Pisana rijec
Novo: Iz pera Bošnjaka Bosanskog Novog
MUTNE RIJEKE 2 - ISTINA O BOSANSKOM NOVOM '92 - '95
|
|
Autor: B.net
Objavljeno: 02. March 2014. 17:03:19
Pamćenje, kao program bošnjačkog opstanka, mora nadjačati suze, ojačati moral, očvrsnuti ambiciju i postati apsolutni kompas u ponašanju i činjenju svega bošnjačkog. Kultura pamćenja će svjedočiti da žrtva nije broj, već je žrtva život, život koji se mora pamtiti suosjećanjem, utoliko više što smo svi mi mogli biti, i svi možemo postati, komadi odjeće koji se vade iz masovnih grobnica. U svakoj je bošnjačkoj žrtvi ispisan i naš život. Bošnjaci posebno trebaju baštiniti i podsticati pisane, umjetničke oblike kulture pamćenja, budući da samo ono što je pisano može emotivno iskustvo prenijeti kroz vrijeme i prostor. Stoga je podsticanje pisanog izraza o genocidu u Bosni i Hercegovini jedna od strateških razvojnih tačaka bošnjačke kulture pamćenja. A to bosanskonovski narodni um odlično radi.
|
Upravo sam pročitao “Mutne rijeke-2”. Pročitao sam istinu o Bosanskom Novom za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim građanima, istinu kao prilog bosanskonovskih žrtava i svijedoka agresije i genocida kulturi pamćenja. Ova knjiga je jedinstvena po svome pisanju jer je pisana perom žrtava i svjedoka agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim građanima. Zbog toga ona ima veliko značenje sa velikom porukom i poukom svim istinskim braniocima istine o zločinima u svijetu i tragaocima pravde za žrtve tih zločina. Jedinstven bosanskonovski glas žrtava i svijedoka agresije i genocida, zapisan u ovoj knjizi treba da bude primjer svim žrtvama i svjedocima agresije i genocida u Bosni i Hercegovini da se mora zapisati istina u ime pravde, u ime budućih generacija, u ime života bez zločina u ime historije koju više niko i nikada neće pisati za nas. Našu, bošnjačku, bosanskohercegovačku, bosanskonovsku historiju pišu žrtve kao opomenu čovjeku i civilizaciji da više nikada i nigdje ne bude genocida.
Ono što mi najbistrije ostaje u sjećanju čitajući po drugi put Mutne rijeke-2 jeste veličanstveni poziv bosanskonovskog narodnog uma Ideji Bosne i bosanskom duhu da moraju ostati u svome gradu, svojoj državi. Knjiga pokazuje da nisu svi ljudi loši nego da je i u najtežim vremenima bilo ljudi koji su pomagali jedni drugima bez obzira na vjeru i naciju. Autori ne pozivaju na osvetu nego ukazuju budućim generacijama šta se može desiti ako se mir ne bude iskreno čuvao, što je u interesu svih naroda i pojedinca bilo koje vjere i nacije. A zar to nije Ideja Bosne i bosanski duh, taj čudni bosanskohercegovački zavjet čovjeku icivilizaciji da bez priznavanja, prihvatanja, poštovanja, tolerisanja drugog i drugačijeg nema budućnosti ni čovjeku ni civilzaciji.
Bila mi je čast što sam pozvan od žrtava i svjedoka genocida u Bosanskom Novom da napišem uvod ovoj izuzetnoj knjizi koju treba da ima svako bošnjačko i bosanskohercegovačko domačinstvo.
Poslije čitanja ove knjige jedno je sigurno da se kod Bošnjaka dešavaju promjene. Bošnjaci su rekli ne ulozi žrtve. Prvi put su odlučili da neće čekati da ih pokolju i da neće generacijma pričati kako su sa zavežljajem plivalii preko rijeke bez igdje ičega i da je vrijeme za barem jednu generaciju koja neće imati nekog u porordici koga zločinac nije zaklao. Bošnjaci više nemaju pravo tražiti da budu zaklani u sljedečem turnusu genocida. Bošnjaci više ne smiju svoju dijecu odgojati kao sigurnu žrtvu sljedećeg genocida. Bošnjaci više neće živjeti na zadanu matricu, matricu buduće žrtve. Bošnjaci trebaju prestati držati scenario žrtve. Nema boljeg oružja od istine kojim Bošnjaci u domovini i u dijaspori mogu sačuvati svoj identitet i boriti se za svoja ljudska i etnička prava u dijaspori i domovini.
Zbog ovih poruka hvala svima onima koji su doprinijeli da ova važna knjiga ugleda svijetlo dana i krasi naše sjećanje i kulturu pamćenja.
