Mehmed Meša DELIĆ: Zato što je rastavljeno od svojih drugara zbog premještanja iz logora u logor. Zato što je izgubila nadu da će mu se vratiti majka, otac i drugari. Zato što je u svojoj nevinosti spoznalo da su sve oči slijepe i sva srca kruta i da su sve uši gluhe. Zato što se uvjerilo da su svi poštanski sanduci zapečaćeni hrđom, a da su na vratima svih domova debeli čuvari koji cijepaju dječija pisma i unakazuju nevinost „pošiljalaca“. Izgubilo je nadu da piše bilo kome.

„Bože...
Protjerali su nas iz naših kuća u Nazaretu...
Proganjaju nas u gradu...
Nosila me majka bježeći sa mnom... bez hrane i vode...
Zašto... Bože...
Šta smo učinili da tako postupaju sa nama?“ (Samir)

„Moj Bože...
Juče je ovdje bila moja škola, a sanas su tu samo ruševine...
Moj učitelj je rekao da su je razorili granatama...
Zašto su,
Bože, razorili moju školu granatama?“ (Seha)

„Bože...
Ostavio sam svoje igračke u susjedstvu.
Ali ne mogu da odem i da ih povratim...
Rekli su mi da je u Hajfu zabranjen ulaz...
Bože...
Vrati mi moje igračke...
Pomozi mi...“ (Semira)

Zašto svako dijete (Samir, Seha, Semira) se obraća Allahu?

Zato što je vidjelo smrt koja uništava život projektilom koji je raznio njegovu majku!
Zato što je čulo za svog oca koji se izgubio u moru borbi između Palestinaca i Palestinaca i svađa između Arapa i Arapa.

Zato što je rastavljeno od svojih drugara zbog premještanja iz logora u logor.
Zato što je izgubila nadu da će mu se vratiti majka, otac i drugari. Zato što je u svojoj nevinosti spoznalo da su sve oči slijepe i sva srca kruta i da su sve uši gluhe. Zato što se uvjerilo da su svi poštanski sanduci zapečaćeni hrđom, a da su na vratima svih domova debeli čuvari koji cijepaju dječija pisma i unakazuju nevinost „pošiljalaca“. Izgubilo je nadu da piše bilo kome.

Zato što je izgubila nadu da piše kome palestinsko dijete piše pisma na adresu „Allahu“.
Pisma upućena Njemu, Jedinom i Uzvišenom, ne mogu da zalutaju jer ne podliježu zabrani, kontroli i cijepanju!...

Ovo su neka pisma palestinske djece upućena Allahu, a u isto vrijeme su tuga njihovog ranog djetinjstva, patnja sirotosti i zapanjenosti puna pitanja.

Ono što je čudno u ovim pismima i crtežima je to da ih mrak, gorčina stvarnosti i beznanosti oko njihovih bića nisu spriječili da crtaju svijetlim bojama, niti su im zamaglili poglede, niti su im oduzeli sne u kući, porodici, školi i drugarima, kao ni silne mašte i poplavu pitanja.
Ovo su neka pisma koja su puna topline koju smo sakupili od njenih autora i pripremili je kao žeravu za hladnu zimu koja dolazi. Nakon što je prošlo vrijeme straha i kajanja, upoznavamo one koje to interesuje u arapskim zemljama: da sukobi između vlada treba da prestanu, kao i arapska nesloga i duboka tragedija koja je pogodila naciju, a koju su neprijatelji uljepšali, nasamarili dobro skuhali i servirali.



Ove tople riječi i nevine ljubavi, više su od pisama i veće su od običnih razglednica. One su krik protesta i poziv za pomoć i spas! One su „proglas nedužnih“ Bogu... šaljemo ih preporučeno poštom uporno tražeći da ih pročitaju vlastodršcima!!!!

Ova pisma: Semira, Sehe, Semire, su napisana prije od tri decenije, a kao da su danas (na)pisana. Pronašao sam ih u časopisu „ZEMZEM“,broj 2-6, objavljeno 1985. godine.

Niko ne zna da li su uopšte više i živi, ili danas bezglavo bježe sa svojom djecom, iz logora u logor od smrti u smrt, ili su u ruševinama porušenih kuća, škola, bolnica, džamija...
Bože...

Ako je Semir, Seha, Semira i sva druga nevina dijeca Palestine izgubila živote u prašnjavim logorima, zatvorima, (Palestina je najveći zatvor na svijetu) i ruševinama sa „mirisom“ krvi i baruta, daruj im Svoje čiste i mirisne, džennetske bašče, a ako su još živi daruj im sabur i snagu da izađu kao pobjednici u borbi na Tvom putu, a njihove dušmane kazni kaznom koju zaslužuju!
Amin!