Bivši bošnjački logoraši i članovi njihovih porodica danas su na prostoru nekadašnjeg prijedorskog logora Keraterm obilježili 22. godišnjicu stradanja svojih 200 sugrađana koji su u noći s 23. na 24. juli 1992. godine tu strijeljani, javlja Anadolu Agency (AA).

Keraterm je jedan od najozloglašenijih logora na području Prijedora kroz koji je od maja do avgusta 1992. godine prošlo oko 3.000 logoraša, a ubijeno je njih 371.

Ubijanja i najsuroviji oblici fizičkog i psihičkog zlostavljanja logoraša trajala su tokom cijelog perioda od maja do avgusta 1992. godine, kada je logor bio raspušten.

Preživjeli logoraši svjedoče da je u takozvanoj "sobi 3" te noći, 23. na 24. juli, ubijeno oko 200 logoraša.

Jauci i rafali iz "sobe 3"
„Tokom noći iz 'sobe 3' ljudi su zvali, molili da im donesu vodu. Vrućine su bile nesnošljive, a mučenje žeđu teže smo podnosili nego glad. Nakon tih poziva, krenuli su da ih tuku. Čuli smo vriske, a potom rafale. Ujutro mi je jedan od stražara naredio da iz sobe izvadim tijela. Tu, pred zgradom, ležao je veliki broj ranjenika. Kazali su da ih voze u bolnicu, a vozili su ih u smrt. Svi su oni sklonjeni, da ih dokrajče, ubiju na drugom mjestu. U sobi je krvi bilo do gležnja. Satima sam iznosio mrtve, brojao sam, bilo ih je 120", dio je potresnog svjedočenja bivšeg logoraša Kasima Sivca.



Adem Karupović nije imao sreće. Iz Keraterma je odveden i ko zna gdje, ubijen. Njegova supruga Faiza priča da je svakodnevno dolazila pred kapiju logora.

„Donosila sam mu hranu. Ili je nisu htjeli uzeti ili su je uzimali i bacali na moje oči. Onda sam čula da je odveden u logor Trnopolje. Danima sam ga uzalud tražila. Nakon rata, njegovo tijelo nađeno je u masovnoj grobnici Hrastova Glavica. Ko ga je i gdje ubio, nikada neću saznati“, kroz jecaje priča Faiza.

Ističe da nema riječi kojima bi opisala tugu koju nosi u sebi svih ovih godina.

„I kada nam govore ko je od čuvara logora, komadanata, na koliko godina osuđen, to nije ništa. Da budu u zatvoru u kojem im je bolje nego kod kuće. Ovdje, na ovom mjestu, gdje su ubijali, tu ih treba zatvoriti“, kazala je Faiza Karupović.



Sudbin Musić, jedan od organizatora današnjeg skupa u Keratermu, koji je i sam kao maloljetni dječak prošao strahote zatočeništva u logorima, podsjetio je i ovom prilikom na nehumanost koja je vladala u Keratermu, prijeodrskom logoru smrti.

Svjedočenja o strahotama Keraterma
„Svjedoci pred Haškim tribunalom svjedočili su o torturama po sobama, hodnicima, pisti ispred logora. U Ketarermu je tukao ko je i kada htio. Čuvari, isljednici, ljudi koji su dolazili izvana. I to im je nije bilo dovoljno, pa su imali i logoraše na posebnom tretmanu, koje je mogao tući ili ubiti bilo ko. Ubijalo se noću, tijela su i po dan-dva stajala na smetljištu u krugu logora“, kazao je Musić tokom obraćanja prisutnima.



Izrazio je nezadovoljstvo procesuiranjem ratnih zločinaca koji su počinili zločine u logoru Keraterm. Napomenuo je i da još uvijek nisu obilježena mjesta stradanja u ovom logoru.

“Zlo koje nam se desilo u logoru nikada neće biti zaboravljeno i uvijek ćemo obilježavati taj događaj. Ipak, žalosno je da više od 20 godina nakon tih dešavanja još uvijek nisu obilježena mjesta u logoru Keraterm. Isto tako, još uvijek niko od direktnih izvršilaca zločina tog 24. i 25. jula 1992. godne u hali 3 u logoru nije uhapšen i priveden pred lice pravde. Od 12 pravomoćno osuđenih za zločine u logoru, uskoro će svi biti na slobodi, a u zatvoru će ostati samo jedan zločinac. Kako onda u takvim uslovima graditi suživot sa drugima”, rekao je Musić.

Predsjednik udruženja logoraša "Prijedor 92" Mirsad Duratović istakao je da je žalosna činjenica da su danas „svi koji su osuđeni za zločine u logorima na slobodi, dok njihove žrtve i dalje ekshumiraju mrtve iz masovnih grobnica rasutih po okolini Prijedora“.



Šutnja o logorima i žrtvama
„Za logore u Prijedoru izrečeno je 37 presuda. Međutim lokalna zajednica i uprava Grada Prijedora i dalje je slijepa i gluha za sve to. Mnogo puta smo zbog toga uzalud tražili dozvolu da se mjesta stratišta dostojno obilježe. Ovoga 20. jula, kada smo ukopavali 284 Prijedorčana, molili smo da makar taj dan šute. Odbili su. Odbili su da proglase dan žalosti za svoje sugrađane. Zato je ovog 20. jula u vodu pala svaka priča i gradonačelnika i Prijedora da je grad Prijedor jednak za sve svoje građane“, istakao je Duratović.

Naveo je da je Keraterm i najveće stratište Bošnjaka, mještana Rakovčana, jer je u njemu u samo pola sata ubijeno njih 102.

„I svi logori i sva ubistva nisu bila dovoljna Haškom tribunalu da zločine ovdje počinjene nazove pravim imenom, pa prizna da se u Prijedoru desio genocid. Nama je ostala još jedna nada, a to je čekati presudu Radovanu Karadžiću. I ako on ne bude osuđen za genocid, Haški sud će među svim žrtvama ostati u sjećanju, dok je svijeta i vijeka, kao saučesnik u zločinu“, poručio je Duratović.



Prisutnima su se obratili i predsjednik Udruženja logoraša “Kozarac” Sabahudin Garibović, predsjednik Saveza logoraša u BiH Jasmin Mešković, predsjednica udruženja "Žena–žrtva rata“ Bakira Hasečić...

Prvi put je obilježavanju godišnjice zločina u zloglasnom logoru Keraterm prisustvovao i ešalon Oružanih snaga BiH.

Današnjim obilježavanjem prenijeta je jasna poruka da zlo, koje se dogodilo od 1992. do 1995, nikad i nikome ne treba da se desi.

Kroz logor Keraterm prošlo je, od maja do augusta 1992. godine, više od tri hiljade Prijedorčana. Logor Kereterm bio je u objektu nekadašnje Fabrike keramičkih pločica, u blizini putne komunikacije. Danas na tom mjestu, ispod jednog bora, stoji skromna spomen - ploča koja podsjeća na dešavanja iz 1992. godine.