Sead ZUBANOVIĆ: Jer, nije lahko biti neko pa onda niko i ništa. Kada na izborima u oktobru, ako ih dočeka, bude izgubio vlast, Mile gedžovan mora zavezati jezik u čvor. A, bude li pričao što ne treba, svašta ga može snaći. Beogradu nije teško poslati katil ferman po ološu kojeg njima nikada ne manjka. Pa, neka izvoli. Do njega je. Dodik je normalno, kao kukavica što i jeste, a tu osobinu uporno nastoji prikriti svojom papanskom bahatošću. pristao na ultimativni ponudu koja nudi život i otišao lično po svoju presudu.

Velikosrpsku politiku vode zajednički dvije institucije. Prva i glavna je SPC, a druga, savjetodavna, SANU. Tu se donose i usaglašavaju sve nacionalno bitne odluke. Političari su samo izvršioci, servis i njihova produžena ruka. Kada budu potrošeni čeka ih sudbina toalet papira. Za primjer se može krenuti kroz vrijeme od Karađorđa do Miloševića i Đinđića. Zavisno od potrebe odsjecane su im glave, bili su trovani ili ubijani u atentatima. Obavezno su završavali tragično, jer mrtva usta ne govore. Novokomponovani „potrošeni“ političari Srbi, pravoslavci iz Bosne, otpremljeni su po redoslijedu u Hag. Takođe, za one po uticaju „manje“ vrijedne Srbe aktuelan je sada humaniji način uklanjanja sa vlasti. Njihova politička smrt se nagovijesti obaveznim odlaskom u majčicu Rusiju gdje im bude dodijeljeno crkveno priznanje za nekakve pravoslavne zasluge što je u stvari završni čin, puštanje vode iz vodokotlića. Ta persona tada zvanično pristaje biti politička mrtva, ali zaštićena od odgovornosti za počinjena kriminalna djela. Suditi joj se ne smije, sve dok poštuje kodeks šutnje o naredbama iz centra koje je za mandata morala ispoštovati sprovodeći ih u djelo. Na neki način je to blaža verzija carigradskog „svilenog gajtana“ koji su Srbi zapamtili kroz petsto godina podaništva otomanskoj vlasti. Zaista su oni mnogo toga i prisvojili od Otomana. Recimo, od turske koračnice u prijevodu imena „Nizamski rastanak“ napraviše pjesmu „Svilen konac srbijanski“. Iskoristio bih ovu priliku da se javno zahvalim rahmetli Safetu Isoviću i njegovom sinu Benjaminu, autoru teksta, što su nam "vratili" nazad ovu kompziciju snimivši još tokom agresije pjesmu naslova "Šehidski rastanak" na originalnu melodiju istog naslova već "prisvojenu" kao "Svilen konac srbijanski" od strane naših uvijek "poštenih" komšija. O tome je njen intrpretator legendarni "Sajo" često javno govorio i objašnjavao šta ga je motivisalo na ponovnu afimaciju ovog zaista grandioznog muzičkog djela. Znao je reći da se na takav način on barem malo odužio svojoj dragoj majci Bosni. Pošto ratni švercer cigarama, a trenutno predsjednik manjeg entiteta Mile voli zapjevati, obično pod vašarskim šatorima, morao bi da od sada u svoj repertoar uvrsti i ovaj plagijat, ali umjesto „konac“ da obavezno pjeva ili „peva“ „gajtan“. Bila bi mu to baš autobiografska „pesmica“.


