Mehmed Meša DELIĆ: Vjernik treba da bude zadovoljan sa onim što mu je Uzvišeni stavio na raspolaganje i upotrebu i da bude svijestan da Allah zna šta je za njega najbolje. Ovo nikako ne smije značiti da je vjernikov položaj pasivnost i neosnovano čamljenje u prostorima bijede i siromaštva. Vjernik treba putovati za poslom, živjeti od svog rada, a ne od sadake, za traženjem znanja, traženje znanja je islamska dužnost svakog muslimana i muslimanke, da bi život bio lakši i ugodniji.

„Svako biće udaljeno od svog Izvora žudi za vremenom kad će biti s njim sjedinjeno“, kaže Rumi.

Dok je svijeta i vijeka sve što je živo putuje. Sve putuje da se vrati svome izvoru ili ostane tamo gdje su (do)putovali. Svi oni imaju svoje opravdanje zašto ostaju ili zašto se vraćaju. Evo jednog razlog vraćanja lastavice svome (zavičaju) izvoru:

Jednog jesenjeg dana razgovaraju vrana i mlada lastavica koja je u prvoj godini starosti. Vrana kaže lastavici: „Kako vidim spremaš se na dugo putovanje“. „Kuda letiš?“ Lastavica odgovori: „Ovdje postaje hladnije, mogu se prehladiti ili se smrznuti. Ja letim u jednu topliju zemlju“. Vrana zbunjeno: „Ali misli na tvoje rođenje. Ti si prije par mjeseci ovdje rođena. Odkuda možeš znati da postoji jedna toplija zemlja, da ti sigurnost pruži, kada ovdje zahladni?“ Lastavica odgovara: „Jedna, koja mi želju ispunjava sa toplom klimom i koja mi se u srce usadila, neće me prevariti. Ja joj vjerujem i zato tamo selim“. Lastavica nađe šta je tražila. (Richard Wurmbrand).

I ljudi su kao ptice selice, ali ima i onih koji nisu kao lastavica u ovoj priči. (Po)neki odu, da se nikad više ne vrate svome izvoru. Ostaju tamo gdje im sudbina „nove“ izvore odredi. Ali oni često u svojoj mašti putuju svom izvoru. Ima onih koji o izvoru svog porijekla pišu, a da tamo bili nisu. Evo jedne pjesme koja kaže:

Poznam jednu zemlju
u kojoj nikad nisam bio,
kroz nju teče voda ko' srebro čista.
Drveće cvijeta i behara, šire se ugodni mirisi,
boje su nježne i fine, sve je u skladu.
U toj zemlji pjevaju se pjesme
koje nikada slušao nisam.
Počinjem da ih slušam, a poneke i da ih pjevam.
Dok života ima, pjesma se pjeva,
a kada smrt dođe pjesma umukne.
Zato, prije nego, pjesma umukne,
ja ću se svom izvoru vratiti,
da kap njegova na mojoj usni usahne.

Ima ljudi koji putuju, da upoznaju, da (za)vole ovaj svijet. Oni ga mogu (za)voliti koliko god hoće – ipak se sa njim moraju rastati i onda se Allahovom izvoru vratiti. Allah je čovjeka stavio u središte svijeta, ali se u njemu čitav svijet zrcala, on je mikrokosmos koji u svom biću sadrži određenja i smisao svih ostalih bića, on ih objedinjuje i obuhvata. „Čovjek je sažetak svih stvorenja“, kaže jedan od sufista, Lahi. Ljudi pri rođenju njihovog tijela dobijaju iz sastojaka zemlje i vraćaju se zemlji kada umiru i budu pokopani u zemlju jer su od zemlje posudili svoje tijelo i vraćaju tu posudbu.

Ljudi mogu da putuju i da se vraćaju ipak ne mogu biti na svakom mjestu. Allaha ima u isto vrijeme na svim mjestima, kod svih sedam milijardi ljudi i to tako bliskim da im je bliži od njihove žile kucavice na njihovim vratovima i to na svih sedam zemalja koje je stvorio u svemiru.

Allah dž.š. je rekao: „Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio. Njegovo naređenje na sve njih se odnosi, a nek znate da je Allah kadar sve, i da Allah znanjem Svojim sve obuhvata. (Et-Talak, 12).

I moderna nauka ovog 21. stoljeća nam daje tumačenja kako to da Allah može biti u isto vrijeme na svim tim mjestima, a ljudi samo na jednom mjestu, putovali ili ne, mala je Zemlja koja putuje Allahovim beskonačnim kosmosom.

Vjernik treba da bude zadovoljan sa onim što mu je Uzvišeni stavio na raspolaganje i upotrebu i da bude svijestan da Allah zna šta je za njega najbolje. Ovo nikako ne smije značiti da je vjernikov položaj pasivnost i neosnovano čamljenje u prostorima bijede i siromaštva. Vjernik treba putovati za poslom, živjeti od svog rada, a ne od sadake, za traženjem znanja, traženje znanja je islamska dužnost svakog muslimana i muslimanke, da bi život bio lakši i ugodniji. „Budi na ovome svijetu poput stranca i putnika“. (Buhari).

