa sada treba novu filozofiju. Ateizam Davida Huma je nadiđen, potrošen. Kako će se sada snaći teolozi i ljudi u Evropi, hoće li umjeti da iz iskustva koje su imali za ovih stoljeća ponude neku novu filozofiju, u kojoj će biti uključena i religija sa sva ova tri značenja. I vjera kao neko prirodno stanje. I religija kao organizacija. I moral koji će biti motivisan željom da se približimo i da budemo u Božijem zadovoljstvu. To će vrijeme pokazati.

Islam propisuje i određuje čovjeku način života, na što, možda, prosječan Europljanin, kršćanin, gleda kao na prilično redukcijski način. Gleda se ono što je dopušteno, što se zabranjuje. Što je muslimanima zabranjeno? Što je haram, odnosno što je zapovjeđeno i što svaki musliman mora činiti?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Jako bi bilo široko kada bismo nabrajali šta je sve zabranjeno. No, postavio bih dvije teze na kojima se može razumjeti Vaše pitanje. Dakle, ja vjerujem da svijet počiva na halalu, na onome što je dopušteno, a ne na onome što je zabranjeno. Princip na kojem počiva svijet je princip dobra. Grijeh je incident ili akcidencija, ako hoćete, a ne pravilo. Jer svijet ne može postojati na grijehu. Svijet ne može postojati na haramu. Razlog što se u religijskom propovijedanju naglašava haram i govori se o tome šta je zabranjeno, više nego da se nabraja ono što je dopušteno, posljedica je određene kulturne nesigurnosti, pa ljudi misle da će kroz prijetnje, prikazivanje strahova, na taj način lakše približiti ljude Bogu. Mislim da je to pogrešna metodologija. Mi imamo dva primjera koja su zajednička judaizmu, kršćanstvu i islamu, a to je da Noin narod i unatoč upozorenjima i poplavi koja se dogodila, nije slušao Nuha, a.s. To znači da prijetnja i strahovi često nisu najbolja pedagoška mjera. Naprotiv, ako kod djece izazivate strah ili ih tučete, zapravo blokirate njihovo razmišljanje i njihovu moć da raspoznaju stvari i iz toga straha neće postati bolji. I drugi primjer Mojsijeva slučaja, nakon što su spašeni i preko mora došli na obalu, oni su napravili zlatno tele, kojem su se počeli klanjati. Drugim riječima, vjera nije strah. Vjera je radost. I zato vjeru treba prikazivati kao radost, a ne kao strah. I u tome smislu možemo govoriti o tome pitanju halala i harama, pa sam mnogo skloniji pričati o tome šta je halal i da ljudi razmišljaju o tome što je halal i da njemu budu bliski i na taj način će više raditi upravo ono što je halal. Kada govorite o tome što je haram, zapravo približavate upravo tu stvar što je haram i nesvjesno inicirate neku želju i potrebu da se to okusi ili proba. Dakako, to ne znači da ne treba upozoravati na haram.
Postoji pitanje zatvorenosti ili otvorenosti. Danas u svijetu postoji nešto što se zove islamofobija i nešto što se zove islamofilija. Kako ćete prepoznati islamofoba i islamofila? Islamofob smatra da je islam zatvorena religija, nefleksibilna, nepristupačna, nedostupna, ne prihvata utjecaje sa strane, konzervirana je i izolirana. Islamofil smatra da je islam otvorena religija, koja prihvata utjecaje i utječe na druge, u stalnoj je interakciji uzimanja i davanja itd. Kad posmatra ponašanje nekih muslimana, islamofob može doći do takvog zaključka. Isto tako i islamofil. Ono što ja, kao musliman, osjećam da muslimani, u nekom najširem pojmu tog izraza, nedovoljno naglašavaju tu otvorenost islama. Bez posebnog ekskluziviteta i bez želje da ističem ekskluzivitet islama, moram naglasiti činjenicu da je Kur’an, vjerovatno, jedina sveta knjiga u kojoj se afirmativno govori o drugim vjerama. Imate doslovno u Kur’anu ovo: oni koji vjeruju (misli se na muslimane), Jevreji, kršćani, Sabeanci, ako vjeruju u Boga i Sudnji dan i čine dobra djela, oni nemaju razloga za strah. To nemate nigdje! Nemate ni u jednoj svetoj knjizi, koja će kazati ovako: među kršćanima ima dobrih ljudi koji danonoćno čine sedždu, tj. pokoravaju se Bogu. To imate u Kur’anu! Mogao bih citirati i ajete iz Kur’ana u kojima se kaže, između ostalog, da su spašeni oni koji vjeruju u Boga, misli se na muslimane, itd. To je sveti tekst, to je Kur’an, kojega ja učim (čitam) u molitvi i klanjam bez diktata bilo čijeg. Nekad ne mogu da objasnim kako su muslimani došli u takvu poziciju da ih se gleda kao zatvorenu religiju. Kur’an govori vrlo jasno kada se obraća i ne govori samo muslimanima, nego kaže “o, ljudi, mi smo vas stvorili od jedne žene i jednoga muškarca i onda smo vas razasuli po čitavom svijetu...” Za takve grandiozne ideje u nekim se drugim religijama ili pokretima borilo stoljećima, da se kaže da postoji neki drugi, koji ima šanse da bude spašen. Kako su, onda, muslimani došli na to da ih se gleda očima islamofobije? Ja sam uvjeren i živim s olakšanjem toga uvjerenja, da je islam otvorena religija, koja prima utjecaje i da ih je uvijek primala, ali i da ih daje, da utječe na druge. I teza, koju provjeravam na silnim međunarodnim skupovima i vidim da ima odjeka, jer je šokantna, jeste kada kažem da naš problem, Jevreja, kršćana i muslimana, nije u razlikama, nego u našim sličnostima. I imamo problem da živimo s našim sličnostima, jer nas te sličnosti upućuju jedne na druge, i da dijelimo prostor, vrijeme, neke stvari od kojih smo uplašeni, jer ponekad nismo sigurni u svoj identitet, pa se bojimo da ćemo ga izgubiti zato što ćemo upoznati sličnosti jedni drugih. Mislim da će 21. stoljeće biti u znaku upravo ovih problema, kako naći formulu života u tim našim sličnostima.

