Avdo METJAHIĆ: Prije nego sam stigao i CG, čujao sam mnoge priče o “ekološkoj državi”, ali na licu mjesa, našao sam državu punu smeća, gdje su čaršije postale deponije u kojima se ljudi prilogođavaju, kao da cvjetaju ruže. Oni koji to sve vide i smeta im ne samo “ekološko” smeće, nego i političko, smatraju se protivnicima establištmena, a ne ljudima koji se brinu o svom društvu i kojima smeta svakoje smeće. Ovi ljudi su frustrirani onim što se dešava u njihovom okruženju, baš zbog svega ovoga, ne očekujući ništa lijepo od ovo zemaljskog života, ama baš ništa. Osjeća se na običnom čovjeku da je pri kraju nerava i da će eksplodirat u lice, onima koji su doveli do tog stanja.

Eto prođe i posjeta starom kontinentu, a i još starijem Balkanu, ali sjećanje ostaje, da li to bilo ona lijepa ili pak loša, pa ću ovim mojim pisanjem, u kratkim crtama prenijeti neke lijepe doživljaje, ali ne smijem zaboravit i ono što sam na(i)šao, a koje ne odgovara današnjem vremenu.
Svoju posjetu sam počeo u Njemačkoj, za koju sam smatrao da je jedna od naprednijih zemalja starog kontinenta, ali za nesreću, našao sam neke propuste koji su me iznenadili. Kao prvo kad sam probao zamijeniti dolare u Njemačkim bankama, nije bilo moguće, nego sam poslat na Western Union, pa čak ni naše kredit kartice nisu prihvaćene svugdje u Njemačkoj. Bilo je to veliko iznenađenje, a to još više kad sam kasnije na Balkanu uvidio da je svaka kredit kartica prihvaćena i promjena dolara u eure, bila moguća skoro u svakoj banci.
Moja posjeta starom kontinentu trajala je ravne dva mjeseca, gdje sam u tom razdoblju prešao, ni manje ni više, nego dvanaest hiljada kilometara. Posjeta Luksemburgu i Francuskoj, gdje sam ostao pet dana, Italiji, gdje sam posjetio nekoliko turističnih destinacija, Venecija je jedna u nizu od njih. Posjetio sam također Sloveniju, Hrvatsku, preko koje sam vozio čitavom njenom dužinom, lijepim i savremenim cestama. Proveo sam nekoliko dana u Bosni i Hercegovini, i zatekao stanje da moja matična država, u odnosu na već pređene zemlje, haman da nije mrdnula sa mjesta, ostala je ista kakva je bila u posljednjih deset godina, (mislim na napredak). Razlog ovome je podvojenost među ljudima, kao i na nekakve “torove”, gdje se jedan od tih torova dobro prepoznaje, Genocidna tvorevina kao i Republika Šumska, kažu da se zove. Njima iz ovog “tora”, cilj je da se stanje što duže zadrži, što je igranje živcima naroda nad kojim su izvršili genocid i sve vrste tostova istrebljenja, narod koji je gajio merhamet, ali danas nakon genocida suludo je govoriti o merhametu kada čelnici istog naroda još uvijek se služe genocidnim, velikonacionalističkim i šovinističkim metodama. Pitanje se nameće do kada će sve ove fašističke metode izdržati moj narod kojem ni nakon genocida nedaju da u miri i slobodi žive na svom topraku? Ali ima nešto drugo, sila maćehe i nedostatak političke elite, a i intelektualna elita, u većini je rasturena banda, koja samo misli za svoje dobro, a državu neka rasturaju vuci iz Šumske. Da budemo otvoreni, igranje nervima većinskog naroda izazivaju Miloševićevi i Karadžićevi, odnosno danas Dodikovi Srbi, odnosno “Servi”, za račun susjedne države “Servije”, kako se orginalno zvala do balkanskih ratova. Ovaj narod koji sebi naziva “nebeskim narodom”, obiluju čudnovatim ideološkim, političkim, psihološkim i drugim stavovima koji većim dijelom oslikavaju stanje društvene svijesti tog naroda.
Stanje nije ništa bolje u Gnoj Gori, koju čine više naroda, sebi tepajući, građanskom državom, ali preko grba i zastave, prikazano je pravo stanje anarhije i nepravde, koju plasira taj sistem. Ona Miloševićeva klika koja samo promijeni ruho, odnosno dres i dandanas je na vlasti, vrteći na vrhu, pod raznim izgovorima i političkim mahinacijama,
