Kameni uskličnici Između kuća i pojata, između bašči i šuma, između potoka, rijeka, obala, svuda ima mezara sa i bez bijelih nišana, bez turbeta... Koliko lijeganja u mezare, pod nišane, svaka stopa bosanska, mezar do mezara, svaki njen travnjak, vrt, vođnjak, igralište, bašča, prevoj, rudarska jama... Mučeni su, ubijani su Bošnjaci, množili su se mezari i mezaristani – mezari, kaburi, a ponad njih – nišani, bašluci... Neka nikad ne presuši Fatiha i tiha suza isplakana nad njima, bosanskih ginjenika i branitelja, a nišani, premda su smrt objavili neka kao kameni uskličnici uskliknu novi život u Bosni. Šuma potočarska Nišani bijeli, nišani zeleni, šuma potočarska na genocid upozorava. U bezbroj bosanskih šuma, planina, polja, rijeka, jezera, klisura, rudnika, pećina..., su izlomljene kosti bez imena i nišana. O Bosno, koliko ti je srce, kolika ti je duša, da si to izdurala? O Bosno, čuješ li zov i vapaj, šuma, planina, polja, rijeka, jezera, klisura, rudnika, pećina, i izlomljenih kostiju u njima? O Bosno, znam da nisu gluha, i da nikome nisi maćeha bila al' ima puno onih koji u tebi žive, al' te mrze zato su na vapaje i na jauke gluhi kao i onda kada su te ubijali, sakatili... Kad bi Drina govoriti znala Kad bi Drina govoriti znala ona bi hukom ispručala: Ja rijeka plahovita, najveća sam masovna grobnica koja je ikad na Balkanu bila! Ja rijeka plahovita, u svojim tamnim, zelenim dubinama, krijem kosti Bošnjaka Goražda, Višegrada, Foče, Bratunca, Bijeljine, Srebrenice, Zvornika..., i drugih mjesta Bosne i Podrinja koja su bila predsoblja genocida! Ja rijeka plahovita, sveta sam granica, između dobra i zla, vodom Pive i Tare napunjena, krvlju Bošnjaka zamućena, a obala lijeva i desna kostima protkana. Oni su nevini bili, i mnogo ih je bilo, brže su ubijani, nego su brojani! O, rijeko plahovita, kad te plava zora zagrli, pokaži joj krvavo crvenilo, i kosti koje glabaš i sakrivaš. Dok ih glabaš okolne stijen muklo šute počast odaju onima kojih više nema, oni sniju u tvom mokrom koritu. Nad njima ni ptice ne lete plaše ih magle krvave koje svakog jutra izrone iz mraka krvavog blata koje u gustim slojevima padaju, težinu svoju na kosti spuštaju. O, rijeko plahovita, u magle uhapšena, u mraku zakopčana, stani na tren jedan, ne teci, ne žubori, dok te gledaju mračne i duboke oči. O rijeko plahovita u koritu svom kriješ i čuvaš kosti iz svih ratova, a bilo ih je mnogo kao i masovnih grobnica, dokaza genocida. Dušmani Bosne Mramorom se mramorili, kamenom se kamenili, u drvo se pretvarali svi dušmani Bosne. Svi dušmani Bosne su sa zlim jezicima, sa krvavim kamama, sa zlim namjerama. Iza sebe ne ostaviše ništa ne srušeno ni sela, ni grada, ni kuće, ni crkve, ni džamije, ni mosta, ni mezarja. Riječi nam nedostaju dušmani nam i jezik otimaju da nam usta budu nijema kada o njimat rebamo pričati ili pisati. Svim dušmanima Bosne prkosimo, bosanskim jezikom i govorimo i pišemo, Bosna ima jednu vječnost, ona će svoje dušmane nadživjeti.. Bosna je nadrasla golemi svemir, ljepša je od zore i zlata, ime joj zapamtiše narodi cijelog svijeta, Bosna je bila ostaje otadžbina Bošnjaka.

Srebrenica - Bosna,
mezar do mezara,
Srebrenica - Bosna,
ponori strave i užasa.

Srebrenica - Bosna,
oplakuje i sahranjuje,
svoje evlade najmilije,
Allahu drage šehide,
dženneta stanovnike.

Kada su ih ubijali od pasa bili su bjesniji,
krvavom kamom su mahali i ptice otjerali,
u ovim krajevima ni ptica ni gnijezda nema,
osim poneke sove koja u ruševinama drijema.