Jednom ste tu formulu izrekli ovako: “Vrijeme je da islam bude viđen kao blagoslov Zapadu, a da Zapad bude viđen kao poziv na intelektualno buđenje na muslimanskom Istoku.”
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Tako je. To je to.

Koliko ste puta bili na hadžu i zašto je važan hadž u životu muslimana i kako on izgleda?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Ima jedna stvar koju je lahko objasniti u islamu. Islam je prvo osobni čin i iskazivanje identiteta, a taj identitet se iskazuje kroz jednostavno očitovanje vjere i kaže se da je Bog jedan i nema Boga osim Allaha, dž.š., a Muhammed, a.s., Božiji je poslanik. To je šehadet i s tom formulom, praktično, sebe identificirate, odnosno, kako bi sufije kazale, samo se sjećate onoga što je već u vama. I samo ponavljate svoje sjećanje, jer je u davna vremena Bog pozvao Adema i njegovo potomstvo i pitao ih je da li je on njihov Gospodar, a oni su rekli da jest. Od toga trenutka cijelo čovječanstvo je svjesno Božije prisutnosti i mi kad se rodimo, ništa drugo ne radimo, nego se samo podsjećamo na ono što je već u nama. Od tog osobnog čina, te osobne formule, ulazimo u neki džemat i postajemo zajednica muslimana. Naše obaveze prema tom džematu su davanje 2,5 posto od godišnjeg prihoda, da bi pomogao svoga najbližnjeg. Imamo godišnju obnovu vjere i to je ramazan i post. I kada prolazimo kroz te faze i stanja, posljednja i najvažnija instanca jeste u tome da postanemo svjesni da pripadamo univerzalnoj ljudskoj zajednici. A to je hadž. I na tome hadžu, koji je obavezan samo jednom u životu za one koji su zdravi i imućni, onome koji ga obavi, kako se kaže, grijesi su oprošteni, kao kad je od majke rođen. To je, zapravo, sublimacija svega onoga što je tvoje individualno, što ti je džemat, manifestacija vjere i podsjećanje na pamćenje (jer identitet znači kontinuitet pamćenja), na Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa itd. U tome je smislu taj osjećaj tvog kosmičkog položaja u svijetu, univerzalnosti, jedinstva koje doživljavaš na hadžu. Naravno, hadž je toliko širok i izazovan da bi se moglo još govoriti, ali to je ono najvažnije što će čovjek u svome ovozemaljskom životu uraditi, jer on sam sebe približava tom svijetu odakle je došao. Mi vjerujemo da je Adem, kad je izašao iz Dženneta, sišao na Brdo milosti, gdje se sastao sa Havom. I odlazak na hadž je vraćanje svome prvobitnom korijenu. Tamo odakle si došao, vraćaš se.

Još nešto važno u životu svakog vjernika je post. Islam jako drži do posta, koji je znatno stroži od posta u kršćanstvu, barem za obične vjernike. Zašto je važan tako strogi režim posta, da se ne jede, naprimjer, od svanuća do zalaska sunca?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Praktično sve ideje, pa i u vjeri, na početku su čiste. One se razvijaju, zavisno od toga ko ih nosi i kako ih doživljava, i s vremenom dobivaju neko drugo značenje. Ja bih jako volio kada bi muslimani bili dosljedni toj originalnoj ideji o postu. On ima dvije dimenzije. Post je čišćenje tijela i čišćenje duše. Kako bi rekli sufije, postoji nekoliko strasti. Postoji fizička strast, intelektualna i duhovna strast. Što je fizička strast snažnija, ona ugrožava intelektualnu i duhovnu strast. Tu fizičku strast ublažavamo tako što pojačavamo intelektualnu i duhovnu. Ne treba govoriti šta je to fizička strast. To svi znaju. Intelektualna strast je u prevelikoj želji da čovjek osjeti istinu, da osjeti njezinu ljepotu. Duhovna strast je strast za potrebom za mudrošću, hrabrošću, plemenitošću. Na isti način, kao kada čovjek jede hranu, osjeća strast i zadovoljstvo, duhovna je strast u tome da osjećaš veliku radost u smislu da se hraniš osjećanjem svoje hrabrosti, plemenitosti, dobrote itd. Umanjivanjem tih strasti, osobito fizičkih, postoji mogućnost da osnažiš svoje intelektualne i duhovne strasti. Da li muslimani postižu taj rezultat svojim postom, veliko je pitanje. Ima jedan hadis Božijeg Poslanika u kojem se kaže da kada nastupi ramazan svi šejtani se svežu lancima i ne mogu da djeluju. Ono što nosim kao svoje iskustvo je da muslimani uz ramazan imaju poseban osjećaj i blagostanje, koje se ne može vidjeti i osjetiti izvan i mimo njega. Jako je važno da ramazan kod muslimana obnovi taj vjerski osjećaj. Ne postoji ništa drugo što može to učiniti kao ramazan. Ljudi koji, možda, nisu duhovno isprofilirani, ali kada dođe ramazan, ako ništa drugo, znaju da cijene onoga koji je produhovljen. Premda nemaju svoje vlastite duhovnosti, u ramazanu cijene nečiju drugu duhovnost, koja znači blagodat. Neki su već primijetili i kažu da nije ramazana ne bi bilo ni islama.

