Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Pisana rijec

U Sarajevu krajem ove hefte iz štampe izlazi novi roman u izdavaštvu Bošnjaci.Net
TIHE LIKVIDACIJE, AUTOR MUHAMED MAHMUTOVIĆ
Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 24. December 2013. 14:12:14


Krajem ove hefte u Sarajevu u izdavaštvu web magazina Bošnjaci.Net iz štampe izlazi roman “Tihe likvidacije” autora Muhameda Mahmutovića. Ovo je Mahmutovićeva peta knjiga, za koju vjerujemo da će kod ljubitelja pisane riječi izazvati veliko interesovanje. Mahmutović je roman pisao na istinitim događajima. Državni organi u BiH, kao i međunarodne političke i pravosudne institucije, preživjele žrtve genocida doveli su u takav položaj da svakim danom na ulicama susreću katile naroda svog, time se odlučuju na „vizentalsku misiju“, da proganjaju ratne zločinace.


Mahmutović
Na naš upit autoru Mahmutoviću, koji je povod pisanja ovog romana, on je istakao:
"Izjave tipa, ubice moje djece mirno šetaju Prijedorom; ili neću da izlazim u grad da ne susretnem ubice moje familije, natjerale su me da potražim neke koji ne razmišljaju ovako. Tražio sam Bošnjake I Bošnjakinje koji dišu za vrat ratnim zločincima i ne ostavljaju im prostor da se šepure kao pravednici, pa makar već bili i odležali nagradne odmore koje dobiju u Hagu. Eto, to je motiv pisanja romana, koji je baziran na istinitim pričama, zato i završava na neobičan način, "nastavit će se", jer se proganjanje zločinaca mora nastaviti ma gdje oni bili", zaključio je Mahmutović!

Pored romana “Tihe likvidacije”, Mahmutović je u izdavaštvu Bošnjaci.Net odštampao: Pokošeni cvjetovi Krajine, Bogatstvo beskućnika, Inat bosanskog goluba i Pacijeniti. Sve knjige su odlično prihvaćene tako da su imale više izdanja. Roman "Pacijenti" je preveden na švedski jezik, a prevodi se na njemački i engleski.

U posveti romana autor ističe:
I ovaj roman sam izdao uz pomoć dobrih Bošnjaka. Ovaj put se zahvaljujem od srca na pomoći velikom dobrotvoru Ferhanu Sejdoviću, peštercu koji živi u Frankfurtu, Saneli Fejzić, hadži hanumi Mejri Logavija i porodici Emira Žiška. Hvala svima koji to čine i kupovinom mojih knjiga!


PRVA PRMOCIJA: S obzirom na interesovanje za roman “Tihe likvidacije”, isti dan kada izađe iz štampe, zakazana je promocija u subotu, 28. decembra 2013. u 17 sati. Promocija će biti priređena u prostorijama institucija Bošnjaka, BANU, SBK i BNF, u ulici Štrosmajerova 1 (drugi sprat).
Promotori će biti dr. Larisa Gasal i Avdo Huseinović, prisutnima će se obratiti i autor romana.

Recenzija: Avdo Huseinović

LEKTIRA I PUTOKAZ BOŠNJACIMA

“Pisanje je boks najteže kategorije”, rekao je jednom davno veliki Krleža. Naš Muhamed Mahmutović, poput svog adeša (imenjaka) Muhamedа Alija, neprevaziđenog u pravom ringu, iz godine u godinu vodi mečeve u najtežoj kategoriji. Ne poznajem nikoga ko poput našeg Muhameda, hrabro, naglas razmišlja i zapaža nešto što je tako bitno, a što malo ko od nas primijeti.
Nije lahko pisati o tajnama duša, o ljudskim patnjama, o genocidu nad Bošnjacima. A posebno nije lahko pisati o onima koji su počinili genocid nad našim narodom.

