ENGLESKI / ENGLISH

Konferencija posvećena pitanju etnonacionalizma i negiranja genocida u BiH, održana je u Čikagu 27. februara, a kosponzor skupa je bio Bosansko-američki institut za istraživanje genocida i edukaciju (BAGI) iz Čikaga s Udruženjem američkih filozofa. Učesnici govornici bili su: Senada Cvrk Pagan (KBSA), književnica iz Srebrenice; Mirsad Čaušević, preživjeli logoraš iz Prijedora; Ferid Sefer, član BAGI-a, Sanja Seferović-Drnovšek, direktorica BAGI-a. Na konferencije je postignut dogovor između Udruženja američkih filozofa na čelu sa profesorom David Pettigrew, inače velikim prijateljem BiH, i učesnicima govornicima, oko objedinjavanja svih izlaganja i objavljivanja zajedničke knjige na temu “Poricanje genocida i BiH”. Ova konferencija je jedna od najušpjelijih konferencija do sada na ovu temu.

Senada CVRK PARGAN: Bolnica se punila ranjenicima, a doktori su bez adekvatnih uslova pokušavali spasiti živote nedužnog stanovništa. Čak su jednom vojniku morali osjeći nogu testerom za drvo, a prije toga su ga napili domaćom rakijom, koja je poslužila umjesto anestezije. Od gladi je trogodišnje dijete umrlo ocu na rukama, pred vojskom Holandskog bataljona, koji kao nisu mogli da pomognu. Neprijatelj je napadao svim sredstvima. Čak ni humanitarnoj pomoći nisu dozvoljavali da u skladu sa dogovorom, doputuje od nas. Izgladnjavali su nas. Nismo imali soli mjesecima. Postajali smo aveti vlastitih tijela. Postajali smo logor smrti. Moja majka je postajala sve slabija.

Ja sam dijete Srebrenice. Dijete kome je rat ukrao najvažniji dio života – mladost i tinejdžerske užitke. Dijete koje se radovalo životu i uživalo svaki tren ljepote, do momenta kada su dušmani upali u moju kuću i zapalili je. Time su uništili moje djetinjstvo… Sagorjele su porodične uspomene, sve slike iz tog životnog perioda i to meni pred očima. Unijeli su mi strah u dušu, ulili nesigurnost u srce. Nisam bila naučena da se nosim sa neimaštinom, nisam znala šta znači neostvariti zaželjeno, nisam znala šta znači biti gladna i neimati nadu kada će biti hrane na stolu, a posebno nisam mogla zamisliti da ću bježati od smrti pred rafalima mitraljeza, ili kriti se od kiše granata, u borbi za goli život. Borba!!! Četiri godine, paljenja domova, ranjavanja, krvi, pucanja, gladi, straha, nesanice, suza. Preživljavanja. Odrastala sam uz ratnu stihiju koju su nam agresori nametnuli. Sazrijevala prije vremena. Shvatala život prerano. I željela da preživim. I ja i moja familija i moji prijatelji, i moji poznanici, i moji neznanici. Molila se Bogu. Jer je Bog bio jedini spas za sve nas. Spasio je moju majku, od sigurne smrti. Tog popodneva dok je sjedila u kući, i kada ju je snajpersita ranio u lijevu ruku nišaneći na nju kroz prozor naše kuće. Ruka je raznesena, ali mama je preživjela. Kasnije sam tog istog dana pokupila raznesene kosti njenih prstiju i dijelove koze koji su bili prosuti po zidovima i po podu sobe u kojoj se nalazila kad su je ranili. I bila sam zahvalna Bogu. Mogla sam umjesto te kože i kostiju, kupiti ostatak majčinog tijela i to mrtvog. Bila sam sretna jer je preživjela zamišljenu smrt.