Koliko je u životu muslimana važna džamija? Jednom sam ulazio u zagrebačku džamiju, išao sam nekim poslom i već sam zakoračio unutra, kad me na vratima zaustavio starac i zamolio da se vratim. Ušao sam, naime, ne znajući, naravno, u džamiju lijevom nogom, umjesto desnom...
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Postoje mjesta i postoji vrijeme koje za nas predstavlja neko posebno stanje ili blagostanje i osjećaj da nas dodiruje neka blagost i svjetlo, koje mi potrebujemo. Džamija je upravo to mjesto. Teško je govoriti o džamiji i o takvim svetim mjestima nekim običnim jezikom. Opet, ako upotrijebite vrlo sofisticirani vokabular, onda se još više komplicira i nije jasno o čemu govorite. Ali bez neke prevelike mistifikacije, mislim da u islamu džamija nije tako mistično mjesto, koje je obavijeno nekim tajnama. Mihrab je vrlo dostupan, sve je vidljivo. Imamo izreku Božijeg Poslanika, koji je rekao da je cijela Zemlja džamija, pa gdje god budeš stao i klanjao, to ti je džamija. Naravno, džamije se grade da bi se sakupljalo na određenom mjestu u određeno vrijeme. Ona ima svoje detalje, kao što je mihrab, koji sam spomenuo, nimber itd. Kada stanete u mihrab, u ono pročelje, vi tada ne stojite tu, nego imate osjećaj da ste spojeni negdje s nečim što je izvan vas, a to je Meka, nešto više i nešto dalje. A, zapravo, sve ti je blizu. Ostalo je zapisano, kao tradicija od Božijeg Poslanika, da se neke stvari rade desnom nogom, odnosno desnom rukom. Desnom rukom se jede i desnom nogom se ulazi u džamiju, kao poštovanje prema tom mjestu. Lijevom nogom se izlazi iz džamije, misleći da se izlazi u manje sveto mjesto, iz prostora koji je označen kao blagoslov i posebno mjesto gdje silazi blagost, koju Bog spušta. I kada izlazite iz toga prostora, izaći ćete lijevom nogom.

Što je s klanjanjem? Musliman klanja pet puta dnevno. Što je s onima koji to ne rade tako? Ne mislim da za njih postoje neke sankcije, nego jesu li, naprimjer, u nekom krivovjerju, pogrešci?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Namaz je stub vjere. Onaj ko ne održava tu obavezu namaza, slabi temelj svoje vjere. To je vrlo stroga obaveza, koja ima i mnoge olakšice. Uglavnom, namaz je princip islama i može se definirati kao osobno doživljavanje vjere. U namazu nemate posrednika. Vi znate da li klanjate ili ne klanjate. On je najveličanstveniji odnos prema Bogu, koji musliman doživljava. Neki muslimani imaju potrebu i naviku da su uvijek u tom najveličanstvenijem odnosu prema Bogu, a neki to nemaju i to su samo ponekad. Oni koji to ne rade redovno, mole Boga da im oprosti i da im se omili da to rade. I da tu priliku najveličanstvenijeg odnosa prema Bogu uvijek žive u radosti.

