1. mart je 2014. godina. Radna akcija na izgradnji džamije i Islamskog centar Bošnjaka u Mainzu.

Da li je to slučajno, upitah Omera odmah poslije selama? Ma jok, ništa se ne događa slučajno, odgovori on, kao da je na mešihatskom mektebskom takmičenju, i ne čekajući da ja završim pitanje do kraja. Ostavljam i vama na slobodu i volju, dragi prijatelji, da probate razumjeti ovaj Omerov odgovor. A evo zašto: Dana 1. marta 2014., nama se potrefila i subota, a i jedan od najznačajnijih datuma u novijoj našoj historiji. Danas je Dan nezavisnosti naše jedine domovine Bosne i Hercegovine, i Bido danas počinje složenu operaciju, jednu od najzahtjenijih i najsloženijih, a to je šalovanje čelnog zida naše džamije, koji će biti visok preko 6 metara, širok 13 metara, a blago savijen na sredini, na mjestu mihraba, i naget prema vani.

Dakle naša velika otvorena knjiga.

I naravno dao sam sebi u obavezu da moram biti svjedokom tog nesvakidašnjeg, i događaja i doživljaja, a malo ću i negdje neku špricu donijeti, šaraf zavrnuti, jer nikada se ne zna šta će prevagnuti na mojoj vagi, na Danu kada se sve bude vagalo.

I operacija počinje. Bido gleda u planove i izdaje oštre i jasne komande. Omer je tu negdje oko njega vidim i on nešto čita iz planova. Suad Hasić, bivši borac Armije RBiH, iz Zavidovića je, sve to uvezuje i povezuje. Tu je i Nermin, Jasmin, Nihad koji sve to opslužuju, primiču i odmiču, a Admir Faković milimetarskom preciznošću upravlja velikim kranom-dizalicom.

I na ostalim dijelovima „bauštele“ danas je živo. Halil ef. predvodi grupu koja otkriva dio džamijskog zida koji je izbetoniran jučer (petak). Asmir Smailbegović, Kečap Zilhad, Beširović Elvir, Crnkić Zijad su u njegovoj grupi.

Dva predsjednika Rifat i Nusko, hodaju sa jednim, što donese mustru prozora, mjere, jer uskoro će i oni zatrebati.



Na lijevom krilu, tamo gdje smo planirali bosanski ćošak, Ševal Spahić, Ševko Rastoder i Enver Hadžirić pripremaju šalung za zid koji povezuje džamijski prostor sa čajdžinicom. Dok s divljenjem gledam kako Ševal majstorski pravi kajlu koja treba da učvrsti zid koji je isto tako zahtjevan, jer se naginje prema vani, Omer mi ispriča, da je Ševa (tako ga mi ahbabski zovemo) čitavu prošlu hevtu uzeo slobodno i svaki dan je predvodio komplikovana šalovanja stubova i nosača za gornju ploču. Ševal je inače bio zamjenik predsjednika, a sada je član našeg odbora. Došao je iz Šehera. Kada ga pitam, pa gdje ti je taj Šeher? Pa kod Kalesije, gdje bi drugo bio, onako baš kalesijski odgovara Ševa.
Moje komšije iz Gross Geraua, braća Kajevići, Murat i Ibrahim, špahtlaju zid koji odvaja džamijski harem od buduće avlije komšije Nuska.

U neka doba stiže i Juka. Juka (Jusuf Boračić) je jedan od najstarijih naših džematlija, došao i on da u Danu nezavisnosti naše domovine, radi na nečemu što treba da nam nadomjesti ovdje, ono što nam domovina ne može dati.

Dok gledamo kako Halil ef. vješto barata sa mašinom za štemanje, pita me Juka: “Dina ti šta ti misliš o ovoj sistuaciji u Bosni? Dina mi Juka nemislim ništa, nemam ni vremena, a i ne zavisi to od mog i tvog mišljenja, već od mišljenja i volje onih koji žive dole u Bosni, a Boga mi i onih u Hercegovini”, rekoh ja pomalo neoprezno, zaboravljajući da pred sobom imam jednog od onih koji danas slave Dan nezavisnosti, zato jer su ih silom protjerali sa Ćehotine i iz Foče, i da njegove rane ne mogu zarasti. Halali Juka, pomislih, ali ne rekoh, ostalo i u meni nešto velinske tvrdoglavosti mada davno odoh iz Velina sela. Ali, znam da ako zatreba, opet bi, kao i onda, 1. marta 1992., kada sam zajedno sa Muastafom, Hasibom, Muharemom i ostalima koji su se odazvali zovu Bosne, nad koju su se nadvijali crni oblaci, kao vođa konvoja, predvodio kolonu autobusa iz Kelna, Diseldorfa, Duisburga i ostalih gradova Westfalije, da damo svoj glas na referendumu za samostalnost i nezavisnost naše domovine.



Znamo mi Domovino da ti nas jas uvijek voliš, al‘ sada nije ti do nas, zadeverali su te oni tvoji sinovi koji bi voljeli da te nema, a i oni koji bi htjeli i tebe i nas samo kad im zatrebamo. Mada mi ponekad zagalamimo, nije to ljutnja na tebe, to je samo naš vrisak kojim hoćemo da kažemo da još uvijke postojimo. I doći ćemo opet, i po lične karte i državljanstva koja nam otimaju, i po školu maternjeg jezika za našu djecu i unuke, koju nam nedaju. A vala doći ćemo i 04. oktobra, ako Bog da, da ti pomognemo da dobiješ bolje i savjesnije domaćine.

Idanas kada Bido uspravi našu otvorenu knjigu, naš Mihrab koji je okrenut i preme Kibli i prema Bosni, neka to bude naš pozdrav i čestitka domovini i svim njenim sinovima koji se rasuše po svijetu cijelome.

Sretna ti Nezavisnost Bosno i Hercegovino, i da ti dani koji dolaze, donesu i bolje građane i sinove, a i i one domaćine koji se brinu o tebi.

Sa donjeg harema viknu Isko Ugljanin: “Gotov ručak! On nas danas hrani, ali više je to bilo ujedinjenje zakašnjelog doručka i ranog ručka.

Mi gradimo uz Allahovu dž.š. pomoć –
Pridružite nam se!