Profesor Emir Ramić,
Direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada
Recenzije
Mugdim Galijašević, novinar i književnik
Svaka knjiga koja govori o onome što nam se dogodilo tokom agresije ima svoje mjesto i zaslužuje poštovanje kao i njeni autori. To je i knjiga ``Mutne rijeke - 2'', autori su Novljani, okupljeni oko Facebook grupe ``Samo je Una ista.'' U stvari ona je drugi dio knjige ``Mutne rijeke'' potpunija, kompletnija i jednostavno bilo je neophodno da se napiše.
Ovdje se sa mnogo pojedinosti, podataka, imena, činjenica, dokaza, svjedoči o događanjima u Bosanskom Novom i okolini. Kada kažem rijeka, ona me asocira na lijepu, brzu, bistru vodu koja promiče između brda, prolazi kroz gradove na radost njenih žitelja. Ali, sama riječ mutna dovoljan je znak da se ovdje ne radi o takvoj rijeci. Ovdje se govori o rijeci teških sudbina, rijeci kojom su plutala tijela nevino ubijenih. Ubili su ih prve komšije zato što su bili nesrbi. Ova ``mutna rijeka'' je u stvari sudbina Novljana.
Na više mjesta autori se upuštaju i u evociranje lijepih uspomena znatno prije rata. Idiličnom okruženju, igranju fudbalskih utakmica, šalama i druženjima. Zatim o političkim zbivanjima prije rata, osnivanju Stranke demokratske akcije, ljudima koji su bili glavni organizatori, događajima poslije referenduma kada je proglašena Republika Bosna i Hercegovina.
Od tada su krenuli belaji. Autori kazuju o prvim otpuštanjima s posla, provokacijama, napadima preko noći preobučenih komšija Srba, uglavnom članova stranke SDS. Poseban kvalitet ove knjige s bogatim autentičnim fotografijama su imena šehida, ne samo iz Bosanskog Novog, imena ljudi civila pobijenih zato što nisu Srbi. U ovoj knjizi brojni Novljani koje je dušman ili pobio ili natjerao u progonstvo naći će se u mislima tamo gdje su bili prije nego je počelo ovo srpsko ludilo i sjetiće se onih kojih nema, svojih tegobnih putovanja do neke odrednice koju nisu oni odabrali, ali tamo su se skrasili i pokušali da nastave koliko-toliko normalan život. Ali, život koji su ostavili za sobom u bijegu od smrti nikada nisu zaboravili. Mnogi sanjaju da će se jednog dana vratiti tamo odakle su otjerani. Ali, više ništa nije kao prije. Tamo sada žive neki drugi ljudi. Ali, kako god, u njihovim srcima je Bosanski Novi onakav kakav je bio, lijep i njima najdraži na svijetu.
Autori pišu o prvom genocidu u našoj zemlji, sudbini sela Agića, odakle su ljudi protjerani. Opisani su i brojni pregovori s agresorima, s oficirima tadašnje vojske JNA, za koju su još teško povjerovali da ih ona ne štiti, već napada. Pa zar ona nije narodna vojska, pitali su se. Nažalost, ona je to prestala biti onog momenta kada se u glavama poput Miloševićeve ponovo rađao nikada dosanjani san o ``velikoj Srbiji.'' I ti pregovori su u stvari bili varka koju su mnogi platili glavom naivno vjerujući na riječ onima koji nemaju ni časti ni obraza. Oni su predvođeni svojim voždovima bili spremni da krenu u pohod koji se zove smrt nesrbima.
Ovdje su kazane brojne bolne istine o ubijanjima, mučenjima po logorima, paljenju bošnjačkih i hrvatskih domova, protjerivanju i sudbini Novljana da su postali ljudi bez svoje kućne adrese, koja je bila njihova, ali više nije. Oni su svuda, a ne tamo gdje im je mjesto i gdje bi voljeli biti. Ovdje se opisuju i strahovanja Novljana šta se dogodilo s njihovim porodicama. Oni koji su ranije otišli ili se igrom sudbine zatekli u Hrvatskoj, danima su dočekivali konvoje s protjeranim ljudima nadajući se da su i njihovi u toj koloni preko noći obespravljenih ljudi, koji su bili i goli i bosi, neko s nekim gurdumom ili u bošči umotanim onim što su na brzinu pokupili iz svojim domova u koje se neće više nikada vratiti. Neki su nažalost uzalud čekali. Kada su konvoji prestali dolaziti, shvatili su bolnu istinu. Njihovih nema i ko zna hoće li ih ikada više vidjeti. Neki nažalost nisu dočekali te roditeljske, bratske, sestrinske, rođačke zagrljaje. Njih je odnio vihor agresije, bolje reći njima su smrt donijeli dželati koji su slijepo slušali naredbe pomahnitalih komandanata zakrvavljenih očiju. Jer govorili su im, čak i pravoslavni crkveni velikodostojnici koji su ih blagosiljali kada su išli u masovna klanja nedužnih ljudi, da to rade za njihovu Srbiju. Poslije povratka i ``uspjeha'' u ubijanju golorukih nevinih ljudi, obilno su ih nagrađivali i zalivali rakijom, a ono što su oteli od svojih žrtava ostavljali su im kao ratni plijen. Htjeli su da unište sve što nije srpsko, pa su Bošnjake, Hrvate i ostale smatrali din-dušmanima koji ne treba da hodaju po ovoj zemlji, iako je ona odvajkada bila njihova.