Da li, možda, u očima Europljanina, minaret džamije kvari sliku europskog urbaniteta?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Meni to čini lijepu arhitektonsku sliku i baš mi se uklapa u Evropu, jer je ona puna brda i šuma, pa se džamija tu jako dobro uklapa. Minaret je vrlo ugodan arhitektonski sklop. Čak ne morate ni gledati u minaret, a vidite ga, jer je tako nametljiv. Naravno, to tako meni izgleda, kao muslimanu. Kao što pretpostavljam, da nekom kršćaninu, koji vidi veliki križ, kao što su Hrvati postavili u Mostaru, sigurno izgleda jako ugodno. Meni ne izgleda tako ugodno, jer znam da su odatle gađali Mostar u ratu. Tu se najviše radi o osobnom iskustvu. Evropa treba da se navikne na minaret i kad se jednom navikne, onda će joj to biti sasvim normalno. Kao što je sasvim normalno ovdje, u Sarajevu, za Sarajlije da vide staru sabornu pravoslavnu crkvu, katoličku katedralu i džamiju. Neki su mi u Banjoj Luci rekli da Banja Luka više nije Banja Luka nakon srušene Ferhadije, jer su toliko srasli s minaretom, kao djeca su šetali pokraj nje, a minaret je bio kao da je iz zemlje iznikao. To je stvar navike. Uostalom, cijeli život je stvar navike. Kad odem u Beč i kad vidim glavnu katedralu, posmatram to kao musliman i meni su zanimljiva pitanja poput onih: koliko je trebalo vremena, strpljenja, ljubavi da se sve to napravi. Naravno, kad odete u Istanbul i kada vidite Plavu džamiju, kako izgleda i kakve su one munare, onda se divite da je to tako stvoreno. Bez toga Istanbul ne bi bio Istanbul. Evropa će se vremenom naviknuti na džamije. Zabranjujući i braneći muslimanima da prave lijepe munare, Evropa sada prisiljava muslimane da prave upravo ono što nije evropska arhitektura, a to je da prave neke zdepaste munare, koji ne liče ni na što. Ni na džamiju, ni na ne-džamiju. I ona je potpuno neprepoznatljiva. Niti je kupola kupolom, niti je munara munarom. Mislim da to kvari evropski imidž arhitekture. Ako Evropa hoće da pokaže ružnu sliku, ne dopuštajući da muslimani izraze ljepotu, onda je to druga stvar. Evropa mora shvatiti da muslimani, budući da ne mogu graditi džamiju na zemlji, prave svoje prostore pod zemljom. Onda imamo underground. Evropa se u jednom trenutku probudi i pita se odakle joj toliki muslimani i onda nam kaže da moramo biti transparentni. Pa, kako ćemo biti transparentni, kad im oni ne daju da budemo transparentni! Bio sam u mnogim evropskim zemljama i vidio sam muslimane kako dolje, u podzemlju, imaju svoje mektebe i mesdžide, što je jako ružno. Čak vrlo zastrašujuće. Za mene kao muslimana, kad ideš u podzemlje, ne osjećaš se ugodno. A zašto? Zato što muslimani u Evropi još uvijek nisu dobrodošli nad zemljom. Vidjeli ste koliko je trebalo da se u Zagrebu napravi džamija. Dobro je da je Zagreb zahtijevao od muslimana da se ona napravi u Folnegovićevom naselju, jer se sada pokazalo da je to najbolja lokacija, iako se mislilo da će to biti neprihvatljivo za muslimane. Vidite koliko sada imamo poteškoća oko izgradnje džamije u Ljubljani, što je nedopustivo. A kada se negdje u Evropi i dopusti da bude džamija, toliko se povisi cijena za otkup zemljišta za džamiju da je to užasno. Kad sam bio u Birminghamu, muslimani pričaju kako otkupljuju crkve. Često se događa da se neka kršćanska denominacija proširi, seli u veću crkvu i prodaje manju, pa muslimani to kupuju. Često sam govorio tim muslimanima da bi bilo bolje da prave sebi džamiju na nekom zemljištu, nego da kupuju crkve. Ne znam, možda i u tome ima neka poruka. U svakom slučaju, muslimani ne nalaze u tome ništa pogrešno.

U Europi je još veliki problem muslimanskih groblja. Teško se dolazi do pozicije za groblje.
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Pitanje muslimanskog groblja nije pitanje odvojenosti od nekoga, jer moraš biti u odnosu s nekim grobljem. Teško je to segregirati, izolirati se ili napraviti nešto posebno. Važnije pitanje za muslimane u Evropi je dobivanje bilo kakvog prostora za groblje. Ne vidim uopće razloga da muslimani ne mogu imati i svoje groblje. Ako već imaju svoju kuću, džamiju, onda će jednoga dana i umrijeti, pa trebaju i groblje. To je ta Evropa koja, čini mi se, ne može da shvati da ljudi koji su došli imaju i druge potrebe osim da idu na posao i rade. Oni se rađaju i umiru. I sve ostalo. Ako odete na groblje u Sarajevo, posebno ono iz 1993., vidjet ćete da imate svih konfesija na jednom mjestu. Naravno, postoje posebna groblja. I jevrejsko, i muslimansko, i katoličko, i pravoslavno. Mislim da to nikome ništa ne smeta. Navikneš se da je to tako. Zašto Evropa još uvijek ima poteškoća da to riješi, teško je reći. Evropi je lakše razgovarati o nekom problemu u Nigeriji, u Afganistanu ili Pakistanu, nego rješavati muslimansko groblje.

Nastavak intervjua rađen 2008.:

Kako ste upravo Vi, bosanski ulema, izabrani da u okviru projekta Zajedničke riječi nas i vas predvodite delegaciju za susret s Papom u Vatikanu?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Nakon 11. septembra odnosi između muslimana i Zapada došli su u pat-poziciju. U trenutku niko nije znao odakle početi i kako nadići stanje šoka – kako na Zapadu tako i kod muslimana. Redale su se optužbe i sa jedne i sa druge strane. No, brzo se shvatilo da to nigdje ne vodi. Zato su 138 muslimanskih alima-intelektualaca, među kojima je i zagrebački muftija Ševko Omerbašić, napisali otvoreno pismo kršćanima pod naslovom: Zajednička riječ između nas i vas o ljubavi prema Bogu i susjedu. To je pobudilo veliku pažnju na Zapadu, posebnu u Americi, i otvorilo mogućnosti dijaloga o čemu govore konferencije na Jelskom univerzitetu, zatim na Kembridžu, te u Rimu (Vatikanu). Dakle, ideja Zajedničke riječi je projekat ovoga stoljeća čiji vlasnik su 138 muslimanskih alima-intelektualaca, koji se o svakom detalju dogovaraju konsenzusom. Prema tome, odluka da na čelu muslimanske delegacije u dijalogu sa Vatikanom bude bosanski alim rezultat je konsenzusa alima-intelektualaca, vlasnika projekta Zajedničke riječi nas i vas (kršćana). To je, svakako, dosada najviše priznanje koje je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini dobila od muslimana u svijetu ne samo zato što je to vjerovatno bio najotvoreniji i najkonstruktivniji dijalog između muslimana i katolika u recentnoj povijesti već i zato što je to bila vijest prvoga reda zajedno sa viješću izbora predsjednika SAD-a Baraka Obame. Neki su u toj koincidenciji vidjeli poseban znak nade za bolju budućnost svijeta. Dobro je da ljudi imaju razlog za nadu – za bolju budućnost.

