Mehmed Meša DELIĆ: Ćeman: Ima, brate puno... ali i malo. Mnogi tavani, budžaci, privatne zbirke, Gazi – Husrevbegova biblioteka, Biblioteka Orijentalnog instituta koju su, usput rečeno „oslobodili“ onog zbog čega je opstojala, zbirke drugih institucija – sadrže još brojne naše rukopise na orijentalnim jezicima, među kojima se kriju novi stvaraoci i novi prepisivači. A da ne govorim o stambolskim zbirkama i bibliotekama evropskih metropola čiji katalozi još nisu urađeni. Moja bibliografija sadrži oko 17.000 jedinica sa 1352 pisca. Uradio sam je kronološki, kako bi korisnik mogao uočiti prostor i vrijeme, ali i uspone i padove koji se se dešavali.

Mustafa Ćeman nije puno poznat široj kulturnoj javnosti. Mada je bio istaknuti bosanskohercegovački bibliograf. To je sudbina što ju dijeli s djelatnošću koja u njegovu slučaju ima središnje mjesto – bibliografijom.
Recimo onda barem ono najnužnije: Rođen je 4. aprila 1925. godine u selu Miljanovci kraj Tešnja, osnovnu školu je završio u Jelahu. Umro je u Tešnju 28. jula 1999. godine, a ukopan je u rodnom selu Miljanovci.
Službovao je, svršivši poznatu tuzlansku Behram – begovu medresu, u sreskim narodnim odborima u Tesliću, Tešnju i Doboju – na poslovima financija. Od 1957. godine je radio u Bibliotekarskom odjelu bivše zagrebačke „Zore“. Nakon umirovljenja 1985. godine, odlučio je ostatak života proživjeti u rodnom kraju: Miljanovcima, Tešnju, Jelahu. Ali, ratni ga vihor odvodi u izbjeglištvo, u Zagreb, a onda i u Split. Ponovo se vratio 1996. godine u svoj zavičaj.
Prva mu je objavljena „Bibliografija radova o Hasanaginci 1774 – 1974“, (s Alijom Isakovićem), a poslije nje su uslijedile „Građa za bibliografiju humorističke štampe u BiH“, bibliografija Muse Ćazima Ćatića, Ahmeda Muradbegovića i brojnih drugih. Najimpozantnijim se ipak doimlje njegov bibliografski rukopis srednjovjekovne Bosne (s oko 14.000 jedinica). Završio je bibliografiju literature o bosanskomuslimanskoj književnosti.
Ovdje ćemo pomenuti šezdesete godine koje su bile bitne kao novi početak za bosanskomuslimansku književnost. Dr. M. Imamivić u tekstu „Neki pogledi na razvitak muslimanske književnosti“ („Život, 1972, ½) kaže da je Tešanj objavljivanjem studije dr. A. Nametka o Ćatiću, te Ćatićevih „Sabranih djela“, inicirao tu obnovu. U toj priči je vrlo primjetno i učešće Mustafe Ćemana.
A evo kako je to opisao sam Ćeman: Sve je počelo 1962. godine kada su đaci tešanjske gimnazije u starim muslimanskim časopisima „Behar“, „Biser“ i „Gajret“ pronašli Ćazimove pjesme, pa su pri gimnaziji osnovali svoj Književni klub „Musa Ćazim Ćatić“, ali su ga prosvjetne vlasti odmah zabranile. Smail Terzić, tešanjski novinar i književnik, počeo je 1963. godine pripremati obilježavanje 50. godišnjice Ćatićeve smrti, a meni je predložio da se izda zbirka njegovih pjesama. Poduzeće „Zora“, u kojem sam tada radio, prihvatilo se izdavanja, a kada sam saznao da je Nametak doktorirao na Ćatiću, predložio sam Tešnju da objavi tu disertaciju, ali sam doživio snažan otpor. Međutim, podržao nas je predsjednik općine Salih Sarić, založivši ne samo svoj autoritet, nego i svoj novac. Zgodom obilježavanja godišnjice Musine smrti, naređeno mi je da prenesem znanstvenicima da u svojim izlaganjima ne smije reći da je Ćatić muslimanski pjesnik.