Definitivno je jasno, Milorad Dodik više nije miljenik beogradske politike. Preciznije govoreći, on je pao u njenu nemilost. Svjestan njegove profanisanosti zbog količine tereta kriminala koju ovaj ruralni, nekrunisani vladar Genocidne tvorevine nosi na svojim „leđima,“ Vučić ga je već odavno precrtao i otpisao kao mogućeg poslušnika i klimoglavca što je obavezna uloga i jedina poželjna karakterna crta svih dosadašnjih, ali i budućih predstavnika bosanskih pravoslavaca ili Srba kako oni sebe vole historijski netačno nazivati. Treba li ih napomenuti gdje su bili ti „bosanski Srbi“ dok im je Milošević krojio kapu, dogovarao i potpisivao „Dejtonski sporazum“? Je li ih iko išta pitao dok su „čamili čekajući“ po hladnim hodnicima vojne baze ispred konferencijske sale? Sjećaju li se svog očaja i odbijanja da pristanu na potpisano, kao i krokodilskih suza Krajišnika i bolumente oko njega dok su napuštali Sarajevo noseći sa sobom i svježe otkopane kosti svojih predaka, potvrđujući na taj način svoje nomadsko porijeklo. „Dejtonski ustav“ su Dodikovci, po uputama iz Beograda, uspjeli kasnije „popraviti“ tako što su iz njega uzimali samo ono što im odgovara. Nije to bila stvar njihove sposobnosti. To su im omogućili bošnjački predstavnici u

A, bude li pričao što ne treba, svašta ga može snaći. Beogradu nije teško poslati katil ferman po ološu kojeg njima nikada ne manjka. Pa, neka izvoli. Do njega je.

vlasti zbog svoje pohlepe zaraženi političkom impotencijom i karakternom ljigavošću. Usput su ti isti dušmani vlastite domovine izgubili dvadeset pet posto Bošnjacima pripadajućih državnih funkcija ili jasnije rečeno četvrtinu vlasti. (Na ovom mjestu se, jednom za sva vremena, mora reći istina da od strane bošnjačkih političara redom, Dejtonski ustav nikada nije ni izlistan, a kamo li pročitan jer su im tokom službovanja obje ruke bile čitavo vrijeme zauzete krađom. Iz tog razloga, braneći svoj nerad i lopovluk, oni i jesu jednoglasni u osudama prije svega čovjeka, što oni nikada neće biti, koji je njegov potpisnik). Posjeta Vojislava Koštunice zvanog „Voja kalašnjikov“ Banja Luci, nadimak je dobio zbog svog aktivnog učestvovanja, obavezno u pripitom stanju, na romanijskim ratnim guslarskim cirkus prelima podrške nastavku pokolja Bošnjaka, samo je potvrda bezizlaza situacije u kojoj se našao Mile kamiondžija. Vojo je u ulozi izaslanika države Srbije došao da lično kao svojevremeno takođe „dobitnik“ sličnog priznanja u Rusiji, a sada politički mrtvac, prenese svoje iskustvo bratu Miletu i objasni mu kako se dalje treba ponašati da bi fizički ostao živ. Jer, nije lahko biti neko pa onda niko i ništa. Kada na izborima u oktobru, ako ih dočeka, bude izgubio vlast, Mile gedžovan mora zavezati jezik u čvor. A, bude li pričao što ne treba, svašta ga može snaći. Beogradu nije teško poslati katil ferman po ološu kojeg njima nikada ne manjka. Pa, neka izvoli. Do njega je. Dodik je normalno, kao kukavica što i jeste, a tu osobinu uporno nastoji prikriti svojom papanskom bahatošću. pristao na ultimativni ponudu koja nudi život i otišao lično po svoju presudu. Njegov kiseli osmjeh pri dodjeli mu „nagrade“ u majčici Rusiji govori sve, a i vratio nesvojstveno zabrinutog izraza lica. Treba ga i razumiti i shvatiti. Nije baš jednostavno prisustvovati sopstvenoj sahrani.

Meni će, odlaskom sa vlasti SNSD-a, najviše nedostajati gospođa Majkić. Nisam u stanju zamisliti skupštinsku dvoranu bez njenih šarenih pantalona na cvjetiće, „bubi“ frizure i planinsko-karminskih rumenih obraza. A tek što je znala onako nježno, baš ženstveno cvrkutati, pardon, bukati i urlati tražeći isplatu svojih nezarađenih prinadležnosti... Zaista dostojanstveno, srpski. Ma prava Dodina dama! Prestankom njenog mandata ostat će prazne dvije skupštinske stolice, a nije teško odgovoriti zašto.