Je li postignut pomak u kršćansko-muslimanskim odnosima u odnosu na ono stanje nakon Regensburga otprije dvije godine? Mislite li da je papa Benedikt XVI. Korigirao svoje stavove o islamu?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Mi smo zadovoljni Papinim govorom na prijemu i mislimo da je Papa svjestan važnosti otvorenog i konstruktivnog dijaloga sa muslimanima. Posebno nas se dojmila ova Papina rečenica: „...mi možemo i moramo biti obožavaoci Jednog Boga, Koji nas je stvorio i Koji se brine o svakoj osobi u svakom kutku svijeta. Zajedno moramo pokazati, našim uzajamnim poštovanjem i solidarnošću, da se smatramo članovima jedne porodice: porodice koju Bog voli i koju je zajedno okupio od stvaranja do kraja ljudske povijesti.“ Nadalje, Papino citiranje hadisa (predaje) Muhammeda, a.s., koji glasi: - Vaša vjera neće biti potpuna dok drugima ne budete željeli ono što želite sebi, najbolji je dokaz da je papa Benedikt korigirao svoje mišljenje o Muhammedu, a.s., te da je regensburški slučaj incident kojeg treba što prije zaboraviti i otvoriti novu stranicu odnosa između muslimana i Vatikana: stranicu koja će biti ispisana međusobnim poštovanjem i međusobnom solidarnošću za dobrobit čovječanstva.

Njegovu molitvu u istanbulskoj Plavoj džamiji svijet je doživio kao ispriku, ali on se, zapravo, nije ispričao muslimanima?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Svako ima pravo na interpretaciju Papine posjete Istanbulu, ali ja mislim da je ta posjeta od povijesnog značenja, koja je uveliko pridonijela muslimansko-kršćanskom dijalogu. Poznato mi je da ima islamofobičara u Evropi koji zamjeraju Papi što je odustao od svojih izjava u Regensburgu. Oni su, nasreću, u manjini. Nažalost, ima i kršćanofoba koji muslimanima ne odobravaju dijalog sa kršćanima, posebno sa Vatikanom. I oni su, nasreću, u manjini. Eto, zato je važno nastaviti dijalog, koji nema alternativu. I važno je da ljudi na terenu osjete blagodati tog dijaloga u smislu da se suživot i tolerancija među vjerama i kulturama prenese u svakodnevni život.

U govoru Papi zapitali ste se je li smisao našeg vremena sukob ili savez civilizacija, odnosno je li smisao našeg vremena nasilje ili pomirenje?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Nažalost, još uvijek ima onih koji misle da je sukob civilizacija neminovan i tako se ponašaju na način da rade na razdvajanju ljudi i narodā. Tako još uvijek misle i tako još uvijek rade i neki političari u našem okruženju. Etničko čišćenje je rezultat filozofije o sukobu civilizacija, a vrhunac zločina te filozofije je genocid u Srebrenici. A kontinuitet tog zločina je negiranje genocida unatoč preko 8.000 ispisanih imena žrtava na ploči u Potočarima i unatoč tolikim svjedočenjima, uključujući i Međunarodni sud pravde u Den Haagu. Meni je pružena prilika da sa Papom Benediktom podijelim zabrinutost zbog same pomisli o sukobu civilizacija, ali i da s Papom podijelim nadu da će pobijediti duh saveza vjera i kultura, kao i da će istina i pravda nadvladati osvetu i nasilje.

Kako se, onda, u 20. stoljeću mogla dogoditi jedna Srebrenica?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Nema odgovora na to pitanje. Jer objašnjavati zločin znači razumjeti ga, a to nije ništa drugo nego zločin opravdati. Dakle, zlo se ne može objasniti. Ne može se razumjeti. I ne može se opravdati. Zlo se može samo kazniti. Jer, kao što je Dostojevski govorio: - Zločinac ima pravo na kaznu. Naravno, mi imamo svoje mišljenje zašto je baš nad nama izvršen genocid u 20. stoljeću u Evropi. Mi, koji nismo željeli rat ni protiv ni radi bivše Jugoslavije. Mi koji nismo bili nikome prijetnja ni u kojem pogledu. Mi, koji nismo imali ni nacionalnih ni teritorijalnih pretenzija u odnosu na naše susjede. Kažnjeni smo agresijom na našu državu i genocidom na naš narod.
Dakle, Evropa je propustila da zaštiti autohtone bosanske muslimane od etničkog čišćenja, silovanja, zločina protiv čovječnosti i genocida. A potom ih ostavila bez jake, funkcionalne i samoodržive države. Vidite, sve etničke i nacionalne zajednice bivše Jugoslavije – Slovenci, Hrvati, Makedonci, Crnogorci i Albanci, ostvarili su ekskluzivno pravo na matičnu zemlju i nacionalnu državu. Jedino se Bosancima osporavaju prava većine; jedino država Bosna i Hercegovina ima tri predsjednika, plemenski ustav te policiju podijeljenu po etničkim šavovima.
Samo je za bosanske muslimana obaveza da se mire s onima koji su počinili genocid nad njima.
Samo se bosanske muslimane mora nadzirati (monitoring), jer im se ne vjeruje, dok oni treba da vjeruju svima, pa i onima koji su počinili genocid nad njima (u Srebrenici su još uvijek srpski policajci koji dočekuju majke sinova ubijenih u genocidu). Samo se Fatu Orlović, bosansku muslimanku čiji su sinovi ubijeni u srebreničkom genocidu, dovodi pred srpski sud zato što se odvažila tražiti da joj se vrati njezino privatno imanje, gdje je podignuta pravoslavna crkva, gdje uopće nema pravoslavnih vjernika.
Nadalje, nakon Južne Afrike, nema nigdje više u svijetu, osim u Bosni i Hercegovini, gdje se ne prizna princip „jedan čovjek jedan glas“. Samo u Bosni i Hercegovini pojedinac nije osoba, nije važno njegovo individualno pravo, već je njegovo pravo u zamišljenom nacionalnom toru u kojem se on ne prepoznaje kao osoba sa osobnim imenom i prezimenom, već kao dio čopora ili plemena u kojem elita ima sve, a (neki) pojedinac nema ništa.
Nadam se da je Evropa shvatila i priznala svoj grijeh prema autohtonim evropskim muslimanima, Bosancima, a to će i praktično pokazati ako proglasi 11. Juli danom sjećanja na žrtve genocida, ali i da se obaveže da više nikad ni muslimani ni Jevreji neće biti ubijani i protjerivani sa evropskog kontinenta zbog njihove vjere i kulture.

