Mehmed Meša DELIĆ: Dejtonski projekat, ovakav, kakav jest, i kako se provodi mogao bi Bosnu i Hercegovinu uvesti u novi rat, a ne mir i uspostavu vlasti po izbornom rezultatu. Zato treba ne očekivati nego pripremati novi Dejton, Dejton 2, kojim bi se drugačije definisao mandat snaga za primjenu sporazuma, ili našlo neko drugo modifikovano rješenje, kojim bi se izbjegao eventualni rat i stvari pomakle sa mrtve tačke, te spriječila podjela zemlje, jer Hrvati (Čović) uporno traže i radi na formiranju 3. entiteta, a to sigurno vodi ratu. Očito je da ovaj sporazum Dejtona koji svako na svoj način tumači (jedni su za duh, drugi za slovo) nije nakon toliko godina uvjerio ni Srbe ni Hrvate da moraju odustati od cijepanja Bosne i Hercegovine, da je Bosna i Hercegovina realna činjenica koju trebaju prihvatiti.

(Ne)sporazum iz Dejtona je donio prekid rata, ali nije donio mir, ni konačno rješenje. Zamrznuto je postojeće stanje, vjekovni ledenjaci se tope, a Dejton sve veća i veća ledena santa. Sa te ledene sante nam govore, da je (ne)sporazum utihnuo topove, prekinuo ubijanja, trajno ili privremeno, zavisi od razvoja događaja i ljudi koji su akteri vremena i događaja.

Autori Dejtona, ne vide i ne čuju da je rat iz rovova preselio u skupštinske klupe, entiteta, kantona i na nivo države. Umjesto tutnjave oružja i hučanja krvi, vodi se rat nacionalističkom, šovinističkom, fašističkom, retorikom, a škripe olovke koje crtaju granice i gumica za brisanje koja je sve manja i manja od čestog brisanja nacrtanog.

Autori Dejtona su mislili da se stvari u Bosni i Hercegovini mijenjaju izborima. Bili su u pravu sve se mijenjalo na gore (lošije). U dosadašnjoj već staroj provedbi sporazuma su se tako i ponašali. Vršili su taman toliko pritisak dovoljan da se održe izbori, po pravilima koje su oni postavili. Izbori nisu demokratski, nisu fer, nisu slobodni, to i oni sami već priznaju. To im je lakše, nego omogućiti da takvi i budu, iako su upravo takve proklamovali: demokratski, fer i slobodne izbore. Isto tako, nisu ništa učinili da se ispoštuje ni jedna odredba iz Dejtona koja se tiče tzv. „civilne inplementacije“, Aneks 7 nije više ono što je trebao biti.

Ubi nas dejtonski mir! (Karikatura: Šukrija Meholjić)

Svjetska zajednica na kršenje odredbi iz Dejtona ne odgovara odmah i energično. Bonska ovlaštenja i onih koji bi trebali da ih sprovode su otišli u zaborav što bi moglo biti pitanje: Da li će biti odgovornih za propast Dejtona? Bez povratka, i prava na povratak, nema Dejtona jer on gubi svaki smisao i neprihvatljiv je za više od pola građana Bosne i Hercegovine kojima je uskraćena sloboda kretanja koja nužno podrazumjeva zaštitu života i tijela čovjeka, zaštitu imovine, ravnopravnost, slobodu političkog djelovanja, slobodan pristup medijima itd... Samo se primjenjuje osakaćeni Aneks 3 koji govori o izborima, sa čvrstom namjerom da se izbori održavaju. Ovo im koristi kao česma na kojoj peru prljave ruke Svijeta pred građanima Bosne i Hercegovine, koji bi izborima trebali preuzeti svu krivicu na sebe i za predhodni krvavi period kao i za onaj koji prestoji, za koji se ne zna još kakav će biti. Sigurno se zna da neće biti ni lahak ni naivan, a može biti kao i ovi predhodni pa čak i gori. Bilo kakav period poslije izbora bio, najveći dio odgovornosti će ponijeti neimovno građani pošto će svojim glasanjem dati legitimnost snagama koje će biti nosioci kjlučnih uloga u događajima koji će nakon toga slijediti. Jedino neće biti odgovornosti onih koji nam izbore nameću i za njih pravila propisali, a možda time odredili ko će sa kim i ko će bez koga. Bilo kako bilo, nužno se pitanje postavlja šta se sve može desiti poslije izbora? Odgovor se decenijama traži, jer nije jedan, a ni prost. Moguće je da stvari pođu različitim putevima, boljim, gorim, sretnijim, nesretnijim ili istovremeno i jednim i drugim zavisno ko ih posmatra i sa koje strane, a moguće ih je posmatrati sa različitih strana. Isto tako postoji interesanata koji će nastojati da usmjeravaju kretanja pred izbore i poslije izbora.