Sjećam se takođe dana kada sam dobila kilogram bijelog brašna poslije mnogo mjeseci od jednog prijatelja, i kako sam s velikom radošću u srcu miješila tijesto za hljeb sa nadom da ću konačno okušiti pravi zalogaj. Dok sam u tim zanosnim momentima s pažnjom mijesila i čuvala svaku prašku brašna da ne ispadne iz zdjele, granata je pala na sprat od kuće. Geleri su padali svuda oko mene, i kuća se počela rušiti. Istrčala sam vani u pravcu susjedne kuće, kako bih se sakrila u zaštićeni podrum, ali vjerujte, zdjelu u kojoj sam miješila hljeb nisam ispuštala iz ruku. To je bila jedina nada da se moja familija i ja nahranimo poslije dugo vremena i nisam smjela niti po cijenu života rizikovati našu šansu. Spasila sam hljeb, sebe i obradovala naše stomake sa mehkim, glatkim zalogajem koji je bez gruboće klizio niz naša isparana, izranjavana grla, što su izazvali kukuruzni kočanji koje smo do tada stalno jeli umjesto hljeba.
Mnogo je tuznih dana iz tog perioda, a jedan od najtuznijih bio je kad je moj najbolji, školski drug Senad Džikanović, nagazio na minu, dok je prelazio sa drugovima iz jednog u drugo selo. Vijest je stigla do mene munjevitom brzinom. Satima sam skamenjena sjedila na pragu kuće ječajući u bolu. Nismo znali da li je Senad živ ili ne, jer su ga četnici pokupili sa mjesta nesreće, dok su se njegovi ostali drugovi sa kojima je bio uspjeli izvući. Neki od njih su zadobili povrede, ali su uspjeli da prežive. Bol koju sam osjetila gubitkom moga najboljeg prijatelja bila je neopisivo jaka i ostra, nisam osjećala niti vrijeme koje je teklo u nepovrat, niti sam zapazala pucnjavu i granate oko mene, sve je postalo nevažno. Smisao za nastavak života i borba za goli opstanak gasili su se u meni. S njim je otišao dio mene koji se nikada više nije vratio. Osjećala sam se prazno i porazeno. Bog je uzimao od mene moje najdraže. Sjećam se te noći, i danas poslije 22 godine kao da je jučer bila, noći koja mi je pokazala kako čovjek može da bude jači od bilo čeka na svijetu, kako čovjek i kad ne želi mora da živi, i kako čovjek mora da prihvati sudbinu, koja nije dobrodošla.
U toku rata u Srebrenici svi smo oskudjevali sa odjećom također. U toku zima, osipali smo stare džempere i od njih ispletali nove džempere ili rukavice, ili kape i šalove. Ja sam nekako željela da brigu i svoje crne misli odagnam od sebe da bi se lakše nosila sa situacijom, pa sam satima sjedila kraj prozora dajdžine kuće u kojoj smo bili kao izbjeglice i plela. Mama me naučila tome. Plela sam za svakoga po nešto. A najteže mi pada kada se sjetim kape koju sam isplela za mog rođaka Azema Memiševića kojeg su svi poznavali po nadimku - Faca. Osula sam stari mamin džemper, koji je bio crne boje i od te vunice isplela kapu za svog rodaka. To je bio čovjek kojega sam smatrala svojim starijim bratom, i koji mi je na neki način pomagao da prebrodim teške trenutke rata. Naša rodbinska veza bila je samo dodatna karika ljubavi koju smo gajili jedno prema drugom. Kada sam Faci dala kapu toga jutra, prije njegovog polaska u borbu, pogledao me je svojm toplim očima, punim ljubavi i zahvalnosti, a onda čvrsto zagrlio i poljubio u obraz. Imala sam osjaćaj kao da se oprasta od mene. Iz mog zagrljaja otišao je živ i zdrav u borbu, a u kasnim popodnevnim satima, njegovi suborci su ga donijeli mrtvog izpred moje kuće. Toga dana moj rođak Faca je poginuo od neprijateljskog metka, a na glavi mu je bila kapa od crne vunice koju sam mu ja isplela, sva u krvi. Bog je uzeo još jednog meleka iz mog života, a meni ponovo zario bol u srce ovim gubitkom. I danas kad vidim da neko nosi crnu kapu na glavi, ja se vratim u taj kobni dan i ponovo oplačem mog rodaku Facu.