Rekli ste kako je dijalog kršćana i muslimana nužan ne samo zbog ibrahimovske (abrahamovske) baštine nego i baštine povijesne interakcije. Što ste pod tim mislili?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Pa mislio sam na trenutno stanje između Islama (Istoka) i Zapada (kršćanstva), za koje se može reći da je na najnižem stupnju povjerenja u recentnoj povijesti, da nije održivo. Stvari se moraju mijenjati, jer Zapad duguje Istoku za svoju sadašnjost, a Istok duguje Zapadu za svoju budućnost. Dakle, ta dva svijeta – Istok (islam) i Zapad (kršćanstvo) – su blizanci sadašnje civilizacije i podjednako snose odgovornost za budućnost čovječanstva. Zapad je trenutno u tehnološkoj i vojnoj prednosti u odnosu na Istok, ali je Istok u demografskoj i spiritualnoj prednosti u odnosu na Zapad. U 21. stoljeću natječaj neće biti u osvajanju teritorija, već u usvajanju ljudskih duša. Neće vojna sila, niti će bezosjećajna mašina imati primat u ovom stoljeću. Ljudski duh ili duša, koju definira vjera i kultura, imat će prednost u 21. stoljeću. U procesu spiritualne (r)evolucije u svijetu, koja je neminovna, islam je nezaobilazan, rekao bih, islam je ključ u svemu tome. Islam je još u sedmom stoljeću pokrenuo proces duhovne (ili religijske) reformacije u svijetu i to i danas traje. U tome je tajna islama – neprekidno vraćanje na izvornost vjere, koja čovjeka pokreće da ide dalje, da osvaja nova znanja, da se ne miri sa postojećim navikama, da ne prihvata stereotipe, da ne pristaje na ropstvo kumirima, da se ne da privatizirati ni jednoj naciji, da bude svjetlo nade u trenutku općeg mraka! To Zapad treba da nauči od islama, a Istok treba da nauči od Zapada da ideale vjere treba primijeniti u životnoj praksi.

Podijelili ste ushićenje s mnogima nakon hapšenja Radovana Karadžica, ali kako gledate da se optužnice, izgleda, formiraju tako da se izbjegne upravo optužba za genocid?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Koliko je meni poznato, Karadžić neće moći izbjeći optužbu za genocid. Čeka se Mladić, na kojeg će se, najvjerovatnije, svaliti najveći teret srpskog genocida u Bosni i Hercegovini. Osobno, imam povjerenje u Haški tribunal i vjerujem da će tužiteljstvo i sudije Tribunala uraditi posao profesionalno i savjesno. Dobro je da je došlo do hapšenja Karadžića, biće još bolje kad uhvate Mladića. A najbolje je da se svim ratnim zločincima osigura „pravo na kaznu“, a time i pravo žrtvama da vjeruju da, nakon svega, ima dobrih i pravednih ljudi u svijetu.

S Papom ste se susreli netom nakon sto je Obama pobijedio u SAD-u. Hoće li on otvoriti novo poglavlje odnosa s islamom?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Svijet ima ogromna očekivanja od Baraka Obame, pa tako i muslimani očekuju da se vanjska politika Amerike mijenja u odnosu na muslimane, posebno u odnosu na pitanja Bliskog istoka – palestinsko pitanje, rat u Iraku te rat u Afganistanu. Nije korisno izabranog američkog predsjednika Obamu posmatrati kroz njegovo rasno, vjersko ili neko drugo porijeklo. Mislim da se radi o čovjeku izuzetnog talenta i izvanrednog karaktera. Barak Husejn Obama je već povijesna pojava koja može okrenuti povijest u pravcu boljeg života na zemlji kojeg svijet još nije vidio. No, treba biti strpljiv i dopustiti da se teoretska predodžba o Baraku Obami pretvori u praktičnu povijesnu zbilju. Vjerujem da je Barak Obama ne samo zemaljski već i nebeski znak za čovječanstvo. Amerika je pokazala da nije samo ogromna već i da je velika nacija. Sretan sam što Amerika vraća svoje samopouzdanje, pa time pomaže i drugima da vrate svoje vlastito pouzdanje. Sa Obamom Amerika nije samo primjer vojne sile već je i primjer moralne snage, koju svaki razuman čovjek mora poštovati.