Ako izbore dobiju pozicijske partije, što je vrlo vjerovatno, jer će to pripremati pod šatorima uz puno jela, pića, muzike, laži, a sve će to pratiti mediji koje oni kontrolišu, dobivamo stanje samo u drugo ruho zamotano. Postojeće političke snage sa novim legitimitetom će manje – više ostati na istim pozicijama i opcijama i već poznatim i dobro uhadin tendencijama neće dozvoliti nikakav progres i stvarnost, zakovat će postojeće stanje. Tad izborni rezultati ne bi nigdje bilo moguće primjeniti, jedino ako bi se dozvolile nove izborne jedinice (3. entitet).

Kako bi to funkcionisalo primjer imamo u Mostaru, a to možemo vidjeti na primjeru Federacije gdje je stanje isto kao i prije potpisivanja sporazuma u Vašingtonu. U varijanti da pobijede neke druge (udružene) opozicione snage skoro je iluzorno i govoriti, jer je snaga opozicije samo simbolična. Opozicija je politička, bolje rečeno ideološka, i njena pobjeda ne bi također donijela ništa novo. Sve bi ostalo isto, jer pitanja više nisu samo politička, nego suštinske prirode. S druge strane, ako ponovo pobjede snage koje sada imaju vlast, vrlo je moguće, na dijelovima kojim vladaju Srbi i Hrvati (Dodik, Čović) težnja ka otcjepljenju tih dijelova Bosne i njihovo priključenje Srbiji, odnosno Hrvatskoj, te težnje jako su u dosadašnjim procesima izražene. Svjesno se izostavljaju termini: „velika Srbija“, kao i „velika Hrvatska“ u predizbornim kampanjama. Ako bi proces pošao tim tokom, najveća bi greška Bošnjaka bila što bi išli na takve izbore, jer ni jedan Bošnjak nema moralno pravo pristupiti činu koji dijeli Bosnu pa ni izborima.

Dejtonski projekat, ovakav, kakav jest, i kako se provodi mogao bi Bosnu i Hercegovinu uvesti u novi rat, a ne mir i uspostavu vlasti po izbornom rezultatu. Zato treba ne očekivati nego pripremati novi Dejton, Dejton 2, kojim bi se drugačije definisao mandat snaga za primjenu sporazuma, ili našlo neko drugo modifikovano rješenje, kojim bi se izbjegao eventualni rat i stvari pomakle sa mrtve tačke, te spriječila podjela zemlje, jer Hrvati (Čović) uporno traže i radi na formiranju 3. entiteta, a to sigurno vodi ratu. Očito je da ovaj sporazum Dejtona koji svako na svoj način tumači (jedni su za duh, drugi za slovo) nije nakon toliko godina uvjerio ni Srbe ni Hrvate da moraju odustati od cijepanja Bosne i Hercegovine, da je Bosna i Hercegovina realna činjenica koju trebaju prihvatiti.

