Šefka Begović-Ličina: Htjela sam tuđinima objasniti kako danas u bosanskim očima nada poput zem-zema izvire, kako su bošnjačke suze saburom šerbetom potekle, da su Bošnjaci samo vjerom u Jedinog Stvoritelja čista obraza preživjeli, da Bošnjakinje ne rađaju zlikovce, već mirisne ljiljane, ali me, gledajući odsječene pletenice boje srne, od bola izdade snaga i ja ih suzom razmrsih, dušom očešljah, da ih u srcu Sandžaku ponesem kao najbolniju hamajliju bošnjačku.

Allahovom odredbom, BKZ Belgije na čelu sa predsjednikom, gospodinom Nečkom Ćemanom, pozva me u Brisel da kao njihov musafir budem na ovogodišnjem obilježavanju 11. jula i podijelim bolno sjećanje na najveće stradanje nevinih i golorukih Bošnjaka 1995. god u Srebrenici u sred “moderne” Evrope, naočigled cijelog Svijeta. Prevalih hiljade kilometara da bih oživljenom bolu Srebrenice u Briselu kao utjehu donijela bratske selame i suze cijelog Sandžaka.

U predvorju Arapskog Kulturnog centra u Briselu, sjajni momci BKZ-a Belgije Nečko, Vehap, Salih i još mnogi čija imena nisam upamtila, sem njihova blaga lica puna bola i želje da očitim dokazima posjetiocima dostojanstveno prikažu svu strahotu srebreničke genocidne golgote, uredno su izložili stravične fotografije ekshumiranih žrtava genocida kao očiti dokaz pričinjenog zla.

Tu, gdje je uz bošnjačko dostojanstvo, pištala zlokobna tišina, užasnuti posjetioci su gledajući taj sramni čin ljudskih izroda, krili ovlažene oči i spuštali pogled ka podu.

I meni se pred fotografijom odsječenih djevojačkih pletenica kraj suhih kostiju, od bola svijest posta pobrka, pa usred ramazana nesvjesno popih tabletu da umirim drhtaj u sebi i ugušim vrisak koji je ključao poput rasplamsale buktinje. Prisutni me umiriše da me je prije vremenim iftarom popijene tablete Allah počastio i u postu smirio bol.



Užurbani momci BKZ-a, izmiješani Bošnjaci Kosova, Sandžaka i Bosne, kao dobri domaćini dočekivali su goste sa blagim osmjehom dobrodošlice. Ovom Komemorativnom skupu, prisustvovala je i ambasadorica BiH u Belgiji nj.e. dr. Bisera Turković i njen zamjenik g-din Halilović sa svojom suprugom Dženetom.

Glavni domaćin veličanstvenog Skupa, gospodin Nedžad Ćeman, obratio se prisutnima, objašnjavajući motiv i značaj obilježavanja 11. jula kada je u Srebrenici sa hiljadama nevinih žrtava, umrlo i ovozemaljsko čovječanstvo. Napomenuo je da se stradanje u Srebrenici NE SMIJE ZABORAVITI, da je to naša bošnjačka rana koja ne može zarasti i koja se nikada ne može halaliti.



G-din Sulejman Aličković, naš ugledni Bošnjak, koji nas stalno podsjeća i opominje na bošnjačko stradanje i na jedanest doživljenih genocida, obratio se prisutnima sa riječima da je bol Srebrenice bol sviju nas, da se svi zločinci moraju pronaći i kazniti, da moramo biti budni da nam se ovo zlo vi[e nikada ne ponovi. Napomenuo je da se mi moramo ponositi našim korijenima i da sa ovim bolom moramo zajednički koračati kroz polja nauke i znanjem graditi sretniju budućnost.
“NE HALIM TI “JUNAČE” – iz moje priče, u interpretaciji Nedžada Abdića zavriskala je majka Prijedorčanka Hava Tatarević, majka šest ubijenih sinova u genocidu u Prijedoru. Salom se prolomio jecaj, nečujni vrisak, u srcima prisutnih plamtjela je ranjena Srebrenica.
“Ne halim ti mojih šest ljutih rana, šest pupoljaka utrobe moje!
Ne halilm ti prazne bešike bez čeda!
Ne halaim ti oči moje osušene, njive neorane!
Ne halalim, ne halaim, ne halalim …”
Iz priče “NE BOJ SE, SINE” - Fatihom je poručivala Majka svome čedu dok su ga u Trnovu Škorpioni na gubilište svezanog vodili.

“Ne boj se sine! Džennetu se pokloni. Tamo ima nagrada hiljadu, kune ti se majka. Ne boj se, sine! Ne boj se smrti! Ne boli ništa. K’o pčela kad ubode. Ponosna je majka što i si mrtav, što majka katila rodila nije.”