Ali on se izjašnjava kao kršćanin, premda mu je otac musliman. Je li i to neka optimistična poruka dijalogu za koji se vi zalažete?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Nije posve pametno da se muslimani pozivaju na Obamino muslimansko porijeklo, niti je pametno osporavati njegovo kršćanstvo. Uostalom, sam Obama je u jednom od svojih mnogobrojnih intervjua rekao da on još uvijek traži istinu, kao i svi drugi ljudi koji imaju otvoreno srce za sve osjećaje i otvoren um za sve spoznaje. Obama je, očito, dobra ljudska duša koja sadrži sve što je dobro bez obzira odakle dolazilo – a sve dolazi od Uzvišenog Boga, Koji nas je sve stvorio od jednog oca i jedne majke.

Mi u Zagrebu u posljednje vrijeme čujemo vapaj Hrvata katolika iz BiH da su diskriminirani. Što vi činite da održite razinu suživota i da im pomognete?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Ne dopada mi se riječ „pomoć“, jer se u njoj krije nadmoć onoga koji pomaže u odnosu na onoga kojem se pomaže. Priličnije je da se kaže „usluga“, jer smo na taj način jednakopravni. Jer kad smo u službi jedan drugoga, onda smo jednaki jedni prema drugima. Znate kako je Majka Terezija govorila: “We serve life, not because it is broken, but because it is holy.” (Mi služimo životu ne zato što je slomljen, već zato što je svet). Zato i naš međusobni odnos treba da bude takav da služimo jedni drugima ne zato što je nekome srce slomljeno, već zato što je ljudski život kao takav svet.
Međutim moram vam ovo ispričati. Naime, za vrijeme augustovskog ljetovanja u Istri, bio sam šokiran izvješćem novinarke za dnevnik HTV-a da sarajevska vlast (čitaj muslimanska) traži da fasada zgrade katoličke biskupije u Sarajevu mora biti zelene boje. Pa to je nečuvena gebelština! Bio sam šokiran spoznajom da se državna HTV spustila na tako nisku razinu prljave propagande protiv Sarajeva, koju časne i ponosne Sarajlije nisu zaslužile. Najmanje od Hrvatske televizije. Pa, najzadnja stvar koja bi mogla pasti na um bilo kojem Sarajliji je da diktira Katoličkoj biskupiji u Sarajevu kojom bojom će obojiti fasadu svoje zgrade, a ponajmanje da traži da to bude zelena boja. To vam govorim da bih ukazao na moju poteškoću da razumijem šta je doista nepravda ili diskriminacija prema Hrvatima, a što je zlonamjerni plan da se stalno potencira i održava bošnjačko-hrvatsko nepovjerenje. Mi smo umorni od ratnih rana i zato ponekad nemamo snage da se nosimo sa nekim društvenim problemima, ali nismo glupi. Uvažavam legitimne zahtjeve hrvatskog naroda, koji je konstitutivan u Bosni i Hercegovini, a to znači da Hrvati imaju svoje legalne i legitimne predstavnike u vlasti na svim razinama. Tužan sam, međutim, zbog aparthejda u Mostaru, gdje hrvatska i bošnjačka djeca nisu zajedno u razredu, i gdje hrvatski i bošnjački učitelji ne sjede zajedno u zbornici. Iznenađen sam šutnjom hrvatske inteligencije na tu činjenicu. To ne služi na čast ni Bošnjacima ni Hrvatima. To je sramota od koje treba da se stidi svaki razuman čovjek. Kao što vidite, lista naših međusobnih pritužbi mogla bi biti prilično duga. No, treba se ugledati na Martina Lutera Kinga, koji nije govorio: Ja imam pritužbu (I have a complain), već je govorio: Ja imam san (I have a dream), da se mojoj djeci ne sudi prema boji njihove kože, već prema karakteru njihove osobe! Šta mislite da li bi Barak Obama danas bio izabrani predsjednik SAD-a da se Martin Luter King stalno žalio!?