A nakon otkupljivanja vrijedne privatne biblioteke književnika Hamida Dizdara 1968. godine, Ćeman je tada trebao iz Zagreba preći u Tešanja da obradi tu biblioteku.

Proglasili su me 'nepodobnim' za život u rodnom kraju!
Vezano za taj slučaj Ćeman je rekao: Da, trebao sam. Trebao sam obraditi biblioteku. Ali, na određenu intervenciju iz tešanjskih kulturnih, odnosno političkih institucija, proglašen sam nepodobnim... Borili smo se da otkupimo Hamidovu biblioteku, jer bi inače otišla u Bohum (Bochum, Njemačka).
Zahvaljujući gospodinu Sariću, biblioteka je ostala u Bosni, u Tešnju, pa tako nije doživjela sudbinu Bašagićeve knjižnice koja je završila u Bratislavi. Nažalost, Hamidova biblioteka i danas stoji nesređena i nedostupna...
Ne samo što je Ćeman bio proglašen nepodobnim, najposlije je bio i uhićen.
A našto je ovako reagovao: To je bilo finale sistematskog, meni nerazumljivog, eh – nerazumljivog! odnosa... Osuđen sam na dva mjeseca zatvora zbog knjige dr. Smaila Balića „Kultura Bošnjaka – muslimanska komponenta“ koja je izdata 1973. godine u Beču.

Adem-aga Mešić nije bio samo Pavelićev doglavnik
Kada se govorilo o Tešnju – nije bilo moguće, a nije bilo ni potrebe izbjeći jednog Tešnjaka koji je za Bosnu i Hercegovinu, u najširem smislu, od izuzetnog značaja. Historiografija o njemu vrlo malo i sasvim jednostrano govori. Riječ je o Adem-agi Mešiću. A, da li je on bio tabu, i zašto?
Ćeman će to ovako objasniti: Bio je tabu sve dok su političari „pisali“ historiju. Adem-aga Mešić je zaslužio objektivniji, znanstveniji tretman. On jeste bio Pavelićev doglavnik, i na tome se uglavnom zaustavljaju ocjene o njemu. Međutim, Mešić je od početka rata bio starac od osamdesetak godina... Ali i kao doglavnik je onemogućio dolazak ustaša u tešanjski kraj, štitio je srpski, jevrejski i romski živalj, tako da i to razdoblje njegova života treba bolje osvijetliti, a ne kao do sada. Za nas je ipak bitnije ono što je on učinio za Muslimane i za BiH. Ja ću napomenuti bar ponešto da se ne zaboravi. Prvo, Mešić je preuzeo financiranje muslimanskog časopisa „Behar“. Dao je svoj novac kad to nije htio učiniti niko od sarajevskih bogataša, tako da zasluga za pokretanje „Behara“, uz Bašagića, Mulabdića i Hadžića, prije svega pripada njemu. Mešić je tada bio tešanjski veleposjednik. Dalje, financirao je izlaženje Bašagićeva „Ogledala“; pružio je golemu novčanu pomoć i jedan je od organizatora Muslimanskog – prosvjetnog društva „Gajret“; važan je i kod osnivanja „Narodne uzdanice“; utemeljio je „Islamsku štampariju“ u Sarajevu i potom je uvakufio; financirao je izlaženje „Novog Behara“... Bavio se i pisanjem. U „Beharu“ je 1904. godine objavio dramu iz muslimanskog života „Ismet i Almasa“, koja je izvođena širom BiH. Organizator je, recimo i to, prve kazališne predstave u austrougarskom zemanu, izvedene u Tešnju 1895. godine. Objavio je radove o Omer-paši Latasu, Bašagiću... Posjedovao je veliku biblioteku, kolekciju oružja i nošnji, a gdje su sada te zbirke – niko živ ne zna!

Prešućeni islam – prije Turaka
Historiografija je inače i te kako puno ostala dužna Bosni i Hercegovini, a posebice, Muslimanima.
