Ibrahim ČIKIĆ: Nažalost, nezamislivo Isusovom učenju (Novi Zavjet je derogirao Stari) mitropolit SPC u Crnoj Gori na Sinjajevini kao predvodnik „duhovnog“ ništavila opravdava, podržava i poziva na genocid. Umjesto da se pokaje i povuče u najmračniju ćeliju najzabitijeg hrišćanskog samostana i traži oprosta kod Uzvišenog Boga za teške grijehe koje je počinio zadnjih decenija svog monahovanja blagosliljajući ratne zločince i krvoloke svetosti i nepovredivosti Božijih stvorenja i dalje ustrajava na putu ništavila i vlastite propasti.

Savršenstvo ili ništavilo je konačna sudbina svakog bića. Savršenstvo ili ništavilo nemaju početka ni kraja, oni su onakvi kakvi su oduvijek bili i kakvi će zauvjek ostati.

„U posljednji dan, veliki dan blagdana, dok je Isus tamo stajao povika: „Ako je ko žedan, neka dođe k meni i neka pije. Onaj ko vjeruje u mene - kao što Pismo reče - iz njegove će utrobe poteći rijeke žive vode“. A ovo reče o Duhu kojega će primiti oni koji povjeruju u njega. Duh, naime tu još ne bijaše, jer Isus još ne bi proslavljen.“ (Ivan, 7-37)

Ovako se Isus obraća ljudima posljednjeg dana blagdana. Blagovanje isključivo podrazumijeva mir sa sobom i drugim ljudima. Složit ćemo se da Isus navlastito predstavlja simbol duhovnog putovanja i Vođu puta blagovanja. Isus kao Božiji namjesnik na zemlji poziva sve ljude koji u sebi imaju i zrnce razuma da dođu k njemu i piju.

Dakle, svaki onaj koji vjeruje u Isusa, (jer Isus u citiranom stavku nije rekao ko vjeruje u Boga koji me poslao, jer se vjerovanje u Boga kod bića koje ima pri sebi i gram duhovnosti podrazumijeva) – „iz njegove će utrobe poteći rijeke žive vode“. Isključivo samo ona bića koja su u apsolutnom blagovanju imaju otvoren put za savršenstvo kako na ovom tako i na onom svijetu. Zato je imperativ duhovnjaka svih monoteističkih religija vjerovanje u Isusa kao izaslanika i duhovnog (pra)oca.

Nažalost, nezamislivo Isusovom učenju (Novi Zavjet je derogirao Stari) mitropolit SPC u Crnoj Gori na Sinjajevini kao predvodnik „duhovnog“ ništavila opravdava, podržava i poziva na genocid. Umjesto da se pokaje i povuče u najmračniju ćeliju najzabitijeg hrišćanskog samostana i traži oprosta kod Uzvišenog Boga za teške grijehe koje je počinio zadnjih decenija svog monahovanja blagosliljajući ratne zločince i krvoloke svetosti i nepovredivosti Božijih stvorenja i dalje ustrajava na putu ništavila i vlastite propasti.

Mitropolit bi morao znati da dijela koja se godinama ponavljaju na duši ostavljaju neizbrisiv trag te čovjek prirodnom smrću neizbježno umire u stanju svijesti onako kako je živio. U suštini svake mržnje je strah od nepoznavanja različitosti, a fanatizam i jeste strah od drugačijeg jer se ono „svoje“ mjeri kao superiorno nad drugim.

Prema učenju svih Nebeskih religija ne pripada putu savršenstva onaj koji u sebi ima i miligram fanatizma i mržnju prema različitosti. Svete Knjige se odriču svakog onoga koji poziva fanatizmu, ratuje u ime fanatizma i umre kao fanatik. Ovo zato jer misao (riječ) predhodi pozivanju, a riječi vode ka dijelu. Onaj ko nečemu ustrajno poziva prije ili kasnije će početi djelovati na osnovu svojih uvjerenja, na to ga podstiče i tjrera unutarnje stanje svijesti. Jer, misli su posljedica stanja duše a dijela posljedica misli.

Zabrinjavajuće je da mnogi „duhovnjaci“ iz intelektualno zapuštenih i moralno posrnulih grupa u sekularnim državama nekažnjeno decenijama pozivaju svoje podanike da ratuju u „ime Boga“ i na takav način podstiču i šire mržnju i fanatizam.



Isključivost je sama po sebi fanatična jer svom svjetonazoru nastoji saobraziti sve različitosti.
Fanatična mržnja je posljedica nemoći nekih „duhovnjaka“ da žive u svom vremenu i sebe podrede civilizacijskim normama ponašanja. Neznanje je majka svih gluposti kako nas Isus poduči.
Da znaju da su Hinduizam, Jevrejstvo, Budizam, Kršćanstvo i Islam u svom izvornom učenju zreli plodovi sa grana drveta Života, nikada ne bi pravili zlo drugima. Nisu kriva bića koja su se zahvaljujući kozmičkoj odredbi zatekla na datom području uhvatila za određenu granu. Sušta je istina da, bilo koju granu mi dohvatili ona je iznikla iz stabla Apsolutnog Jedinstva.

---

Ibrahim Čikić je autor dokumentarne knjige „Gdje sunce ne grije“ i član Međunarodnog ekspertnog tima za istraživanje genocida Instituta Kanade (IRGC).

---