Bosna kao i Hrvatska teži euroatlantskim integracijama. Ima li među bosanskim muslimanima skeptika u smislu da se plaše da za svoj vjerski i nacionalni identitet. Ima li kod bosanskih muslimana eurofobije?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Bosanski muslimani nisu ksenofobični. U njihovim genima je usađeno viševjekovno iskustvo da su u odnosu na strance ili strano iskustvo radoznali, ostajući vjerni svojoj tradiciji i kulturi. Impresivna je povijesna činjenica kako su bosanski muslimani sačuvali svoju vjeru i kulturu u tako burnoj povijesti Evrope od raspada Osmanskog carstva, preko pada Austro-Ugarske monarhije te nastanka i nestanka stare i nove Jugoslavije. Posebno je fenomenalno kako su uspjeli preživjeti agresivnu ateizaciju (čitaj: deislamizaciju) za vrijeme komunizma. Stoga su bosanski muslimani spremni za izazove euro-atlantskih integracija, jer su u društvu velikih i jakih nacija i država radoznali a prema malim i slabim su tolerantni. Kod bosanskih muslimana jedna stvar nije nikad bila upitna bez obzira na povijesne okolnosti, a to je njihov islam i njihova bosanska kultura. Ovo vrijeme, međutim, traži od bosanskih muslimana nešto drugo, a to je da jasnije i glasnije artikuliraju svoju naciju. Njihova dosadašnja naglašena preokupacija vjerom (islamom) razumljiva je zato što im je bila uskraćena sloboda da artikuliraju bosansku naciju. Nema sumnje, bosanski muslimani će uvijek biti ponosni na svoju vjeru, ali u porodici evropskih država i nacija, bosanski muslimani imaju svoje državno-nacionalno ime i takvim ih Evropa treba prepoznati. Kao što nije za kršćanstvo, tako nije primjereno ni za islam da se vjera svodi na određenu naciju. I kao što neko može biti Englez samo po rođenja, ali Britanac po državnoj pripadnosti, tako isto Bošnjak, Srbin i Hrvat, može se biti samo po rođenju, ali po državnoj pripadnosti svi su Bosanci. I kao što se kaže da je svaki Perzijanac Iranac, ali svaki Iranac nije Perzijanac, tako isto se kaže da je svaki Bošnjak Bosanac, ali svaki Bosanac nije Bošnjak, jer Bosanac je i Hrvat, Srbin, Jevrej itd. To je ono u čemu Bošnjaci treba da budu avangarda na putu prema evropskim integracijama – da afirmiraju bosanstvo kao zajednički državni imenitelj, gdje će se svi ugodno osjećati u svojoj vjeri, kulturi i etničkoj pripadnosti. Bosanstvo nije isto što i jugoslavenstvo. Prvo je povijesna činjenica a drugo je politička tvorevina za jednokratnu upotrebu. Kulin-ban je bio Bosanac.

Recite iskreno: je li Dayton mrtav i je li vrijeme za novo političko krojenje BiH (i koje)?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Mislim da Dayton nije ni mrtav ni živ. On je, kao što bismo mi ovdje rekli – onako! Ovo stanje „onako“ u Bosni i Hercegovini već dugo traje, a razlog je što je još uvijek slab državno-bosanski identitet, koji bi sadržavao sve bosanske identitete – bošnjački, hrvatski, srpski i ostale. Dakle, budućnost Bosne i Hercegovine je u jasnom i nedvosmislenom artikuliranju državno-bosanskog identiteta. To nije samo pravo, već je to i obaveza Bosanaca da svojoj djeci ostave povijesne i pravne temelje funkcionalne bosanske države na principima demokracije i ljudskih prava.
Bosanska država je demokratska, pa tako i sekularna u smislu jednakopravnosti svih vjera, kultura i nacija pred državnim zakonima, koje donosi parlament kroz demokratsku proceduru i koji se primjenjuju na principu istine i pravde za sve. U Bosni i Hercegovini se prenaglašavaju vjerski i etnički identiteti u nedostatku snažnog državno-bosanskog identiteta. Nadalje, mora postojati državna lojalnost. U Švicarskoj, naprimjer, postoji dupla državna lojalnost, koja je pravno uređena i nije na štetu švicarske državnosti. U Bosni i Hercegovini također postoji dupla lojalnost, koja nije pravno uređena i koja je uglavnom na štetu bosanske državnosti. Ovdje se ljutim na bosanske intelektualce, naročito Bošnjake, koji ne čine dovoljno da artikuliraju i propagiraju državno-bosanski identitet, prihvatljiv za sve etničke skupine u Bosni i Hercegovini. Nema drugog puta već da Bosna i Hercegovina postane snažna i funkcionalna država, koja će štititi ljudska prava svih njezinih građana. Odlaganje ili odugovlačenje procesa snaženja državno-bosanskog identiteta otežava Bosni i Hercegovini put ka euro-atlanskim integracijama. Snažna bosanska država je garant kako regionalne stabilnosti i napretka tako i evropskog mira i sigurnosti.

I na kraju, čitao sam u Danima da vas studenti optužuju da novu zgradu Rijaseta na Kovačima gradite haram-novcem bogataša?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: Dani su samo prenijeli dezinformaciju koju su njihove kolege iz sarajevskog „Sana“ objavile. Odgovor na to pitanje dali su studenti sa imenom i prezimenom. “Povodom teksta koji je objavljen u listu ‘San’, dana 05. novembra 2008. g. na str. br. 2, rubrika vijesti (otkrivamo), studenti Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu sa žaljenjem priopćavaju da je došlo do zloupotrebe studenata Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu koji nisu nikome uputili pismo navedenog sadržaja. Riječ je o gruboj podvali studentima Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu i lažnom predstavljanju nama nepoznatih lica. S poštovanjem, Udruženje studenata Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, predsjednik Udruženja Amel Hadžić.”

Vi ste, kao što čujem, dobitnik Nagrade Eugen Biser, iza koje stoji ugledna katolička fondacija u Minhenu. Nagrada vam se dodjeljuje za promicanje kršćansko-muslimanskog dijaloga, posebno kroz projekat „Zajednička riječ između nas i vas“, o kojem je već bilo riječi. Šta za vas znači Nagrada Eugen Biser?
Reisu-l-ulema dr. Mustafa CERIĆ: To je značajna nagrada koja se za ovu 2008. god. dodjeljuje princu Gaziju ibn Talalu iz Jordana, šejhu al-Džifriju iz Ebu Dabija i meni u kontekstu projekta muslimanske inicijative „Zajednička riječ“ za dijalog sa kršćanima. Ta mi nagrada mnogo znači za daljnji rad na međuvjerskom dijalogu.

/Napomena: Bošnjaci.Net prenijeli su ovaj interview uz odobrenje reisu-l-uleme emeritusa akademika dr. Mustafe Cerića/