Nadam se da će doći vakat kad će naša bošnjačka djeca u školama učiti historiju iz jednog udžbenika, koji će biti satkan od najvažnijih priča o zločinima i zločincima nad Bošnjacima, koje su pisali oni koji su imali znanja, hrabrosti i samosvijesti da opišu veliko zlo. U tom udžbeniku morat će biti mjesta za dio književnog opusa Muhameda Mahmutovića. Ovodunjalučka kazna za genocid nad Bošnjacima ne postoji. Nerijetko krvnici koji su ubili po 100 Bošnjaka po ubijenom insanu dobiju petnaest dana zatvora, i odsluže svega trećinu kazne.

U “Tihim likvidacijama”, autora Muhameda Mahmutovića, saznat ćete da kazna ipak postoji. Ona nije izrečena u sudovima. Za nju nije bilo optužnica. Ona se ljudima koji su pristali na zlo dešava kad misle da su najsigurniji. Kazna na slobodi mnogo je teža od one koja se izdržava u kazamatima. Ona ima ogromnu moć, jer joj je ime smrt. I to neprirodna smrt.

Ima knjiga koje ne treba posebno preporučavati čitaocima. Nekad je dovoljno samo ime autora, a nekad naslov djela. U ovom slučaju i ime autora i naslov knjige dovoljna su preporuka da u dahu pročitate ovo izuzetno dramatično, slikovito i upečatljivo štivo. “Tihe likvidacije” je važna knjiga danas. Bit će važna i za pedeset godina. Veoma važne bit će i za unuke onih koji su okrvavili ruke nad Bošnjacima.

Avdo Huseinović, u Sarajevu, 16. novembra 2013. godine, po povratku sa snimanja filma “Prijedorska polja smrti”, na lokalitetu Tomašice, najveće jame na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.
Recenzija: Ferid Muhić

