Kolika je veličina i značaj ezana, u kojim prilikama se uči i kakvo bi trebalo biti ponašanje za vrijeme učenja ezana?
Riječ ezan dolazi od arapskog glagola ezzene, juezzinu, muezzinun, a znači objaviti, pozivati na molitvu ili azene, juazinu, izanun, tj. najaviti početak molitve.
Ima više razloga zbog kojih pišemo o ezanu, a među glavnim je što se, hvala Bogu, objavljuju kroz razne časopise i glasila mnogi vjerski propisi, ali o ezanu i njegovom značaju do sada, koliko mi je poznato, malo je pisano.
Nadam se, uz pomoć Božiju, da će široko čitateljstvo putem ovog popularnog portala saznati o ezanu i mnoge njegove značajke i to:
a) Povjesne (od kada se uči ezan)
b) U kojim prilikama se uči ezan,
c) Način ponašanja prilikom učenja ezana
d) Zaključna riječ o ezanu.
Zbog svega navedenog i još mnogo drugih razloga, odlučio sam i usudio se na kraće pisanje (iznošenje) značaja ezana ono što sam saznao ili znam o tome, a manevi ljudima dopuštam i onima koji znaju više, neka dopune i nastave.
Da bi se (po)zabavio ovom temom motivisala me izjava uvaženog Huseina ef. Smajića, zamjenika reisu-l-uleme islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za TV1: „ONOME KOME SMETA EZAN I CRKVENA ZVONA NIJE MJESTO U BiH“.
Muslimani Egipta, Tunisa, Maroka, Turske…, kao većinsko muslimansko stanovništvo imaju drugačiji odnos (tolerantniji) prema ezanu, a i crkvenim zvonima. U to sam se lično mogao uvjerti prilikom provedenih godišnjih odmora u tim državama. Njihov odnos je takav, jer bolje poznaju veličinu i značaj ezana, a i crkvenih zvona. Oni svoje vole, a tuđe cijene i poštuju.
Kod nas na Balkanu, ( u ex- Jugoslaviji), a pogotovo u sredinama u kojima je izmješano stanovništvo: muslimani, katolici, pravoslavci, malo ko postavlja pitanje:
Zašto se uči ezan?
Ili:
Zašto zvone crkvena zvona?
Onoga momenta kada se uči ezan ili zvone crkvena zvona mnogi počinju sa galamom i postavljanjem pitanja: Zašto su ezani i zvona tako (pre)glasni? Zašto u svako doba dana i noći?
A imaju i odgovor (rješenje) za to: Maksimalno jačinu smanjiti, ili ezane i crkvena zvona zabraniti.
Njima sve smeta, do podne mrze sami sebe, a posle podne cio svijet.
Intresantno je da mnogi od njih stoje, sjede ili teturaju u kafićima koji su u blizini crkve ili džamije, a u kojima je glasnija muzika i njihova galama od ezana ili crkvenih zvona. Da li zbog neznanja ili mrženje prema onima kojima pripadaju ezani ili crkvena zvona?
Oni to nikada neće ni znati niti cijeniti, jer su u svako dana i noći u mahmurnom stanju, od pića zvanom mržnja. A dok oni mahmuraju ezani i crkvena zvona će se čuti i pozivati na molitve, na suživot, na dobre među- vjerske i komšijske odnose.

Zašto zvone crkvena zvona?
Odgovor najbolje znaju oni kojima zvone crkvena zvona, a ja ću se usuditi o tome nešto (na)pisati, a što sam mogao (pro)naći u litaraturi.
Kršćani vrlo često postavljaju sebi pitanje: Možemo li zamisliti koliko je Bog ljubio čovjeka da je odlučio postati čovjekom i tako spasiti ljudski rod?
“Samo ta Božija želja, ostvarila se u riječi, koja je postala čovjekom i na to nas svakoga dana, po tri puta podsjećaju crkvena zvona. Kada zvona zvone na crkvama ona nas podsjećaju na najveće otajstvo naše vjere, na utjelovljenje Sina Božijega, koje se dogodilo po anđelovom navještaju Blaženoj Djevici Mariji: “Anđeo Gospodnji navjestio Mariji, i ona je začela po Duhu Svetom…”
“Tako, dakle, zvona svakoga dana ukazuju na to da je “Riječ Tijelom postala i nastanila se među nama”. Time je čovjekov život dobio svoj smisao i preobražen, zbog Boga koji je ljudsku narav uzeo na sebe, neće ostati zarobljen u prah zemaljski, već će otići onim putem koji i zvonici kazuju – u nebo, u vječnost.”
Kako u drugim religijama, tako je i u kršćanstvu, da se živo potiče da se sačuva molitva, da ostane nepromjenjeno i da vrijedi za karakteristične časove dana- jutra, podne, večeri, s zvonjenjem zvona koji označuju vremena njihove aktivnosti i sačinjavaju poziv na stanku i molitvu…

