Mehmed Meša DELIĆ: Zalutao mi je pogled i na drugu stranu rijeke i mogao sam osmotriti grupu Iranaca i Iranki koji su se tu slikali i međusobno mijenjali da uslikaju što vidi oko: tu čudesnu ljepotu i sklad, svega što postoji tu na jednom mjestu i zrak, i voda, i zemlja, i kamen, i tragovi rada ljudskih ruku. Prošle (2012. godine) u maju su okončani radovi na obnovi tekije od strane Turaka koji su sada koncesionari. Svakakvih komentara nakon toga možemo čuti i zadivljujućih i suprotnih, pa sve do žaljenja kako je ukradena drevnost građevini, kako je sada sve ulickano, a fali ona patina, kako, eto više nema tragova stoljeća, jednog, drugog, četvrtog, petog...

Šta je to tako čarobno, bajkovito, slikovito, a opet tako jezgrovito, lepršavo, ako Bosna nije. Mala je, a teško je u cijelosti opisati, čudesna je ljepota njenog sklada. Za pisce i pjesnike Bosna je kao kosmos velika. Mnogi pisci i pjesnici opisivali su ili opjevali samo njene male grudvice. O malenoj sitnoj grudvici koja je u mozaiku bosanske dobrote i ljepote i ja ću se usuditi nešto napisati. Znam da su mnogi o tome dobro pisali na svoj jedinstven način, a ja ću pokušati na svoj amaterski način napisati:

Zapis sa Bune
Od Mašrika do Magriba je poznata legenda o Sari Saltuku, koji je bio mehlem svakoj uzdrhtaloj duši, a kada je umro, mnogi su vladari poželjeli da bude ukopan u njihovoj zemlji. Sari Saltuk je naredio da se za njega napravi sedam mrtvačkih sanduka i da se svi oni pošalju vladarima, ali da niko ne zna gdje je njegovo tijelo. Naravno, to je podrazumjevalo i hodočašća na svih tih sedam mjesta, a jedan od njih je, eto, i Blagaj. Blagi Blagaj, čudesni Blagaj, čiji je izvor Bune najveći kraški izvor na našem kontinentu.
Blagajska tekija nalazi se na istočnoj strani drevnog šehera što Blagaj se zove, tik uz masovnu liticu, koja se prkosno nadvila iznad vrela Bune. Ovdje boravi „Vječnost“, a ljudi su zapisali da su ove litice odnosno pećina u njima bile boravišta neolitskog čovjeka. Prevedeno na bosanski jezik to znači da je ovo boravište ljudi u kontinuitetu nastanjivano zadnjih 10 000 godina. Danas su ove litice sigurno utočište posljednjim primjercima orlova, bjeloglavim supovima ili lešinarima ili ekolozima prirode.



Ljepota koju tvore ove kamene litice, vrelo Bune, tekija, turbe, tvrđava Blagaja bila je predmetom inspiracija mnogim ljudima, pa eto i meni. Pred tekijom se uvijek osjećala moć Stvoritelja, a evo kako je ovu Njegovu ljepotu opisao 1716. godine: nakon odrona stijena sljedeći kronogram. „Promotriš li danas u Misir ili Šan (Damask) nećeš naći ovakvo prebivalište bez sumnje ovo je sastajalište ernelera, oko kojeg danonoćno obilazi Hidr kao oko Kabe. Svi koji posjete ovo privlačno mjesto, sa zanosom i govorljivošću tu uče Feth dovu, i kada ugledaju svod veličine kupole, oni ničice padaju Uzvišenom, Stvoritelju. Jer je kupola djelo Uzvišenog, Stvoritelja, a velika je koliko kupola svih džamija. Tu je Tvorac pokazao snagu svemoći i samo sa riječ „KUN“ (budi) stvorio je građevinupod nebeskim svodom nema ni jedne vrste ptica, a da ovdje nemaju svoje gnijezdo. Svi kao jedna porodica bezbrižno žive u bliskosti i poštovanju. To su predstavnici – šejhovi svi vrsta ptica ali i pored svoje glasovitosti nisu licimjerni. Svi su na putu pravde i čine nasilja i tako u skromnosti danonoćno žive. Stvoritelj je zajamčio nafaku svim stvorenjima, pa ju i njima pruža, a bez njihova truda. Jer ljudi sa raznih strana svijeta kušaju ovdje svoju sreću. Pa zdužno ovdje doprinose posebne žrtve (kurbane). Zalogaj koji im pruži tvrdica je otrov. Pa ga ove ptice ne jedu. Istina je a ne hrane se ni žrtvom nasilnika, a zna se da je imetak nasilnika paklena vatra. Nađeli se darežljiv čovjek i uz to plemenit njegovu žrtvu primaju i njome se hrane. To je istina, dižući se iz svojih skrovišta, iskreno dovu čine takvim svojim darovateljima.“