KAŽNJAVANJE ZLOČINACA
Moralne dileme u djelu Tihe likvidacije

Ostaju li neki zločini neotkriveni, a neki zločinci nekažnjeni? Jeste, Dostojevski je napisao knjigu Zločin i kazna. Zločin koji je u toj knjizi počinio Raskoljnikov otkriven je, a zločinac je kažnjen, u toj istoj knjizi. Ali, mene više od otkrivanja zločina u knjigama zanima kažnjavanje zločinaca u stvarnosti! Zločin nikad nije neka anonimna prirodna pojava. Koliko god ljudi izgubi život u nekoj prirodnoj katastrofi – kao što su vulkanska erupcija, zemljotres, tornado, uragan, cunami – ne može se govoriti o zločinu. Ne može, zato što nema počinitelja, nema zločinca. Ali zločin je zločin, ne po posljedicama, nego po izvršitelju! Zločinac čini djelo zločinom.
Kad god bih pročitao ili čuo da “nijedan zločin ne ostaje nekažnjen” uvijek bih zamišljao da je onaj koji tako govori neki astmatičan, bljedunjav čovječuljak, koji nema dovoljno snage ni smjelosti da pogleda čovjeka u oči, pa zato i priča o kažnjavanju zločina, umjesto o kažnjavanju zločinca! Ljuti me i naivnost, tačnije rečeno prostodušnost s kojom prihvatamo tvrdnje da se svaki zločin, prije ili kasnije, rasvijetli, a da svaki zločinac dobije zasluženu kaznu.
Kad god se rasvijetli neki zločin koji je dugo predstavljao misteriju, kad god se desi da uhvate nekog zločinca koji je dugo izmicao pravdi, ljudi se prepuste zabludi da je to nekakav ključni dokaz u prilog tvrdnji tipa “pravda je spora, ali dostižna”, “zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju”, i, što je najgore, povjeruju u istinitost ovakvih tvrdnji?! A kad samo pomislite na hiljade zločina koji su ostali nerasvijetljeni, na isto toliko zločinaca, koji su ostali nekažnjeni, kad se sjetite koliko puta je zemlja prekršila svoju zakletvu iz navedene poslovice, ostavljajući da se njene tajne odriješe u raju ili u paklu, postaje vam jasno koliko je hitna i velika potreba da se posao kažnjavanja zločinaca preuzme u svoje ruke, kad god je neki čovjek u prilici da to uradi!
Još jedna poenta vezana za ovu temu zločina i zločinaca, također moralne naravi: zločinac ne smije biti cilj odmazde, osvete, nego kazne! Pravda je uvijek viša od nepravde, pa je i kazna uvijek iznad zločina! Kao što dobar učitelj, s punim pravom, mirne savjesti i suvereno, pedagoškom mjerom, primjerenom prekršaju, kazni neposlušnog ili lijenog učenika, a ne sveti mu se; i kao što pravedan sud kazni prekršitelja zakona odgovarajućom zakonskom kaznom, a ne sveti mu se – tako i svaki čovjek može s punim pravom kazniti zločinca koji iz bilo kojih razloga izmiče pravdi, kaznom kakvu zaslužuje počinjeni zločin!
Eto, to su osnovne koordinate etičke, pravne i, prije svega, ljudske dileme, kojoj je posvećena najnovija knjiga renomiranog književnika Muhameda Mahmutovića, s upečatljivim i intrigirajućim naslovom Tihe likvidacije. Nakon više od stotinu hiljada pobijenih civila, desetaka hiljada silovanih žena, djevojaka i djevojčica, dakle, poslije ogromnog broja najtežih zločina koji su počinjeni na tlu historijske Bosne (znači, i onog njenog dijela koji se zove Hercegovina), tokom agresije na suverenu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu, ravnopravnu članicu OUN-a, u periodu 1992–1995. godine (broj zločinaca nije dokraja utvrđen, ali svakako se radi o velikom broju, stotinama, pa i hiljadama) – zločinci su do danas ostali nekažnjeni.
