Avdo METJAHIĆ: Ona ljudska bijeda koja je likvidirala bez ikakvih razloga i povoda, na hiljade Bošnjaka diljem BiH, a i Albanaca na Kosovu devedesetih godina prošlog vijeka, nije im na umu samo prikriti zločine kojima je bio svjedok čitavi svijet. Njima je cilj, kako neko napisa: “ubiti svaku ideju koja afirmiše duhovni princip koji usvaja sve autenticne civilizacijske vrijednosti, princip pogleda na svijet koji je u nepremostivom sukobu sa trulom politikom i kulturom srpskoga drustva”. Rat koji je zadesio balkanski prostor i neizvjesnost koja je bila prisutna, pokazao je i lice Evrope koja se nikad nije promijenila, pa i ako sebi naziva demokratskom i civilizacijskom. Ta ista Evropa dozvolila je balkanskom kasapinu, Srbima, da još jednom iskažu svoje koljačke kvalitete, da još jednom pokaže vjernost divljaštvu, kao i u prijethodnim ratovima i sukobima koje su pokretali na tim prostorima, i to uvijek za tuđe račune.

Čudan neki vakat stigao, a možda i nije vakat nego čovjek, koji trči za nekim vaktom kojeg nema, trči a nikako da ga uhvati, pa sve izmiješao. U ovom šašavom vaktu, od hrabrog ispade kukavica, pametnog niko ne sluša, neobrazovani i fukara vlada, a ako imaš podublji džep sve ti je dostupno. Ako slučajno pogriješiš i podignš glas za istinu i pravdu, buntovnik si, i linč ti ne fali, a još ako se ogriješiš prema nekom silniku iz vlasti, nema te. Oni obdareni koji bi čovjeka izvukli iz blata, njega gaze i odbaciju, a ako te tapšu po ramenima i srčano ti pružaju ruku, te kad im okreneš leđa, ne gine ti pucanj u njih. Da li je to vakat ili čovjek, ili je neko ludilo zahvatilo pa sve ide naopačke, nisam siguran.

Kad bi se umovi ljudi mogu izključiti čak i za kratko vrijeme, iz strasti i od utrke antagonizma, to bi bio predah za čovječanstvo, ali se pitamo: da li čovjek ima strpljenja za svoj mir? Uvijek treba pravit korake, ali nikako kratke ili pak samo jedan, neka ih bude mnogo u zamjeni za pravdu protivu snaga u nasilju, i međuljuckih razlika.

"Nije jak onaj ko je u pravu, nego je u pravu onaj ko je jak", takav je vakat došao za čovjeka, ali ništa ne čini da to izmijeni i dovede u red, Božiji i ljudskih zakona, pa da bude jak onaj što je u pravu. Jest, ono što je najvažnije za čovjeka, da bude potpun čovjek, jer vjera u jednog Boga, jeste kao vatra koja nas grije, i koja ujedno topi led u čovjekovoj duši.

Osjećaj se ono sto jesi, i to iz dubine duše i srca, jer osjećanja nijesu profesija. Čovjeku se desi da izda svoju državu, svoj narod, da čak izda i svoju obitelj, ali kad izdaš sebe i svoje principe, taj je obrao bostan, taj više za nikog nebi trebao da postoji. Podlegnuti se svakoj fukari, da vlači sa tobom, radi nekih sitnih šićara to je potpisana smrt samom sebi, pa i okaljati potomstvo, koje to ne zaslužuje, zar ne?