Srebrenica - Bosna,
nisu tako daleko, nisu tako blizu,
ako znamo da se u njima
genocid dogodio.

Kažu: Vrijeme briše sve!
Ali genocid ne!
Genocid se mora spominjati
sa generacija na generacije prenositi.

Srebrenica - Bosna,
uvijek su tu,
na njih moramo misliti,
one će svoje dušmane nadživjeti.

Srebrenica - Bosna,
neprestano će se za pravdu boriti,
pravda je važna,
ali nije dovoljna.

Srebrenica - Bosna,
bistre kao kapi rose,
one su svete rijeke,
teku, huče, žubore.

Svakog jula nabujaju,
u njih se sliju rijeke
žena, djece, ljudi,
oni stignu sa svih strana svijeta.

Svaki put kada stigne juli,
a on će vječito stizati
tada Srebrenica - Bosna,
Allahu dove upućuju.

Tada vrvi kao u košnici,
vrvi do iznemoglosti, vrvi do nesvjesti
u svakom tijelu, srcu, duši, vapaj i dova.
S ruke na ruku,
s ramena, na rame
prhne tabut zeleni
u pravcu mezara, kuće vječne.

Pored mezarja cvjetaće
kao krv crveno cvijeće,
za one koji (ne) imaše sreće,

U tom košmaru
iz hiljade očiju
vrela suza se zakotrlja
niz tužna, iznurena lica.

Srebrenica - Bosna,
rijeke isplakanih suza,
poplaviše pustinju tuge
u kojoj bjelasaju kosti poklane nejači.

---

Na poljani Potočara
Kao korali u Crvenom moru
rodbina, prijatelji, preživjeli,
za spomen kamen, nišane, tabute
čvrsto se prikrpili,
tiho plaču i mole se Allahu,
za sabur, za snagu, za utjehu.

U ovim gužvama,
u ovim stiscima,
niko nije usamljen,
oni su uz Allaha,
On im šehide pazi i čuva.

Na poljani Potočara,
smjenjuju se uplakani,
čista suza biva vrelo zvukova,
tada uho svako
biva plačom probušeno.

Dragi Allahu, tješi uplakane!
Ima ih k'o pčela, oborenih glava,
a podignutih šaka, oni dove upućuju Tebi!
Leluja se učenje Kur'ana, između neba i Potočara.

Oni plaču, oni se mole
dok ih davi sparina i teško nebo
sa neizmjernim oblacima.
Dave ih i govornici
sa dugim praznim govorima,
minuta šutnje dovoljna bi bila.

Govornici govore, a oni duraju,
oni znaju, ali ne i govornici
kako je teško biti slab i nemoćan,
biti sam bez igdje ikoga, i nemiran i očajan.

Mučno je biti sam, a uz to izdržati,
na podignuti dlan, na spomen kamen,
na zeleni tabut, na bijeli i zeleni nišan,
za onima koje troglava aždaja pogubi,
u dolinama genocida, suzu ne pustiti.

Po bespućima, gonjeni su,
od četnika i pasa, po trnju i kamenju,
gmizali su, goli, bosi, gladni, žedni,
gmizali su, živote gubili,
a da bi ih u srca, duše, ranili,
brutalno su ih odvajali i ubijali.

Bosno, čuvaj tragove utapane,
grobnice iskopane,
suzama, krvlju, natapane,
plugom genocida orane.

Beskrajni Allahu, što na plavom svodu
zlato i srebro noćnih zvijezda pališ,
daj snagu, daj sabur i primi dove,
onih koji golim rukama,
sahranjuju samo kosti.

Njihovi najmiliji bili su lijepi i ponosni,
ali, troprsta aždaha se ugnijezdila u Bosni
da ubija, sakati, narod ponosni,
da Bosnu u prah pretvori,
da prahom kosti njihove pokriju.

A gdje je taj prah i gdje su te kosti
dragi Allah samo zna.
Njihovi životi u avliji genocida su izbrisani,
a u srcima, u dušama, u spomen kamenu, u nišanima,
na hiljade njihovih imena su zapisani.

Zato je tuga njihova ljuta,
njihovo dostojanstvo pogaženo,
njihov život jadan, kukavan i neispravan,
sav pogažen i pogružen, dostojan stida i prezira,
jao, jao, kuku njima jer, ako dođe istina,
ona samo uznemiruje, ona ne pomiruje.
Strasno šute mrtvi u dubokom mezaru
jer, duše njihove na istinu čekaju...