Iako nebeskoj kazni niko neće umaći, obaveza je ljudi da zločince kazne i zemaljskom kaznom, na ovom svijetu. Politički interesi, državni lobiji, korupcija, lažni svjedoci, nedostatak pravno validnih dokaza, odigrali su ključnu ulogu u činjenici da mnogi zločinci, počinitelji najtežih krvnih delikata, masovnih ubistava, silovanja, izbjegavši sudsku kaznu, i danas slobodno šetaju, ne samo u nekim dalekim zemljama, nego se upravo šepure javno i na mjestu počinjenih zločina, usred Bosne. I danas, u mnogim gradovima Bosne postoje ljudi, žrtve terora i zločina, koji se klone izlaska u šetnju svojim gradom, jer znaju da će na ulici sresti svog mučitelja ili zločinca koji im je ubio djecu, roditelje, silovao njihove najmilije?!
Može li se zamisliti veća nepravda, može li se više degradirati osjećaj ljudskog dostojanstva i slobode?! Zar nije zločinac taj koji se treba plašiti, treba se plašiti toga da će na ulici sresti nekog preživjelog svjedoka svojih zločina, zar zločinac ne treba strepjeti da će ga neko prepoznati, zar se zločincu ne treba lediti krv u žilama od pomisli da će neko od onih čije je on najbliže pobio, zlostavljao, silovao, doznati gdje se krije, pa makar se krio u zabitima Australije, prašumama Tajlanda, ili u nekom kvartu Buenos Airesa?
Koliko god to izgledalo nevjerovatno, Bošnjaci tokom cijelog perioda srpskih zločina počinjenih u Bosni od 1992. do 1995. godine nisu izvršili nijednu jedinu diverziju, nijedan atentat, nijedno kidnapiranje, ni civila ni vojnika na tlu Srbije, dakle, na tlu zemlje agresora?! To može značiti potvrdu visoke, najviše moralne svijesti i nadzemaljskog, anđeoskog poštovanja principa pravednosti, može ukazivati na besprimjerno uzdržavanje od činjenja nepravde, jer bi bilo koja slična akcija zapravo bila akt odmazde, a ne kazne i utoliko bi predstavljala perpetuiranje nepravde! Ali, znati tačno ko su zločinci, imati ih svakodnevno pred očima, živjeti u istom gradu, ili čak u istoj ulici s njima, a ne navesti ih da polude od straha prije nego što ih stigne naša kazna, mogao bi biti znak nevjerovatne slabosti, malodušnosti ili potpunog odsustva osjećaja za pravednost i nužnost kažnjavanja zločinaca.
Muhamed Mahmutović je knjigom Tihe likvidacije ovo riješio na najbolji, zapravo na jedini etički ispravan način. Napisana kao prvorazredni triler, ova knjiga je književno realizirana lekcija o pravdi i o nužnosti kažnjavanja zločinaca. Dva momka (Ahmet i Haris) i jedna djevojka (Alma), koji posjeduju snažan osjećaj o nužnosti kažnjavanja zločinaca, a, uz to, nisu ni malodušni ni slabi, preuzimaju na sebe ne odmazdu, nego kažnjavanje zločinaca koji su dobili neprimjereno blagu zakonsku kaznu ili su je potpuno izbjegli.