A na to Ćeman odgovara potvrdno: Tačno je to. Radeći sa sinom bibliografiju srednjovjekovne Bosne, mnogo puta sam se iznenadio. Mnogo šta, naime, nije ni približno tačno predstavljeno. Bosna, otkad je spominje bizantiski car Porfirogenet 948. godine u djelu „De Administrando Imperio“, do 1463., u mnogome čemu je nepoznanica. Jednim je dijelom tako zbog nedostatka dokumenata, a drugim zbog subjektivnosti historičara. Kao prvo, nije rasvijetljeno postojanje islama na području Madžarske, Srijema i sjeverne Bosne od 10. stoljeća do dolaska Turaka, a pojedini izvori upućuju na to. Na primjer, Grk Kinnamos je u 1165. godine, za grčko-madžarskog rata, spominje Madžare u Srijemu, tzv. Kalizije, kao pripadnike perzijske vjere,, a Al-Biruni, arapski pisac, spominje ih kao Ismailite u 10. stoljeću. Početkom 11. stoljeća, tj. 1077. godine ugarski kralj Ladislav naređuje da muslimani, Ismailiti, moraju primiti kršćanstvo.
Koloman, ugarski kralj, godine 1095. govorio o Ismailitima, njihovu postu, nejedenju svinjetine, umivanju (abdest) i obrezivanju, o zabrani međusobnog stupanja u brak između Ismailita. On je naredio da gosti kod Ismailita moraju jesti svinjetinu i to s domaćinom. Tako je, zapravo, vršena represija nad muslimanima i njihova asimilacija. I ugarski kralj Lajoš spominje Ismailite kao muslimane.
Godine 1345. spominje se naselje Kalesija između Tuzle i Zvornika, što je svakako u vezi s Kalizijama. Treba razjasniti pitanje Slavena na španjolskom dvoru od 10. do 16. stoljeća. U 10. stoljeću tamo imamo velikog učenjaka Habiba Sakalibija, a Sakalibi upućuje na njegovo slavensko porijeklo. Onda, prema pojedinim izvorima osnivač Kaira jeste Slaven po imenu Gawhar (Dževher). Moglo bi se možda pretpostaviti da su ti naši ljudi tamo dospijevali kao robovi, trgovci i slično. Na prve tragove postojanja islama u tim krajevima naišao je, još prije drugog svjetskog rata, prof. Šaćir Sikirić, a o osnivaču Kaira, Slavenu, pisao je prije istog rata h. Mehmed Handžić, a također i dr. Balić. Vrlo značajno djelo o južnim Slavenima u službi islama od 10. do 16. stoljeća napisao je Vladimir Mažuranić („Südslaven im Dienste des Islam (von X bis XVI Jahrhundert“, Zagreb-Leibzig, 1928. godine). O osnivaču Kaira djelo je napisao Mansur al-Katib pod naslovom „Sirat al-ustad gawhar“, Al-qahira, 1954, a o muslimanskoj Mačvi, gornjoj Srbiji i sjeveronoistočnoj Bosni, govori djelo koje je napisao Luis Massignom („Annusie du monde Musulman“, Paris, 1954.). postoji mnogo stranih izvora, i istočnih i zapadnih, koji se dotiču te problematike. Mislim da bi u sledećim mirnodopskom razdoblju historiografija morala tražiti i pronaći odgovor o utjecaju islama na bogumilsko učenje. Indikativno je na primjer i to da izaslanik upućen u Dubrovnik nosi ime Rauf. Naša historiografija o mnogim temama iz srednjovjekovne Bosne davala je pristrasan sud.
Govorilo se o nasilnoj islamizaciji Bosne, a tome uvjerljivo proturiječi činjenica da sinovi bosanskih velikaša zauzimaju značajne pozicije u turskoj Carevini – od komandanata do velikih vezira. O njihovu ugledu i utjecaju govori što su svoj bosanski jezik, i svoje pismo – bosančicu, uveli kao službeni diplomatski jezik Carevine i što su dvorsku kancelariju vodili na bosančici, pa su čak i sultani potpisivali fermane pisane bosančicon! Današnja historiografija, apsurdno, taj jezik naziva srpskim odnosno hrvatskih, a bosančicu proglašava ćirilicom, mada se to kurzivno pismo razvilo izravno iz grčkog pisma. Iznenađenje upornost onih kojima je stalo da se istine o bosanskom srednjovjekovlju zamagle, sakriju ili krivo interpretiraju.