To je postala tradicija na tim prostorima, gdje se nitkovi preoblače u heroje, a one zaslužne u društvu, i one koji bi mogli i umjeli nešto uraditi za obična čovjeka, predstavljaju nitkovima. Jednom riječju, politička prostitucija na svakom koraku. Ovdje čovjek, ako ne pripada užem krugu vlasti, on je zaglibio duboko, i jedino ga iz tog gliba može izbaviti način kojeg izbavi jednog “pjesnika” sa Golog Otoka, četrdesetih godina prošlog vijeka. Prestavnici vlasti tog vremena, od njega zahtijevaše da opjeva samo jedan stih, za vrh države, što jadnik učini, pa evo šta ispjeva:
“Molim Tita i Mošu jevreja, da mi oproste što sam dosad bleja”.
Golog Otoka nema, ali zato je čitava jedna država “Goli Otok”, gdje osamdeset posto građana tuca kamen, eto da nebi bili bezposlenici.
Prije nego sam stigao i CG, čujao sam mnoge priče o “ekološkoj državi”, ali na licu mjesa, našao sam državu punu smeća, gdje su čaršije postale deponije u kojima se ljudi prilogođavaju, kao da cvjetaju ruže. Oni koji to sve vide i smeta im ne samo “ekološko” smeće, nego i političko, smatraju se protivnicima establištmena, a ne ljudima koji se brinu o svom društvu i kojima smeta svakoje smeće. Ovi ljudi su frustrirani onim što se dešava u njihovom okruženju, baš zbog svega ovoga, ne očekujući ništa lijepo od ovo zemaljskog života, ama baš ništa. Osjeća se na običnom čovjeku da je pri kraju nerava i da će eksplodirat u lice, onima koji su doveli do tog stanja.
Segmenti crnogorskog društva, jesu: tradicija majoriziranja, preglašavanja i nametanja drugom i manjem, svoju volju, držeći ga u strahu, a osjeća se to najviše na Bošnjacima i Albancima. Ono što u civilizovanom svijetu nije prihvatljivo, u CG i većem dijelu Balkana prolazi kao “halva“, kao naprimjer: “Nije bilo šta je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo”.
Velika je nesreća, što se jedan dio mlađih naraštaja, vaspitava i školuje u lažima, i teško da mogu postat kvalitetni članovi društva i ličnosti, kojima bi se sutra smjelo povjerovati da vode jednu državu, ali fukara je vodi danas, zašto nebi bili zamjenjivi istim profilom. Eto tako im to ide najlakše, u jednom krugu, pa i ako je to nemoralno za jedne, za njih je jedini način da bi sjeli na udobnoj fotelji i nedozvoliti joj da se ohladi.
Većina u ovoj suludoj zemlji, kako je nazva Milovan Đilas, nisu svjesni šta se zbiva sa njima, jer su zauzeti životom i preživljavanjem, što koriste izrabljivači. Da bih manipulisali, obmanili i lagali druge, prvo slažu sebi, pa u tu laž kasnije i sami vjeruju.
Posjeta mom rodnom kraju za mene bila je kako sam i očekivao, pa nije bilo nikakvih iznenađenja. Ona brda i planine bila su iste, sem što su travnjati vrhovi bili prazni, sa izuzecima par buljučara koji su napasali svoja stada, bez brige da im se sa drugim buljucima miješaju. Drugo što sam primjetio i koje je izazvalo u meni neku tugu, bile su livade i njive, na obalama rijeke Ljuče, koje su zapuštene i u mnogim od njih kosača nije bilo godinama, pa je počelo da raste i šipražje. Za tu lijepu, a danas zapuštenu plavsko-gusinjsku dolinu, naši preci su plaćali svojim životima, braneći je od onih koji su je imali namjeru oteti, a autohtone građane protjerati. Doduše politika aparthejda je uspjela u dobroj mjeri, a i danas je itekako na djelu.
Početkom dvadesetog vijeka, da bi plavsko- gusinjski kraj prigrabili za sebe, kraljevina CG, okupirala je naš kraj i počinila genocid velikih razmjera, tako da je od stanovništva koje je brojalo, osam godina ranije 26.000, na prvom popisu 1920. god. Bilo je samo 6500, stanovnika, uključujući pravoslavce, koji su se namjestili na otetim posjedima.