Sve dok Hrvatska i Srbija ne budu energično uvjerene da neće moći imati nikakvog uticaja u Bosni i Hercegovini i neće moći miješati u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine kao suverene i nezavisne države, a to je moguće samo energičnim i grubim pritiskom na te dvije države, one će forsirati prvobitnu opciju o podjeli Bosne i Hercegovine, kao mogućnost postizanja mira na Balkanu. Trenutno u Bosni i Hercegovini nema takvih odlučnih i energičnih političara da bi udarili šakom po stolu i susjedima rekli, skinite šape sa Bosne i Hercegovine. Takve odlučne i energične poteze u ovim uslovima i prilikama mogu onih koji bi na taj sto (po)stavili izmjenjen Dejton 2, a dopunjen sa EU 1. Ovdje ćemo dodati, da i budući već izvjesni Dejton 2 ili EU 1 neće dati nikakav rezultat ako mu potpisnici budu predsjednici Srbije i Hrvatske koji neometano vršljaju po Bosni i Hercegovini.
Da bi sporazum Dejton 2 ili EU 1 uspio, nužno je istjerati Srbiju i Hrvatsku, (ne Srbe i Hrvate) iz Bosne i Hercegovine, zatvoriti granice države, kada je već pod protektoratom, razbiti iluzije Srba i Hrvata o mogućnosti novih entiteta, a onda odvajanja dijelova Bosne i Hercegovine i pripajanja drugim (matičnim) državama. Spriječiti stvaranje ekskluzivnih teritorija rezervisanih po nacionalnom principu, i ne zaboraviti potpunu primjenu Aneksa 7 sadašnjeg sporazuma iz Dejtona. Obezbijediti primjenu izbornog rezultata i napraviti nova pravila koja će garantovati slobodne demokratske i fer izbore, koji će biti potpuno slobodni sa jednakim aktivnim i pasivnim pravom svakog građanina na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine, a ne da međunarodni sudovi moraju presuđivati (Sejdić – Finci), a što je paradoks, da političari ne poštuju sudske odluke, nego to koriste kao paravan iza kojeg pokušavaju praviti nove izborne jedinice, (nacionalne torove). Sudske odluke ma kakve bile, da li se nekome sviđale ili ne moraju se poštovati i u praksi primjenjivati. To vrijedi za presudu Sejdić – Finci, a i ona koja je dokazala i potvrdila da se u Srebrenici dogodio GENOCID, a političari iz naroda koji su učinili GENOCID to negiraju.
Samo uz uz pretpostavku da se organizuje Dejton 2 ili EU 1 imalo bi smisla i donijelo bi ozbiljne rezultate, a ako do toga ne dođe u Bosni i Hercegovini biti će produženje agonije građana, njihovo mrcvarenje i izigravanje.

Uzalud će biti Dejton 2 ili EU 1 ako bude rezultat kompromisa i ako njihova primjena bude ovisila do onih koji su poveli agresorski i genocidni rat u Bosni i Hercegovini sa ciljem da je unište kao državu i da je osvoje, a to je bio njihov osnovni cilj. Ako su Bosni i Hercegovini mislili dobro, zašto su vršili agresiju i genocid u njoj? Agresije se vrše na bilo koju zemlju sa ciljem da je osvoje. A što bi Bosna i Hercegovina bila izuzetak da agresori mogu dokazati da su napali Bosnu i Hercegovinu da je odbrane i spase od sebe samih. Bilo kako bilo bošnjački narod je izdržao i ovo iskušenje.

Bošnjaci kao temeljni narod Bosne i Hercegovine nemaju pravo dozvoliti podjelu zemlje, ma ko da je pokuša dijeliti. Posebno moraju voditi računa kome daju glasove od „svojih“ predstavnika i političara koji su u prošlim mandatima radili u ime naroda, a u svoje prezime. Bosna i Hercegovina mora ostati cijelovita od Save do mora, od Une do Drine, a ne razapeta između Brisela i Dejtona i da je kako ko hoće čopka. Ma koliko bilo Dejtona ili EU samo da Bosna i Hercegovina ostane jedna – jedina, a nikako onih koji bi je komadali.