Mehmed Meša DELIĆ: Dok su neki odlazili iz Bosne i Hercegovine u Ugarsku i daleku Rusiju da brane islam, drugi su ostajali da brane zemlju i islam također su ginuli i postajali šehidi. Ovdje ćemo pomenuti takvo i prvo značajno stradanje prvaka i intelektualnog vrha Bosne koji se desio u vrijeme Omer – paše Latasa koji je neposredno nakon pokušaja osamostaljivanja ove zemlje kroz pokret Husein – kapetana Gradaščevića čijem slomu je doprinijela i Srbija, Crna Gora, te pod njihovim uticajem i Ali – paša Rizvanbegović, vođ Hercegovine.

Mostarac derviš – paša Bajezidagić polovinom 16. stoljeća odveden je u Istambul, tamo odgojen i školovan na carskom dvoru. Pjevao je na turskom i perzijskom jeziku, ostavio dva divana pjesama i bio veliki vakif Mostara. Sve ovo nije posebno važno jer se zna da je Mostar dao više pjesnika koji su pjevali na orijentalnim jezicima i preko 200 vakifa. Ovdje je važno to što je on bio valija (guverner) Bosanskog vilajeta i što je kao prvi čovjek ovog vilajeta otišao u Ugarsku da se bori protiv nevjernika i dušmana islama i njegovig pristalica, gdje je 1603. godine i poginuo na Margaretinom otoku pod Budimom. On je dobro poznavao islamsku mističnu filozofiju čiji je najveći predstavnik bio i do danas ostalo Mevlana Dželaluddin Rumija.

U Blagaju niže Mostara nalazi se veliki harem i u njegovom donjem uglu mali ograđen dio niskim zidom, u kojem se sahranjuju samo Velagići. Ovdje postoji nišan u čijem epitafu piše da je pod njim sahranjen Velibeg Velagić, sin Alibegov koji je 1810. godine umro kao šehid kod tvrđave Odžakov u Rusiji. Stari Velagići: Alibeg, Mehmedbeg, Muhamedbeg i Osmanbeg, su ovo objasnili i rekli: Velibeg je otišao da se bori s nevjernicima i pošto se otuda nije vratio, rodbina mu je je u našem haremu samo provizorno nišan postavila. S njim je tada iz Blagaja i okoline otišlo u boj više muslimana.

Ova dva slučaja, a sličnih je bilo na hiljade, u našoj Bosni i Hercegovini, jasno govore da su naši preci uvijek sve kršćane smatrali svojim neprijateljima i stalno s njima ratovali, jer su im kuće i avlije napadali njih protjerivali ili ubijali. Iz historije znamo da su oni protiv muslimana u cijelom svijetu vodili krstaške ratove i inkviziciju koja ih je čak na lomači žive spaljivala. Borba protiv jeretika, a tako su oni nazivali ne samo sve muslimane nego i bogomile stalno traje od prvih dana pojave islama.

I u ratu koji je iza nas jedni su nam zabili nož u grlo, a drugi u leđa, oni uz moralnu i materijalnu pomoć kršćana iz cijele Evrope pokušavaju da nas potpuno istrijebe i unište sve što se nalazi muslimansko na ovim prostorima. Dole u Hercegovini i gore u Bosni su srušili sve džamije i sve što ima islamsko obilježje.

Za odlaske muslimana iz Bosne i Hercegovine u daleku Rusiju da brane islam, Rusi to izgleda nisu zaboravili, a ni oprostili pa su u prošlom ratu iz daleke Rusije dolazili da pomognu braći pravoslavcima (hršćanima), da ubiju što više pristalica islama.

Neki od četničkih komandanata su priznali, da su zbog ubistva svata Srbina pravoslavca (hršćanina), na Baščaršiji, osvetili na taj način što su grad Sarajevo držali 1.425 dana u najdužoj opsadi, u povijesti savremenog ratovanja. Dnevno je prosječno padalo 329 granata, a 22. jula 1993. godine zabilježen je „rekord“ – 3.777 granata! Ubijeno je 11.541 ljudskih bića.

I svaki komadić grada bio je na nišanu snajpera sa okolnih brda. Jedan od najpoznatijih snajperista koji je slobodno birao ciljeve po Sarajevu je ruski pisac Eduard Limonov. On je bio sa tim počašćen od brata po vjeri, i po peru ratnog zločinca Radovana Karadžića koji je pored njega stajao, dok je Rus po gradu pucao.

Mnogi se sjećaju i dolaska ruskih vojnika sa tenkovima na Pale sa uzdignuta tri prsta sa kojima su kasnije čopali meso pečenih bikova sa ražnja, a onda su te prste stavljali na obarače oružja koje je ubijalo pristalice islama.

Bezbroj primjera iz naše prošlosti potvrđuje da su naši preci svjesno išli u smrt želeći da budu šehidi, jer su čvrsto vjerovali da će se tako spasiti na budužem svijetu. Oni su mjesecima putovali na konjima u Ugarsku i daleku Rusiju s jednim ciljem i željom da brane islam. I dok su oni tako mislili i radili i napredovali su.

Dok su neki odlazili iz Bosne i Hercegovine u Ugarsku i daleku Rusiju da brane islam, drugi su ostajali da brane zemlju i islam također su ginuli i postajali šehidi. Ovdje ćemo pomenuti takvo i prvo značajno stradanje prvaka i intelektualnog vrha Bosne koji se desio u vrijeme Omer – paše Latasa koji je neposredno nakon pokušaja osamostaljivanja ove zemlje kroz pokret Husein – kapetana Gradaščevića čijem slomu je doprinijela i Srbija, Crna Gora, te pod njihovim uticajem i Ali – paša Rizvanbegović, vođ Hercegovine.