Eso Mehmedović. Ranjen u nogu. Metak ostao u tkivu i prouzrokovao trombozu. Noga počela da truhne. Imao je samo 25 godina. Prijatelj moga brata, a meni bio i brat i drug i savrsšenstvo dobrote. Mjesecima se borio s tim bolovima, umirao svake sekunde lagano. Ležao je u ratnoj bolnici u jednom selu koje i nije bilo tako blizu sela u kojem sam ja sa familijom živjela kao izjeglica. Obilazila sam ga jako često. I kad god bih imala nešto hrane, odvajala sam dio za njega i nosila mu u bolnicu. Nas posljednji susret bio je na dan njegove operacije. Kada je doktor donio odluku da se Esina noga mora podhitno osjeći, jer tromboza zauzima maha i može ga ubiti. Njegova posljednja želja je bila da mu nadem cigaretu i da mu je donesem prije doktorskog poduhvata. Znao je da ću zemlju prevrnuti da mu ispinim želju. I jesam. Prvi i posljednji put u životu sam ukrala. Moj dajdža imao je nekoliko skrivenih cigareta u svojoj kući za koje sam samo ja znala. Ukrala sam jednu i odnijela je to jutro Esi. Konačno se pojavio blještavi osmijeh na njegovom licu. Sa tako očitim zadovoljstvom i užitkom je izvlačio dimove te cigarete, a ja sam ga nježno milovala po kosi, sjedeći pored njega na njegovom bolničkom krevetu ratne bolnice. Želio je da odem kući, a ja sam željela da ostanem tu dok se operacija ne završi. Ipak sam ga poslušala. Operacija je započela tačno u dva po podne. U selu je bio mukli tajac. Znali smo svi šta će se dogoditi. Esine muke su započele. Tačno smo znali kada je doktor počeo da mu siječe nogu, jer je njegov jauk i krik od bola bio toliko jak da se čulo obližnjim selima. Svi smo plakali. I moj brat, i moja majka, i moj otac, i cijelo selo. Tuga nas je gušila, osjećala sam da slijedi ono najgore. Poslije 15 minuta, Esini krici su zašutili, i stigao nam je glas da je nas Eso podlegao. Nije preživio. Još jedna smrt, još jedna rana na mom srcu, još jedan gubitak koji će da boli cijelog života i nikada neće biti prežaljen.
Nizali su se mjeseci, pogibije, odlasci mojih najdrazih u nepovrat, a ja sam gubila vjeru u Boga. Bilo je sve teže i teže, nositi se sa zlom koje nas je pritiskalo sa svih strana. U Srebrenici je bilo oko 40 000 ljudi što mještana što izbjeglica iz susjednih gradova i sela. Ljudi koji su se borili da prezive. Glad i nemoć, bolesti i zaraze, napadale su nas nemilosrdno, nismo imali lijekova niti sredstava da budemo pomognuti od strane doktora. Bolnica se punila ranjenicima, a doktori su bez adekvatnih uslova pokušavali spasiti živote nedužnog stanovništa. Čak su jednom vojniku morali osjeći nogu testerom za drvo, a prije toga su ga napili domaćom rakijom, koja je poslužila umjesto anestezije. Od gladi je trogodišnje dijete umrlo ocu na rukama, pred vojskom Holandskog bataljona, koji kao nisu mogli da pomognu. Neprijatelj je napadao svim sredstvima. Čak ni humanitarnoj pomoći nisu dozvoljavali da u skladu sa dogovorom, doputuje od nas. Izgladnjavali su nas. Nismo imali soli mjesecima. Postajali smo aveti vlastitih tijela. Postajali smo logor smrti. Moja majka je postajala sve slabija. Zbog nedostatka lijekova, artritis je zauzimao sve kosti njenog tijela i pretvarao je u invalida. Teško je mogla hodati. Brinula sam o njoj kao o vlastitom djetetu. U tom svom bolu, i patnji, i gladi, i golgoti, docekali smo i taj gobni Juli 1995. godine. Vijest da je Srebrenica pala, i da se trebamo povuci iz svojih kuća, proširila se kao crna magija među narod. Svi sposobni muškarci, uputili su se preko suma u pravcu Tuzle, a žene i