a) Povjesno, od kada se uči ezan
U početku pojave islama, nakon što bi ko primio islam kod Muhammeda a.s.. Alejhiselam bi uz one koji su se zadesili u prisustvu izgovarali Tekbir Allahu ekber, Allahu ekber, tj. Bog je najveći, Bog je najveći, toliko glasno i osjećajno da su te riječi nalazile put do srca prisutnih. Tada niko osim Muhammeda a.s. nije smio javno ispovijedati islam i to je trajalo sve do prelaska hazreti Omera r.a. (drugi halifa odhulefai rašidina) u islam kao četrdeseti po redu, nakon čega su muslimani počeli slobodnije se kretati i javno obavljati vjerske obrede.
Nakon Hidžre – preseljenja Muhammeda a.s. iz Mekke u Medinu, islam je pustio svoje korijeneiI namaz se je počeo javno i u džematu obavljati. Razmišljali su kako bi na najbolji način oglašavali početak namaza, pa su Ashabi, Alejhiselamovi drugovi, predlagali da se naokolo viče “vaktussalah”, tj. vrijeme namaza, vrijeme klanjanja, što nije usvojeno, jer u tim riječima nema ništa više osim objave namaskog vremema (vakta).
Drugi su predlagali zvono, koje također nije prihvaćeno, jer i to ne odgovara suštini islama u smislu objave namaza a i praznine zvukai i neuklapanja tona u ton (to bi se reklo u muzici neklizeći tonovi).
Zatom su neki predlagali vatru, nakon čega ni to nije prihvaćeno, jer je to bezsadržajno i puko besmislno, a ujedno bi to podsjećalo na vatropoklonike, tzv. medžusije.
Kako je kod mnogih neusaglašenosti među Ashabima, melek Džibril Emin prenosio Božije Odredbe Muhammedu a.s. i ta’lim ga učinio (nauči ga) ezanu ili kako mi to na bosanskom jeziku kažemo okuisanju (od riječi okumak – učiti) ito onako kako mi to danas čujemo pred sve vaktove u svim dijelovima zemaljske kugle i koje će se slušati inšaAllhu Teala do Kijametskog dana.
Dodatak ezanu u sabah namaza dodao je prvi muezzin Bilal Habeši (Bilal Abesinac) radiAllahu anhu i to je dozvolio i naredio Muhammed a.s. da se uči i to dva puta “essalatu hajrun minen-nevm” prije završetka ezana, što znači “bolje je klanjati nego spavati”.
Ezan je sunneti muekkede, a to znači da je to Muhammed a.s. redovno radio i preporučio da se radi.

b) Prilike u kojima se uči ezan
Pogrešno misle svi oni koji smatraju da se ezan uči pred oglašavanje početka pojedinih namaskih vaktova. Tačno je da je obavezan ezan proučiti pet puta dnevno, ali isto tako ezan treba učiti i u slijedećim prilikama o čemu se malo ili nikako zna, a to su:
- kod nadijevanja imena novorođenčetu, gdje se lahkim glasom okrenuto prema Kibli s abdestom i dovom prouči ezan na desno uho, a ikamet na lijevo uho, čime se novorođenčetu ulije u dušu islam i uvede u islam, kao što je to radio Muhammed a.s. prilikom prelaska Ashaba na islam riječima Allahu ekber,
- zatim prilikom elementarno – vremenskih nepogoda kao što su velike oluje, vjetrovi, led, tuča – grad, tmine, zemljotresi, poplave i tome slično,
- u odbrambenim ratnim prilikama, čime se podstiče nova snaga, a ujedno sprečava oholost i prekoračenje branica pristojnosti, uljudnosti i vjerskih propisa,
- u prilikama nanošenja nepravde, fizičkog uznemiravanja, otimačine, krađe imovine, ogovaranja i sličnog što je učinjeno muslimanu šerijatom nedozvoljeno.