U sali muk, oči mahramicom suše majčinski bol Srebrenice. Zlokobna tišina ječi, umiruće u smrtnom času Bošnjaci srcem napajaju.

“ O, ljudski rode! O, oči, o uši da li je ovaj užas stvaran bio, ili se samo ružan san usnio? “ - pitaju se belgijski gosti.

“ NE PLAČI KĆERI” – mojim perom i Nedžadovim glasom katilu prkosi Srebreničanka.
“Ne daj me, majko!“ – pišti za čast djevica Srebreničanka.

“Pljuni ga Razo! Pljuni ga kćeri! Neka pogan zapamti inat i prkos bosanski! Uzdigni dušu iznad tijela, tamo gdje su džennetske ptice što lete iznad naše Srebrenice. Poleti s njima u susret zori i ne slušaj šta gad zbori!”

U rasplamsalom boli, na trenutak mi se učinilo da su Majke Srebrenice dolepršale u salu i poput bijelih golubica popadale po onim suhim kostima da svojim krilima spasu kćerinu čast, da napoje umirućeg sina, da zadjenu bosiok na numerisan zeleni tabut.

“Allahu ekber” – odjekuju tegbiri iz priče “ZELENI SVATOVI” koju napisah mrtvom zaručniku Mehi sa brojem 120 i njegovoj nevjesti Zejni sa brojem 125.

“Idu zeleni svatovi, izvađeni iz zemlje i opet će zemlji. Svojom krvlju pišemo bošnjačku historiju za buduća pokoljenja. Nek se pamte zločini nad nevinim i golorukim. Ne boj se, Sultanijo moja. Jorgan će ti biti zemlja krvava bosanska. Iz nje će nići cvijeće mirisno i prkosno!” - mrtav Meho tješio je svoju mrtvu zaručnicu Zejnu.

Srca prisutnih kao da se spojiše na dlanu Srebrenice, pa se granica Uvac od Sandžaka do Bosne izbrisa, gdje Sandžak zagrli ranjenu Bosnu i svojim srcem privi rane Srebrenice.
Ambasador dr. Bisera Turković, vidno uzbuđena drhtavim glasom se zahvaljuje organizatorima i učesnicima ove Komemorativne akademije koja će ostati upamćena po jačini bola, prkosa i sjećanja. Iskazala je svoje divljenje za slikovito prikazano srebreničko stradanje u srpsko-crnogorskom genocidu.

Dok sam stajala ispred izloženih fotografija i Tv-i Brisela govorila o značaju 11.jula i mojim utiscima, činilo mi se da mi se duša odvojila od tijela i zavukla u one, na fotografiji otkinute djevojačke pletenice ukaljane zemljom i krvlju, pa više nemam glasa i u mikrofon umjesto riječi, nečujno jecam.

Htjela sam pričati o Havinom saburu skrivenim pod čadorom bola, o srebreničanskim suhim i praznim njedrima, o izgubljenoj nadi, o majčinim osušenim očima iskapanih suza, o neizdrživom bolu, o jezerima krvi, o ljudskom zlu i nakazama što pogaziše najmirisnije bosanske cvjetove, o nišanima što u ljiljane iznikoše i prkosom Bosnu zakitiše.

Htjela sam tuđinima objasniti kako danas u bosanskim očima nada poput zem-zema izvire, kako su bošnjačke suze saburom šerbetom potekle, da su Bošnjaci samo vjerom u Jedinog Stvoritelja čista obraza preživjeli, da Bošnjakinje ne rađaju zlikovce, već mirisne ljiljane, ali me, gledajući odsječene pletenice boje srne, od bola izdade snaga i ja ih suzom razmrsih, dušom očešljah, da ih u srcu Sandžaku ponesem kao najbolniju hamajliju bošnjačku.

I pišući poruku, zahvalnost, divljenje BKZ-u Belgije i g-dinu Nedžadu Ćemanu, nagnuh se nad Knjigom utisaka, koja poput mahramice meni i svim ostalim potpisnicima od razlivenog pera upi pokapane suze bola i užasa.

I na zajedničkom iftaru, iako najstarija, osjetih se sa divnim insanima koji uveličaše ovo bolno sjećanje, njihovom vršnjakinjom. Majčinskim zagrljajem stisnuh moju prijateljicu Sanelu Adrović, koja iz Njemačke poput hitre gazele stiže na vakat da nas hedijom i osmjehom obraduje. Zadiviše me Dženeta Halilović, prelijepa hanuma koja nas za sve vrijeme iftara usluži ukusnim đakonijama i nurli lice Hajre Ćeman koja nas počasti svojim osmjehom i moji divni domaćini Majda i Sabit Vukas, istinski mumini, koji me ugostiše u svom toplom domu poput najrođenijeg skoro sedmicu dana i Vehapova nimet dova posle iftara koja mi izmami suze.