Senada Cvrk Pagan rođena je u Žutici kod Srebrenice 1975. U Srebrenici je stekla osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, studirala je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, a obrazovanje je nastavila na Lansing Community College u američkom gradu Lansing, država Michigan. Tokom rata, od 1992. do 1995. godine živjela je u Srebrenici. Nakon što je odselila u SAD preminula joj je majka, što će u književnom stvaranju ostaviti velikoga traga, tako da je poezija Senade Cvrk Pagan, ispunjena temom majke i ljubavi prema njoj. Udata je i majka je dvoje djece. Knjiga Senade Cvrk Pagan “Čežnja za tišinom”, je prevedena na engleski jezik, objavljena i dostupna na Amazon.com. U istoj je zadržana verzija pjesama na maternjem – bosanskom jeziku. Svaki dan, svaki tren, svaki naš potez, načinjeni korak, uslovljen je onim što stoji na početku našega puta. Ma koliko putovali svijetom, uvijek smo vezani neraskidivim vezama za svoj početak, za prvi korak. Pamtimo mlijeko na svojim usnama i zavjet. Pamtimo plač, koji nas čini živima. Pamtimo Nju, kojoj je Bog dao najvažniju ulogu na svijetu – da rodi. Koliko god se navikavali, nikada se ne naviknemo da je nemamo i uvijek usne pođu progovoriti njeno ime, kao molitvu, kao poziv, kao ponos... Ovu knjigu Njoj poklanjam, svojoj majci…

djeca u pravcu Potočara. Rečeno nam je da za naše muškarce, Srbi otvaraju koridor, kojim će bezbijedno preći na teritiriju federacije, a da će za žene i djecu obezbijediti prevoz autobusima i da nikome ništa neće učiniti, naravno lagali su. Moj brat i otac, su spakovali po nekoliko ličnih stvarcica sa sobom, i svi smo se zagrlili ispred kućnog praga posljednji put. Brat me je pogledao i rekao, “Seko, ne znam hoćemo li se ikada vise vidjeti, ali ne zaboravi istorija se ponavlja”. Znala sam šta je mislio s tim. Otac mi je pružio svoj pištolj i rekao: “Imaju dva metka u pištolju, znaš kako ga koristiti, upotrijebi jedan metak za tvoju majku, a jedan za sebe, ne dozvoli da te siluju”. I rastali smo se. Taj rastanak nikad neću zaboraviti. Oni su otišli u šumu, a ja i mati prema Potočarima. Onako iznemogla, majka je poslije nekoliko sati odustala od borbe pješačenja, i sjela pored jednog mezarja. Željela je da je ostavim i da nastavim sama prema Potočarima. Preklinjala sam je da mi to ne traži. Plakala na njenom krilu, a ona me gurala od sebe i govorila da me mrzi, kako bi me s time prisilila da odem, da je ostavim, znala sam da je željela da spasim sebe. Nisam mogla da se odlijepim od nje. Plakala sam i preklinjala je da nastavi hodati, ali ona je bila i suvise iscrpljena i nije imala više snage da se bori. Moji jecaji i borba s njom naveli su je na jedan čin koji samo majka može uciniti. “Sjedi”, rekla je. Onda me je zagrlila i pomilovala po kosi. Dobokim pogledom svojih divnih očiju doprla je i moju dušu. “Ja sam previše iscrpljena, nemam snage da hodam dalje. Moj život je svakako pri kraju, a tvoj život je na početku. Ne mogu te zaštiti ukoliko te uhvate, a znaš da će te silovati, ja to ne mogu podnijeti, ostavi me i idi za narodom, preživi, i zivi, i rodi mi zdrave unuke”. Nijemo sam je gledala, odbijajući glavom njenu želju.