Centralni motiv je koliko etičan toliko i pragmatičan. Svoju odluku da sami kazne zločince oni ne motiviraju ni mržnjom ni divljom željom za osvetom, iako i za jedno i za drugo imaju mnogo razloga. Alma, Ahmet i Haris žele postići dvije stvari. Prva je sadržana u bilješci koju oni ostavljaju u džepovima kažnjenih (likvidiranih) zločinaca: “Kazna ne ispravlja nijednu nepravdu, ali može spriječiti stotinu drugih!” Ova istina ima univerzalan karakter i utoliko je zasnovana na istom principu na kojem je utemeljena svaka toerija kaznenog prava. To da nijedna kazna ne može ispraviti nepravdu slijedi već iz činjenice da ono što je jednom učinjeno ne može više nikako i nikada biti neučinjeno. Upravo utoliko, kazna ima i može imati jedino ulogu preventivnog instrumenta, koji će izolacijom (zatvorom), preodgajanjem, kaznom i drugim mjerama spriječiti ne samo ponovni zločin, nego će upozoriti i sve potencijalne buduće počinitelje na to da i njih čeka ista kazna.
Drugi motiv kažnjavanja zločinaca Alma, Ahmet i Haris nalaze u psihološkoj ravni, konkretno, u stvaranju osjećaja moralne krivice kod zločinaca koji su izmakli kazni i unošenjem strepnje, straha, panike i izbezumljenosti zbog kazne, koja se neumitno, iako nepredvidivo, nadnosi nad sve njih i koja, prije ili kasnije, stiže svakog, ko god on bio i koliko god inače bio predostrožan!
U tom smislu će svaki do danas nekažnjeni zločinac koji bude pročitao ovu knjigu nužno pretrnuti od tihe jeze. Alma, Ahmet i Haris su možda izmišljena imena, ali možda i nisu?! Oni su mladi, atletski tipovi, veoma obrazovani, inteligentni, dobro situirani, s urednim ispravama; možda su i upravo neki sasvim neupadljivi, anonimni likvidatori, o kojima nijedan zločinac neće doznati ništa – sve do trenutka likvidiranja, a možda ni tada?!
Tri sjajne ličnosti, koje nepogrešivo izvršavaju tihe likvidacije zločinaca na stranicama istoimenog romana Muhameda Mahumutovića poznaju sve moderne tehnike likvidacije, posjeduju izuzetnu snagu, pribrani su, vrhunski majstori borbenih vještina. Koriste se svim prednostima savremene elektronske komunikacije. Možda je tako, a možda je mnogo više ljudi angažiranih na zadatku vaninstitucionalnog izvršenja kazni počiniteljima, pa se sve ove sposobnosti ne nalaze samo u ta tri lika, nego u nepoznatom broju nepoznatih ljudi, koji djeluju kao tim čije se akcije uvijek završavaju uspješno?!
Muhamed Mahmutović nam otkriva da Alma, Ahmet i Haris znaju i tajnu skopolamina, smrtnosnog otrova poznatog i pod romantično paklenim imenom “đavolji dah”, jer djeluje i otopljen u piću, ali i samim udisanjem isparenja iz čaše, pa čak i s listova hartije. Da nije riječ o jeftinoj priči iz kriminalističkih romana doznajemo iz činjenice, u koju se možemo neposredno uvjeriti i konsultiranjem interneta, da je upravo ovaj preparat bio upotrijebljen u likvidaciji Andrewa Breitbarta, poznatog američkog komentatora, koji je otrovan 2012. godine i koji je imao nepune četrdeset dvije godine života.