Ona ljudska bijeda koja je likvidirala bez ikakvih razloga i povoda, na hiljade Bošnjaka diljem BiH, a i Albanaca na Kosovu devedesetih godina prošlog vijeka, nije im na umu samo prikriti zločine kojima je bio svjedok čitavi svijet. Njima je cilj, kako neko napisa: “ubiti svaku ideju koja afirmiše duhovni princip koji usvaja sve autenticne civilizacijske vrijednosti, princip pogleda na svijet koji je u nepremostivom sukobu sa trulom politikom i kulturom srpskoga drustva”. Rat koji je zadesio balkanski prostor i neizvjesnost koja je bila prisutna, pokazao je i lice Evrope koja se nikad nije promijenila, pa i ako sebi naziva demokratskom i civilizacijskom. Ta ista Evropa dozvolila je balkanskom kasapinu, Srbima, da još jednom iskažu svoje koljačke kvalitete, da još jednom pokaže vjernost divljaštvu, kao i u prijethodnim ratovima i sukobima koje su pokretali na tim prostorima, i to uvijek za tuđe račune. Oni su uvijek birali svoje vođe, ne po ljudskosti, ne po brizi za svoj narod, nego uvijek ološ, koja ih je vodila u propast, i za tuđe račune, u većini slučajeva za ruske, radi nekog slavenskog brastva, koje je lažno i koje je podmetnuto. Sve one patnje koje su pretpjeli mali narodi Balkana u posljednjem srpskom, crnogorsko i hrvatskom havetanju, gdje su iništeni ljudski životi na svim stranama, koji se ne mogu nadoknaditi i suživot ljudi koji je poremećen, ne može se ispraviti. Poslije svih nesreća kroz koje je prošao bošnjačko-muslimanski narod suočavamo sa podrugljivim poricanjem istine i veličanjem aveti i to pred licem te , za nas maćehe Evrope, i takozvanog civilizovanog svijeta.

Jedan veliki Srbin, niko drugi nego akademik Ćosić, napisa i ovu istnu o sebi i svom narodu:
- "Lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene intelegencije, lažemo stvaralački, maštovito i inventivno”.
Nikad nisu pomislili, ni jedni, ni drugi, ni treći, da se ubijaju, ranjavaju nedužni ljudi gradova i sela, BiH i da se uništava opstanak jednog autotonog naroda, a kad taj narod bobi svoju snagu, prijetnja dođe is svijeta, da će ih unuštit, jer se brane.

Neki bi u nas, radije sve one patnje koje su snašle Bošnjaka posljednjih skoro vijek ipo, propusititi šutnji, i sve ostavili da ide nekim tokom, koji će zadovoljit samo počinioca svih nesreća tog podneblja.

Citirat ću jednu kletbu, koja govori o suštoj istini: “Proklet nek’ si ti nesrećni vilajetu u kome su paščad puštena, a kamenje vezano”. Kad sam već ovo citirao da ne zaboravim i ovu istinu, koja se ne smije zaobići, jer je napisa autor koji poznaje dušu svog naroda, pa kaže:

“Mnogi su odlutali od bošnjaštva, zaboravili sebe i nas, pa se danas kao čude, kako to, odkuda to najednom (!?) Bošnjaci dođoše? A mi, nit’ išli, nit’ dolazili! Svoji smo na svome, vazda bivali i jesmo”.
“Let us repeat, for the benefit of those who accuse us of "bleating for peace at any price".
Pa daj da ponovimo, u korist onih koji nas optužuju “krvarenjem za mir po svaku cijenu”.
War rather than slavery;
Arbitration rather than war;
Conciliation rather than arbitration
Rat bolje nego ropstvo;
Arbitraža bolja nego rat;
Pomirenje bolje nego arbitraže.

Bošnjo, postade frustriran onime što mu se izdešavalo, pa se masovno okrenuo svojem vjerovanju islamu, vjerujući da mu je to jedini izlaz, što i jeste, jer je natjeran da ne očekuje ništa od ovozemaljskog života.

Ne, nije uvijek odgovor u vjeri, nego u čovjeku, kome su vakat i korumpirani vođe pomutili pravac, pa duhovni život treba uravnotežiti sa onim svakodnevnim i nedozvoliti da praviš iste greške, više od jedanput.

Danas u mjesecu ramazanu, u mjesecu kad je Allah objavio Kur’an preko svog miljenika Muhammeda a.s. danas u mjesecu istine, ovo razmišljanje na glas, samo je opomena da istina postoji, koja je veća od ljudskog krika, urlika i vapaja. Neka ovo bude samo podsjećanje, i da zaborava neće i ne smije biti, te da osveta nije odgovor, ali poslušnost i sloboda ne idu zajedno. Da opet podsjetim: “Bosanski konj u najgušćoj magli nađe put SVOJOJ kući, što sa mnogim Bošnjacima nije slučaj”.