I na kraju čestitah Nečku Ćemanu, domaćinu oznojenog, umornog, ali zadovoljnog lica što je svoju misiju obilježavanja 11. jula veličanstveno izveo do kraja i Salihu koji me k’o majku vozio do odredišta i što usput od njega ponešto korisno zapamtih i nanovo se oduševih novim mudrostima g-dina Sulejmana koji nas po ko zna koji put podsjeti na gospodske korijene i da smo mi Bošnjaci veliki i ponosni ljudi.

U povratku uz dove uputih blagoslov BKZ-u Belgije i Allahu koji me počasti ovim putem.
- Svemilosni! Ojačaj nam vjeru u Tebe!
Svemogući! Saberi sve nas u iste saffove!
Podari nam nadu, utjehu, vjeru, sabur i ljubav.
Gospodaru Naš!
NE DAJ DA IKADA ZABORAVIMO STRADANJA BOŠNJAČKA!
NE DAJ DA ZABORAVIMO SREBRENICU!

---

Brisel, 11. i 12. juli 2014. Dani Srebrenice u Evropskoj prijestolnici Treću godinu za redom Bošnjačka kulturna zajednica u Belgiji na najdostojanstveni način obilježava 11. juli i odaje spomen žrtvama genocida u Srebrenici. Ove godine je u povodu Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i cijeloj BiH upriličena dvodnevna Komemorativna akademija. Prvog dana Komemoracije u evropskoj prijestolnici Briselu svoju počast žrtvama genocida u Srebrenici odali su predstavnici visokih evropskih institucija, diplomatskio konzularnih predstavnika, medijskih kuća, građanskih udruženja, specijalni gosti iz sandžačkog mešihata, kao i pojedinaca sa svih krajeva EU. Iftar Događaj je počeo otvaranjem izložbe portreta o stradanju bošnjačkog naroda u toku agresije na BiH koju je izvršila agresorsko-genocidna srpsko-crnogorska i hrvatska armada. Poseban akcenat ove godine je bio na još jednu nedavno otkrivenu masovnu grobnicu Tomašica koja je 22 godine krila žrtve genocida prijedorske regije. Fotografije koje su bile izložene govorile su više nego hiljade riječi, prizori koji su na fotografijama prikazani ostavili su upečatljiv dojam na posjetioce, sali se vladao osjećaj užasa, tuge, srama koji je izazivao suze i jecaje. Priređen je umjetnički program, projekcija filma i recitali poezije o Srebrenici: Ne plači kćeri, Ne boj se sine, Zeleni svatovi i Ne halalim ti junače, napisane perom vrhunske bošnjačke književnice Šefke Begović Ličina, koja je svojim prisustvom zajedno sa profesorom Sulejmanom Aličkovićem dala poseban pečat događaju. Skupu se obratila i njena ekselencija, ambasador Bosne i Hercegovine u Briselu dr. Bisera Turković, ona je iskazala posebno zadovoljstvo na vrhunski odrađenom poslu i pohvalila organizatora Bošnjačku kulturnu zajednicu u Belgiji na čelu sa Nedžadom Ćemanom. Dr Turković je podsjetila da se isključivo na ovakvim manifestacijama može na primjeran način prikazati svijetu šta se dogodilo u našoj domovini a također je izrazila zabrinutost i žaljenje zbog ignorantskog ponašanja pojedinih bošnjačkih udruženja i institucija u Belgiji kada je u pitanju odnos spram genocida počinjenog nad Bošnjacima. Predsjednik BKZ u Belgiji Nedžad Ćeman se posebno obratio stranim gostima francuskom jeziku i podsjetio da prizori koje su na portretima danas vidjeli je kontinuitet jednog viševjekovnog genocida sa jedanaest valova i da naša izložba svjedoči o jedanaestom valu koji je izvršen nad Bošnjacima u Bosni. Ćeman je pozvao prisutne da šire istinu o stradanju Bošnjaka i da se služe sa njom kao poukom za svoje narode da se nikada nikom Srebrnica ne desi. Drugi dan je protekao u duhu poezije Šefke Begović Ličina i historijskim osvrtima na život i djela dobrih Bošnjana koje je priredio etnolog profesor Sulejman Aličković. Jedan detalj koji daje posebnu važnost manifestaciji i koji će posebno ostaviti trag na buđenju Bošnjaka u Belgiji je i knjiga utisaka koja prati već održane komemoracije i gdje se mogu naći jako važna mišljenja posjetilaca. Na kraju komemoracije je priređen zajednički iftar. Bošnjačka kulturna zajednica u Belgiji se zahvaljuje svima koji su podržali ovaj kulturno-historijski događaj.