Gledam kako dr. Mustafa Cerić dostojanstveno stavlja "Srebrenički cvijet" na lijevu stranu, baš tu pored srca Papi Franji , i osjećam se tako ponosno. Osjećam se onako gordo i uspravno baš kao onaj Bošnjanin sa stećka kojeg je i Dizdar i Kržela opisao. Osjećam se kao prava Bogumilka koja prkosi vremenu i prilikama, a ostaje dostojanstvena. Osjećam se kao nana Fata Orlović koja se sama godinama onako Gradaščevićkom odlučnošću za svoju avliju bori.

Elmedina MUFTIĆ: Sanjam kako svaki Bošnjak na srcu nosi "Srebrenički cvijet", simbol najvećeg stradanja Bošnjaka i uopće najvećeg stradanja ljudi poslije Drugog svjetskog rata. Sanjam da naša djeca u školama uče historiju koja im govori o herojima rata. Sanjam da u mom grad u kojem sam rođena i živim ulica dobije ime po žrtvama genocida u Srebrenici ili po prvom Predsjedniku BiH rh. Aliji Izetbegoviću, ali to na javi nije moguće, jer mi to ne smijemo da napravimo da svojim dostojanstvom ne bi "povrijedili" emocije drugog naroda, kao da je pamtiti istinu i osuđivati genocid zločin, a ne čast.

Voljeti svoju državu i svoj narod je nešto što se riječima neda opisati. Ja o mom narodu sanjam. Sanjam da moj narod bude slobodan, ne samo da je fizički slobodan, da nije potlačen od drugih naroda, nego da je slobodan duhom, umom, snagom volje.

Sanjam moju Bosnu i Hercegovinu kao državu, a ne pastorče koje svi odbacuju, i prihvataju ga se samo onda kad im za vlastitu korist treba. Sanjam bolje dane za sve nas. Sanjam jedinstvo naroda moga. Sanjam uspravne Bošnjane, baš onakve kao što smo na stećku prikazani. Sanjam narod moj kojem je vraćeno dostojanstvo, koje vjekovima u svojim genima nosi. Sanjam da se moj narod hrani istinom i da prestane da zaboravlja. Sanjam neki bolji svijet, u kojem će biti puno manje zla, puno više smisla za ljepotom, sanjam da se sami sobom grijemo, i da smo pred Gospodarom kičmu povijamo...

Moram da sanjam. Kad je stvarnost posve drugačija. Gledam kako je moj narod obezglavljen, ponižen, razjedinjen. Gledam ovu predivnu zemlju koja je najljepša na svijetu. Pred čijom ljepotom je i sultan Fatih zanijemio. Kako u sunovrat ode, i svi kao da su se dali da je što više u bezdan guraju. Gledam kako zaboravljamo sve naše svetinje. Gledam kako brzo odustajemo od borbe, skoro i prije nego se i počnemo boriti. Gledam i počinjem da sanjam.... Sanjam kako svaki Bošnjak na srcu nosi "Srebrenički cvijet", simbol najvećeg stradanja Bošnjaka i uopće najvećeg stradanja ljudi poslije Drugog svjetskog rata. Sanjam da naša djeca u školama uče historiju koja im govori o herojima rata. Sanjam da u mom grad u kojem sam rođena i živim ulica dobije ime po žrtvama genocida u Srebrenici ili po prvom Predsjedniku BiH rh. Aliji Izetbegoviću, ali to na javi nije moguće, jer mi to ne smijemo da napravimo da svojim dostojanstvom ne bi "povrijedili" emocije drugog naroda, kao da je pamtiti istinu i osuđivati genocid zločin, a ne čast. Kao da je čuvati uspomenu da lik i djelo jednog od najvećih humanista dvadesetog vijeka rh. Alije Izetbegovića sramota, a ne čin dostojanstva i ponosa...