c) Način ponašanja prilikom učenja ezana
U razvoju društva vrijeme jedne generacije uzima se trideset godina, pa se može reći da su odrasle skoro dvije generacije za vrijeme od blizu petdeset godina komandnog i jednoumnog režima i sistema, a da se ta dva pokoljenja i naraštaja nisu podučavala vjeri i vjerskom ponašanju ni u čemu, pa ni u ponašanju prilikom učenja ezana.
Nisu oni krivi tome, ali zato treba islamskoj masi ukazivati što više na vjerske dužnosti, a ta dužnost pada kako na ilmiju tako i na intelegenciju (liječnici, inžinjeri, ekonomisti, pravnici i ostali akademski građani), a možda na inteligenciju i više, jer neka inteligencija je pokušavala, a neka je to razvaljivala, a i sada to neki tako rade, jedni bi da ilmiju stave u prvi plan, a neki u drugi plan i pozadinu. Ako se inteligencija malo (po)dijeli, onda masa totalno i za to imamo to što imamo.
Nažalost, najveći krivci za stanje u Bosni i Hercegovini, a pogotovo među Bošnjacima su upravo intelektualci.
Kada čujemo prve riječi ezana Allahu ekber, lijepo je izgovoriti šapatom, Azizallah, znači Allah je najmoćniji, a dalje također tiho za muezzinom ponavljati Allahu ekber veešhedu en lailahe illallah, veešhedu enne Muhammeden Resulullah. Kod izgovora muezzina hajje alessalah I hajje alefelah, ne treba ponavljati iste te riječi, nego tada izgovarati la havle vela kuvvete illa billahil alijjil azim, što znači nema stanja, kretanja, niti snage I moći bez pomoći Allahove. Dalje za muezzinom izgovarati tiho Allahu ekber I lailahe illallah.
Kod sabahskog ezana pri riječima muezzina essalatu hajrun minenvm, treba reći sadekte ve bererte, tj. istinu si rekao i dobro si učinio ili samo mašaellah, tj. i što znači ono što Allah hoće, to i biva, tj.sve zavisi o volji Allahovoj.
Kad se ezan završi, lijepo je posebnu dovu proučiti, a ko ne zna tu dovu, treba donijeti salavat na Muhammeda a.s. i proučiti Fatihu, jer Fatiha može zamijeniti svaku dovu.
Neki alimi kažu da se Fatiha uči prvom muezzinu Bilali Habešiji, dok drugi ne misle tako i smatraju da nakon završetka ezana zbog njegove važnosti učiti salavat i Fatihu kao Ummul – Kur’an, tj. majka Kur’ana.
A da bi alimi bili u pravu, ili, bilo jedno ili drugo, iza ezana učimo salavat i Fatihu.
Kada se uči ezan, a mi ga čujemo, treba prekinuti sve poslove, pa čak i jelo i pušenje, zatim potpuno šutjeti i međusobno ne razgovarati, a u slučaju razgovora u vrijeme učenja ezana u džamiji i bližoj okolini džamije (harem i malo dalje) lijepo je ponoviti ezan. Ovo isto važi i za ikamet, s tim što ikamet ne treba ponavljati.

d) Zaključna riječ o ezanu
Čovjek sa svojim ograničenim znanjem može shvaćati i razumjeti manjkavo i nesavršeno i donekle može prodrijeti u suštinu savršenstva i razmišljati o značenju Kur’ana i ezana.
Važnost i značaj ezana shvatamo elementarno, a to je da ezan počinje Tekbirom sa Allah ekber – Allah je najveći, a završava se Tevhidom, tj. vjerovanjem u Jedinstvo Božije, uz središnji dio vjerovanja u jednog Boga, zatim Muhammeda a.s. kao Božijeg Poslanika i poziva na namaz, a time i poziva na spas.
Danas na zemaljskoj kugli živi oko milijardu i šesto miliona muslimana, nastanjeni na svim dijelovima Istoka, Zapada, Sjevera i Juga.
Kada imaginarno (zamišljeno) podijelimo zemlju na 360 stepeni (stupnjeva), a razmak od stepena do stepena je različit i na ekvatoru iznosi oko 111 kilometara, ali je središnji razmak u vremenu od jednog do drugog stepena vremenski četiri minute (ili kako geografi kažu merdijani), a za namaz vrijede mjesni vaktovi, a njih je pet u 24 sahata (dan i noć), onda se slobodno može reći da nema ni jednog časa a da muezzin ezanom negdje ne poziva na namaz. Ovom kombinatorikom navedenih elemenata, dok jedni klanjaju sabah, drugi istog momenta klanjaju podne, treći ikindiju, četvrti akšam i peti jaciju.
Na kraju da spomenemo i važnost odziva na ezan i da ispričamo jedan kratak događaj iz života Muhammeda a.s. koji je imao dva muezzina i to Bilali Habešija i Ibni Ummi Maktuma koji je bio slijep. Billal Habešija je često išao u rat i tada ga je zamjenjivao Ibni Ummi Mektub. Jednom prilikom je Ibni Ummi Mektub zamolio Muhammeda a.s. da ga oslobodi muezzinske dužnosti noćnom vaktu zbog sljepoće i teškoće dolaska do džamije. Muhammed a.s. mu je bio dozvolio da ne dolazi, ali odmah iza toga pitao ga je: “Čuješ li ti poziv (ezan), našto je slijepi muezzin odgovorio “Čujemo Božiji Poslaniče”, a na to je Alehiselam dodao: “Obavezan si se odazvati pozivu ezana i doći na namaz”. O ovome slijepom čovjeku (muezzinu) se govori u Suri Abese, džuz 30, početak.
Ovim događajem sve nam je rečeno kod odziva na ezan i to kratko, lijepo, jasno, uputno i zapovijedno, zar ne? Kako u miru tako i u ratu, nije nam dopušteno napuštati svoje mjesto sve dok se ezan čuje.
Usput ćemo citirati objašnjenje značaja ezana naših velikih alima hadži Mehmeda ef. Handžića i hadži Fejzullah ef. Hadžibajrića, koji kažu:
H. M. Handžić: “Treba govoriti, pisati i upozoravati ljude o onome što se nedozvoljeno javlja među vjernicima, naročito hatibi od džume do džume”.
H. F. Hadžibajrić: “Na usta čovjeka ne izlazi ništa bolje, ljepše i svrsishodnije od učenja Kur’ana i ezana”.
Molimo Te, Bože, ulij i daj ljubav prema ezanu i onome na što ezan poziva nama, našim porodicama, našim bližim i daljim kao i svim ostalim- Amin.