Kao što sam već napomenuo, smeća je bilo na svakom koraku, tako da su čaršije Plav i Gusinje izgledale kao deponije, specijalno sam to primjetio u plavskom naselju Glavice. U susretu sa mještanima opštine Plav, primjetio sam veliko nezadovoljstvo na aktuelni državni vrh u CG koji je više od dvadeset godina na političkom tronu. Također veliko nezadovoljstvo se bazira najviše na svoje predstavnike, koji ih obmanjuju isti period godina kao i državni vrh. Ono Bošnjaka što se okupilo oko Bošnjačke stranke koju vodi Rafet Husović, opet je nezadovoljno načinom i ponašanjem presjednika koji je izdao, a i prodao principe stranke i svog naroda za ministarsku fotelju. Osjeća se veliko nezadovoljstvo u stranci, pa ako ne dođe do smjene u rukovodstvu, izleda je neizbježno pucanja stranke, na dva ili pak na tri dijela, što se ranije desilo sa Albancima u CG. Da nebi došlo do pucanja stranke zar nije demokratski, da dođe do smjene predsjednika, pa ako mu je stalo

Plavska opština zatrpana smećem

do ministarskih fotelja, neka se pridruži SDP ili DPS, što smo sigurni da će mu u tim strankama priuštiti poziciju kurira stranke. Mnogi su u nadi, da će kod Bošnjaka prevladati razum i da će doći do reforme u stranci, i odstranit sve one kojima je stalo jedino do sebe a narod koriste kao stubište da bih se popeli na jednu od državnih funkcija. Ova pragnmatična i potkupljiva “neintelegencija” mora bit zamijenjena ljudima od principa i savjesti, ljudima kojima je stalo do vlastitog stava, te za razliku od ovih izgubljenih, postavit ljude koje imaju, svoje ideje, svoje djelo, svoj ponos, i koji se ne prodaju nizašto.
Prolazeći malom Crnom Gorom i mjereći okom sve ono što sam mogao vidjeti, došao sam do zaključka da je ta mala država izmrcvarena i već pala na koljenima, pa ako se ne nađe neko svjestan da je vrati u život, crno se piše građanima te zemlje.
Najviše sam se zadržao u dvije opštine a to je moj rodnim Plav, a druga je Ulcinj. U ove dvije čaršije, jedna sa većinskim bošnjačkim življem, a druga sa albanskim, ekonomija je uništena, i to od vladajuće hunte i vlastitih političara, (čitajte politikanata). U opštini Plav sem zatvaranja nekih fabričkih pogona i poduzeća, hotelijerstvo je uništeno. Hotel “Plavsko jezero” propada, jer tako to neko hoće iz vrha države pa do opštine. Zato je prodata hotelska imovina onome kojem nije stalo za Plav ni za građane ovog mjesta, ali u sprezi sa vladujaćim državnim i opštinskim strukturama dobio je taj zadatak da ponizi ovaj kraj.
U Ulcinju tri hotela su srušena, da bih na njihovim temeljima podigli nove i modernije, bar tako je rečeno, ali danas na temeljima tih hotela parkiraju automobile. Po ovom se da zaključit, da u ove dvije opštine, na vlasti su; bezlična gomila nesposobnih, hlapljivih i bez svog stava povampirenih duhova, koji u ime svojih ličnih interesa prodaju svoj narod.

Slijedi nastavak, inš-Allah!