Šefka LIČINA-BEGOVIĆ: Ljubimo skute Kemalovoj majci, uz divljenje za odgoj velikog sina, doktora na pravnom putu. Iako sam i ja majka jedne časne doktorice, željela bih da ta velika žena napiše upute odgoja onima koji su zaboravili i na vjeru i na Hipokratov zavjet, dat na diplomi, da opomene sve one koji u raskošnim vilama sjede na znoju i muci nevoljnika, jedva napabirčenih para, datim za spas najmilijih. Da im pokaže dunjalučku prolaznost i Božju odredbu da na kraju Njemu svi jednaci idemo. Da ćemo na Sudnjem danu ponijeti svoje zasluge, na životnom dvd-u ispisne i da ćemo ih se tada stidjeti pred cijelim Mašerom.

Dok je večernji povjetarac blago pirkao, zavlačeći se u zakačene cvjetiće na reveru sretnih mladenaca, Begović Merite i Edina, na sredini prekrasno ukrašenog restorana na Faletiću u prelijepom ambijentu, majka Ifeta je, raširenih ruku grlila jednog mladog čovjeka, neprestano mu ljubeći ruke.

Od tog dirljivog prizora, na trenutak je zastala svirka, ptičice oko restorana su umukle, svatovi su prestali igrat…

-To je dr. Kemal Dizdarević, neuro hirurg koji je prošle godine operisao našeg Edina, doktor kojem se, kao čast, ne smije ponudit čak ni čokolada - šapnu mi neko.

Gledajući taj veličanstveni trenutak, odjednom mi dr. Dizdarević poraste do neba, do visina gdje grije sunce i učini mi se da iznad šehera zasija najsvjetlijim sjajem.

Čekala sam u redu Begovića koji su ga željeli pozdraviti, zahvaliti mu, stisnuti mu zlatne ruke i osjetit ljepotu te dobre duše.

Zagrlila sam ga roditeljskim zagrljajem, ponosna na sve bošnjačke majke koje rađaju takve sinove, doktore kojima je Hipokratova zakletva svetinja, kojima je savjest najveći imetak.

Dr. Dizdarevič je dika Kliničkog Centra u Sarajevu, doktor koji savjesno obavlja svoju dužnost, čovjek kome su džepovi uvijek zatvoreni, čovjek koga, pacijenti poslije uspješne operacije, nagrađuju najvrjednijom nagradom, svojim zahvalnim osmjehom. To je čovjek koji znanjem osvaja nauku, lijepom riječju umiruje zabrinute, stiskom ruke hrabri bolesne, sin koji s ponosom nosi ugledno prezime Dizdarević, svoju gospodsku genezu i koji nastavlja častan put svojih roditelja. Gospodstvo se ne može kupit ni jednim blagom na svijetu, ne može se izgubit, niti nestat, niti zaboravit. Ono vječno ostaje u čovjeku, traje i ni jedno vrijeme ga ne može ukaljat, ni potisnut.

Dr. Kemal je prošle godine, sedamnaest sati, ne osvrćući se na umor, strpljivo otklanjao Edinov tumor, lavovski se boreći za njegov mladi život. Tokom operacije, snagu da istraje, davao mu je zagrljaj i jedva izgovorene riječi Edinovih roditelja: ”Doktore, spasite nam sina”!

Autorica priče sa dr. Kemalom Dizdarevićem Dr. Dizdarevič je dika Kliničkog Centra u Sarajevu, doktor koji savjesno obavlja svoju dužnost, čovjek kome su džepovi uvijek zatvoreni, čovjek koga, pacijenti poslije uspješne operacije, nagrađuju najvrjednijom nagradom, svojim zahvalnim osmjehom. To je čovjek koji znanjem osvaja nauku, lijepom riječju umiruje zabrinute, stiskom ruke hrabri bolesne, sin koji s ponosom nosi ugledno prezime Dizdarević, svoju gospodsku genezu i koji nastavlja častan put svojih roditelja.

Iako umoran, u kasne sate dr Kemal je te večeri otišao kući zadovoljan, sretan, usput misleći: “Zar ima većeg ibadeta, nego spasiti ljudski život?”

Dr. Kemal nije sa operacije kući došao punih džepova, kojima bi sutradan od nečijeg znoja, bola, izlivenih suza, počeo izgradnju velelepne vile, kupovinu luksuznog auta ili sa tim haram novcem odveo djecu na more. Nije imao nemirnu noć, da je nečija majka zbog njega do zemlje sagla glavu, stideći se posuditi novac za djetetovu kvalitetniju operaciju. On je te noći zaspao mirnim i sretnim snom uz hajr dovu Edinovih roditelja i svih nas.

Ljubimo skute Kemalovoj majci, uz divljenje za odgoj velikog sina, doktora na pravnom putu. Iako sam i ja majka jedne časne doktorice, željela bih da ta velika žena napiše upute odgoja onima koji su zaboravili i na vjeru i na Hipokratov zavjet, dat na diplomi, da opomene sve one koji u raskošnim vilama sjede na znoju i muci nevoljnika, jedva napabirčenih para, datim za spas najmilijih. Da im pokaže dunjalučku prolaznost i Božju odredbu da na kraju Njemu svi jednaci idemo. Da ćemo na Sudnjem danu ponijeti svoje zasluge, na životnom dvd-u ispisne i da ćemo ih se tada stidjeti pred cijelim Mašerom.

U blagoj avgustovskoj večeri, na prelijepoj Edinovoj svadbi, poput svjetionika na pučini mora, svojim obrazom, dušom, velikim srcem, najljepšim nurom, cijele noći, svijetlio je Bošnjak dr. Kemal Dizdarevič, Vitez Hipokratov, obasjavajući raspjevano naselje Faletiće, cijelo Sarajevo, svoju zemlju Bosnu i našu nadu u poštene ljude.

Dok sam se sa njim slikala, tiho sam mu došapnula: ”Ljudino, sretna sam što sam te upoznala.”

“Allahu Moj!

Pokaži Pejgamberovom Ummetu pute islamske!

Umanji ljudsku zavidnost, podvalu i pohlepu za haram imetkom!

Podaj nam samo halal nafaku!

Ogrni nas stidom, skromnošću i darežljivošću!

Zalutale osvijesti i usmjeri na Kemalov put!

Počasti nas oprostom i zahvalom Tebi, o Svemilosni!”