Memorijalni centar žrtava genocida u Potočarima: Emina na djedovom mezaru

Kćeri moja ja ti umirem a nisam bolestan. Volio bi živjeti, volio bi da budem stobom i gledam kako rasteš, kako postaješ djevojka, žena i majka. Gladan sam ti, a i žedan kćeri moja, al’ moram da idem, na mene je red. Srpski dušmani pobili su sve ispred mene, ali ne brini kćeri, babo ti u Džennet ide, a ti kćeri kad postaneš majka reci svojoj kćerci da si i ti imala oca i da sam ja morao otići, zato sto sam imao drugačije ime od svojih ubica, zato što sam se molio Bogu na drugačiji način, zato što sam volio svoje komšije i prijatelje a imali su drugačija imena od mene.

Eminina osveta: Pisat ću i govoriti o ubicama i genocidu koji dušmani uradiše da se nikada nikome i nigdje ne bi desila ni Srebrenica niti Bosna!

Kćeri moja, reci svom dijetu kad ga budeš imala da tvog babe je želja da tvoje dijete ne zaboravi šta se desilo sa nama i da smo morali otići jer srpsko-crnogorski zločinci želješe tako. Kćeri moja nisam nikog mrzio, a mnogo puta sam i pomagao one koji će me u grobnicu baciti. Zato kćeri jednom kada dijete budeš imala, reci dijetu ma gdje ono bilo i raslo, da ne mrzi one koji me u smrt poslaše. Reci dijetu svom da me osveti, da me osveti tako što će slušati tebe kćeri moje, da zna fatihu proučiti svom djedu, da zna zašto je tamo gdje jeste, da ne zaboravi nas koji smo otišli a željeli smo ostati, da završi dobru školu i da priča svima zašto ona djeda nema. Kćeri, dovedi dijete na mezar moj ma kako daleko ti bila i reci dijetu da ne plače. Reci dijetu da prouči faithu za sve nas tamo koji ležimo, reci dijetu što nam se desilo i vrati je tamo odakle je došla i ne dozvoli joj da sama ostane. Budi sa njom kad bude plakala, ne moj je zaustavljati, a ako želi da priča, dozvoli joj, dozvoli joj da priča i drugima. Nek’ se osveti tako da ne zaboravi, ali da ne mrzi.

Devetnest godina prođe od kada djede ti morade otići, znam da si bio gladan i žedan prije nego što si otiš’o, majka mi je rekla. Samo da ti kažem ja sam to dijete kojem si ti poruku poslao dok si smrt u oči gledao. Djede , malo sam ti porašla, jedanest godina mi je. Samo da ti kažem da slušam majku a i fatihu ti učim. Djede rođena sam ti daleko od tvog mezara, u Americi sam djede ali sa majkom, babom i sestrom dolazila sam na tvoj mezar i pričala sa tobom i plakala. Znam ja da si ti mene čuo kao što sam i ja čula tvoj amanet koji si ostavio baš za mene.

Djede nisi zaboravljen, ja ću ti opet doći da ti kažem šta sam uradila od onog što si meni u amanet ostavio. Ne znam jesam li ti rekla ali jedna sam od najboljih u školi, a kad god dobijem priliku pričam o tebi i hiljadama ostalih koji leže sa tobom na istom mjestu i koji su morali otići zajedno sa tobom.

Evo djede i danas stojim ovdje i pricam o tebi i zašto ti nisi među nama. Da ti kažem djede, da ne mrzim one koji imaju drugačija imena od mene i koji se mole Bogu na drugačiji način, kao sto nisi ni ti mrzio. Ali se svetim tvojim ubicama danas, i sutra ću, i sve tako dok budem živa ću pričati o onima koju su morali otići a željeli su ostati. Pisat ću i govoriti o ubicama i genocidu koji dušmani uradiše da se nikada nikome i nigdje ne bi desila ni Srebrenica niti Bosna!

Volim te djede i znaj da tvoja amanet i poruka žive u meni, jer to je moja osveta!

Eminina suza