- “Ustani, i kreni ovim putem prema Potočarima, ne osvrći se kad kreneš, ne okreći glavu, nastavi hodati, a ja ću ti haramiti svaku kap mlijeka kojim sam te zadojila, ako se ne spasis”, rekla je umornim i brižnim glasom.
Poruka je bila jasna i konačna. Ostala sam sama na koridoru smrti da se borim za vlastiti život i ispunim majčine želje, da preživim i rodim joj unuke. Nakon nekoliko dana majka je puzeći, ipak stigla u Potočare. Preživjela je. A nakon 20 dana tumaranja i hodanja preko šuma otac i brat su, hvala Bogu, stigli živi u Tuzlu.
11.juli je najbolnija tacka moje duše. Četnici su ubili oko 10 000 mojih sunarodnika. Ubili su mi četiri amidže, dva prva rođaka i 99 ostalih članova uže porodice.
Iz mog doživljaja na Potočarima, napisala sam poemu koja i nosi naziv “Potočari”. Ova poema je moja istinita priča onoga što sam vidjela i doživjela toga dana. Biće uvrštena u moju novu zbirku pjesama na kojoj trenutno radim, a već je objavljena u zajedničkoj zbirci pjesama “Izvan dometa”, učesnika šestih međunardnih susreta KNS (Udruženje za kulturu Novo Sarajevo), gdje je proglašena za načitaniju poemu 2013ć godine u BiH.

POTOČARI Slijevale su se rijeke NAS sa svih strana. Uplakane žene i djeca, iscrpljeni starci, grupe zalutalih, izbezumljenih mladića. Julska vrućina i oblaci neprijateljskog olova, svijali su gnijezdo iznad glava nevinog naroda. Žurili smo, gušeći se prašinom suhoga tla, kao da nuru htjeli smo u zagrljaj, ne bi li izbjegli oštri mač krvnika, zlikovca, koji mržnjom zamisli da muške glave ne smije više bit’, tu baš na našim tlima. Plačne majke dječicu su u naručju nosile, za malene duše nadu mislile, Potočare spasom gledale, ali mrak umjesto nura dočekale i od straha vlastito evlade davile, a da to nisu ni znale. Iz noćne tmine krikovi su odzvanjali! Čekali smo, ukočeni strahom, jer red se nije znao, niti koga će sljedećeg, krvnici odvesti u smrt. Leševi su ležali na kamari! Očima svojim vidjela sam pomor! Jedan preko drugog bacani su kao klade, onda prekriveni krvavom plavom ceradom. Potok krvi ispod njih je izvirao i s potokom bistre vode se spajao u svom nemilom koritu. Ležali su jedan preko drugog, kao da su živi, kao da su zaspali na tren, još im je blistala rumen na licu, na julskom suncu. Tad nisam osjećala ništa, niti strah, niti bijes suza se zaledila u oku od jada koji je stezao dušu. Zavratila sam krvavu ceradu, još jednom istinu da mi vide oči i prepoznah meni dragi lik… Moj školski drug… Gledao me je ugašenog pogleda. Valjda nisam imala snage za kuknjavu i plač. Al’ tu sliku zapečatih u duši da me prati vječno, u snu i na javi. I nikad neću znati zašto, ni kako, ljudska ruka drugoj ruci život uzima!!! Ali pamtim… I džuturume pokraj Šušnjarskoga puta gdje je starost korak sasjekla, i smrt prije vakta pritekla… I one male ručice nježne iz majčinog zagrljaja što su otete silom, na druge puteve odvedene i nikad vraćene. I dječije krikove i mukove, i majčine tužne jadikovke! Pamtim… Tugu u stihove prenosim: da se zlo ne zaboravi, da se ne ponovi, NIKAD I NIKOME!!!