Brojni konvoji su izlazili iz Bosanskog Novog. Neki u konvoju nažalost nikada nisu stigli u sigurnost slobodne teritorije. Neke su pobili, a neke jednostavno odvukli u logore. To su bili konvoji nade, ali nerijetko i konvoji smrti.
U ovoj knjizi dojmilo me više lijepo ispričanih priča, ali ona o Emiri Bašić rođenoj 1969. godine, šehidu, studentkinji završne godine fakulteta političkih nauka je posebna. Polagala je i ispite u toku rata i tamam kada je trebala da izađe na još jedan ispit koji bi je približio diplomi žurnaliste, ubijena je snajperskim hicem. Mezar joj je na Kovačima. Bila je sportista, a ratovala je na svim ratištima oko Sarajeva, Azićima, Žuči, Igmanu, Trebeviću... Zašto je posebna. Zato što ona na najslikovitiji način govori o našim bošnjačkim heroinama. One to jesu. Nije ih malo bilo u borbi rame uz rame s muškarcima i bile su jednako spretne i hrabre kao i njihovi saborci. One su i u najtežim trenucima uspijevale da sačuvaju dostojanstvo i ponos, koji je jedna od njihovih osobina koje im daju pravo da se zovu posebnim ženama.
Što više čitam ovu knjigu u rukopisu, prevrćem njene stranice i vraćam se pojedinim poglavljima, sve sam više uvjeren da sam u pravu kada sam već, što bi kazali, na prvu zaključio da je ona izuzetno vrijedna dokumentarna proza. Ona Novljanima predstavlja više od napisanih listova, s brojnim fotografijama i dokumentima stavljenim između dvije korice. Ona je njihova historija, ona je njihov život i vraća ih u Bosanski Novi, ma gdje se sada nalazili.
Poseban kvalitet ``Mutne rijeke - 2'' svakako je činjenica da je ona djelo više autora, da su priče autentične i ispričane od sudionika događaja. Ona je stvarna, ona je istina o ljudima. Onim koji su se pokazali da se ne mogu tako zvati i onim što su svojim djelima zaslužili da njihova imena ostanu trajno zapisana i da se nikada ne zaborave. Ova je knjiga priča o jednom narodu koji je živio u svom Bosanskom Novom i okolini, bavio se svojim poslom ne želeći nikome nauditi. Ali, to je priča o njihovoj sudbini, sudbini živih koji bi ponekada željeli da to nisu jer su izgubili svoje najmilije.
Ovu knjigu svakako bih preporučio svim Novljanima, ali i onima koji to nisu. Kada je pročitaju, shvatiće da su i njihove sudbine slične, da su imali istog neprijatelja. I u ovoj knjizi kao iznenadno svjetlo zasvijetlit će i imena nekih ljudi koji su pokazali da to jesu, iako su pripadali ``nebeskom narodu'' od kojih su se brojni pretvorili u zvijeri koje su u stalnom lovu, ali onom na ljude. Ti ne baš mnogobrojni odbili su da budu zločinci.
Ova knjiga treba i da govoreći o prošlosti upućuje na budućnost. O prošlosti se mora govoriti, ali ne smijemo biti njeni taoci.
Zaboraviti i halaliti se neće nikada. Ali i Novljani kao i svi Bošnjaci će i putem ove čitljive knjige shvatiti da život ide dalje, ali da generacije koje dolaze moraju znati da ne smiju biti naivne i svoju dobrotu dijeliti i s onima koji će im sutra biti najveći neprijatelji. To je bila greška njihovih roditelja, koju oni ne smiju ponoviti. Ali ne smiju dozvoliti da budu taoci tih strašnih događaja. Iz njih samo treba izvući pouke i nikada ih ne zaboraviti.