A znamo da je svakom muslimanu, i jedno putovanje od Allaha propisano, a to je, ako je u stanju da (od)putuje na hadždž, bar jednom u životu. Na hadždžu se susreću alimi – učenjaci, ljudi od politike, trgovine, dobrotvori, mudžahidi, daije i svi oni drugi koju mogu i trebaju voditi brigu o zajednici.

Vjernik ne smije biti zatvoren u svoje egoističke i prizemne interese u kojima dominira prohtjev i lično uživanje. Vjernik radeći ne treba da bježi od bogatstva, ali i ne nastojati postati bogatim po svaku cijenu ne birajući sredstva. Vjernik nije žalostan za onim što je prošlo, a stvarnost ne dočekuje mrzovoljno i uznemireno. On ne živi u strahu od života i njegovih tajni i ne shvata ga kao stalnog neprijatelja. Naprotiv, on živi smirenim duhom kao da je u džennetu. Vjernik treba da moli Allaha da blagoslovi njegov rad i učini ga berićetnim kako bi sa njim koristio sebi, porodici i široj zajednici ljudi. Iskreni vjernik radi za ovaj svijet koliko će ostati na njemu, a za budući isto tako. Zato je on zadovoljan sa onim što ima, zbog čega na idealan način eliminira nezasitnost svoga nefsa (duše).

Vjernik je siguran za izvor nafake. On vjeruje da je Allah zagarantovao nafaku za svakoga. Vjernik uživa dok pomaže svome bratu ili bilo kojem čovjeku, jer zna da je to najljepši ugođaj. On zna da su veliki ljudi svijeta koji se spominju po dobru, bili skromni umjereni i plemeniti.

Islam ne ignoriše ni blagostanje pojedinaca i društva, niti se osvrće na visoke zamisli života i pojedinaca i zajednice u svakom vremenu i među različitim ljudima.

Islam uvjerava da se nametanje pohlepnih i ambicioznih pojedinaca društvu izražava ugnjetavanjem i pojedinaca i društva što je protivno pravdi, a nepravda je i kada društvo onemogućava razvojnu sposobnost pojedinaca.

Islam i kompletna tradicija nisu tu da njima ogradimo svoje avlije i da ih zadržimo samo za sebe. Islam je naša vjera, ali vjera koju – s obzirom na njenu planetarnost – mora upoznati čitava zemaljska kugla.

Dosta naših „pobožnjaka“ na obredoslovnom planu daje prednost „nafili“ u odnosu na naučne studije i industrijske izume. Možda misle da je jedan dobrovoljan „vird“ (neobavezna molitva) draži Allahu od jednog izuma, mudrosti odbrane, moći upravljanja ili pak vođenja politike?

Napredak čovječanstva u svijetu u stanju je da za nekoliko sati napravi to što mi nismo u stanju napraviti danima. U stanju su da vrate u život nešto što je već bilo otpisano, sa uloženim sredstvima da usvoje proizvodnju itd.

Zavidim tvorcima zapadne demokratije na slobodi debatisanja, nadzora i ideja, ponosu tih ljudi iskazuju prema svojim vrijednostima i tradiciji. O tome razmišljajući, u sebi sam prošaptao: „Kad će doći dan kad će muslimani usvojiti ove vrijednosti?“

Nažalost, dugo će to potrajati, jer oni koji su zaduženi za promicanje i ostvarenje interesa muslimana su neznalice i nestručne osobe ili, da stvar bude još gora, odgovorne funkcije zauzimaju „neprijatelji“, širitelji lažnih vijesti, bundžije i paničari. Oni su pali i srozali se ispod nivoa drugih naroda koji nisu bili počašćeni Objavom kojima nije bio u zadatak stavljen teblig (poziv ka istini) Objave.

Preuzimanje bilo čega iz zapadne demokratije oni smatraju kufrom, kao i samu demokratiju, jer je, kako kažu, vlast podarila narodu ne obezbjeđijući prostor za primjenu šerijata. Ovakvo uzajamno nepovjerenje sigurno se ne bi moglo uskladiti s bilo kojim ustavnim rješenjem koje bi islam vidilo kao državnu mjeru.

Ovdje se postavlja pitanje: Šta je sa rukovodstvima u islamskim zemljama? Zašto ne poduzimaju mjere opreza protiv raznih buntovnika i heretika, kontrolu finansija i društvenih i privatnih putem društvenih zakona? Zar propisi o halalu i haramu ne preciziraju dozvoljen način sticanja i zarade? Hoće li se islamu ovom kontrolom nauditi? Je li islam zagovornik i čuvar takvog nerada i anarhije? Smatrali da bi mu oni koji su ugroženi takvom anarhijom mogli otkazati poslušnost?

Ako su zapadna društva postavila zakone i principe optoka kapitala i kontrole u društvu, zašto ih i mi ne bismo prihvatili. Preuzeti sve ono što se ne protivi slovu Kur'ana i suneta. Da stvar bude gora, o uzvišenim stvarima islama, nažalost odlučuju prosječni ljudi.