Svi zločinci koji su u ovom romanu dobili kaznu tihom likvidacijom jesu oni koji su počinili zločine nad civilnim stanovništvom u Bosni u periodu 1992–1995. godine. I, što je još uzbudljivije, svi su zaista likvidirani na istim mjestima i na isti način kao što je opisano u ovoj knjizi, koja je, zbog toga, ujedno i jedan sjajan prilog istraživačkom novinarstvu, sa zavidnom književnom imaginacijom i naglašenom autorskom inventivnošću!
Od Jovana, likvidiranog u njegovom stanu u Drvaru, preko Vladana Alempića, Stevana Todorovića iz Bosanskog Šamca, poznatog pod nadimkom Monstrum, do Smiljka Šagolja, novinara i ratnog huškača – svi nekažnjeni zločinci su kažnjeni. Čak je i kobni višestruki zločin koji je prije godinu-dvije počinio bivši vojnik srpske agresorske armije u Slavoniji i Bosni, kad je ubio svoju majku, suprugu, sina i najbliže rođake, autor Muhamed Mahmutović izvanredno efektno i uvjerljivo smjestio u kontekst tihih likvidacija, uz kombiniranje psihotičnih narkotika i hipnoze.
Žestok, više nego realističan, roman Tihe likvidacije predstavlja istinsku psihološku tempiranu bombu! Završava apsolutno iznenadno, bez ikakve najave, kao pucanj iznebuha:
“Nastavit će se...”
Buuum! Šta će se nastaviti? Knjiga, tako naglo prekinuta? Ili možda ne knjiga... Možda će se nastaviti tihe likvidacije? A možda i jedno i drugo? Najprije likvidacije, pa onda i knjiga, koja će otkriti pravu istinu i objasniti kako su zaista bile izvršene te kazne zločinaca, prikazane kao nesretni slučajevi, prirodna smrt, poremećaj uma ili samoubistvo?! Šta god bilo, efekt je siguran: tihe likvidacije će se nastaviti i strah će se sve više uvlačiti u san svakog dosad nekažnjenog zločinca koji je okrvavio ruke i uprljao svoju savjest zločinima počinjenim nad civilima u Bosni od 1992. do 1995. godine! Jeza će ih obuzimati prilikom susreta sa svakim nepoznatim čovjekom na ulici, paranoja će ih bacati iz košmara u košmar, i pritom će sav taj strah i užas biti sasvim opravdani, a opet, neće biti ni od kakve pomoći.
Jer, kazna nazvana tihe likvidacije već je pokucala na vrata svih zločinaca koji su izvršili neki zločin nad Bošnjacima, i to u Bosni, na njihovim kućnim pragovima, na njihovim pradjedovskim ognjištima! I neće ta kazna ostati na kucanju, ući će im u stanove, u postelju, u hranu, u vodu, uselit će im se u san i, danas ili sutra, stići će ih sve i svakog od njih.
Nastavit će se, znajte, zločinci, nastavit će se kažnjavanje zločinaca u ovom životu i na ovom svijetu. Strahujte sada i ovdje, preče vam je, na kazne poslije smrti nemate vremena misliti, mislite na smrt koja vam je za vratom, nečujna i neumoljiva kao tihe likvidacije, nastavit će se one i neće prestati dok se kazna ne izvrši. Ako, nekim čudom, kazna ipak ne stigne svakog od vas (a bolje vam je da u čuda ne vjerujete), stići će vas strah od kazne za zločine koje ste počinili i koje vam ova knjiga neće dozvoliti da zaboravite, ni na javi ni u košmarima! Sna više ionako nema za vas.
Knjiga koja je odavno trebala biti napisana, ali nije bila. Sve dosad, kad je program tihih likvidacija krenuo u stvarnosti. Muhamed Mahmutović je dio tih kazni opisao u knjizi Tihe likvidacije.
Brinite zločinci:

NASTAVIT ĆE SE...


Odlomak iz romana:

JESI LI ME PREPOZNAO, HIJENO?

Bajram je bio posebno dobra prilika da posjeti preostatak rodbine u Bosni i Hercegovini i razradi svoje planove na licu mjesta. Puno se tad Bošnjaka iz dijaspore nalazi po gradu, pa je manje upadljiva. Dok je sjedila u jednoj slastičarnici vidjela je, listajući dnevnu štampu, naslove: Uznemiravali vjernike na noćnom namazu, vjernici napadnuti na putu prema džamiji... Uhvatio ju je velik bijes zbog toga.
“Jesmo li stvarno tolike kukavice?”, pitala je rodicu koja ju je poslužila kahvom s mlijekom uz bajramsku baklavu. Ova je samo prostodušno slegla ramenima, ne našavši nikakav pogodan odgovor. Kako su bile same u lokalu, Alma ljutito nastavi poluglasno: “Ma kakvi su to vjernici kad puštaju da ih uznemiravaju na molitvi? To nam se godinama ponavlja, nama koje nisu stigli ubiti, otkako smo se kao uljezi, počeli vraćati na mjesta odakle su nas protjerali. I sad mi to sebi dozvoljavamo, kukamo, žalimo se policiji, u kojoj su dojučerašnji čuvari logora i pripadnici streljačkih strojeva. Ne činimo ništa... pa...”
“A šta možemo, draga Alma?”
To je još više naljuti, podiže se sa stolice i unese u lice sagovornici, koja instinktivno malo ustuknu.
“Kako šta možemo?! Može li svaki taj dedo imati pištolj u džepu? On više nema šta izgubiti u životu. Pa kad, kad se taj četnički podmladak – koji zasad samo provocira, vrijeđa i nasrće na ljude pesnicama, a čeka priliku da ponese pušku i kamu – pojavi na vratima džamije, neki od tih vjernika ustane s farza i izrafala tu stoku, to će se pročuti, i drugi će put dvaput razmisliti prije nego što pođu u takvu avanturu. Ovako se pročulo ovo, da su oni provocirali, vrijeđali, napadali, a prošli nekažnjeno, pa ih ovakvim naslovima samo sokolimo i pokazujemo kako i dalje mogu raditi šta hoće.”
Vratila se na stolicu, sva zadihana.
“Pa pogledaj ovu sliku, Allaha ti!”, širila je novine ustajući ponovo sa stolice. Pokazivala je sliku sedamdesetčetverogodišnjeg starca sa zatvorenim okom, kojeg su pred džamijom, na ranom sabahu, sačekala trojica mladića. “Vidi ove tuge! Ima li ovaj dedo ikoga? Ima li dvije stotine maraka da kupi pušku? Ne mogu da vjerujem da niko ništa neće uraditi i da će ga i sljedeće godine moći mirno čekati. Vidi, on zna i odakle su ti hajvani, a stoka udara samo na slabu ogradu, kaže naš narod, pa i oni, izgleda, znaju da na njega smiju udariti.”
Njena rodica izgubljeno je nešto sređivala iza šanka, pokušavajući se dosjetiti bilo čega pametnog, ali uzalud. Lahnulo joj je kad uđe grupa veoma glasnih gradskih gospođa, koje su komentirale neku latinoameričku seriju. Alma odmah mahnu u znak pozdrava i ode.
S riđom kosom i naočalama bez dioptrije te u prevelikoj, neurednoj odjeći, nije nikome posebno padala u oči. Nisu je mogli prepoznati ni bližnji rođaci, dok im se sama ne bi javila, pa je bila sigurna da se može motati i oko Stevanove kuće.
On je već nekoliko mjeseci bio na slobodi. Pokušavao je pokrenuti neki biznis, ponovo s pletenim namještajem, a saznala je da planira i ženidbu. Iz gradske biblioteke mogla je vidjeti njegovu avliju, u kojoj je nekad leškario na suncu, pored sanduka piva. Bilo joj je drago što se malo ko zaustavljao kod njega, čak ni njegove potpuno besposlene sestre nikad nije vidjela da sjede s njim. Očito je patio od depresije, bio je u brigama za egzistenciju. A piva je mogao dobiti na veresiju, i od Bošnjaka koji je imao granap u blizini njegove kuće. On je bio oženjen Srpkinjom; nekakvim je čudom preživio prvi nalet kad su prvo ubijali takve, a onda se odselio u Njemačku. Vratio se odmah nakon rata i ponovo pokrenuo prijeratni posao. Supruga ga je napustila još u Njemačkoj i vodi s njim sudski spor za imovinu, pa mu je Stevan bio dobar sagovornik kad je u pitanju ta tema. A on je Stevanu bio dobar kreditor.
Nekoliko je puta primijetila da je, nakon sanduka piva, zaspao u vrtu, pod krošnjom velikog bijelog duda. Tad joj je bio lahak plijen, ali je taj trenutak, s nekakvim zadovoljstvom, odlagala još koji dan.
Kad se konačno odlučila da stane pred zlikovca i kaže mu ko je bila je godišnjica njihovog egzodusa u nepoznato.
