Simptomatično je da se prikupljaju podaci o bogatstvu porodica, a ona se najbolje oslikaju na vašarima što sve zorno slikaju kamere Regionalne TV Novi Pazar, što bi jednog dana dušmani mogli da iskoriste

Ismet ZUKORLIĆ: Ne bi oni iz Kragujevca prijetili silovanjem Bošnjakinja i otimanja njihovog zlata da nisu znali adrese na koje treba da se obrate i njihov žal za iživljavanjem na našim časnim sestrama, jer ih je očito ponijela i ljepota koju posjeduju naše Bošnjakinje. Svi dobro znamo šta se za vrijeme agresije događalo u Bosni: pljačke, rušenja, prebijanja, silovanja, i na kraju egzekucije. Da činjenice budu još jasnije zašto se to baš priča u Kragujevcu, vjerovatno i u Kraljevu, odnosno Čačku, zašto baš tu?

Putovao sam jednom prilikom u posjetu familiji u Sandžaku. Do Beograda sam putovao avionom, od Beograda za Novi Pazar autobusom, autoputem do Batočine, onda preko Kragujevca, Kraljeva, Raške i tako do Novog Pazara. Povod ovog mog priloga nije moja posjeta familiji, već jedan slučaj čiji sam sudionik. Na autobuskoj stanici u Kragujevcu uđu dvojica Sandžaklija koje nikada nisam do tad vidio, pošto u autobusu nije bilo putnika, troje ili četvoro, oni su sjeli odmah naprijed u drugom redu i započeli temu koju su možda već jedva dočekali da otpočnu, jer vjerovatno iz straha nisu mogli o tome da razgovaraju.

Četnici sanjaju sandžačko zlato
Jedan će: „Čuj onog četnika, opsovao je na naški četničku.... šta kaže pred onijem ljudima, citiram: „Brale, najviše mi je žao sandžačkih bula i njihovoga zlata“, pri tome aludirajući na njihovo prisustvo u Sandžaku za vrijeme posljednjeg genocidnog rata gdje im je obećano opljačkano bogatstvo kao što se to desilo u Bosni za vrijeme agresije, a najverovatnije i u prijašnjim pohodima na iste krajeve i sa istim ciljevima. Nisam se uplitao u njihov razgovor pošto ih nisam poznavao, ali odmah mi se počela vrtjeti u glavi slika prelijepih sandžačkih vašara gdje se sandžačke nevjeste, što je tradicija bošnjačkog naroda, nakite sa po 100 ili 150 šorvana, bar se tako u Sandžaku zovu austrijski zlatnici ili napoleoni. Njihova sadašnja vrijednost s pratećim okvirom je oko 700 eura po komadu. Pa vi onda lijepo sračunajte koja je to vrijednost. Ali nije bilo samo tih 100 do 150 šorvana, sve zavisi koliko je sandžački gazda materijalno jak da zakiti svoju mladu nevjestu, već i čitav arsenal narukvica, halhala, prstenja minđuša, lanaca i ostalog pratećeg zlatnog nakita. Gledajući danas vašare po raznim sandžačkim krajevima koje obavezno prati Regionalna TV Novi Pazar (ljudi u televiziji nisu krivi, oni izvršavaju naređenja svojih vlasnika) realna je sumnja (po najnovijim nekorektnim izvještajima i hajkama na Islamsku zajednicu, na njeno rukovodstvo, odnosno sve što nije u službi vlasti u Novom Pazaru, bolje reći sve što srpski ne misli) da se na ovaj način prebrojava sandžačko zlato, odnosno registruju imena i prezimena njegovog vlasnika, tako da onome koji ga sanja uopšte neće biti teško da ga pronađe. Tragično iskustvo ne govorim ovo bez razloga i ne razmišljanja da me ne navodi najsvježiji primjer stradanja Bošnjaka kada su im Srbi preko domaćih tajkuna prodavali oružje kako bi ih naoružali za eventualnu odbranu od istih i kada su im uzeli novac. Onda su došli po oružje i to po imenu i prezimenu. Normalno je da su prodavci zapisali i broj i vrstu naoružanja. Tom prilikom otimanja oružja stradalo je nekoliko hiljada Bošnjaka. Pretrpjeli su i brutalna prebijanja i tukli su ih dok ovi ne bi izdali kod koga ima još oružja, da bi tako zamaskirali trag onih koji su im to i prodali i da bi one posvađali i optuživali za izdaje iako su sve unaprijed znali. Ovo govorim jer kroz razna školovanja sam to izučavao i dobro poznajem tu metodu borbe protiv neistomišljenika. Kao i mnogi pratim skoro sve svjetske medije, bar one najuticajnije, ali nisam do danas primijetio da ijedna medijska kuća izvještava na ovaj način da se toliko i otvoreno ulazi u intimu, odnosno privatluk i to bez ikakvih ustručavanja. Namjera mi je da ukažem da Bošnjaci treba da budu oprezni, jer ne smijemo dozvoliti da nas zmija dva puta ujede iz iste rupe. Činjenica je da je to pokazivanje zlata i vrijednosti ovim prigodama dio naše nacionalne tradicije što je još jedan dokaz da smo mi Bošnjaci autohton narod. Eto, mi se utrkujemo u jednom pomalo nepopularnom “sportu“ prestižu, ali šta ćemo, takvi smo kakvi smo, može nam se jer ne otimamo već sve stičemo poštenim radom. Vrijedan i pošten smo narod, ali smo nepažljivi u čuvanju svog privatnog imetka. Ne bi mi nikako bio povod ovog načina obraćanja da se radi o nekoj televiziji iz okruženja, već se radi o nacionalnoj televiziji, prvoj u Sandžaku, koja je direktno u službi onih koji tom narodu ne žele dobro.

Prikupljanje podataka
Da je moje razmišljanje ispravno ilustruje gore pomenuti razgovor dvojice Bošnjaka. Ne bi oni iz Kragujevca prijetili silovanjem Bošnjakinja i otimanja njihovog zlata da nesu znali adrese na koje treba da se obrate i njihov žal za iživljavanjem na našim časnim sestrama, jer ih je očito ponijela i ljepota koju posjeduju naše Bošnjakinje. Svi dobro znamo šta se za vrijeme agresije događalo u Bosni: pljačke, rušenja, prebijanja, silovanja, i na kraju egzekucije. Da činjenice budu još jasnije zašto se to baš priča u Kragujevcu, vjerovatno i u Kraljevu, odnosno Čačku, zašto baš tu? Da pojasnim, najviše u ovim mjestima ima bivših sugrađana koji su otišli na školovanja i nisu se vratili svom Sandžaku. Ostao je poneko od familije u Sandžaku samo kao marioneta i da sakuplja podatke i prosljeđuje ih svojima, jer obično svi su zaposleni u državnim institucijama, tako da do podataka dolaze bez problema. Najteže im je u seoskim područjima na pešterskoj visoravni jer tu ih ima neznatno, tako da je teže doći do podataka pa angažuju Regionalnu TV Novi Pazar koja će to za njih uraditi. Moja poruka je da se ne dozvoli Regionalnoj TV Novi Pazar da koristi vašu gostoljubivost i da ne zavlače nos tamo gdje im nije mjesto, jer mogu biti teške posljedice po vas. Najzad ovo su samo pojedinosti sa kojima se susrećemo svaki dan kako je novopazarska „Regionalna“ vjeran serviser četnicima. Zato vas ne treba čuditi ona priča s početka ovog teksta, kako žale što nisu popljačkali sandžačke bule.