Šejla Handalić iz Banovića, Bošnjakinja koja se već duži niz godina bavi pisanjem literalnih radova, dokazuje da naša Bosna ima mnogo talentiranih mladih ljudi. Kako ona kaže, čini to prvenstveno iz ljubavi prema književnosti, a najveći motiv za svoj rad ima kad dobije korisne savjete, ali i pohvale čitalaca. Šejla uskoro namjerava objaviti i prvu knjigu. Do tada, objavljujemo jedan od njenih tekstova.

Kažu da nigdje na svijetu nije k`o kod kuće. Tu si svoj na svome, pa ma kako da je, pa u ma kakvom mjestu živiš. I nema veze ako tu ima hipika, kojekakvih brejk densera, javnih ličnosti, navijačkih skupina, getoa ili klanova, svi se oni stapaju u cjelovitu sliku jednog grada, jednog okruženja i vidjeti takve grupe, sasvim je uobičajeno. Toliko uobičajeno da bi se možda počeli pitati gdje su, kad bi oni prekinuli svoje bivstvovanje na neko vrijeme. Ljudi bi ih, svjesno ili nesvjesno počeli tražiti na onim mjestima gdje su ih običavali vidjeti i više slika ne bi bila tako cjelovita, nešto bi falilo.

A i njima, ako bi se preselili da upotpunjavaju sliku nekog drugog grada, sigurno ne bi bilo kao u njihovom prvobitnom prebivalištu. Drugačiji i drugi pogledi, pa i bili oni pohvalniji, do znanja bi im stavljali da su na tuđem. I čeznuli bi za svojinom, čeznuli da oni, maleni djelić, upotpuni puzlu. I tako... um mi prožima razmišljanje o toj pripadnosti, dok hodam s dvije knjige u ruci lijevom stranom centra grada. Neke knjige iz norveške i iranske književnosti, čiji naslovi nisu bitni putuju u mojoj ruci. Putuju sa mnom. Jer da, tako se osjećam u vlastitom gradu. Kao putnik. A nije li putnik stranac? Eh, tu dolazimo do glavnine... vidiš, nisu ovdje strani nikakvi bajkeri, hip-hoperi, pozeri i šta ti ja znam, al' je zato djevojka s knjigom, događaj. I po buljenju u mene, zaključujem, nimalo normalan i uobičajen.

Znam, sve je to do tupog ugla gledanja, i znam da ne bih trebala obraćati pažnju, ali žalim što mi ne daju da se osjetim dijelom svega, nego me tjeraju da pripadnost tražim pod tuđim djelićem neba, gdje ću je još manje naći. Zašto je čovjek s knjigom postao rjeđa vrsta od južnokineske pande? Kada se desio krivolov? Pitam se, je li u ovom malom gradiću ostao barem još jedan od moje vrste? Ili ga je premda ubilo moderno, tehnološko društvo? Ne mogu reći sa sigurnošću. S njom mogu reći samo da mojoj vrsti ljudi, ljudi koji još uvijek zalaze po bibliotekama, koji još knjige nose sa sobom na odmore, koji još ukradu noći sate i zoru dočekuju približavajući se onom The End, prijeti iskorjenjivanje. A šta će onda biti svrha knjiga i biblioteka? Mi nismo čudaci, moderni elektronski svijete, mi smo samo još tanka nit između nekad i sad.