Knjiga ``Mutne rijeke - 2'' nije roman, ali ona ima svoje junake koji su život dali da bi Bosna bila slobodna. Ova knjiga je ispričala istinu o onome što se događalo prije i za vrijeme agresije.
Prof. Emir Ramić, dirketor Instituta za istraživanje genocida, Kanada
Predsjednik Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, Ogranak za Kanadu
Hamilton, Ontario, Kanada
Mnogobrojni relevantni izvori različite provenijencije pouzdano ukazuju na dvije početne i osnovne, bitne, fundamentalne postavke i odredbe savremenih događanja i događaja u Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća: prvo, na Republiku Bosnu i Hercegovinu je izvršena klasična oružana agresija, odnosno zločin protiv mira i sigurnosti čovječanstva, što je po osnovnom shvatanju i definiciji međunarodni oružani sukob i drugo, na okupiranim teritorijama nezavisne i univerzalno priznate Republike Bosne i Hercegovine, članice Ujedinjenih nacija, kao i u gradovima u opsadi, nad Bošnjacima je izvršen najteži zločin - zločin genocida. Riječ je o zločinima koji su nastali na temeljima fašističke ideologije, dvije genocidne politike, dva velikodržavna projekta, dva zajednička zločinačka poduhvata, dva nacionalistička pokreta, dvije agresivne i genocidne strategije, dviju država. Takva fašistička ideologija, politika i praksa genocidnog karaktera je imala za cilj - formiranje velikosrpske i velikohrvatske države na račun samostalne i suverene, historijski trajne i jasno definirane države Bosne i Hercegovine. Cilj tih ideologija, politika i prakse bio je osvajački rat za teritorije, za ``životni prostor'', za otimanje tuđe - bosanske zemlje.
Genocid je namjerno ubijanje ljudi zbog njihove pripadnosti nekoj rasi, vjeri, naciji, političkoj stranci ili drugoj društvenoj grupi. Genocid je i podupiranje težnji koje dovode do takve akcije. Genocid je dakle zločin u kome je dokazana namjera da se neka populacija uništi. Genocid nije slučajna pojava, nego nužna posljedica lošeg stanja članova društvene skupine koja je počinila zločin. U Bosni i Hercegovini pored agresorskih ratnih dejstava i strahota, po svom karakteru, značaju i prirodi posebno se izdvaja genocidno djelovanje srpskih vojnih i civilnih vlasti prema Bošnjacima, civilima, ranjenicima, bolesnicima, ratnim zarobljenicima, ženama, intelektualcima i mladima. Obimna dokumentacija i građa ukazuje da su nad Bošnjacima samo zato što su pripadnici bošnjačke nacionalne grupe, što su pripadnici ideje Bosne i bosanskog duha, što su muslimani, masovno, kontinuirano u dužem vremenskom razdoblju vršeni sistemski zločini genocida, ratni zločini protiv civilnog stanovništva, ratni zločini protiv ranjenika i bolesnika, ratni zločini protiv ratnih zarobljenika, zločin silovanja, zločin etnocida, ekocida, urbicida, kulturocida, elitocida i etničkog čišćenja. Dokumentacija o stradanju bošnjačkog naroda ukazuje na zamah, obim, dinamiku i intezitet strahota, mučenja i nečovječnog, surovog postupanja, kojima su Bošnjaci bili izloženi, pod utjecajem, instrukcijom, nadzorom i naredbom zvaničnih organa Srbije. Posebno su dokumentovani zločini namjernog ubijanja civila i zarobljenih lica, pripadnika bošnjačkog naroda, kao i odvođenje civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti i zarobljenih Bošnjaka u koncentracione logore smrti, nehumano postupanje, zlostavljanje, ubijanje i silovanje.
Knjiga `` Mutne rijeke – 2, Istina o Bosanskom Novom `92. - `95.'' koju držite u rukama, sobom nosi istinu o agresiji i genocidu, svjedočenjem naroda. Knjiga ima dvije znamenitosti: prvo, ovo je kapitalno svjedočanstvo o velikosrpskom genocidu u Bosanskom Novom, drugo, ova je knjiga paradigma koja ukazuje kako je moguće o zločinima nad bosanskonovskim Bošnjacima i Hrvatima sačiniti svjedočanstvo koje će istovremeno biti i vrijedan dokument i čitljivo štivo, što bi morala biti stilistička karateristika svih tekstova namijenjenih memorisanju velikosrpskih zločina.