Ovo je samo dio kronograma citiran da se dočara ljepota ovog prebivališta. Ovu tekiju podigao je muftija Ahmed Zijaudin, koji je umro 1697. godine. Ima svega dvije fasade jer se na druge dvije strane prislonio ili usjekao uz kamenu liticu. Kako je renovirana u novije vrijeme ova zgrada jasnije nego igdje predstavlja izraz jedinstvene bošnjačke arhitekture. Izuzetno ukomponovanost kamena i drveta svrstavaju ovu građevinu u neprocjenjive arhitektonske bisere. U kulturi stanovanja ovaj objekat daleko naprijed, napomenimo da je u njemu najstarije kupatilo (haman) na području Evrope, sa razvedenim cijevima od gline, prostorom za pripremu tople i hladne vode, prekrasnom kupolom, pratećim predprostorima zahod – WC, abdesluk – umivaonik. Pored ovog sanitarnog čvora ovaj objekat imao je kuhinju, musafirhanu – sobu za goste, musandere – plakare ili ormare, djevojačku sobu, hol kao verandu posebne namjene. Na ovaj sprat izlazilo se iz hajata stepeništem koje je završavalo ćepenkom. Skoro identičan raspored je u prizemlju ispod kojeg se nalazi još jedna prostorija tik iznad izvora. Ovaj osvrt napravljen je s ciljem da se čitaocu pokaže koliko je onovremeni pomak ili razlika u kulturi stanovanja Bošnjaka i Evropljana jer dok se Evropa tušila u vlastitom smradu, a njeni kraljevi se puderili, a ne kupali, a izmet sluge u šumu (od)nosili, Bosna je i njeni Bošnjaci imali kulturu sapuna i vode odnosno vodovoda i kanalizacije.
Blagajska tekija se prvi put pominje u putopisu Evlije Čelebije (prevod S. Kemure) 1663. godine. Citat: „Oko ovoga vrtloga sazidao je uz litice mostarski mufti efendija jednu halvetinjsku tekiju od koje je jedan veliki ćošak okrenut prema vodi.“
Na molbu Ačik – paše 1851. godine Omer- paša Latas obnavlja ovu tekiju. S početka 1949. godine novi odron stijena i jedne košćele na turbe, a 1951. na tekiju. Radove na restauraciji izvršio je Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH.
U samoj tekiji ima više levhi na arapskom jeziku, a imale su funkciju opomene svojom porukom. Najčešći posjetioci i graditelji tekija bili su derviši koji su ujedno predstavljali duhovno jezgro koje je donijelo islam u ove krajeve.
Ne osjećam se kompetentan da pišem o sedam bosanskih duša o tekiji kao izvoru Takvaluka, o dervišima i njihovim šejhovima, ali ću napisati da je posljednji šejh u Blagajskoj tekiji bio Sejdo Šehović. Negdje oko 1952. godine derviši su protjerani iz tekije. Od tada se tekija kao i mnoge najpoznatije džamije u BiH korišteni više kao turistički objekat po onoj narodnoj sa podsmjehom „dosta kahva i rahat lokum“. Pred sami rat i agresiju na Bosnu derviši su se počeli vraćati u tekiju, činiti zikr, organizovati mevlud svake prve subote u maju.
Oni koji su tamo odlazili znaju, da kada se približavamo tekiji na Buni, prije nego se dođe u podnožje ogromne stijene, koje stoje kao prirodni štit kamenih vojnika koji čuvaju izvor Bune smještenom ispod njih, dok to gledam, sjetim se legende o kojoj sam slušao i čitao o dervišu, dobrom, kako se vjerovalo, Sari Saltuku, čiji je grob prema tim kazivanjima i pisanjima, jedan od dva u blagajskoj tekiji.
I dok su naši radoznali pogledi tražili kontakt sa Bunom u toplom sunčanom, ranom jesenjem danu, ona je svojim hukom i teškim dubokim zelenilom, ko guja, gotovo prijetila svima onima koji su je gledali ili slikali s drvenog postolja niže mosta, a na kojem su neke daske truhle, neke se klimaju, a nekih i nema. I ovo je simbolično, čas si tu, a za čas te nema.
Po zvučnim glasovima punim nerazumljivih riječi, talijanskih, koneskih, japanskih, poljskih, njemačkih... Ovdje na ovaj mali komadić, na grudvicu Bosne iz kojeg izvire voda, a i lijek kao da se spustio makar po jedan čovjek iz svakog kutka planete.
Zalutao mi je pogled i na drugu stranu rijeke i mogao sam osmotriti grupu Iranaca i Iranki koji su se tu slikali i međusobno mijenjali da uslikaju što vidi oko: tu čudesnu ljepotu i sklad, svega što postoji tu na jednom mjestu i zrak, i voda, i zemlja, i kamen, i tragovi rada ljudskih ruku.