Sanjam da moj narod ima čovjeka koji ga može povesti iz ropstva u slobodu. Onako kako je Musa a.s. poveo svoj narod. I dosanjala sam taj san. Doživjela sam ono što može da sanja svaki patriota, da pred sobom gledam čovjeka koji ima snage da se bori protiv zaborava, da svojom harizmom vraća dostojanstvo ovom narodu, da nam pokaže put iz robsta potlaćenog uma i urušenog dostojansta. Da nam kaže kako se budućnost ne gradi na zaboravu, nego na istini. Da nam svojim primjerom pokaže da se poštovanje stiče samo onda kad poštujemo sami sebe. Kad se sami prema sebi sa dostojanstvom ophodimo i drugi nas sa poštovanjem gledaju. Gledam kako dr. Mustafa Cerić dostojanstveno stavlja "Srebrenički cvijet" na lijevu stranu, baš tu pored srca Papi Franji , i osjećam se tako ponosno. Osjećam se onako gordo i uspravno baš kao onaj Bošnjanin sa stećka kojeg je i Dizdar i Kržela opisao. Osjećam se kao prava Bogumilka koja prkosi vremenu i prilikama, a ostaje dostojanstvena. Osjećam se kao nana Fata Orlović koja se sama godinama onako Gradaščevićkom odlučnošću za svoju avliju bori. Osjećam se dostojanstveno kao Majke Srebrenice, kao Hava Tatarević, Naza Begić, kao majka Nanića i svih naših šehida, koje dovom na zlo uzvraćaju... Hvala vam dr. Ceriću što svojim primjerom i djelovanjem moje snove u javu pretvarate. Hvala vam što ste tu i uz nas. Hvala vam za sve što ste do sad učinili za ovaj narod i ovu državu. Hvala vam što pronosite istinu o genocidu gdje god da odete. Hvala vam što ne date da zaborav nadvlada sjećanje. Hvala vam što imate snage da se nastavljate boriti i onda kad bi mnogi posustali. Hvala vam što u vašim očima prepoznajem očinsku ljubav, koju nosite za ovaj narod i ovu zemlju. Hvala vam što ovom narodu pokazujete put iz ropstva u slobodu. Hvala vam što vas ne nadvladavaju lični interesi, i što državu volite iznad svega. Hvala vam što pokušavate da svijet dovedete u Bosnu, a ne da naš narod ide u svijet. Hvala vam što ste most koji spaja različitosti. Hvala vam što brišete granice među Bošnjacima, što vas svi osjećamo našim i što vi sve nas osjećate svojima. Hvala vam što je vašim sebetom usvojena Rezolucija o Srebrenici. Hvala vam za Dan šehida čiji ste vi utemeljitelj. Hvala vam za pokretanje izgradnje Memorijalnog centra u Potočarima. Hvala vam za osam Medresa koje danas odgajaju i obrazuju našu mladost. Hvala vam za više od hiljadu obnovljenih džamija, koje su agresori porušili. Hvala vam što ste najugledniji Bošnjak i što svojim znanjem čašću i ugledom pronosite ime Bosne i Bošnjaka širom dunjaluka. Hvala vam što vas poštuje i Istok i Zapad. Hvala vam što ste i unatoč svemu ovome ostali tako jednostavni i prizemni. Što ste ostali čovjek koji osjeća drugog čovjeka.

Hvala vam na umijeću i sposobnosti da prepoznate prave vrijednosti i da usred Vatikana, Papi Franji pred svjetskim auditorijem pored srca okačite "Srebrenički cvijet", i pošaljete jasnu poruku svijetu da mi ne zaboravljamo i da znamo ko su dželati naroda našeg, i ako ovdašnji vlastodržci to bacaju pod noge, puštajući Vučića da u obući u džamiju ulazi i još da smatraju prijateljem. Ali vi niste oni, I zbog toga vam hvala, što ste drugačiji od njih.

Ponosna sam što sam mornar na lađi spasa na kojoj ste vi kapetan. Ponosna sam što sam gazija na putu istine kojim nas vi vodite. Ja vama dajem bejat na istrajnost u zajedničkoj borbi. Ja sam žena i kao takva s ponosom stojim iza vas. Sretna što sam u prilici da budem vaš savremenik i saborac, da budem ashabijka vašega doba...