Sead ZUBANOVIĆ: Dječak gleda sam u sobi na televiziji utakmicu, moli Allaha dž.š. da naša reprezantacija postigne samo jedan gol, i obećava da će ponovo postiti svaki dan ramazana, kao što je prepostio i čitav prošli. Jeca dijete, jecam i ja. Pomislih, Bože, jesu li me ovo oslabile godine i kako to da sad tako lahko prokliže ona kočnica muškog dostojanstva u meni pa mogu zaplakat i kad nisam sam. Ne, nije to. Taj dječak i njegove suze su mi vratile pred oči sliku uplakane djece Srebrenice, suze njihovih majki i nijeme poglede pred strijeljanje ruku svezanih očeva. Vratilo mi se pred oči i Trnovo i “Škorpioni”, srbijanski četnici u crvenim beretkama kako vrište, deru se na dvojicu srebreničkih momaka koje još nisu ubili, da nose pred njima upravo strijeljane drugove: ”Vataj bre” naređuju, a kada vide da ovi iznemogli jadnici ne mogu da ponosu mrtvo truplo oni urlaju: ”Ajde, vuci ga” i psuju im Boga.

Akademik Muhamed Filipović je pred odlučujuću utakmicu kvalifikacija za Svjetsko fudbalsko prvenstvo koje će se naredne godine održati u Brazilu, izjavio pred TV kamerama: ”Ako momci Safeta Sušića večeras uspiju pobijediti Litvaniju, svijet će upoznati novo lice Bosne. Dvadeset godina nakon naših stradanja, krvi, ruševina i patnje cijeli svijet će obići nove slike, slike sportskog trijumfa i afirmisati našu BiH više nego svi dobronamjerni političari ove zemlje do sada. Nema većeg lobiranja za neku državu od sportskog uspjeha, a pogotovo u nogometu.”

Pobijedismo, a ja na kraju ove utakmice, kao i mnogi, od sreće i zaplakah. Sjetih se da su nas agresori i domaći izdajnici napali prvog dana Kurban bajrama, a evo možda je suđeno da sa ovom pobjedom, dvadeset i tri godine poslije, na isti dan ovog velikog muslimanskog mubareka, dođe za nas i našu dragu domovinu neko novo, sretnije vrijeme. Ono malo minuta što zaspah do sabaha nisam prestao sanjati Edina Džeku i Vedada Ibiševića. Njih dvojica, kao zatvaraju redom sva nekakva predstavništva genocidnog entiteta po svijetu. Džeko zaključava vrata katancem, a Ibišević na njih stavlja dva voštana pečata i povezuje ih šarenom trakom na čijoj je sredini zastavica naše države. Zadnje na redu bi ono dan prije otvoreno u Americi. Ma, ljepota. Znam da je ova pobjeda naše reprezentacije najveći poraz onih koji ovu zemlju ne vole, ali i bez toga moja radost je bila haman beskrajna.

Opet me pobijedi suza i kanu par dana poslije dok sam gledao na “klipu” dječačića iz Kalesije kako plače i dovi. Snimio ga njegov babo. Dječak gleda sam u sobi na televiziji utakmicu i moli Allaha dž.š. da naša reprezantacija postigne samo jedan gol, i obećava da će ponovo postiti svaki dan ramazana, kao što je prepostio i čitav prošli. Jeca dijete, jecam i ja. Pomislih, Bože, jesu li me ovo oslabile godine i kako to da sad tako lahko prokliže ona kočnica muškog dostojanstva u meni pa mogu zaplakat i kad nisam sam. Ne, nije to. Taj dječak i njegove suze su mi vratile pred oči sliku uplakane djece Srebrenice, suze njihovih majki i nijeme poglede pred strijeljanje ruku svezanih očeva. Vratilo mi se pred oči i Trnovo i “Škorpioni”, srbijanski četnici u crvenim beretkama kako vrište, deru se na dvojicu srebreničkih momaka koje još nisu ubili, da nose pred njima upravo strijeljane drugove: ”Vataj bre” naređuju, a kada vide da ovi iznemogli jadnici ne mogu da ponosu mrtvo truplo oni urlaju: ”Ajde, vuci ga” i psuju im Boga. Sin jednog od ovih ubijenih je isto ovako sjedio pred TV ekranom, jecao i plakao kao onaj dječak što dovi, ali gledajući zajedno sa svojom majkom kako njegovog do krvi premlaćenog oca ubijaju pa mu poslije strijeljanja dodatno pucaju u glavu jer su jednom od krvoloka u okviru puške ostala još tri metka. Smiju se ili “smeju” na kraju zadovoljni svojim ratnim “uspehom”. Ubili su šestoricu svezanih Bošnjaka civila, od kojih jedan bi maloljetan, a ostali skoro tek punoljetni. Taj prije par godina otkriven snimak je bezbroj puta korišten kao dokaz srpskog zvjerstva u Hagu. To su te suze koje ja još nisam isplakao. Teku one i zbog Potočara, jer svaki put na dženazi bude po pet stotina i više tabuta koji se u julu kopaju, već godinama. Na kamenom obilježju piše da je ubijeno 8372 ljudi, žena i djece, a ko zna stvarni broj žrtava koji je sigurno mnogo, mnogo veći! Mrtvi mrtve nisu mogli prijaviti kao nestale, a ubijane su čitave familije. Tu je, u Srebrenici, đeneral Mladić kalinovački krvnik, učeći ekavicu pred kamerama, pri egzodusa žena i djece, govorio ovako: “Obezbedili smo im lijekove”, “Deo problema sa decom”. Odvezli su ih, autobusima i kamionima na kojima su ekavicom i najviše ćiriličnim pismom bili ispisani nazivi vlasnika i skraćenice gradskih preduzeća, za ovaj planirani monstruozni zločin dovezenih iz “cele” Srbije. Odvezli su sinove, muževe, očeve i dede na strijeljanje, a majke, kćerke, supruge sa djecom u izbjeglištvo uz česta usputna obavezna zaustavljanja zbog silovanja. Od tada pobijenih sinova, sada majke sahranjuju po jednu ili dvije pronađene kosti. Prekopavali su ih i prenosili zlotvori s ciljem da sakriju dokaze genocida po četiri, pet puta.

Ekavska genocidna bratija

Ekavicu još uči, ali njome uporno pokušva govoriti u Hagu krvolok Radovan Karadžić, iako mu je crnogorski ijekavski maternji jezik, kojim je dozivao stoku po Durmitoru. Ovako se obratio glavnom sudiji: ”Transkript sednicePredsjedništva da mi se dodeli na srpskom jeziku.” Šešelj se do tridesete godina školovao u Sarajevu, ali i on govori isključivo ekavski, isto kao zlotvorka i lažljivica Biljani Plavšić. I tako redom. Govoriti ekavski je već odavno postao jedan od glavnih uslova srpstva.

Kolumnu naslova “Jahanje bosanskog uha” autora Bošnjaka Fatmira Alispahića, ja sam razumio. Zamolio bih one koji nisu, da je sada ponovo pročitaju!

P.S. U Bosni, među Bošnjacima muslimanima, postoji jedan jako lijep običaj. Kada se insan ogriješi o insana dužan je da što prije od onoga koga je uvrijedio, ponizio ili oštetio na bilo koji način, zatražiti halala. Trebaju to, normalno, učiniti i oni koji nekoga u javnosti, iz neznanja, oblate ružnim komentarima.