Da bude jasnije, pravda u islamu je sredstvo za jednakost u svim prilikama, a i za slobodu rada nadarenih, koji djeluju unutar granica propisa kako nebi došli u sukob sa životnim idealima.
Arapski svijet smatra da je islam nacionalno blago i bogatstvo koje može rasti i kojim se može okoristiti i služiti samo arapska nacija kao što je npr. bogatstvo nafte. Tako su islam ostavili da se sam širi svojim ličnim kapacitetom, potencijalom, trudom i zalaganjem naroda. Dok se narod bavio tebligom (pozivom ka istini) i promicanjem islama oni su se bavili vlašću i funkcijama.

Arapi su krenuli na „put za (ni)gdje“ i na svakom koraku njihovom žele biti i drugi muslimani tamo gdje su oni, (zato su plaćeni), da tapkaju u jednom mjestu. Muslimani bi da plove lađom po morima i rijekama ali bez talasa i što je još gore i bez kompasa.

Ovakav skandalozan džahilijet i neznanje opteretili su misao i prosperitet stavivši na njih okove. Posljedice takvog stanja bile su da je svijet počeo grabiti krupnim koracima naprijed podredivši sve i upravu i kapital svojim interesima. Muslimani su jednostavno zastali i počeli se baviti razlikama, a danas koriste i različita oružja koja su uvezli sa Zapada i dobro platili za svoje samouništenje. Svi oni koji su im željeli dobro – a koji nisu svjesni suštine vjere jer se radi o ograničenim osobama – pokušavali su da ih pripoje Istoku ili Zapadu.

Umjesto da su se uhvatili Allahovog užeta (Kur'ana i suneta) oni se uhvatiše užeta zategnutim između Istoka i Zapada, kao srga između dva kolca, na kome suše svoje krvave košulje i dječije benkice.

Muslimanski (arapski) svijet i najveći dio muslimanske populacije jednostavno je zarobljen raspravama i sporenjima koje nisu vrijedne ni najovičnijih tričarija, a koje su iako potpuno beskorisne uzburkale nerve islamskog svijeta. Apsurd je da među mezhebska ili slična (nesuštinska) neslaganja zasjene opću zavjeru protiv islama. Da stvar bude gora, sve se to dešava u vremenu u kome se islamska misao povlači u sebe umjesto da se (pro)širi. Ovo su neprijatelji islama (is)koristili i odmah su pojačali svoje aktivnosti protiv islama, a tu su dobili podršku od prosječnih ljudi koji su nažalost odlučivali o uzvišenim stvarima islama.

Ima i onih koji zbog katastrofalnog stanja muslimana krivca vide (izmisle) na Zapadu, jer ih je uspio zavaditi do te mjere da međusobno i ratuju. Činjenica je da se islamska vlast u minulim stoljećima još nikad nije digla na nivo samog islama, stoga ne treba da čudi neuspjeh u dostavi emaneta i odbrani islama kada su mu suprostavljene i kada je suočen s mnogim problemima i nevoljama.
Ekspedicije sa Zapada sve više plivaju po muslimanskoj krvi, (nekada su to bili potoci, a sada su mora), a niko ih nije u stanju zaustaviti niti spriječiti.

A neće moći ni u budućnosti dok njihovo društvo kao rak - rana uništava: lakomislenost, naivnost, korupcija, bespotizam, komotnost, nepismenost, siromaštvo ...

Zbog čestih i krvavi ratova i nesuglasica muslimani su podjednako premoreni i umorni, kako tjelesno tako i duhovno. Ozdravljenje te njihove obamrlosti, invaliditeta mora (za)početi sa revizijom i korekturom te same osnovice, modela, to jest narodne baze.

„Arapsko proljeće“ je (do)kazalo da se narod i njegova baza ne pita ništa, nego brutalni vlastodršci i oni koji mašu Kur'anom krijući se iza njega, a ne primjenjujući ni jedan njegov ajat.
Možda će neko upitati šta onda? Šta će biti nakon što sa islamom bude stvoren ummet, jak i tjelesno i duhovno, ummet jakog intelekta i osjećaja?

Odgovor bi bio:
Da ovaj ummet nikada neće imati nacionalističkih ambicija niti pak materijalističkih. Da ovaj ummet nikada neće tvrditi da je arijevska krv bolja od krvi drugih naroda. Niti da su primjerice djeca Ja'kuba a.s. časnija od djece Ismaila a.s..

Ni ovaj prolazni svijet ne može se odvojiti od budućeg vječnog svijeta, niti životno djelovanje od molitve, niti kredo od zakonitosti. Zato u islamu nema „puta za (ni)gdje“.

A ni smrt ne predstavlja potpuni nestanak, ona je (pre)seljenje iz života u život, iz oblika u oblik. U staroj predaji se veli: „Vi ste stvoreni za vječnost, samo prelazite iz jednog nijeta u drugi“.

Ovdje je put i izlaz u dosljednijem vraćanju svom izvoru kao lastavica koja se uvijek vraća svom (zavičaju) izvoru, duhovnom osloncu i izvoru duhovnih vrijednosti bez kojih je teško zamisliti stvarni preporod i popravljanje stanja u kojem se muslimani čitavog svijeta nalaze.