Nije bio mnogo iznenađen kad mu je odjednom prišla iza leđa, dok je, prilično daleko od kuće, okopavao maline i grožđe. Čekao je da sunce zađe kako bi to radio, jer je po danu bilo pakleno vruće. Odmah je vidio uperen pištolj, koji je virio kroz pocijepan džep jakne na ženi koja ga je mirno posmatrala, kao da se zaustavila da pita za put. Znao je da mnogo žena ima razloge da ga traži, pa se uopće nije trudio da prepozna nepozvanu gošću.
Okrenuo se lijevo-desno, ne bi li još koga ugledao. Bilo je predakšamsko vrijeme; kao zainat – nigdje nikoga. Taj je trenutak njegova posjetiteljica vjerovatno i čekala. Nije ni pomislio da bi mogla upotrijebiti pištolj, čija je cijev zlokobno zjapila prema njemu, ali nije htio ni izazivati sudbinu. Popričat će s njom dok neko ne naiđe...
Napravila je polukrug oko njega, a zatim je iz njegove jakne, koja je visila na stupu ograde, elegantnim pokretom ruke, na kojoj je bila tanka crna rukavica za čuvanje prstnih otisaka, izvadila njegov pištolj i znalački provjerila je li napunjen. Držala ga je u desnoj ruci, umjesto onoga kojim ga je do tada držala prikovanog na mjestu. Naredila mu je da sjede.
– Jesi li me prepoznao, hijeno?
– Ko si ti, šta hoćeš? – pitao je i ponovo stao na klecave noge.
– Došla sam da te ubijem!
– Ja sam svoje odrobijao. Ako misliš da sam ti šta skrivio, varaš se, drugi su činili gluposti, a ja odgovarao, zato što sam bio komandir... Ni kriv, ni dužan... Ko, ko si ti – zamuckivao je, jer je vidio da se baš i ne šali, a početna sigurnost polahko se počela gubiti.
Kad je bila dva metra od njega i lijevom rukom skinula naočale, osjetio se potpuno izgubljenim i paraliziranim od straha. Znao je da nikakvo uvjeravanje kako je neko drugi kriv neće pomoći, jer je sve vidjela svojim očima. Ostalo je da se samo nada da ga neće ovdje ubiti, kao psa, jer joj ne bi bilo lahko pobjeći, a svakog je trenutka neko mogao naići. Odlučio je da pokuša dobiti na vremenu, te je, dok mu se ona primicala, drhtavim glasom počeo nešto mumljati.
Dok je uplašeni četnik stajao pred njom, odjednom, po svim zakonima psihologije, vrati stari film o onom danu kad je sakrivena gledala sudbinu svoje majke. “Došao je trenutak”, pomislila je. “Ubit ću ga hladno i bez milosti, bez kadije i dželata, bit ću mu sve to; ali neka me gleda malo, dok mu hladna smrt kuca na vrata duše. Šta ćeš sada, bijedniče, šta si mislio? Da te neće stići pravda? Ovdje, pred tobom, stoji nekad nemoćna djevojčica, i po Njegovoj pravdi odlučuje o svakom detalju tvoje smrti. Ovo je satisfakcija, ispunjenje, olakšanje kad odem na mezar svoje majke. Ispričat ću joj svaki detalj i opisati izraz tvog poganog lica pred hladnom i pravednom rukom smrti. Neće me sustići kajanje, a znam da još majki čeka da im na mezarove dođu najmilji i isto kažu: 'Osvetila sam te, majko'. U odmazdi nam je život. I svaka je šara na tvojoj šamiji bila previše vrijedna da bi je dotakla krvava ruka ovog zlotvora i njegovih koljača.”
Njegov mu je pištolj prislonila na sljepočnicu. Sljedećeg trenutka odjeknuo je prigušen pucanj; dodir hladne cijevi vlastitog pištolja bilo je posljednje što je Stevan Todorović Stiv osjetio na ovom svijetu. Život je još istjecao iz njega kad ga je Alma brzim pokretom namjestila u položaj samoubice. Njegov zabezeknut pogled u nju bio je pun nevjerice.
Ubrzo je sasvim neometano napustila mjesto događaja i bila na putu prema Sarajevu. Pucanj u bajramsko predvečerje nije nikoga posebno uzbudio.



Ostali prilozi:
» M U Š T U L U K
Šefka Begović-Ličina | 27. August 2017 13:54
» NARATIVNI VREMEHOD U TRAJANJU 93 GODINE
Kemal Ljevaković | 20. August 2017 02:28
» HADŽI DANUŠ – HANUMA
Hajrudin Mekić Lule | 05. August 2017 21:02
» VELIKA POBJEDA NA BEDRU
Abdullah ef. Hodžić | 15. June 2017 21:39
» HAJRO IKIĆ JE PJESNIK KOJI PREDIVNO SLIKA STIHOVIMA
Nedžib Vučelj | 29. May 2017 23:41
» „KAKO NASTAJE KNJIŽEVNO DJELO?“
Said Šteta | 21. May 2017 17:45
» ZVJEZDANA STAZA UČENICE GENERACIJE HANE TURAK
Said Šteta | 26. April 2017 17:24
» SNOVI I OSTVARENJA
Eset Muračević | 24. April 2017 17:49
» “MORA“ S DLANA ABDULAHA SIDRANA
Zijad Bećirević | 17. April 2017 13:32
Ostali prilozi istog autora:
» NJUJORŠKI BAJRAMSKI TEKBIRI
25. June 2017 21:01