Odraz toga bio je vidljiv i u marginaliziranju značaja osamstote godišnjice Povelje bosanskog bana Kulina, a sad znademo i zašto?
A na pitanje: Da li je drugačiji odnos histopriografije prema razdoblju Bosne u sastavu Turske Carevine?

Bosanska se posebnost ljubomorno čuvala
Ćeman hitro odgovara: Nije. Mada je bila u sastavu Turske Carevine, Bosna je uvijek imala poseban položaj koji je čuvala, moglo bi se reći: ljubomorno! Historičari to, međutim, najčešće previđaju, idući čak dotle da Bosanske Muslimane izjednačuju s Turcima. A da to ne čine slučajno – govori prešućivanje događaja koji Muslimane predstavljaju kao samosvojan i samobitan narod. Muslimani su se osjećali Bošnjacima, a „turcima“ samo u smislu pripadnosti istoj vjeri, a prave Turke su nazivali Turkušama. Neobično su pazili da se koja Muslimanka ne uda za Turčina. Sudjelovali su u ratovima koje je Turska vodila protiv drugih država, ali – ono o čemu naša historiografija malo govori – Bosanski su Muslimani vodili i ratove za obranu Bosne. Brojni su ustanici i protiv Turske (kao onaj u 1686. godine), ali snažni i veličanstveni otpor protiv ulaska austro-ugarskih trupa...
Koliko je dovršio bibliografiju o bosansko-muslimanskoj književnosti...
Na to je Ćeman kazao: Literatura o našoj književnosti, koliko se zasad zna, počinje 1466. godine. Tada je Šayh Alauddin Bistani Mussnnifik napisao biografsko djelo o Mahmud-paši Anđeloviću – Adniju: „Tuhfa-i- Mahmudiyya“, od tada pa do danas traje naša književnost, a kontinuirano traje i literatura o njoj. Muslimani su svoju književnost stvarali na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom (tzv. adžamijska književnost). u Bosni je, također, bila vrlo raširena i prepisivačka djelatnost, a prvi muslimanski prijepis nastao je 1463. godine iz oblasti filozofije, dakle iste godine kada je Turska došla. Uza sve ovo, stvarana je i vrlo razgranata narodna književnost, o čemu prve vijesti donosi Slovenac Curipetschitz u svom putopisu iz 1531. godine.
A koliko jedinica ima bibliografija i kojom je metodom urađena?
Ćeman: Ima, brate puno... ali i malo. Mnogi tavani, budžaci, privatne zbirke, Gazi – Husrevbegova biblioteka, Biblioteka Orijentalnog instituta koju su, usput rečeno „oslobodili“ onog zbog čega je opstojala, zbirke drugih institucija – sadrže još brojne naše rukopise na orijentalnim jezicima, među kojima se kriju novi stvaraoci i novi prepisivači. A da ne govorim o stambolskim zbirkama i bibliotekama evropskih metropola čiji katalozi još nisu urađeni. Moja bibliografija sadrži oko 17.000 jedinica sa 1352 pisca. Uradio sam je kronološki, kako bi korisnik mogao uočiti prostor i vrijeme, ali i uspone i padove koji se se dešavali.
U znak zahvalnosti, a i motivacije budućih generacija, Opća biblioteka Tešanj ustanovila je nagradu: „Mustafa Ćeman“ za doprinos u razvoju bibliotekarstva i primjeni informacionih tehnologija u bibliotekarstvu.
Neka je hvala i rahmet veliki Mustafi Ćemanu za sve što je uradio, a molimo Allaha dž.š. da ga u džennetske bašče uvede, a njegov trud i rad u dobra mu djela upiše.
Raduje me, da sam došao do BEHARA – Časopisa za kulturu i društvena pitanja, štampanog u Zagrebu, siječanj – lipanj (januar – juni) 1993. godine u kojem sam (pro)našao intervju pod naslovom: VELIK KAO MRAV koji je vodio i zapisao Amir Brka književnik iz Tešnja sa Mustafom Ćemanom također Tešnjakom, a koji sam (is)koristio, kao izvor informacija (literaturu), da bi napisao ovaj članak.