Ovo kapitalno djelo o genocidu u Bosanskom Novom je proizvod patriotskih, humanističkih, hrabrih nastojanja odvažnih Novljana, koji su osjetili egzistencijalnu bitnost bošnjačkog pamćenja. Bosanskonovski otpor genocidnom zatiranju bošnjačkog bića i multikulturnom, multivjerskom i multinacionalnom zatiranju identiteta ideje Bosne i bosanskog duha se u ambijentu najbrutalnijeg nasrtaja na čovjeka, narod, društvo, državu svodio na odvažno sakupljanje informacija koje poredane u knjigu pamćenja svjedoče o največem zločinu u Evropi poslije Drugog svijetskog rata, genocidu u Bosni i Hercgovini.
U bosanskonovskom leglu četništva iznikao je odvažni i inteligentni bosanski patriotski, narodni otpor zloduhu velikosrpske agresije i genocida. Maksimum patriotskih nastojanja u opsjednutom gradu ogledao se u prikupljanju i distribuciji informacija, što je u odnosu na na okupatorsku vlast imalo značenje subverzivnog djelovanja, koje je podlijegalo najstrožoj kazni, dakle – likvidaciji. Bosanskonovski narodni patrioti su u širenju istine o zločinima kroz knjigu sjećanja, vidjeli jedini način otpora zaboravu, jedini način da istina pobijedi i pravda zadovolji. Oni su svoje živote izložili borbi za Bosnu i Hercegovinu. U tome se ogleda odvažnost bosanskonovskih nastojanja, kao što se inteligentnost, odnosno vizionarstvo tog činjenja i žrtvovanja ogleda u obilju svjedočenja koji danas čini ovu važnu knjigu. Da se i ova odvažna grupa bosanskonovskih patriota prepustila sudbini, da je skrštenih ruku čekala ishodište zla, danas ne bismo znali ni deseti dio istine o zločinima u Bosanskom Novom, a čiji su glavni momenti sakupljeni u ovoj kapitalnoj knjizi.
Autorski pristup u ovoj knjizi je baziran na autobiografskim elementima i svjedočenjima naroda, što apsolutno nije smetnja, već je prednost u cjelovitom dokumentiranju zločina. Autori priča-svjedočenja su izravni svjedoci mnogih ključnih događaja u Bosanskom Novom, tako da u svome pristupu oni podjednako koriste i autobiografski i dokumentaristički izraz. Ovaj momenat ističem kao kvalitativ, jer upućuje na autobiografsku vjerodostojnost, koja uz to biva ilustrirana neoborivim činjenicama.
U knjizi je ispisan tekst koji se može čitati u ma kojem vremenu, i u ma kojem prostoru, jer je genocid u Bosanskom Novom smješten u kontekst povijesnog kontinuiteta. Politika genocida sustavno se sprovodi već više od 150 godina. Upravo ovakav pristup temi čini se kao valjan spisateljski obrazac koji bi se morao uvažavati kada se ispisuju teme o bošnjačkom stradanju, a kada se ne računa da ta svjedočanstva trebaju čitati i oni koji danas nisu naši suvremenici, i kojima će biti potrebna dodatna objašnjena za razumijevanje konteksta i kontinuiteta velikosrpskog genocida nad Bošnjacima. Čitajući knjigu u intelektualizmu i manirima narodnih autora našao sam paradigmu stradanja Bošnjaka. To umijeće lobiranja, opčinjavanja, plasiranja svojih stavova, upravo je momenat koji je falio Bošnjacima u pogledu saopćavanja istine o genocidu. Novljani su to bogatstvo nosili sobom, i zbog toga se istina o genocidu u Bosanskom Novom, uprkos blokadi, ipak probila do svjetske javnosti. Pored primjerne moralne i patriotske veličine, u ovoj se knjizi može spoznati i funkcionalna dimenzija tog briljantnog intelektualnog bosanskonovskog narodnog uma. Ovo svjedočanstvo o agresiji, teroru i genocidu u Bosanskom Novom bitno oslikava stanje na području Bosne i Hercegovine, otkrivajući da se teror kakav se događao u Bosanskom Novom bio istovjetan gdje god se uspostavljena okupatorska četnička vlast.
Knjiga je pozitivan primjer individualnog narodnog nadrastanja naših institucionalnih zagubljenosti.
Ova knjiga ostaje kao dosad najvrednije svjedočanstvo o genocidu u Bosanskom Novom a nadasve kao primjer mogućnosti da grupa odvažnih narodnih ljudi, bez obzira na sve prepreke, svome narodu i svojoj domovini može zavještati djelo koje pamti i opominje Bošnjacima.
07. 07. 2013.