Prošle (2012. godine) u maju su okončani radovi na obnovi tekije od strane Turaka koji su sada koncesionari. Svakakvih komentara nakon toga možemo čuti i zadivljujućih i suprotnih, pa sve do žaljenja kako je ukradena drevnost građevini, kako je sada sve ulickano, a fali ona patina, kako, eto više nema tragova stoljeća, jednog, drugog, četvrtog, petog...
No, čim se meni ukaza bijelo zdanje jedne od prostorija ovog kompleksa, pa još kad uđemo u prvu cvijetnu avliju, odakle vidjesmo nekoliko starih vrata, kojima se ulazi u razne sobe s raznim funkcijama, a sve te bijele zidove i te drvene okvire obgrlila loza hercegovačka, zaboravih sve komentare.
Zastadoh mirno kao da mi je neko to naredio, ispunjen tišinom, kao da sam se branio od buke glasova okolo, na vrh širokih kaldrmisanih stepenika kojima se polahko spuštalo prema klupama, ogradi, Buni...
Čuo sam od onih koji su tu češće dolazili o njihovoj strepnji da se tekija, sva razdrmala, kao đerdef i da će jednog dana da se uruši.
I dok sam o tome razmišljao, ugleda, s onu stranu Bune, u kamenjaru, svijetlosmeđe koze, baš kao da ih je neko nacrtao. Ne haju ni za koga, ali pokazuju ko su stvarni gospodari vrleti.
Čuje se škljocanje fotoaparata, zujanje kamera, ali, ipak, najviše se zumira sama građevina tekije, kroz čiji prozor se vide žene na gornjem spratu. Klanjaju.
U te prostorije ulazi se propisno obučen, s mahramom, dugom suknjom. Ispred tekije je dosta uredno složene obuće. Kupovina se sada obavlja u posebnim prostorima, u kojima je svakome omogućeno da makar jedan dar ponese onima koji nisu imali sreću da dolaskom na to mjesto sami sebe najviše daruju. Ali, čak i magnetići na kojima je slika tekije i Bune, mogu biti tek bljesak onoga što oko vidi. Niske stare kućice pokrivene kamenom, malo dalje kuće s doksatima. Voda na sve strane. Ali, oko ko oko, svojim pogledom zahvata i one ogromne kućerine ispod brda, što paraju ovu pitominu i linije ambijenta.
Ovdje srećemo grupu mladih Talijana, ekskurzija, šta li, prosipaju svoj smjeh na mjestu gdje se silazi do same rijeke. Jedna djevojka skida cipele i noge uranja u vodu, zabacuje glavu, zatvara oči. Dugo je u tom položaju i, čini se, kao da je baš briga što je mnogi slikaju. Malo dalje od nje, mladić zahvata posudicom vodu i pije. Kažu, to liječi, a lijepo je nešto tada i zaželjeti,
Žena iz poveće grupe hanuma koje su izašle iz autobusa podižu dimije koako joj ne bi zasmetale silazeći niz stepenice. Prvo čita natpis, kur'anski ajet, „I mi smo od vode sve živo stvorili...“ Hoće ponijeti malo Bune sa sobom. Traži flašu od prisutnih. Vidimo je kasnije, odlazi nazad cestom s čijih ivica mame brojni suveniri. Nekim od stolova ne možete ni prići. Trgovci nude osmjeh i raspuknute ogromne narove.
Tu su uzgajani, a oni divlji narovi, jarkocrveni ili svijetlonarandžastih nijansi vise s grmlja iznad ceste. Izgleda nam, u dolasku, kao da nas raširenih ruku pozdravljaju. U povratku, kao da nam mašu i vele opet do godine.
Ko nije bio u Blagaju na Buni puno je izgubio, moglo se čuti od onih koji su tu došli. Jer, povrh svega kao da tu lebdi duh priča koje se vežu za dugu, bogatu historiju ovog grada, pa i same tekije, nadomak jednom od najgušćih evropskih prebivališta ptica, a koju danas predvodi derviš nakšibendija. Ali, to je samo činjenica, kao i to da je osnovana, kako se smatra, najkasnije oko 1520. godine, i u njoj su prvo gospodarile bektašije. Nimalo slučajno baš oni, poznati po svojoj toleranciji, a samo takvi su mogli privlačiti ljude islamu, što je, vjeruje se, radio i Sari Saltuk, čiji je grob, navodno, u tekiji, zajedno sa grobom njegovog učenika Ačik-paše.
Razlog da opet odem na Bunu je onaj bijeli čamac koji stoji pored otvora kroz koji izlazi Buna u vanjski svijet i da vidim hrabre, najhrabrije koji će zaploviti rijekom prema njenom početku. Kakva li bi tek tada nastala priča, da se i ja zadesim u tom bijelom čamcu?