U čistkama koje je proveo Latas stradale su na hiljade bosanskih prvaka da bi, potom, došlo do austro-ugarske okupacije i promjene organizacije ove zemlje, ali i Islamske zajednice koja nije postojala u osmanskom carstvu, jer nije bilo potrebe za takvu zajednicu.

U vrijeme Austro – Ugarske na ovim našim prostorima uveden je evropski tip sekularizirane države, uvedena funkcija reis ul – uleme, dio inteligencije školovan na evropskim unverizitetima i u to vrijeme po prvi put došlo je kod muslimana do podjele na vjersku i svjetovnu intelegenciju, po evropskim kriterijima. U tako uspostavljenom sekularnom sistemu vjerskoj intelegenciji bilo je namjenjeno zadovoljavanje najnužnijih obrednih funkcija vjere i vjerskih potreba muslimanskih masa, konzerviranje islama i zadovoljavanje one šerijatsko-pravne dimenzije vjere kakvo je regulirano kršćanstvom u Evropi. To je omogućilo blokiranje vitalnih funkcija vjere.

U toku Austro – Ugarske okupacije, a naročito poslije Drugog svjetskog rata počeo je proces izrastanja novih intelektualnih laicističkih snaga koje su zahtijevale novu orijentaciju koja je sadržavala aktivno uključivanje u savremene procese zbivanja i izlaženja iz začaranog kruga. Ove nove tz. svjetovne snage ubrzo su došle u sukob sa starim tz. „konzervativnim“ snagama koje su se suprostavljale svakom izlaženju iz svog tradicionalnog kruga.

Socijalističko-komunistički razvoj je još više ubrzao proces izrastanja antiislamskih snaga već spomenuti tz. laicističkih, strogo se suprostavivši onom „konzervativnim“ snagama. U tom vaktu, vjeru su sačuvali „obični ljudi“, nažalost izdali su je oni od kojih se najviše očekivalo.
Raspadom Jugoslavije muslimani Balkana su se razdvojili u više država, koje su postale nezavisne. Pozicije koje smo imali u ranijim režimima bile su bolje, te disolucijom Jugoslavije neminovno je došlo do disolucije Islamske zajednice, muslimani su ostali odvojeni svi za sebe da rješavaju svoja pitanja po prvi put u historiji otkada postoje muslimani na Balkanu.

Danas u našim redovima ima veoma malo muslimana koji bi željeli biti šehidi u islamskom smislu te riječi. Svi oni koji su u prošlom trogodišnjem ratu bježali ispred četnika i ustaša sa željom i jednim ciljem da bi spasili svoje živote i novac koji su uza se nosili, po islamskim propisima nisu šehidi nego dezerteri, izbjeglice i proganici. Samo oni koji su se borili i ginuli braneći isključivo vjeru islam su pravi šehidi, što jedino Svemogući Bog zna.

Većina današnjih muslimana samo po imenu su bez ikakvog vjerskog odgoja, jer je vjeronauka za vrijeme duge vladavine socijalističko-komunističkog sistema bila (pot)puno zabranjena. Mnogi od ovih pomenitih zabrana prave sebi paravane, kako bi se iza njih sakrili i druge okrivili što im je vjera bila pred vratima, ali joj vrata nisu htjeli otvoriti.

Islam je trebao ući u svaku kući, i ozračiti svaku avliju. Bilo je koje kakvih sistema i zabrana, ali su ljudi iz želje i radoznalosti i zabranjene stvari radili, od koji su kasnije imali više koristi nego štete. Za to mi danas imamo čitavu generaciju nazovimo muslimana koji su bez ikakve prave vjere i ideologije, ali oni danas većini muslimana isipraju mozgove. Veći su vjernici, patriote, političari, jer imaju takve pozicije koje im koriste, da se tako ponašaju. Ne rade kao naši preci da bi se borili protiv protivnika islama i muslimana, nego se regrutuju idu u arapski svijet braću ubijati. Gle naivnosti i gluposti, jer neki misle da će kao šehidi tamo poginuti.

Možemo li očekivati afirmaciju islama u Bosni i Hercegovini, ili će on ipak ostati u domenu intimnosti. Pričalo se da su mnogi ovakvi muslimani, koji su živjeli na zapadnoj strani Mostara pod ustaškom okupacijom, prelazili na katoličku vjeru. Oni to nisu činili iz ubjeđenja nego isključivo da bi sebi obezbijedili što bolji život i sigurniju egzistenciju. Isto tako bilo je i onih koji su spas tražili u mješovitim brakovima. Najgore je, što sve svoje odbaciše, tuđe prihvatitiše, svoje kude, tuđe hvale, a kako se to radi vidimo i čujemo u primjeru Emira (Nemanje) Kusturice.

Evidentno je, (ne)čovjek se nalazi u snažnom procesu mijenjanja. Mijenja se materijalna fizonomija svijeta. Čini se, da je samo oblast etike i morala imuna na promjene u pozitivnom smislu. Sužava se prostor za vjeru i vjernike. Dok su naši preci ginuli u Ugarskoj i dalekoj Rusiji, a i naše gazije u posljednjem ratu, sa tekbirom imali smo jedan, pozitivan odnos, ali, čim je pucnjava utihnula i šehitluke prekrila trava pravi se zaokret. Tekbir postaje nepoželjan, a ezan preglasan.